Ispis
Hitovi: 554


Za gorom, za borom, Zaborsko je moje ...

Povijest Saborskog - Saborsko se prvi put, u sačuvanom pisanom vrelu, spominje pod imenom Zaborsko u Modruškom urbaru (lat. urbarium, urob ili urbar), iz 1486. godine, kao jedno od mjesta koje je 1449. godine u posjed dobio hrvatski ban Stjepan Frankopan II. Ozaljski. Mjesto je postojalo i prije, ali velika je vjerojatnost da ga je namjerno naseljavao Frankopan, nakon što je koncem XII. stoljeća dobio u posjed Modrušku županiju.

Modruški urbar svjedoči da je u Zaborskom godine 1486. postojalo 12 naseljenih i 6 i pol opustjelih kmetovskih imanja, frankopanski dvorac, feudalčeva domena i katolička crkva, te da su kmetovi osim vlastelinske morali obrađivati i crkvenu zemlju. Broj opustjelih imanja govori nam da je već tada u tijeku bio proces iseljavanja zbog osmanskih provala. Ipak je sve uskoro, pred turskim naletima u Kraljevinu Hrvatsku opustjelo, premda neki drže da Saborsko nikada nije posve bilo raseljeno. Pod neposrednu kontrolu Osmanlija, Saborsko je došlo nakon njihovog osvajanja Like 1528. godine. Žitelji su se sa svojim blagom pred Turcima skrivali u dubokim šumama. Kada je Plaščanska dolina naseljavana vlaško-pravoslavnim življenjem, Saborsko su ponovno naselili, ili, bolje rečeno, u nj se vratili raseljeni Hrvati katolici iz Kranjske.

Srednjovjekovno Saborsko koncem 15. stoljeća ostaje bez svog stalnog stanovništva, jer je ono uništeno ili je izbjeglo pred Turcima.

Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo, naseljavaju ga neki novi novi Saborčani.

Požarevačkim mirom 1718. uvelike je ondje smanjena turska opasnost, tim više što je oslobođenom području priključen i Furjan. To je omogućilo ponovno naseljavanje stanovništva i formiranje organizirane crkvene uprave.
Na sjevernom dijelu obnavlja se srednjovjekovna slunjska župa, kojoj će pripasti, uz Slunj, još lađevačko, blagajsko i cvitovićko područje. Na južnom dijelu nemamo jačeg uporišta koje bi okupilo oko sebe veće skupine novonaseljenog stanovništva. Rakovica je još previše izložena.

Oslobođenjem Like i pomicanjem osmanske granice ka Drežniku, Izačiću i Cazinu, nastala su povoljnija vremena za ponovno naseljavanje stanovništva krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Veće naseljavanje stanovništva u Saborsko i okolicu izvršili su vlasti Vojne krajine [nedostaje izvor] za vrijeme Velikog bečkog rata (1683.-1699.), kada je raspoređena jedna veća skupina Hrvata i pravoslavnih Vlaha od oko 200 kuća i naseljena u Rakovičkom polju, Močilima i Saborskom.

Četiri najveće skupine doseljenika u Saborsko činili su Hrvati iz brinjskog kraja (Vukovići, Sertići, Bićanići, Dumenčići), Hrvati iz ogulinskog kraja (Vukovići, Špehari, Grdići, Štefanci, Tomšići, Krizmanići), Hrvati iz Gorskog kotara (Kovačići, Galovići, Štrci, Conjari), te Hrvati iz ličke skupine Bunjevaca (Matovine, Hodaci, Čorci). Još uvijek sačuvana lokalna tradicija govori da su prilikom ponovnog naseljavanja Saborskog, doseljenici naišli na ruševine crkve te na ostatke ukopanih zidova podruma. Unutar ostataka zidova srednjovjekovne crkve, doseljenici su svoju katoličku župnu crkvu podigli 1726. godine.

 

Karta Saborskog iz 1763. - 1787. 

