Nekoliko puta sam brojao na prste, ne vjerujući samome sebi ni matematici, ali ovo nam je bilo 14.-ti put da smo hodočastili kao župa pješke u Oštarije na večernju misu ili misu bdjenja ili uočnicu za svetkovinu Velike Gospe.
I ove godine nas je bilo 32 na startu. Najmlađi Ivan G. ima samo 6 godina i sa svojim tatom, bratom Pavom, osmogodišnjak, koji je bio najmlađi koje sve prehodao, te sestrom Anom, bili su najbrojnija obitelj na ovom hodočašću, ukupno njih četvero. Kada je Ivan prešao onoliko kilometara koliko ima godina, njegov tata je odlučio da je za njega ovaj puta dosta, iako je on htio još malo. Dakle, 6 godina za 6 kilometara.
Najbrojnije prezime ove godine bili su Anušić, nas 5 iz 4 kuće.
Ovo je druga godina kako je Ilija Josipović cijeli put od 22km prehodao bos i uz strogi post.
I ovo je prva godina kako se župnik Plaškog, don Goran, priključio svojim župljanima i hodočastio cijelim putem. Uz njega je prvi puta nošena i svečani barjak župe kojeg su nosili jedna žena, Janja Marić (68 god.), i potom muškarci: Ratko, Mario, Tomo, Vladislav i Ilija.
Župnik je ove godine uveo da se ne molimo hodajući, kako smo običavali izmoliti sve četiri krunice, već smo na svakom odmorištu izmolili po jednu deseticu, dakle jednu cijelu krunicu radosnih otajstava. Zadnja je izmoljena pred kapelicom sv. Antona. Bolnih i nažuljanih nogu, oznojeni i umorni dolazak je bio oko 19 sati. a po ulasku u svetište, pop Ante, čuvar svetišta, dočekao je i blagoslovio sve hodočasnike. Kratka okrjepa i osvježenje, a za neke i ispovijed, bilo je dosta vremena do 20 sati kada je započela misa unutar svetišta, a ne vani kako je planirano.