Ikavski Hrvati, 63%

Ispis
Hitovi: 1520

HrvatGrb.pngIkavski Hrvati (štokavski, čakavski i kajkavski ikavci): Većina Slavena su danas ekavci pa zajednički glas jat više-manje izgovaraju kao "e", a drugi važniji izgovor je još kao "i" koji najviše rabe Ukrainci i Hrvati, a djelomično i manje još Česi. Ikavica u više inačica je najčešći tip materinskog govora iz djetinjstva (prije škole) kod nadpolovične većine tj. čak 2/3 ili 63% svih Hrvata, od čega su najviše razni ikavski i poluikavski štokavci 45% Hrvata, pa ikavski čakavci 10% i ikavski kajkavci 8%.

Izvanhrvatski ikavizmi

Osim hrvatskih ikavaca, ikavski jat medju Slavenima još izgovaraju najviše Ukrainci i djelomice Česi, Rusini i neke manje slavenske etnogrupe bez posebnih država i službenih standarda.

Ikavizmi neslavenskih jezika

Osim ukrajinskog i češkog, od inih indoeuropskih neslavena u sličnim istoznačnim riječima ima razmjerno najviše ikavizama perzijski jezik, a nešto manje ranoirski (keltski), dok su u inim europskim jezicima izvan Slavena slični ikavizmi vrlo rijetki ili izostaju.

Svehrvatski ikavizmi

 

Najraniji Prahrvati su vjerojatno bili uglavnom ikavci ili bar poluikavci. Zato sve do dan danas u većini raznih dijalekata kod katoličkih Hrvata postoji najmanje tridesetak svehrvatskih ikavizama očuvanih još iz predslavenskog ili ranoslavenskog doba, gdje se samo ikavski jat obvezatno nalazi u svim izvorno-hrvatskim govorima (osim novih knjiških vukovaca) kao jedini ili bar glavni materinski oblik od djetinjstva prije škole. Najizrazitiji su takvi svehrvatski tj. obvezatno-bezuvjetni ikavizmi npr. divojka i zapustiti što su izvorno-materinski doslovce kod svih katoličkih Hrvata od najjužnijeg Visa pa sve do najsjevernije Mure (osim samih vukovaca).

Još ini izrazito većinski ikavizmi u raznim hrvatskim dialektima su npr. glagoli grijati, naliti, nisam, trpiti, viditi, visiti, želiti, živiti i sl. Jekavizirani vukovski oblici tih nabrojenih riječi su svi beziznimno balkanski srbizmi pravoslavnih srbojekavaca (tj. prekodrinskih Srba - 'Prečana'), kakve normalno ne izgovaraju pravi Hrvati (osim tek pod školskom i vojnom prisilom).

Svehrvatska divojka

Divojka je obvezatni svehrvatski ikavizam i u svim izvornim dialektima katoličkih Hrvata materinski od djetinjstva postoji samo i jedino divojka: čak i na sjeveru u tipskoj ekavskoj kajkavici sve do Varaždina, Drave i Medjimurja. Srbojekavska tzv. "djevojka" (isto i 'devojka') su za Hrvate novonametnuti balkanski srbizmi tek od 20. stoljeća pod Jugoslavijom, ali ranije su u Hrvatskoj to nepoznati oblici (osim kod pravoslavnih jekavaca). Jedina sitna materinska iznimka od te svehrvatske divojke kod katoličkih Hrvata je nekolicina otočnih staraca na Lastovu koji to u domaćoj jekavskoj čakavici izvorno izgovaraju kao đevojka.

Svehrvatsko zapustiti

Takodjer i glagol zapustiti je bezuvjetno-obvezatni svehrvatski ikavizam, pa zato u svim izvornim dialektima katoličkih Hrvata materinski od djetinjstva postoji samo i jedino zapustiti: čak i na sjeveru u tipskoj ekavskoj kajkavici, tj. od južnih dalmatinskih otoka pa sve do Varaždina, Drave i Medjimurja. Srbojekavsko tzv. "zapustjeti" (isto i 'zapusteti') su za sve Hrvate novonametnuti balkanski srbizmi tek od 20. stoljeća pod Jugoslavijom, ali su ranije u Hrvatskoj to nepoznati oblici, - osim jedino kod pravoslavnih jekavaca tj. prekodrinskih Srba - Prečana.

