Ovih dana! U ovo vrijeme prije 31 godinu srušio se cijeli moj svijet, svijet koji sam poznavala, živjela, voljela na svoj dječiji način preko noći je nestao... ukrali su mi djetinjstvo iako sam naivno vjerovala kako će se odrasli pomirit... malo su se posvađali pa to riješavaju na jako ružan način. Vjerujem da su se i odrasli nadali makar potajno da će se sve to smirit... ali nije! Postajalo je svakim danom sve gore i gore. Paljenjem svijeća 01. 11 u sjećanje na naše voljene koji više nisu sa nama otvaraju se vrata prošlosti, anestezija koja je kroz mjesece do ovog djelovala i ublažavala bol... popušta i prepušta mjesto boli, a bol je samo pojačala svoju dozu i studeni nama Saborčanima postaje neizdrživ. Ali ljubav opet mora pobjediti zlo... ista ona ljubav koju sam skrivečki iznesla iz Saborskog, koju sam sakrila duboko u srcu nije nestala nego je prepustila emocijama da olakšaju dušu... da skinu sav taj teret nošen svih ovih mjeseci jer konci popuštaju i duša se mora olakšat, ispuhat... da bar postoji anestezija za dušu ali onda bi bilo prelako. Početak kraja počeo je ulaskom u 11-ti mjesec i divim se snazi naših poginulih i živih branitelja Saborskog koliko su izdržali a nisu bili ni na nikakvoj obuci, vježbi ili pripremi obrane nego su sve to u hodu riješavali. Vodila ih je ona ljubav koju su poslali po nama da ju skrivećki iznesemo na bilo koji način iz Saborskog i širimo ju dalje jer mržnja nije opcija, odustajanje nije opcija nego tvrdoglavo naprijed pa kako bude jer što je čovjek bez ljubavi? Obična odbačena ljuštura bez ikakvog razloga za postojanje. Ta tri mjeseca borbe, napadanja, obrane, pogibija naših branitelja, strahova, odlazaka, dolazaka moje srce se umorilo! Kao što bi rekla Ana Frank..."moje srce je postalo umorno, a niti jedno srce dvanaestogodišnjakinje nebi se smjelo tako  osjećati".

Sva ozbiljna lica odraslih, sahranjivanje naših mrtvih po noći, strah jer dosadašnji život je nestao i sve nas je to zbunilo. Jedan nalet aviona na majku i mene skoro je završio kobno, aviona koji je sijao smrt ali mi smo se skrile i jedva pobjegle a poslije smo čule da je taj stroj smrti ubio nekoliko naših branitelja. Sve me je to počelo jako plašilo ali nisam pokazivala, sjećam se kada je moj brat rekao našem susjedu Željku i menj da zapisujemo sve što se događa ali mi smo radije sjedili ispred podruma i brojili granate koje su letjele iznad naših kuća, čuli bi njihovo fijukanje a onda bi pale na selo... razarale, uništavale, rastuživale, zaplašivale ali nikad navodile da odustanemo. Sjećam se da je negdje na početku borbe za Saborsko u selo došla naša vojska u pomoć... ne znam od kud ali osjećali smo se sigurnije ali kratko vrijeme jer oni su jedne večeri digli sve nas cuvile Saborskog u evakuaciju uz izliku da je neprijatelj ušao u selo. Ne krivim ih! Jer mladost koja je trebala krenut u život uskočila je u teške, vojne čizme bez pitanja dali to žele. Te noći svi smo napustili Saborsko i otišli vojnim kamionima u Rakovac, ta vojska se izgubila kada su nas doveli na sigurno, jer valjda su smatrali da se naše mjesto ne može obraniti okruženo neprijateljem sa svih strana. Svatko reagira na svoj način... Saborsko je ostalo prazno, bez civila ali zamislite, naši branitelji nisu napustili svoj dom jer kako kaže Siniša Glavašević "tko će ostati ako svi odemo?" Tko će sačuvat naš Saborsko? Tko" Bog je napravio čudo jer selo je ostalo prazno i neprijatelj je mogao ući u selo koje su čuvali malobrojni branitelji ali nije. U mjestu gdje smo evakuirani pripremali su se autobusi koji su majke, djecu i starije vozili u spas... i ja sam bila pred vratima jednog od tih autobusa ali nisam ušla ni uz silne molbe svojih roditelja da se spasim. Pogledala sam ih i rekla onako tvrdoglava, kakav je to spas ako vi niste sa mnom? Jer oni su planirali povratak u Saborsko, e idem i ja... otac je popustio i ostali smo zajedno. Vratili smi se, i dan za danom postajalo je sve gore i gore pripremao se početak kraja. Svakog 01. 11 jer kao što napisah anestezija popušta i bol nastupa a ja se pretvaram u onu prestrašenu ali tvrdoglavu djevojčicu koja je sve to gledala i proživlhavala a znam da je bilo mnogo više od ovog što pišem. Mnogih saborčana više nema, djeca od tada sada su ljudi i moje Saborsko tako rekuć zjapi skoro prazno ili su sada tamo neki "DRUGI LJUDI". I moj otac nije dočekao slobodu... otišao je, a sjećam se kako smo hodali u koloni prema nepoznatoj sudbini, prema nepoznatom kraju koji smo samo mogli pretpostavljat.

