Za početak ovoga božićnog razgovora s posebno nam dragim sugovornikom i članom naše udruge od osnutka, biskupom Bogovićem, krenuli bismo od jednoga šireg okvira. Naime, istraživanja pokazuju da je u posljednjih dvadesetak godina broj vjernika u Hrvatskoj u padu i da je povjerenje vjernika u Crkvu bilo veće u vremenu komunizma.

Kršćanstvo je uvijek optimistično; ono uči da nema prilike i neprilike u kojima ne bismo mogli rasti u dobru. To vrijedi i danas i za ove prilike.

Zamke slobode i demokracije

Može se reći da je uspostavom hrvatske države naš čovjek stekao više slobode (a neki i više novca i moći), ali nije naučio kako bi se trebalo koristiti tim „viškom“, tom dodatnom slobodom. Sloboda je čarobna riječ i najdragocjenija ljudska vrlina. Isus je bio spreman ostati i bez moći i bez imanja, ali ne bez slobode. Bio je slobodan i na križu! No ono što je najuzvišenije znade se okaljati u najdubljem blatu. Znademo što se sve ne naziva ljubavlju! Zato su se mnogi dragovoljno (slobodno) odricali nekih sloboda. Klasičan primjer je sv. Franjo koji je dobro uočio kako se ljudi loše koriste slobodom, moći i imanjem (novcem) pa je položio zavjet poslušnosti i siromaštva i tako postao dobrotvor čovječanstva. Čovjeka se može dovesti uzicom (varave) slobode do ponižavajućeg ropstva i nasilja. Tu je zamka liberalizma. Misao slobode mučila je i sv. Augustina. Izlaz je našao u izrazu: Ljubi pa čini što hoćeš! Bez ljubavi sloboda se može pretvoriti u čistu samovolju i nasilje.

Slično se može reći za demokraciju. Ona je dobar osigurač da se zaštiti osnovna prava čovjeka, ali je opasno kad se demokratskim metodama od ljudi napravi brojeve. A i to je moguće! Na izborima jednako vrijedi glas poštenjaka i nekog razbojnika. Ta dva glasa u izbornoj kutiji jednako su teška i vrijedna. I na takvim zbrajanjima leži cijeli politički sustav. Tu njegovu slabost svi osjećamo. Već su Rimljani govorili da u Senatu znade veći broj pobijediti onaj dio koji je bolji (Maior pars meliorem vicit). A i pobjednici na izborima znaju se poslije prema ljudima odnositi kao prema brojevima.

(...)

U rujnu ove godine apelom ste još jednom pozvali na izgradnju Svehrvatskog groba u Udbini kao čin ljudske i kršćanske obveze prema žrtvama. Ne znamo što ima plemenitije od ideje da sve žrtve dobiju svoj mir i da jedan takav grob bude vječna opomena svim budućim naraštajima što se dogodi kada se brat okrene protiv brata. UdbinaNo, iako ste ideju iznijeli sada već davno, bojimo Vas se uopće pitati ima li kakvih pomaka…

Mi moramo govoriti i svjedočiti istinu, a svijet će to zaobilaziti, odgađati, zataškavati, nijekati pa katkada i izrugivati. Rekao sam da to nije samo borba za ljudski degradirane Hrvate, nego za čovjeka. Ako netko ima pravo oduzeti bilo kojem čovjeku njegovo ljudsko dostojanstvo i svesti ga na razinu smeća koje treba zatrpati u bilo kakvu jamu, onda je to pripremljeno polazište za svako ubijanje od začeća pa do smrti. Ne treba zaboraviti činjenicu iz vremena Francuske revolucije. Kada je na oltar crkve Notre Dame u Parizu stavljen čovjek kao vrhovno biće (namjesto Boga), tada je izumljen stroj za „humano“ ubijanje ljudi (giljotina). Ne pripada više čovjeku neotuđivo dostojanstvo, nego ono koje mu drugi čovjek – onaj na vlasti – odredi. I prvi kršćani bili su izloženi takvim gledanjima rimske vlasti, ali su mogli tijelo pokojnika dobiti i pokopati.