Praikavski glagoli

Iako sjeverni kajkavci do Drave imaju i ekavske oblike (videti, viseti, trpeti, živeti, greti, nesem, itd.), svi ostali srednji i južniji Hrvati izmedju Save i Jadrana izvorno-materinski od djetinjstva uglavnom to izgovaraju ikavski: npr. viditi, visiti, trpiti, zapustiti, želiti, živiti, grijati, nisam/nisem, itd. Naprotiv, vukovsko-jekavski oblici tzv. "vidjeti", "trpjeti", "visjeti", zapustjeti, željeti, "živjeti", "grejati", "nijesam" i sl., kod katoličkih Hrvata izvorno-materinski uglavnom ne postoje, osim tek kao prisilno nametnuti naknadni jekavizni iz školskog vukopisa. Naprotiv na hrvatskom ozemlju takve vukovske oblike (vidjeti, visjeti, trpjeti, željeti, živjeti, grejati, ...) izvorno-materinski imaju uglavnom samo pravoslavni srbojekavci tj. prekodrinski Srbi - Prečani.

Ikavsko-štokavske gramatike

 

Medju hrvatsko-štokavskim gramatikama je napisano razmjerno malo ikavskih, uglavnom starijih iz 17. do 19. stoljeća. Zbog ideopolitičke nepodobnosti hrvatske ikavice u 20. st. pod Jugoslavijom zamalo ni nema posebnih prikaza ikavsko-štokavske gramatike, jer se ideološki (krivo) tvrdilo kako je navodno sva ikavica gramatički podjednaka Vukovom srbohrvatskom jugo-standardu osim jedino osobitoga ikavskog jata. Tek nakon jugo-raspada od 1990-tih godina u novoj Hrvatskoj i BiH se opet povremeno pojavljuju većinom skromniji prilozi o ikavsko-šćakavskoj gramatici.

Većina novijih gramatičkih priloga o hrvatsko-štokavskoj ikavici su tek kraći gramatički uvodi oko desetak stranica uz novije ikavske riječnike, npr. I.B. Šamija 2004. (vidi niže), a jedina nova veća monografia je o šćakavskim ikavcima zapadne Bosne (A. Peco 2007.). Zato je ikavsko-šćakavska gramatika danas podjednako slabije poznata kao i kajkavska, pa je po slabijoj razradjenosti od ove zaostaje samo čakavska gramatika.

Popis važnijih ikavskih gramatika:

Noviji prilozi poznavanju štokavsko-ikavskih gramatika su npr.:

Prostranstvo ikavaca

 

Ikavica (ili ikavski dijalekti) se zovu po ikavskom izgovoru jata kao glas i. Ikavica u više inačica je najčešći tip materinskog govora iz djetinjstva (prije škole) kod nadpolovične većine tj. čak 2/3 ili 63% svih Hrvata, od čega su najviše razni ikavski i poluikavski štokavci 45% Hrvata, pa ikavski čakavci 10% i ikavski kajkavci 8%.

U okviru štokavskih govora se najviše ikavizama nalazi u zapadnomu novoštokavskom dijalektu (bunjevački) i slavonskomu šćakavskom dijalektu (šokački), koje uglavnom govore katolički Hrvati. Izvan Hrvatske i BiH se ikavica malim dijelom još nalazi na sjeveru Bačke najviše oko Subotice gdje žive bunjevački Hrvati, ali takodjer i kod muslimana u Sandjaku sve do visokih Prokletija: Plav, Gusinje itd. Ikavci su takodjer i većina jadranskih čakavaca na obali i otocima (osim sjevernog Kvarnera: Cres, oko Rijeke i sjeveroistok Istre).

Kao jasan jezični trag najvećeg prostranstva srednjovjekovnoga hrvatskog kraljevstva Trpimirovića, raznoliki ikavski (ili bar poluikavski) govori su sve do danas manje-više mozaično prošireni od Trsta pa do Subotice i Prokletija u Sandjaku. Veći dio Istre, istočnog Kvarnera, Like, Bela Krajina, dio Žumberka, zapadnog Zagorja (Sutla), veći dio Dalmacije, zapadne Hercegovine, srednje i zapadne Bosne (Završje/Tropolje), Bosanske Posavine, južne i istočne Slavonije, na sjeveru Bačke (hrvatski Bunjevci), zapadne Bačke uz Dunav (hrvatski Šokci), pa bivše tzv. Turske Hrvatske (Cazinska Krajina i Bosanska Krajina), jugoistok Sandjaka (visoke Prokletije).

