Hrvatska Povijest - od A do Ž - komentar: Mario Ivanovic

Dok se hrvatski jezik normirao i postigao međunarodni ugled, srpski je bio u crkvenoslavjanskim „okovima“ iz kojih se tek krajem 18. i početkom 19. stoljeća počeo oslobađati / Hrvatski i srpski imaju različitu povijest / Pape su donijele dekret po kojem se „ilirski“ morao predavati na (sve)učilištima u: Bologni, Padovi, Beču, Ingolstadtu, Kölnu, Lövenu, Parizu, Toulouseu, Valenciji, Salamanci i Alcalŕ de Henaresu (Madrid) /Rimokatolištvo je bilo presudno za oblikovanje hrvatskoga jezika.

Reformacija je zahvatila i naše krajeve. Što je Crkva poduzela da se ublaže njezine posljedice i da se unaprijedi život?

Dok su njemački protestanti prevođenjem i izdavanjem svojih knjiga za svoj pokret nastojali pridobiti Slavene, dotle su pape, vođeni duhom uspješno završena sabora u Tridentu, za njih pripremali mnogo širi plan. Htjeli su ih, prije svega, kulturno i politički uzdignuti i ujediniti kako bi se uspješno oduprli turskoj najezdi, a onda s njima uspostaviti crkveno jedinstvo koje je reformacija dovela u pitanje. U tome su dvama katoličkim narodima, Poljacima i Hrvatima, namijenili važne uloge; Poljacima su, zbog njihove vojne snage, namijenili političku ulogu oslobađanja drugih slavenskih naroda, a Hrvatima, zbog njihove etničke i jezične bliskosti s ostalim južnoslavenskim i istočnoslavenskim narodima, kulturnu i vjersku ulogu. Za te je ciljeve bilo iznimno važno pridobiti i druge Slavene, ponajprije Ruse kao najbrojniji slavenski narod, koji je tada bio u ratu s Poljskom. U tu je svrhu papa Grgur XIII. u nekoliko navrata u te dvije zemlje slao izaslanstava sa zadaćom da ih pokušaju izmiriti. Papa je mislio da bi njihovo oružje odlučilo u oslobađanju od Turaka ostalih slavenskih naroda i da bi mir među njima doveo do crkvenog jedinstva. No Rusi, kao turski saveznici, za to nisu htjeli ni čuti.‼

Kako su drugi slavenski narodi gledali na tu papinsku politiku?

Drugi su Slaveni postupili drukčije. Ohrabrujući znakovi dolazili su iz Ukrajine i Srbije. Jedan se dio Ukrajinaca 1595. u Brest-Litovsku sjedinio s Katoličkom crkvom, a sljedeće je godine srpski patrijarh Jovan (1592–1614), koji je stolovao u Peći, poslao u Rim dva svoja monaha koji su papi Klementu VIII. predali opsežnu spomenicu s njegovom izjavom: “Mi smo Vašoj Svetosti podložni i Materi Crkvi.” To je učvrstilo uvjerenje papa da se ekumenizmom i prosvjetom može postići mnogo više nego „protureformacijom“. Zato se sustavnije i svestranije pristupilo odgoju svećenika koji će raditi na oživljavanju svijesti o potrebi svestrane obnove Crkve i društva, u što je pripadalo i izdavanje knjiga kojih je nedostajalo kako u katoličkom tako i cijelom pravoslavnom svijetu.

Na kojem su jeziku ili jezicima te knjige trebale biti izdavane?

To pitanje zadire u samu srž čitave problematike. Reći ću vam odmah da je barem od 14. stoljeća u učenim krugovima u gotovo cijeloj Europi vladalo uvjerenje da Slaveni govore istim jezikom, s time da se on od naroda do naroda samo dijalektalno razlikuje. O tome u knjizi donosim mnoštvo svjedočanstava. Ako tako stoje stvari – zaključili su pape – dovoljno je izabrati najopćenitiji, najrazvijeniji i najljepši „dijalekt“ da bi se na njemu za sve slavenske narode tiskale crkvene knjige.

I koji je „dijalekt“ izabran?