Na Vojnoj karti iz 1763. - 1787. odnosno kod prve numeracije kuća 1780. u Saborskom ima 42 kuće i oko 600 stanovnika, a kućni brojevi počinju od Funtane - Hodaka K.br. 1 i idu do Borika Kbr. 42.

Popis vojnika Autro-ugarske vojske iz 1774. godine, među kojima su imena i kućni brojevi vojnika iz Saborskog i Selišta Drežničkog. Ovo je vjerojatno i najraniji pisani trag koji postoji u arhivima, a u kojem se navode imena vojnika i kućni brojevi u Saborskom.

Dujam Hodak, k.br. 1, Mihat Krizmanić, k.br. 3, Vid Tomšić k.br. 4 Josip i Luka Hodak, k.br. 5, Toma Matovina, k.br. 10, Gašpar Franković, k.br. 13, Stipan Butorac, k.br. 15, Mate Krizmanić, k.br. 19, Mihat Špehar, k.br. 22, Tadija i Martin Bićanić, k.br. 26, Bariša Sertić, k.br. 27, Frane i Stipan Špehar, k.br. 32, Frane Štefanac, k.br. 38, Ivan i Nikola Vuković, k.br. 40, Luka Šolaja, k.br. 42

 

Karta 1865.-1869. https://mapire.eu/en/

U knjizi iz 1830. godine stoji da je Saborsko tada imalo 49 kuća sa 572 rimokatolika i 30 pravoslavaca. Jedini pravoslavci u Saborskom bili su Šolaje. S obzirom da su Šolaje pravoslavci nema ih u sakramentalnim knjigama katoličke župe Saborsko iz 1800-tih. Sue OReilly

 

Karta Saborskog sa zemljišnim parcelama iz 1870. 

Na ovoj karti kuće su numerirane na jedan drugačiji način, kao na trgovima (u krug). Brojevi počinju u Dumenčićima i tako preko Polja (Tuka) lijevom stranom glavne ceste idu kroz Selo sve do Hodaka (Funtane), a onda prelaze na drugu stranu ceste i vraćaju se natrag kroz Selo, preko Alana i Brdina sve do kuće br. 95  koja se nalazi ispod Bukovače uz potok između Vrilca i Zelenke. Dakle Saborsko 1871. godina ima 95 domaćinstava i oko 1400 stanovnika (po popisu iz 1869. ima 1334 stanovnika).  Karte Habsburške Monarhije

 

 

Župna crkva sv. Ivana Nepomuka iz 18. stoljeća, izgrađena 1726. godine, ovo su fotografije iz 20. stoljeća.

Predratni izgled crkvice Rođenja BDM (vidi se da nedostaje sakristija i svetište, koje nakon urušavanja početkom 20. stoljeća, nije obnavljano)

Novo središte okupljanja katolika postavlja se u Saborskom (Zaborskom), gdje se 1726. na ruševinama stare crkve gradi župna crkva Sv. Ivana Nepomuka. Otuda će se upravljati Rakovicom s obnovljenom crkvom Sv. Jelene i južnije s Orihovim Selištem (Smoljanac) s crkvom Sv. Ivana Krstitelja. Obilazeći biskupiju, biskup Pohmajević je mislio da će novu crkvu moći posvetiti već u kolovozu 1727., ali ju je našao još bez krova pa je posvetu morao odgoditi. Vjerojatno je već tada župom upravljao Pavao Draženović kojega nalazimo u spisima 1732. godine. Zvona, 1995/6, str. 5, Pohmajevićev nasljednik Benzoni kaže 1733. za crkvu da je u dobrom stanju, to znači da je već dovršena. Tu se misli na zidove i krov, a ne na potpuno uređenje unutašnjosti, jer će još 1747. biskup Čolić zabilježiti da crkva nema oltarne slike, a 1755. naređuje da se dogradi sakristija. Za župni stan, kaže Benzoni, da je u dosta lošem stanju, a nalazi se u glavnom naselju, dok je crkva udaljena od stana pola sata hoda. Na području župe tada je 28 kuća. Tu biskup zacijelo ne misli na Rakovicu i Smoljanac koji su također u crkvenopravnom smislu bili ovisni od saborčanskog župnika, ali zbog velike udaljenosti tretirali su se kao zasebne cjeline. Rakovica će 1750. postati vikarijat, sa svojim svećenikom, ali je i dalje ostala formalna ovisnost od Saborskog. Inače je saborčanski župnik još prije izrazio spremnost Rakovicu prepustiti upravi slunjskog župnika. Orihovo Selište i dalje ostaje pod izravnom upravom upravitelja župe Saborsko, iako je ono od župskog središta udaljeno pet sati, a od Rakovice samo sat (?) hoda.

