Sada je: ned stu 18, 2018 5:42 pm.



Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 
 Saborsko u paklu rata 8. dio 
Autor/ica Poruka
Avatar

Pridružen/a: pon kol 03, 2009 5:06 am
Postovi: 213
Post Saborsko u paklu rata 8. dio
slika

Mjesec studeni, mjesec posebne tuge za neprežaljenim nevinim žrtvama u mom kraju i hrvatskoj. Iz dana u dan redaju se komemoracije žrtvama sulude velikosrpske agresije. Tako sam danas 07.11.2013. prisustvovao komemoraciji mučki ubijenim žrtvama na današnji dan 1991. godine u selu Mali Vuković u blizini Saborskog i Poljanka.

Žrtve ovog zločina su civili i to njih 8 koji su izvučeni iz podruma i pobijeni. Među njima bio je i tada dvanaestogodišnji dječak Božo kojeg je otac svojim tijelom zaštitio od zločinačkih metaka da bi se dijete potom uhvatilo oko nogu jednom od ubojica, plakalo i molilo da ga ne ubiju što je istom valjda probudilo savjest te ga je zaklonio svojim tijelom i spriječio druge da ga ubiju. Dječak je nakon što je pušten, dva dana lutao šumama u potrazi za spasom.

Promatram Božu sada odraslog čovjeka i pokušavam pronaći trag ove tragedije na njegovom licu, no ne pronalazim ga. Svu proživljenu strahotu ovaj čovjek pospremio je u dubinu svoje duše i živi s tim, a da tragedija bude još gora pobrinuli su se ubojice koji su tijela ubijenih nekud pobacala i dan danas nisu pronađeni. Vraćaju se komšije iz Srbije, šetaju, traže ćirilicu, a da nitko, pa makar anonimno, dojavi gdje su kosti ovih mučenika, da se sahrane i nađu svoj mir kako oni tako i njihove obitelji. Moj prijatelj Nikola ovim pokoljem izgubio je oca, djeda, četiri strica i dvije tetke. Muka je živjeti s tim teretom i ostati zdrave pameti.

No, vratimo se sada tragediji Saborskog i datumu 13.11.1991. godine. Nakon što me probudila hladna jesenska kiša, pokušavam se zagrijati cupkajući na mjestu jer još je mrkli mrak. Ne znam koliko je sati i s nestrpljenjem iščekujem zoru jer dobrano sam mokar. Iz pravca sela dopiru jetki mirisi spaljenog ljudskog i životinjskog mesa pomiješani s mirisima spaljenih kuća. Nikakvi zvukovi ne čuju se, moje selo je sada jedan ogromni grob u kojem nevine žrtve umuknuše u mukama. I povampirene zvijeri miruju, čučeći negdje u tmini svojih duša. Tijekom dana bi se trebala vratiti grupa branitelja koja je otpratila civile prema Slunju nakon čega namjeravamo krenuti u proboj preko Kapele. Planiramo da moja grupa u kojoj nas je tridesetak krene u pravcu zaseoka Lug jer u manjim grupama imamo veće šanse ostati neprimijećeni i ujedno možda pronaći nekog od preživjelih branitelja i mještana.

U očima ljudi iščitava se neizvjesnost i strah, a većina u meni, kao dobrom poznavatelju puta kroz vrleti Kapele, vidi svoj spas. Slabo stojim s municijom za puškostrojnicu, a od nekud izroni Anta živi i stenjući pod teretom reče mi da ima pun ruksak meni potrebne municije te mu je preteška. Obradovao sam se njegovim riječima i vršim popunu redenika i sada imam 800 metaka, 8 bombi, garonju i pištolj. Ovo je povelik teret za pokret koji trebamo proći, ali ne žalim se jer o ovom teretu mogu ovisiti naši životi u proboju.