Ponosan sam na to što sam bio inicijator Crkve hrvatskih mučenika. Dobivam sa svih strana zahvale i čestitke. Ali bitka da ljude pokopamo ljudski još je teža.JameMi moramo govoriti i svjedočiti istinu, a svijet će to zaobilaziti, odgađati, zataškavati, nijekati pa katkada i izrugivati. Rekao sam da to nije samo borba za ljudski degradirane Hrvate, nego za čovjeka. Ako netko ima pravo oduzeti bilo kojem čovjeku njegovo ljudsko dostojanstvo i svesti ga na razinu smeća koje treba zatrpati u bilo kakvu jamu, onda je to pripremljeno polazište za svako ubijanje od začeća pa do smrti Dopustite mi da ponovim što sam rekao 14. rujna, na Dan hrvatskih mučenika na Udbini:

Već je početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo govora da uz nju ide i Svehrvatski grob ili groblje, mjesto gdje bismo pokopali ponajprije žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, koje su bačene i zatrpane kao štetni otpad u jame, rovove i napuštene rudnike. I danas se ondje nalaze, kao i u doba komunizma koji im je tako presudio.

Naraštaj koji sada živi u slobodnoj hrvatskoj državi, baš zato što živi u slobodi, ima obvezu da svim tim mrtvima javno prizna ljudsko dostojanstvo i pokopa ih kao ljude. Tu svoju ljudsku i kršćansku obvezu do danas nismo ispunili. A još je žalosnije da se pitanje pokopa svih tih žrtava više uopće ne spominje ni u Hrvatskom saboru ni u Vladi i njihovim tijelima. Istina, radi se dosta na manjim grobištima u Hrvatskoj, ali prema najvećima, pogotovo prema hrvatskim grobištima u Sloveniji, odnosimo se kao da nisu naša briga.

Osjetio sam da naš narod jednako očekuje izgradnju Svehrvatskog groba kao što je očekivao i dočekao Crkvu hrvatskih mučenika, da ima gdje za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se. Zato s ovoga mjesta apeliram na državne i crkvene vlasti da, svaka na svom području, odlučno pokrene to pitanje i počne ga napokon sustavno rješavati. Crkva je tu bez države nemoćna.

Naša braća u Bosni i Hercegovini već imaju u tome rezultate i iskustva. Oni su nam ponudili idejni nacrt Svehrvatskog groba na Krbavskom polju.

Dakako, žrtve kojima se otkrije ime i podrijetlo, pokopat će se na obiteljskom groblju, no malo je vjerojatno da će takvih biti mnogo.

Krbavsko polje samo je po sebi svojevrsni svehrvatski grob. Zbog blizine Crkve hrvatskih mučenika i općenito zbog lake pristupačnosti, tu je najlakše osigurati žrtvama dužno i trajno poštivanje, te to može postati – zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika – središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava.
Nije, dakako, isključeno neko drugo rješenje, iako osobno ne vidim neko bolje.

Htio bih još naglasiti da ovo nije bitka „krajnje desnice“ za „poražene snage“ u ratu, nego je to „krbavska“ bitka za ljudsko dostojanstvo svake žrtve, bez obzira na kojoj strani je poginula i kojem narodu je pripadala. Još uvijek vjerujem da u toj bitci ne ćemo doživjeti poraz. Bio čovjek domobran, ustaša, partizan, četnik, fašist, komunist – on nikada i nigdje nije otpad, a smrću se gubi svaki razlog neprijateljstva i osvete.

To nije revizija povijesti, nego „spašavanje povijesti“, kako sam nazvao jedan zbornik radova. Vjerujem da sam izrazio ne samo svoje, nego i vaše mišljenje.

Ne obeshrabruje me neosjetljivost mnogih za tu bitku pa i nekih u Crkvi. To bojno polje ne ću napustiti „dok mi živo srce bije“. Vjerujem da će se moj narod doista pokazati kao „narod nade“. Njegov glas je tu, samo treba povećati glasnost jer naši političari često bolje „hvataju“ neke druge valove nego one na kojima se narod čuje. Molimo se za njih da se ne „odnarode“, kako dobro reče jedan biskup.

(...)

Cijeli članak pročitajte ovdje: Veliki Božićni razgovor s biskupom u miru mons. dr. M. Bogovićem