Najveća cjelovita prostranstva dominantnih hrvatskih ikavaca pružaju se na jugozapadu od Savudrije pa sve do Neretve i na sjeveroistoku od Gradiške pa do Subotice, a takodjer je ikavica dominantna medju srednjim Hrvatima od Cazinske krajine sve do srednje Bosne (rijeka Bosna). Ikavski odseljenici su takodjer razmjerno najčešći u našoj prekomorskoj dijaspori, pa izrazito dominiraju medju Hrvatima u južnoj Americi i dijelom u Sjevernoj Americi i Australiji. Ikavicom se je u srednjem vijeku do Turaska govorilo i u istočnoj Hercegovini oko Trebinja, Ljubinja i Nevesinja, trag čega se do danas vidi u toponimima sa -šć-, a do 16. i 17. st. je pučanstvo Popovog polja uglavnom govorilo hrvatskom ikavicom (razradjeno u disertaciji prof.dr. Vjekoslava Bobana, London 2002.).

Osebujni su dijelom ikavski govori crnogorskih muslimana u Podgorici, Tuzima, Plavu i Gusinju, pa kod pravoslavnih Crnogoraca u Vraci kod Skadra. Neistražen je posebni slučaj današnjih pravoslavnih Srba iz bosanskog sela Azbukovice gdje se očuvao ikavski govor, pa se smatra kako su se tamo bar neki stanovnici ranije doselili iz jugozapadne Hrvatske.

Zapadna ikavska štokavština se dalje dijeli na stariju šćakavsku i noviju štakavsku ikavicu, a obuhvaća pretežno katoličke Hrvate u zapadnim i jugozapadnim djelovima BiH, Like, dalmatinske Zagore i Makarskog primorja. Štokavska ikavica je osobito proširena i dominira diljem Like, Zagore, zapadne Hercegovine, donje Posavine, Baranje i na sjeverozapadu Bačke (od Sombora do Subotice).

Poluikavski novoštokavci

 

Novoštokavski poluikavci (Bunjevci) su razmjerno najmladji i danas najprošireniji tip hrvatskih ikavaca, koji obuhvaćaju oko polovice svih ikavaca tj. 32% ili 1/3 Hrvata, pa su podjednako brojni kao sjevernohrvatski kajkavci (31 %). Poluikavski novoštokavci sada ponajviše nastavaju zapadnu Hercegovinu, dalmatinsku Zagoru, istočnu Liku, Baranju i sjeverozapad Vojvodine gdje se nazivaju Bunjevcima (za razliku od osebujnih staroštokavsko-ikavskih Šokaca većinom u Posavini). Najveći hrvatski grad s obiljem novoštokavskih ikavaca je danas prošireni Split (gdje su bivši čakavci u izumiranju sada ograničeni samo na staro središte).

Iako se kod ovih novoštokavaca jat većinom izgovara kao "i", njihov ikavizam više nije posve dosljedan pa ima i drukčijih iznimaka, dok ostale značajke inih starijih ikavaca većinom izostaju, a upitno-odnosna zamjenica većinom glasi "šta" (kao i u srbijanskom jeziku) i vukovski naglasak je pomaknut naprijed i na proklitiku. Zato su osim toga ikavskog jata, novoštokavski poluikavci po gramatici i rječniku razmjerno najsličniji inim novoštokavskim jekavcima i ekavcima, dok se podosta razlikuju od starijih šćakavskih ikavaca i pogotovo su dalje od arhaičnih čakavaca i kajkavskih ikavaca (s kojima su usporedivi tek po ikavskom jatu).

