Otkad znam za sebe imam problema s izgovorenom istinom. Činjenica da moja narav ne trpi laž često mi je puta stvorila problem u životu. Prvi moj slučaj svjedočenja istine seže u rano djetinjstvo, 1. ili 2. razred O.Š. Naime bio sam svjedok jednog slučaja kada su djeca iz susjedstva starija od mene 3-4 godine ušla u kuću jedne žene dok je bila odsutna i uzeli nešto malo voska i meda. Našao sam se u "krivo vrijeme na krivom mjestu", jer su to što su uzeli pokazivali kroz tavanski prozorčić nama koji smo bili vani na putu. Taj čin ulaska u tuđu kuću kroz podrum je za mene kao dječaka bilo šokantan. Kad se žena vratila kući ispričao sam joj sve što sam vidio, a ona je nakon toga otišla k roditeljima da im kaže što su učinila njihova djeca. Ni slutio nisam da će se moje svjedočenje istine pretvoriti u pakao za mene. Mama te djece je odmah dojurila k mojima i pred njima od mene tražila da priznam da sam lagao, ja sam ostao pri onome što sam vidio, moji su me počeli koriti, kad sam se počeo braniti govoreći da ne lažem dobio sam šibom po guzici i sve to na pravdi Boga. Ja sam dobio batine, a drugi dan su djeca priznala da su ipak bili u kući, ali da navodno nisu ništa uzeli. Eto ti pravde...!
Tada sam bio djete, a danas sam očito luđak!