Povezivanje Selišta i Rakovice dogodit će se tek sedamdesetih godina istog stoljeća, i od tada će saborčanska župa prema istoku dobiti današnje granice. Naime, tih je godina i Rakovica podignuta na razinu župe. Već od početka došla je do izražaja teškoća što je župna crkva dosta udaljena od glavnog naselja u kojem se nalazi i župni stan. Pogotovo je zimi teško doći do crkve. Biskup Čolić (1745.-1764.) predlagao je da se župni stan prenese (bio je od drveta) do župne crkve, ili da se zamijeni s nekim od časničkih stanova koji se grade nedaleko crkve. Protivio se prijedlogu da se uz župni stan sagradi kapelica u kojoj bi se zimi služila sv. misa za župljane. Ipak se upravo to dogodilo. Sagrađena je ondje drvena kapela, a u župnu crkvu se išlo i dalje kad je to vrijeme dozvoljavalo.

Razne komisije su predlagale gradnju nove crkve, prostranije i na pogodnijem mjestu, pa se stara crkva nije redovito popravljala. Do ostvarenja tih planova nije dolazilo, stoga se moralo popraviti staru crkvu. Tako se 1790. kaže da su župna crkva i stan u dobrom stanju, što znači popravljeni. Tada župa broji 613 župljana. Time nije napuštena ideja gradnje nove župne crkve. "Pučki starci" se 1826. tuže biskupu Ježiću da im je crkva ostarila i da bi trebalo graditi novu, s čime se slaže i župnik Vinko Supičić. Na tome su radili i župnici Baltazar Habulin i Nikola Protulipac, ali se tek Srećko Jeličić odlučio na gradnju nove koja je trebala biti u glavnom mjestu i veća od prijašnje. Kamen temeljac posvećen je 1864., a već se naredne godine, početkom došašća, počelo u njoj misiti. Iz drvene kapele pokraj župnog stana, koja je već dulje vremena služila za redovno bogoštovlje jer je župna crkva bila dulje neuporabiva, prenešen je u novu župnu crkvu oltar koji će ondje ostati dok se ne sagradi i blagoslovi novi 1875. godine. Sama kapela je porušena. Stara župna crkva je postala nefukcionalna, ali je preporučeno da se ona popravi kako bi se bar povremeno u njoj moglo misiti zbog groblja koje je ondje bilo.

 dr.sc.mons. Mile Bogović

 

 Župna crkva sv. Ivana Nepomuka iz 1864.

Tijekom 100-godišnjeg razdoblja od 1802. do 1902. u Saborskom je, u preko 1000 obitelji, rođeno i kršteno više od 5000 djece kao katolika. Gotovo trećina njih umrla je prije nego što su doživjeli dob za ženidbu/udaju, ostali su su sklapali brakove gotovo bez iznimke. Bilo je samo nekoliko bračnih parova koji nisu imali djecu. Stopa smrtnosti u nekoliko obitelji je bila čak 90%.