Iskon poluikavske štakavice

Danas je u BiH, Lici i dalmatinskoj Zagori najčeći pučki govor Hrvata poluikavska štakavica, koja je u srednjem vijeku poznata uglavnom samo od Neretve na istok, tzv. Bunjevci: istočna Hercegovina, nutarnja Crna Gora i sjevernije uz Drinu do Zvornika, odakle su ih potom Turci potisnuli spram zapada. Živi su još dokazi tomu današnje oaze ikavskih naselja na istoku (ZEKOVIĆ 1990): Markovići u Crnoj Gori, kod Novog Pazara na Sandjaku, Plava i Gusinja u visokim Prokletijama itd. U nutarnjoj Crnoj Gori još sada postoje jasni tragovi ikavice u živom govoru. To je najizrazitije u arhaičnom štokavskom dijalektu crnogorskog sela Markovići: črni (crn), dite (dijete), pes ( pas ), den ( dan ), brondzina (kotlić), genitiv plurala na -h (rukah, selah, ljudih), kraći infinitivi na -it (reć, pojt, plest, kazat) itd. Još istočnije oko visokoplaninskih mjesta Plav i Gusinje u najvišim Prokletijama, crnogorski muslimani i danas govore poluikavskom štakavicom, a vodja prastarog crnogorskog plemena Lužani se ranije nazivao "banom" npr. ban Vuk (Elementa Montenegrina 1990).

Danas se poluikavska štakavica uglavnom proširena na bivšem prostoru ikavske šćakavice i najvjerojatnije je tu dijelom nastala naknadnim miješanjem prvobitnih bosanskih šćakavaca, a u Dalmaciji i Lici još i udjelom starih čakavaca, preslojenih s istoka doseljenim novoštokavskim Vlasima. Poluikavski novoštokavci su u današnjoj Hrvatskoj, osobito u Lici i Dalmatinskoj zagori uglavnom naknadno doseljeni, kao bosanski izbjeglice pred Turcima, gdje su zamijenili prvobitne srednjovjeke čakavce (Vančik 1997, 1998) i zato su njihovi govori miješanjem s ostalim izbjeglim štokavcima danas netipični poluikavski s dosta istočnih utjecaja primljenih od jekavskih Vlaha. Naprotiv na upražnjena ikavska područja BiH su potom s Turcima doseljeni balkansko-jekavski Vlasi, koji su se potom razlučili po vjeri: zapadni katolički Vlasi su asimilacijom naknadno pretvoreni u danas malobrojne jekavske Hrvate (ne računajući novije školske jekavce u gradovima): 7-10% jekavskih Hrvata kod Slunja i u istočnoj Hercegovini (Stolac, Konjic itd.). Većina inih pravoslavnih Vlaha su dosad postali jekavski Srbi ili tzv. "Prečani", za razliku od izvornih ekavskih Srbijanaca iz same Srbije koji većinom govore pravom srbijanskom ekavicom.

Novoštokavske značajke

Poluikavska štakavica (novošokavština) uglavnom ima mješovite prijelazne značajke i većinom nema spomenutih starohrvatskih arhaizama, pa se izrazito razlikuje od čakavaca i kajkavaca. Pod postupnim istočno-vlaškim utjecajem u novoštokavskom govoru tih poluikavaca je više-manje iskvaren zajednički hrvatski naglasak i promijenjen osiromašeni rječnik. Tek nakon turskih prodora od 16. st., proširuju se ti mješoviti ikavsko-štakavski govori Bunjevaca (po hercegovačkoj Buni) preko Neretve na Dalmaciju, Bosnu i Slavoniju: starohrvatsko ŠĆA + istočnovlaško ŠTO = novoštokavsko ŠTA. Za razliku od izvornih šćakavaca, kod tih novijih miješanih poluikavaca su uglavnom provedene balkanske novoštokavske asimilacije, sibilarizacija i jotiranje. Poluglas "e" je nestao ili ga zamjenjuje novije "a", starohrvatsko "šć" je uglavnom pretvoreno u istočnovlaško "št", dok je jat samo dijelom očuvan kao starohrvatsko "i", češće se osobito u dugim slogovima izgovara kao neko prijelazno "ie". Dijelom je potisnuta uporaba infinitiva i namjerni izrazi tu često počinju srboidnim "dadakanjem". Takodjer dijelom nestaju hrvatski posvojni pridjevi i postupno ih zamjenjuje istočnovlaški posvojni genitiv ("Hrvatska u genitivu"). Novoštokavski je naglasak većinom pomaknut na početak višesložnih riječi i često preskače na proklitiku, pa je takav njihov naglasni sustav prilično različit od većine Hrvata i objektivno najbliži Srbima.