Otac je na sebi imao ovaj odjevni predmet (slika ispod).

Vukovar ima željkin plavi kaputić a moj Saborčanski je ovaj koji je nosio tog dana moj otac a onda mu je majka rekla da ga skine i stavi meni preko glave. Ja u strahu nisam bila ni svjesna što se događa, zašto me pokrivaju? Želim vidjet što se događa a oni su me pokrili očevim kožunom i stavili između sebe ko dva pingvina. Pa zar za ovo nitko neće saznat? Zar nitko neće odgovarat? Razmišljala sam dok sam virila ispod kožuna, ali nikoga nije bilo da nas spasi samo jna vojska u lokalni bradati ljudi. Pružali su svoje prljave, krvave i odurne ruke prema meni cerekajući se pokušavajući me istrgnut između roditelja. Izgubila sam se u očevom kožunu tražeći sigurnost dok su tenkovi tutnjali pored nas, avioni iznad nas, JNA vojska i zarasli ljudi pored nas... to je sve grmjelo kao da se natječu tko će prvi stić u selo. Ja sam svoju ljubav sakrila duboko u srcu da ju ne pronađu i ne ukradu kao i moje djetinjstvo koje je zaspalo i još spava. Nisam smjela dopustit da mi i ljubav ukradu pa sam ju potajno iznijela iz Saborskog kojeg su uništavali, gazili, razarali, palili... Saborsko je umiralo a ja sam upitala oca! Kada ćemo se vratit natrag a on me je pogledao suznih očiju i ništa nije odgovorio. Iznad Saborskog nebo je postalo tako crveno, crveno od vatre koja ga je gutala, a oko nas kolo lokalnih stanovnika. Gledajući ih sa kapama JNA vojske, mlade djevojke koje su pjevale što sve treba radit saborčanima, uplašila sam se jer sam znala što te riječi znače. Počeli su naređivat kamo sa nama dok ne odluče što će nam napravit, potjerali su nas u školu jer nas nitko nije htio primit u svoju kuću. Hladnoća, strah, tuga vladao je odraslima jedino je moj otac imao blag pogled i osmjeh kada bih ga pogledala... imao je smireno lice i pitala sam se dali on to mene tješi jer je vidio strah u mojim očima. Stalno bih tražila njegov pogled kao da smo imali tajnu kako iznijeti ljubav, sakriti je duboko, duboko iza srca i pogledom smo se dogovorili, ljubav je bila spašena, nisu je pronašli. Ja ne živim u prošlosti ali prošlost živi u meni. Živim za ljubav! Ali danas sam slomljena u tisuće komadića. Tugujem! Ali sa ponosom, ponosom jer sam preživjela i iznijela Saborsko u srcu... baš onakvo kakvo je bilo prije tog vampirizma. Sjećanja udaraju 100 na sat.