Prezimena obitelji: Antolić, Bićanić, Conjar, Čorak, Dumenčić, Galović, Grdić, Hodak, Kovačić, Krizmanić, Malkoč, Matovina, Sertić, Špehar, Spudić, Štefanac, Štrk, Tomšić, Vuković i Žagrović.

Najčešća imena su bila: Ana, Ante, Bara, Ivan, Jaga, Jeka, Jelena, Josip, Jure, Kata, Luka, Lucija, Magdalena, Marija, Marko, Mate, Nikola, Pave, Petar, Stipe, Toma i Vid.

Svi Saborčani su potomci 100 muškaraca različitog porijekla. Npr. Tomšići su imali samo dva zajednička pretka, a Vukovići čak 20. Da su zapisi o rođenima iz 1700-tih sačuvani, tada broj zajedničkih predaka vjerojatno nebi bio veći od 60, s obzirom na 40-tak kuća koliko ih je 1700-tih bilo u Saborskom.

Zbog činjenice da su se brakovi u prošlosti sklapali isključivo među parovima iz Saborskog, možemo slobodno reći da su Saborčani jedna velika obitelj.

Sue

FOTOGRAFIJA IZ 30-TIH TAMBURAŠKI ZBOR: Stoje: Ivan Špehar (Zec). Josip Grdić (Ćilim), Petar Sertić (Pera Mašin), Vuković Mate (Mateša). Sjede: Nikola Špehar, Slavko Katušin - učitelj u Saborskom, Joso Vukelić - svećenik u Saborskom, Marko Grdić (Markica Josin), Pave Vuković  (Maljićev).

Fotografiju su mi ustupili Slavko i Jaga Špehar, kćer Pere Mašina.

Najvažnije pozitivne promjene, popraćene imigracijom, nastupile su u periodu između svjetskih ratova. Na njih su utjecali pilanarstvo kao i Lička pruga, koja je na dionici od Plaškog do Vrhovina puštena u promet 1918. godine. Za napajanje parnih lokomotiva izgrađen je vodovod, kao i njegovi odvojci do drugih željezničkih objekata.
Saborsko je najrazvijenije između dva svjetska rata kada na njegovom području živi 3352 vjernika + 50 onih koji su živjeli izvan župe. nakon toga počinje pad uzorkovan procesom deruralizacije i odlaskom stanovnika u veće industrijske centre.

Na fotografiji gore je pilana u Saborskom iz 30-tih godina prošlog stoljeća. U njoj je radilo 300 radnika. Radila je na parni pogon, imala je tri gatera, dva za trupce normalne debljine, jedan posebni s jednom pilom koji je služio za krajčenje vrlo debelih trupaca. U to vrijeme u šumama oko Saborskog rasla su stabla bukve, jele i smreke, kakva danas možemo naći samo u rijetkim prašumama Europe, a jedna takva je u našoj blizini Čorkova uvala. U isto vrijeme na Kuselju je radila još jedna pilana koja je zapošljavala 150 radnika. U Saborskom su tada radili mnogi iz susjednih sela; Brinja, Stajnice, Josipdola, Drežnika... Uz ove dvije pilane posla je bilo za kirijaše i za ostalo stanovništvo koje je rezanu građu zapregama vozilo u Blata na Željezicu.

Život je tada u Saborskom bujao, no ne zadugo, sve je pokvario Drugi svjetski rat, nakon kojeg su pilane razmontirane i preseljene u Josipdol, Partizansku Drežnicu i Močila. Za Saborsko je to bio veliki udarac, koje je u ratu izgubilo 470 svojih mještana, 15% stanovništva i od tada započinje pad Saborskog koji traje sve do današnjih dana. Dodatno je ubrzan velikosrpskom agresijom 90-tih godina.

Slika gore je Saborsko 70-tih prošlog stoljeća. U školi je tada bilo preko 600 đaka, nastava se odvijala u svije smjene, a broj stanovnika 1961. godine je iznosio 1832 osobe.