Ovisno o primjesama balkanskih Vlaha pri selidbi, govor tih poluikavskih štakavaca prostorno je vrlo različito iznijansiran i povijesno odražava udjele izvornih Hrvata pomiješanih s pohrvaćenim Vlasima. Tako su još poneki starohrvatski arhaizmi bliži izvornim srednjovjekim šćakavcima preostali u ikavskoj štokavštini Posavine, Like, Pounja, srednje Bosne, Makarskog primorja, Šibenika itd. Naprotiv su izrazito vukovski bez hrvatskih arhaizama sa srboidnim naglaskom i dadakanjem npr. novoikavski štakavci oko Imotskog, uz Neretvu itd. U osiromašenom i balkaniziranom riječniku poluikavskih štakavaca izostaje većina romanizama, ali zato medju Hrvatima ovi štakavci imaju daleko najviše turcizama i inih sličnih balkanizama. Nažalost su zbog spomenutog nepoznavanja hrvatske ikavice u javnosti, jugoslavenski vukovci uspjeli dijelom zlorabiti taj prijelazni i mješoviti govor poluikavskih štakavaca da bi nam nametnuli svoj umjetni i hibridni "srpskohrvatski" jezik i time unatrag opravdali promašeno stvaranje Jugoslavije.

Polustari prijelazni ikavci

 

Dio štokavskih ikavaca tj. oko 14% ili 1/7 svih Hrvata su prijelazni polustari ikavci (tzv. "nenovoštokavski" ikavci po jugo-vukovcima) koji već pripadaju pravim izvornim ikavcima, a po dialektnim značajkama su izmedju arhaičnih šćakavskih praikavaca i novoštokavskih poluikavaca. Glavne su značajke tih prijelaznih ikavaca:

Prostorna nalazišta

Glavna su govorna područja takvih prijelaznih polustarih ikavaca dosad u Hrvatskoj, BiH i Italiji:

Starošćakavski praikavci

 

Iz niza očuvanih glagoljskih i latiničnih zapisa, danas je sigurno kako su se u srednjem vijeku kopneni čakavci u srednjoj Hrvatskoj i zapadnoj Bosni pružali dalje na sjever tj. sve do donje Kupe i u Pounju do Bihaća (čije je starije ime "Bišće" bilo čakavsko). Sjeverno od Kupe su bili kajkavci do Gline i Kostajnice, a stari šćakavski ikavci (arhajski poluštokavci) su nastavali srednju i sjevernu Bosnu oko Vrbasa i istočnije, što je bio i službeni javni jezik bosanskog kraljevstva Kotromanića do dolaska Turaka. Iako su s provalama Turaka srednjovjeki kopneni čakavci većinom izbjegli do Gradišća, tragovi toga starog kontakta su manje-više vidljivi sve do danas u arhajskim poluštokavsko-ikavskim govorima srednjeg Pounja i još najjače oko ušća Vrbasa u Savu, gdje se arhaičnom praikavicom srednjovjekog tipa osobito ističe Brodska Posavina na jugozapadu Slavonije od Broda do Gradiške, a izrazito najarhaičniji je govor staroikavskih sela oko Crnac polja: Davor, Siče, Magić, Orubica, itd. Kod tih arhajskih staroštokavskih praikavaca Brodske Posavine su česte oksitone riječi s čakavskim akutom na kraju riječi (nikad na početku dužih riječi)

Specifične značajke

Staroštokavska ikavica (Posavski govor), je starohrvatski srednjovjeki dijalekt izvornih ikavskih Hrvata u donjoj Posavini, od Gradiške do Broda i dijelom do Županje. Iako se zbog nazočne zamjenice što danas već formalno ubraja medju štokavske govore, po svim inim značajkama je puno bliži čakavcima, a donekle i kajkavcima, negoli inim novoštokavcima. Dio pripadnih govornika od Broda do Vinkovaca nazivaju se i Šokci, ali ini Šokci u istočnoj Slavoniji, Baranji i Bačkoj ipak ne govore tim arhajskim dialektom. Ovi arhajski starohrvatski praikavci iz donje Posavine se po nizu idućih osobitosti izdvajaju od inih štokavaca Slavonije, Bosne, Crne Gore, Dalmatinske Zagore i Like - po čemu su ipak bliži čakavcima:

