Je li to bilo jednoga dana u stoljeću sedmom, kada je prvi Hrvat krštenjem uveo narod Hrvata u krug civiliziranih naroda ondašnje Europe, koja je tek nastajala na ruševinama nekada slavnoga Rimskoga Carstva?
Ili u vrijeme dičnoga kneza Višeslava?
Ili pak u vrijeme slavnoga kneza Branimira kojemu papa Ivan VIII. još 7. lipnja 879. godine šalje pismo i blagoslov, kojim Zemlja Hrvata prvi put u svojoj povijesti dobiva međunarodno priznanje najvišeg autoriteta onoga vremena?
Važan izvor za Branimirovu biografiju predstavlja prepiska s papom Ivanom VIII. 7. lipnja 879. papa Ivan VIII. u svome pismu hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi, te ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istovremeno piše i slično pismo ninskome biskupu Teodoziju, te svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim sinovima.“ U papinom pismu Branimiru kaže se:
»Dragom sinu Branimiru....Kad smo naime na dan Uzašaća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš....Dano 7. dan mjeseca lipnja.«
Je li to bilo 925. godine, kada je okrunjen naš prvi kralj Tomislav?
Ili pak u vrijeme najmoćnijega hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. Velikoga?
Nije to bilo tih slavnih godina.
A onda je iznenada došlo dugih skoro devet stoljeća, kada su nas bez milosti šibali vjetrovi iz svih smjerova. Vjekovi u kojima je ovaj narod teško stradao i često pod tuđim stjegovima ginuo i za tuđe interese bivao sve manjim.
No, svjetlo vjere koju je Hrvat primio u stoljeću sedmom i obećanje vjernosti Petrovu nasljedniku, dalo je snage hrvatskom čovjeku da mu kroz dugih devet stoljeća ne ugasne onaj zapretani žar pod pepelom, taj san o jedinoj Domovini. San kojega su sanjale brojne generacije ovoga naroda. Sve do XX. stoljeća.
I zato je završetak I. svjetskoga rata davao ovom narodu određene nade. Jer, pobjeda mira koja je tada počela uređivati nove države suvremene Europe, bila je i Hrvatima povijesna prilika.
Ali, nažalost, jesenje magle 1918. godine učinile su svoje.
Dakle nije to bilo niti te 1918. godine.
Nije to bilo nažalost niti u travnju 1941.
Nije to bilo niti u krvavom svibnju 1945. godine. I dugih 45 „crvenih godina“ koje su slijedile nakon toga tragičnog stradanja Hrvata.
Dijelom u poraću pobijen, dijelom raseljen, a nadasve ušutkani hrvatski narod utonuo je u “hrvatsku šutnju” dugu 45 godina.
Životni vijek još jedne fizički i duhovno osakaćene generacije Hrvata. I dijela generacije Hrvata koja se rasula po cijeloj kugli zemaljskoj, mukotrpno promičući Istinu o narodu Hrvata.
Tek maleni lahor „hrvatskog proljeća“ 1971. u Domovini, nosio je nadu slobode.
Vrijeme kada je vjerni narod Hrvata mogao samo svojem Bogu jedinomu plakati poput biblijskoga proroka Jeremije:
»Spomeni se, Gospodine, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!
Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.
Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.
Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.
Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti….
Vrati nas k sebi, Gospodine, obratit ćemo se,
obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.
Il’ nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?«
I Bog je čuo plač naroda svojega. I dao nam je taj dan koji smo stoljećima čekali.
Dan za koji smo generacijama unatrag znali da se zove – Dan državnosti.
Komentari
Hrvatska je danas smjesa čudnih sastojaka. Jad i čemer. Nažalost nismo uspjeli stvoriti državu po mjeri svakog njenog građanina.
Mnogi su se obogatili i stekli razne privilegije na nezakonit način, a narodu su ostale samo mrvice sa stola .
Dodjeljuju se priznanja živima, tobože zaslužnima, a nitko se ne sjeti poginulih ...? I poginuli se mogu odlikovati posthumno!