Opet smo se vidjele Liko moja, neki dan, ti i ja. Opet mi je duša bila puna. Nestali su tragovi čežnje, bar na tren. Opet sam prodisala punim plućima kao nekad davno. Da, Liko moja, srce je puno kada god se tebi vratim kao majci iz daljine. Iako je bilo oblačno sunce mi je ovdje sjalo, jer sunce rodnog kraja najljepše sja, a  ptice najljepše pjevaju.

Hladno je bilo, a one su neumorno pjevale, Liko moja tebi pjevaju i tebi se dive.

Odavno sam morala otići iz tebe Liko, život me odnio u neke druge gradove i sela. Poštujem ih Liko znaj, jer s njima sada živim i volim ih i poštujem te ljude.

Ali, Liko moja znaj, u tebi je ostalo srce one dvanaestogodišnje djevojčice, srce koje je tada bilo jako preplašeno i umorno, a dječija srca se ne bi trebala tako osjećati! I još uvijek nekako na pola dišem, a kada tebi navratim prodišem punim plućima. Srce mi razgali neka toplina, duša mi slavi život kada tebi dođem OJ SABORSKO MOJE!

Vesna Brletić rođ. Dumenčić