Iskon šćakavske praikavice

Gramatičke i fonetske značajke upućuju da su staroštokavski praikavci donje Posavine najstariji dio hrvatskih ikavaca još iz doba njihova iskona, kada su se tek razdvajali od čakavaca. Na to upućuju i neki ini kulturno-povijesni pokazatelji:

Područje govora

Glavno govorno područje tipskih staroštokavskih praikavaca je na sjevernoj strani donje Save od Gradiške preko Slavonskog Broda do Županje. Najtipičnije i izrazito središte arhajskih srednjovjekih praikavaca sličnih čakavcima, tu je izmedju željezničke pruge i Save oko mjesta Davor nasuprot ušću Vrbasa i u okolnim selima poplavne nizine Črnac polje (novoštokavski: Crnac): Orubica, Siće, Magić-Mala i susjedni manji zaseoci. Sjevernije od pruge do Požeške i Dilj gore, pa istočnije od Broda do Županje i na jugoistoku u bosanskoj Posavini oko Orašja je taj sličan govor manje arhaičan i netipičan tj. bliži je inim štokavcima. Još donedavna su sličnom staroštokavskom ikavicom govorili većinom katolički Hrvati duž bosanske Posavine od Dervente do Šamca, ali su u Domovinskom ratu oni odatle uglavnom prognani (osim oko Orašja i Tolise). Tako je ova štaroštokavska praikavica dosad sužena na 2/3 predratnoga govornog područja i danas je jedan od najugroženijih starohrvatskih dialekata u izumiranju.

Jadransko-čakavska ikavica

 

Ikavska čakavica je najizrazitiji arhaični tip primorskih i otočnih ikavaca koji obuhvaća većinu ili 4/5 čakavaca, a u srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj s dinastiama Trpimirovića i Arpadovića je to bio naš prvi javno-službeni jezik većine Hrvata od Jadrana sve do Kupe i Une. Ikavski ili bar poluikavski (ikavsko-ekavski) glas izgovaraju čakavci jugozapadne Istre, Lošinja, istočnog Kvarnera, Gacke, dalmatinske obale do Cetine i na većini jadranskih otoka (osim ekavskog Cresa i jekavskog Mljeta), vidi o čakavcima još pobliže: Čakavica. Medju svima hrvatskim ikavcima su izrazito najarhaičniji tzv. "bodulski" govori otočnih čakavaca od Krka do Visa koji su se manje-više još očuvali na srednjovjekoj razini, pa se osim sličnoga ikavskog jata, inače jako razlikuju od najproširenijih novoštokavskih poluikavaca iz kopnenog zaledja, osim posavskih Šokaca koji su im po dijalektu razmjerno najviše slični.

Kajkavska ikavica

 

Kajkavska ikavica je zasad manje proučeni tip ikavaca, a obuhvaća 1/4 ili 8% Hrvata kajkavaca koji uz kaj izgovaraju ikavski jat. U Hrvatskoj slično govore kajkavski ikavci sjeverne Istre (Mlun, Slum, Brul itd.), pa u Gorskom kotaru Fužine, Lokve, Ogulin i Hreljin, u Pokuplju Severin na Kupi, Ribnik, Ozalj i Pribić, u Turopolju Horvati i Zdenčina, u jugozapadnom Zagorju Zaprešić, Brdovec i Marija Gorica uz dolnji tok Sutle itd. Zanimljivo je iz ranijih stoljeća kako su kajkavski ikavci dijelom živjeli i na jugozapadu Zagreba, gdje je zapisano više starih ikavizama, npr. "Plac pod črišnju" odakle nastaje sadanja Trešnjevka (prije: Črišnjéfka).

Kajkavska ikavica se još govori u inozemstvu po selima srednjeg Gradišća i manje na jugozapadu Slovačke gdje su se naselili izbjeglice pred Turcima iz naše Kostajnice. Važno je što je do 17. stoljeća takva kajkavska ikavica u doba hrvatskih banova Zrinskih i Frankopana, na njihovim prostranim posjedima od Istre i Vinodola preko srednje Hrvatske sve do Podravine i Medjimurja tada postala prvim javno-službenim jezikom književnosti i administracie na većem dijelu Hrvatske (izim Dalmacie), kao prvi kodificirani starohrvatski polustandard - vidi pobliže Jezik zrinsko-frankopanski.

Literatura