SENJ 70-tih

VELIKOSRPSKA AGRESIJA 1991. GODINE

Razdoblje od 1990. pa do 1995. obilježili su rat i razaranje okoliša a većina kuća i gospodarskih zgrada potpuno je uništena. Devastacija je do te mjere uznapredovala da Glavač (1999.) takva razaranja okoliša naziva sindromom spaljene zemlje, te ga uvrštava među dvanaest sindroma koji su ekološki najštetniji.
Nakon Domovinskog rata nove okolnosti u gospodarstvu, uzrokovane ekonomskom krizom, povećale su nezaposlenost te su dovele do niza socijalnih problema. U novonastalim okolnostima promet je uključen u samu ideju ekonomskog razvitka, međutim, ta se ideja sporo ostvaruje.

Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo, naseljavaju ga neki novi novi Saborčani. Od tada pa do 12. studenoga 1991. živjelo je to mjesto svojim osebujnim životom koji je prekinut spomenutog datuma dolaskom "nekih drugih Turaka", spaljeno je mjesto, srušena je crkva sv Ivana Nepomuka iz 1864, ponovno je ondje zavladala pustoš.

 

Područje Saborskog doživjelo je raspad sustava, one isprepletene sudbine naglo su se 1991. morale raskinuti. Ljudi su ostali bez svoje zemlje, a zemlja bez svojih ljudi. Ta razdvojenost trajala je 4 godine. Saborsko se nakon Oluje našlo na takvoj prekretnici, koja se po važnosti može mjeriti s onom u vrijeme Požarevačkog mira kada su novi stanovnici i novi Saborčani počeli tamo graditi svoje kuće.

Razdoblje od 1990. pa do 1995. obilježili su rat i razaranje okoliša a većina kuća i gospodarskih zgrada potpuno je uništena. Devastacija je do te mjere uznapredovala da Glavač (1999.) takva razaranja okoliša naziva sindromom spaljene zemlje, te ga uvrštava među dvanaest sindroma koji su ekološki najštetniji.
Danas se Saborčani imaju kamo vratiti, to je istina, ali nije to prostor gdje bi se moglo djecu školovati, gdje bi se od rada moglo dobro živjeti, pa su mnogi posao i krov potražili negdje drugdje. Ipak bez obzira gdje bili povezanost sa svojim mjestom ostaje. Kao što vjerujemo da su žrtve našeg hrvatskog naroda snažna veza međudobno, tako su i žrtve Saborčana, kojih se danas sjećamo, snažna veza svih Saborčana ma gdje bili.

Saborčani su za vrijeme oslobodilačke akcije Oluja ušli u svoje mjesto. Započela je nova povijest Saborskog. Saborsko je u svojim građevinama obnovljeno, tako danas imamo novu crkvu, novu školu, općinu, ali ono više nije Saborsko koje je nekada bilo, udarci su bili prejaki. Tako znademo da je župa 1939. brojila 3.352 vjernika + 50 onih koji su živjeli izvan župe. Drugi svjetski rat je po nekim istraživanjima odnio 472 žrtve, nakon toga  je uslijedilo veliko iseljavanje. 1974. Saborsko ima 1701. župljana, 1991. samo 827. U domovinskom ratu su stradale 52. osobe. 2007. Saborsko broji 470 stanovnika, stalno se to mijenja.

 dr.sc.mons. Mile Bogović

Danas se Saborčani imaju kamo vratiti, to je istina, ali nije to prostor gdje bi se moglo djecu školovati, gdje bi se od rada moglo dobro živjeti, pa su mnogi posao i krov potražili negdje drugdje. Ipak bez obzira gdje bili povezanost sa svojim mjestom ostaje.  (biskup Mile Bogović)

Novo Saborsko - snimio Davor Lipovac iz Josipdola pripadnik 20. transprtne eskadrile Divulje Split

Nova crkva u Saborskom izgrađena 2002.

Obnovljena crkva iz 1726. godine, koja je danas spomenik kulture nulte kategorije.