Krećemo oprezno prema Biljevini gdje namjeravamo u usjeku anteline žlibe preći cestu kojom patroliraju borbena vozila, pljačkaši, ubojice, palikuće i svakojaki četnički lešinari. Hladna jesenska kiša reže nam obraze dok polako napredujemo. Na uzvisini ponad Biljevine promatramo kako četnici iz borbenog vozila ubijaju preplašenog konja. Zvijeri se zabavljaju na ovaj način. Prilazimo kućama i na pedesetak metara vidimo borbeno vozilo iz kojeg je posada izašla i razmilila se u pljačkaški pohod. Zauzimam položaj i želim likvidirati ovu bratiju no ne dozvoljavaju mi jer, ugroziti ću grupu koja treba krenuti za nama. Nedostaje među nama one žestine koju su za života imali braća Matovina. Zaklonjeni smrekovom šumom, žurno, jedan po jedan prelazimo cestu. Dolazi red na Milu i on pada na sred ceste i govori da on ne može dalje. Grabe ga dvojica i odvlače u šumu. Ne znam što je uzrok ove njegove slabosti jer promatrao sam ga jučer dok je halapljivo jeo da slobodno rečem za tri osobe. Ipak smo prešli bez da smo primijećeni, a s Milom ćemo imati problem cijelim putem preko Kapele, a među nama ima ranjenika koji stišćući zube podnose hrabro sve fizičke i psihičke napore.

U džepu imam nekoliko čajeva u prahu i vitaminskih bombončića iz vojničkog obroka. Špiro mi se žali da je gladan i iscrpljen te da on dalje neće moći pješačiti. Kradomice iz džepa vadim jednu vrećicu čaja i pružam mu je. Poslije će mi reći da mu je ovaj čaj dao nevjerojatnu snagu i pomogao mu da izdrži naporan put. Već je mrkli mrak, a mi dolazimo u Lug gdje ima još kuća iako je mjesto iseljeno prije rata. Oprezno osvajamo metar po metar i u jednoj kući čujemo zvukove nečije prisutnosti. Pozivamo ih na predaju i potom utvrđujemo da se radi o našoj manjoj grupi koji su dan prije pošli u skupljanje preživjelih mještana. Mokri smo do gole kože i ulazimo u jednu štalu s ciljem da naložimo vatru i ogrijemo se i osušimo koliko toliko.

Ugodno je uz pucketanje vatre, ali ne razgovara se previše jer shrvani smo napornim maršom. Netko otvori konzervu vojničkog zelja, a štalom se razmili miris. Dopast će me jedan zalogaj i godit će k’o da sam pojeo nešto što najviše volim, a sjećam se da u onoj takozvanoj JNA nisam mogao niti okusiti ove konzerve. Uspjeli smo i odrijemati, a budim se potpuno smrznutih leđa jer kroz pukotine ove nastambe puše hladan zrak izvana dok je vatra već dogorjela. Iz opreza u cik zore krećemo dalje, a kiša k’o da se zainatila i nakon kilometar-dva već smo opet mokri. U koloni nam se pridružio nečiji pas. Životinja preplašena, i kad mi zastajemo i osluškujemo, isto to radi i on jer valjda je i on svjestan opasnosti u kojoj se nalazimo. Netko u strahu predlaže da se riješimo tog psa jer će nas lavežom izdati. Govorim da ostave životinju jer sam uvjeren da će u svakoj situaciji ostati miran. Poslije ću čuti da ga je netko na začelju kolone ubio kolcem što me ražalostilo.

Javornik zaobilazimo u širokom luku ne želeći naletjeti na četničku zasjedu i riskirati nečije ranjavanje jer i s Milom muku mučimo, noseći ga naizmjence. Javlja se malodušnost kod nekih koji tvrde da se on pretvara da ne može hodati, a jedan čak podiže pušku i govori da će ga ubiti jer ćemo svi nastradati zbog njega. Umirujem ga i kažem da ćemo odavde izaći svi i da nikog nećemo ostaviti nakon čega nastavljamo put. Mene je težina oružja i municije već dobrano iscrpila i sad već vodeći grupu krećem se s pištoljem u ruci jer ne mogu više nositi garonju na rukama. Dolazim u iskušenje da bacim garonju jer ljudi iz grupe i nisu baš susretljivi po pitanju pomoći. Onaj tko mi pomogne, nakon par stotina metara baca garonju i odustaje. Ipak ne želim ga baciti jer ako naiđemo na zasjedu neću se imati čime boriti.

Kiša i magla čine svoje i shvaćam da smo zalutali, a svatko iz grupe ima svoju viziju gdje bismo sad mogli biti pa tako jedan kaže da smo kod Karlovca što, da nije tragično, bilo bi smiješno. Jedan mi prilazi i u psihičkom rastrojstvu kaže da sam ih odveo u smrt. Isprepliću mi se osjećaji i umirujem ih pa nastavljamo prema vrhu nekog velikog brda od kuda ćemo se pokušati orijentirati i nastaviti put. S vrha brda u daljini se nazire selo koje jedan prepoznaje kao Dabar. Planiram da sa nekolicinom ljudi odem do prvih kuća i tu nekog zarobimo i uvjerimo se gdje smo. Plan nam remeti oluja koja se stvorila u trenu i zaklonila nam potpuno vidike.