Pape ništa nisu radili napamet. Da sazna koji je slavenski dijalekt najrašireniji i najopćenitiji, Klement VIII. (1592–1605) povjerio je vrhovnom poglavaru Isusovačkog reda Klaudiju Acquavivi da se o tome raspita preko članova svoga, u to doba u gotovo cijeloj Europi nazočna Reda. Acquaviva je 1599. među rektorima i profesorima zavoda svoga reda napravio svojevrsnu anketu. Sačuvana su nam dva prilično opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju kolegija. Prvi je bio slovačkog isusovca Teofila Kristeka (1561–1622), koji je – kako je naveo u svom izvješću – osim svog materinskog jezika, govorio mađarski, češki, ukrajinski, ruski, srpski, bugarski, slovenski i hrvatski.

Njegov je odgovor glasio: Slavenski narodi govore vlastitim jezicima, a jezik koji bi služio spomenutoj svrsi trebao bi biti hrvatski – lingua croatica.‼

Zašto hrvatski?

Za izbor hrvatskoga naveo je četiri važna razloga: prvo, taj se jezik mnogo govori u svim krajevima pod Turcima, a govore ga ne samo obični nego i učeni ljudi, političari i diplomati; drugo, on je „majka i korijen“ ostalih slavenskih jezika; treće, njegov je izgovor „najljepši i najslađi“, bez hijata i tvrdih suglasnika; četvrto, on je najbliži svom staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost. Sličan odgovor dao je učeni Španjolac Alfonso Carrillo, rektor zavoda u slovačkom gradu Šala nad Váhom i nekadašnji profesor teologije u Parizu i Beču.‼ Bio je veliki prijatelj šibenskoga svećenika Fausta Vrančića, autora prvoga tiskanog hrvatskog rječnika. U svom odgovoru Acquavivi on je, između ostaloga, naveo: „Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka.“

Što je mislio pod „narodima Istoka“?

Mislio je na sve slavenske narode za koje se smatralo da nastavaju cijelu jugoistočnu i istočnu Europu pa čak i dijelove Azije. U izvorima koje donosim u knjizi na više mjesta govori se da su Slaveni najbrojniji „narod“ na svijetu. Crkva, koja je po svojoj naravi univerzalna, danas bismo rekli „globalna“, nije mogla ne voditi računa o tome bilo da s njima uspostavi crkveno jedinstvo, bilo da ih ujedini u zajedničkoj borbi protiv Turaka i protestanata. Carillov odgovor najbolje otkriva taj plan.

Zašto je u tadašnjim europskim humanističkim krugovima prevladavalo mišljenje da je hrvatski jezik najstariji, najrašireniji i najljepši slavenski jezik?

U srednjem vijeku je, najkasnije u 14. stoljeću, u slavenskim narodima postojalo prilično rašireno uvjerenje da potječu od Hrvata. Ono se vjerojatno zasnivalo na staroj legendi o trojici hrvatske braće: Čehu, Lehu i Mehu, koji su nekada, zbog ratnih neprilika, odselili na sjever, gdje su postali oci budućih naroda. Čeh je postao praotac Čeha, Leh Poljaka, a Meh Rusa. Tu legendu izričito spominju brojni češki, poljski i ruski ljetopisci, humanisti i povjesničari. Međutim, prvi ju je objavio talijanski humanist Enea Silvio Piccolomini (1405–1464), kasniji papa Pio II. (1458– 64), koji ju je našao u Češkoj i objavio u svojoj povijesti češkog naroda. Od učenijih slavenskih intelektualaca koji su smatrali da potječu od Hrvata navest ću samo poljskog kardinala Stanisława Hozjusza (1504–79), jednoga od predsjednika Tridentskog sabora i vjerojatno najučenijeg muža kojega je njegova zemlja imala u to vrijeme.‼ On izričito tvrdi da Poljaci potječu od Hrvata i da govore hrvatskim ili, kako on kaže, „dalmatinskim“ jezikom. Ako, dakle, tako tvrde najugledniji pripadnici slavenskih naroda – zaključili su pape – dovoljno je na tom jeziku tiskati knjige za sve slavenske narode.

Czego katolicy mogà nauczyć się od Chorwatów?