Krećemo dalje i nailazimo na utabanu šumsku cestu koja je dosta prometna i što nam govori da smo u blizini neprijatelja. Pada noć, a mi smo mokri do kože i na svako zastajkivanje tresemo se od hladnoće. Shvativši da ovako mokri i promrzli nećemo izdržati noć, nalažem da se u jednoj vrtači naloži vatra jer se tako neće vidjeti. Neki se protive tomu iz straha da budemo primijećeni no ipak pristaju, a kasnije će na tom mjestu gorjeti nekoliko vatri jer ne možemo svi prići jednoj i ogrijati se. Ovu noć ću pamtiti cijeli život jer kiša neumitno pada i dok grijem jedan dio tijela drugi hladi kiša koja mi se slijeva niz vrat. Vraćam se mislima u Saborsko, brinući za meni drage ljude. Razmišljam i o našim krvnicima u smislu; mi Hrvati bratski prihvatismo Srbe koji su bježeći pred Turcima spašavali živu glavu, a oni sad nas starosjedioce ovog prostora pobiše, popališe i protjeraše da sada na ovom zlom vremenu k’o vuci tumaramo šumama i vrletima svoje domovine. Uz susjednu vatru nekom usnulom ispala je bomba s remena i srećom je netko primjećuje, vadi iz vatre i baca daleko. Imali smo sreće jer ovo bi bio pravi masakr da je eksplodirala u vatri.

Kad je zora svanula, kiša se primirila, a ja vidim da nemam nogavice hlača i djela uniforme na leđima jer drijemajući uz vatru i u želji da se ogrijem spalio sam se. Izmučeni ovom nezaboravnom noći, nastavljamo put i nakon sat-dva konačno prepoznajem brdo ponad Glibodola. O bože, koje je to sad olakšanje, makar znam gdje se nalazimo. Govorim grupi da sad budu maksimalno oprezni jer je ovo ničija zemlja i nema mjesta opuštanju. Uskoro nailazimo na tragove prisustva četnika, ali napredujemo dalje jer mi moramo po svaku cijenu probiti se do Lipica koje su pod kontrolom naših snaga. Ulazimo oprezno u Glibodol u zaseok Ljuštine koji je nastanjen srpskim stanovništvom. Znam to jer sam do sada puno puta prošao kroz ovo mjesto i znam da su mlađi ljudi otišli u četnike još ranije. Vidim u jednom dvorištu starca s upečatljivim sukanim ličkim brkom. Starac je vidno uplašen, a netko iz grupe viknu da će ga ubiti. Okrenuo sam se s uperenim garonjom i zapovjedio da prolaze i nikog ne diraju. Teška je ovo situacija jer među nama nema nikog da mu makar kuća nije izgorjela, a o mrtvim i nestalim da i ne govorim. Grupa prolazi dostojanstveno iako smo gladni, žedni i duša punih gorčine i želje za osvetom. No ovo su nevini starci koji odahnuše vidjevši ovu našu veličinu u muci svojoj.

Dolaskom u hrvatski dio sela vidim civile kako u paničnom strahu bježe pred nama i vikom ih jedva uspijevam zaustaviti. Ljudi se tresu od straha i odmah nas nude svime što imaju, prvenstveno vodom i slaninom. Nakon par pojedenih zalogaja osjećam kako mi se vid popravlja, a energija puni tijelo. Iz pravca od kud smo došli, čuje se štektanje mitraljeza. Poslije ću doznati da je to naša grupa koja se povlačila poslije nas upala u zasjedu i eliminirala četnike te zarobila nekolicinu istih. Bila je to prava bitka u kojoj naša grupa nije imala drugog izbora nego hrabro pregaziti četnike u zasjedi. Tom prilikom imaju dva ranjena branitelja. Ispred Glibodola, prilaze nam hrvatski vojnici i transportiraju nas u Lipice. Vidjevši poznate prijatelje, ne mogu suspregnuti suze koje lijevaju kao kiša koja nas je noćas nemilosrdno prala.

Maćan
http://blog.vecernji.hr/ratne-price/?cat=4850


sub pro 28, 2013 7:23 am
Profil Pošalji privatnu poruku
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 1 post ] 


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 2 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group.
Designed by Vjacheslav Trushkin for Free Forums/DivisionCore.
HR (CRO) by Ančica Sečan