Ispis
Hitovi: 854

Foto: SRB 2021.

Nakon što su godinama divljali u suradnji s talijanskim fašistima, vidjevši kako se stvari kreću, srpski su četnici stavili crvenu zvijezdu i nakon “pobjede” nastavili ubijati Hrvate u Lici i drugdje, u Lici posebno, jer je ondje bilo teško izbjeći represalije, teže čak nego u Hercegovini.
Devedesetih su izgubili, nije bilo podjela u hrvatskom narodu u tom sjajnom trenutku kada je postojao Camelot, što bi rekla Jackie, ali su valjda znali da će se Hrvati kad-tad opet podijeliti jer se množiti ne znaju, pa je nastala pripuzna sastavnica originalno četničke stranke (Hadžić) i pomalo se uvlačila u hrvatsku politiku s pogledom na Beograd i ušima u Zagrebu. Uvlačila se s lakoćom i u hrvatsku kulturu, nastojala preko svojih ili parahrvatskih protagonista okrhnuti hrvatski jezik, ući u hrvatske ustanove i sada smo tu gdje jesmo. Okruženi krokodilima i jazavcima.

 

Autor: Hrvoje Hitrec

Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje. Tako je glasila reklama u davnim danima. U prošlom tjednu slično, samo ne o jajima nego o olimpijskim medaljama za hrvatske dečke i cure – svakoga jutra pogledam teletekst, a na njemu nova medalja. Pa ako u ovim šarenim vremenima netko daje snagu nacionalnom organizmu to je svakako puna košara zlatnih, srebrnih i brončanih jaja. Pišem ovo u nedjelju, dok bude objavljeno bit će još poneka radosna vijest na inače otužnim Igrama bez publike u Japanu okovanom covidom. Sredinom paklenski vrućega tjedna još jedna lijepa vijest: otvoren Pelješki most na podlozi izuma Fausta Vrančića, za sada pješački most, ali do sljedeće turističke sezone valjat će se po njemu automobilske kolone, a valjda će i pristupne (odstupne) ceste biti više ili manje zgotovljene. Kako bilo, Hrvatska je spojena 2021. godine i ta činjenica ostaje u povijesti (i zemljopisu), toliko stoljeća nakon što se povijest poigrala komadićem hrvatske zemlje prepuštenom Turcima ne bi li Dubrovačka republika dobila sanitarni kordon prema “mletačkoj Dalmaciji” i ta se bolna vragolija nastavila u beskraj, kada prodavatelja i kupaca više nije bilo, do naših vremena i odbijanja Sarajeva (ha) da dopusti slobodni prolaz kroz hrvatski grad Neum, nastavi maltretiranje putnika iz Hrvatske u Hrvatsku, te nije preostalo drugo do izgradnje mosta koji vodi iz Hrvatske u Hrvatsku, a u toj se priči našlo podosta idiota koji su ga držali nepotrebnim. Ima ih i sada, čitam (naslov) napisa orjunaša (jednoga od malobrojnih zaostalih u Splitu) kojemu je i dalje draga ne samo teritorijalna razjedinjenost Hrvatske. No, sada je taj nonsens premošćen vrlo lijepim mostom od dva i pol kilometra i tako visokim da brodovi mogu ploviti sve do Sarajeva. Sjećam se zgode s početka stoljeća kada smo u kući Luke Bebića nekoliko nas razgovarali o mostu, ja sam plašio Luku da se trasa pristupne ceste predviđa baš gdje mu je kuća, a i most tu negdje. Od tada je prošlo dvadeset godina, most cijelo to vrijeme u mislima, otvaranjima i zatvaranjima radova, sve dok se nisu pojavili Kinezi i rekli: pa to su samo dva i pol kilometra, za nas čas posla. I počeli delati tako brzo da ih pristupnici (cestovni) nisu mogli stići. Novac europski, radovi kineski, korist hrvatska, eto globalizacije na djelu, u ovom slučaju slučajno na našu dobrobit. Proslavljenu kineskim vatrometom i velikom gozbom koju je glavom platilo stado nevine janjadi. Znači, imamo Hrvatsku! Ne iz dva nego iz jednoga dijela. Cjelovitu. One preostale dijelove koji su na oduzeti u prošlosti teško ćemo za sada dobiti natrag, ali ništa nije nemoguće. Treba graditi mostove.

U međuvremenu je sila turista stigla u Hrvatsku, prvoga dana kolovoza već ih je milijun u zemlji (vodi) pa nas sada u Hrvatskoj ima pet milijuna (….kolko nas ima!), ako pridružimo najmanje četiri milijuna hrvatskih iseljenika, dolazimo do impozantne brojke jedne osrednje velesile, vrhunske samo u športu i ne do Bog u ratnim vještinama koje su apoteozu doživjele u Kninu, a baš se spremamo proslaviti Oluju na nogometnom igralištu, što je lijep spoj naših vrlina. Bit će ondje (mora biti) i zlatna Kninjanka, simpatična Matea koja je dostojanstveno odgovorila na bljutave četničke (jugoslovenske) poruke, ponosna što je Hrvatica. A o rečenim porukama treba reći nešto više, ne samo zato što su ih hrvatski mediji prešutjeli (valjda u znak pomirbe). Objavio ih je hrvatski branitelj i poznati psihijatar. Nešto tako vulgarno, odvratno i grozno već se dugo nije čulo, taj rječnik srpskih gubitnika koji izvire iz dubine starostavne mržnje, s vrlo detaljnim nakanama što će joj sve raditi, a što će joj raditi već su radili ne tako davno, devedesetih prošloga stoljeća i četrdesetih istoga vijeka. Mediji šute, da se ne pokvari lažna nova pomirba. Dobili su takve upute, slušaju politiku, makar se kunu da su nezavisni. Ne talasati. Plenkoviću trebaju ruke. Kako se osjećala zlatna Matea, samo ona zna. Rječnik o kojemu govorim poznat mi je iz 1990. kada je hrvatski pokret došao na vlast u Hrvatskoj, još u sklopu Jugoslavije i u zajedničkoj telefonskoj mreži: telefon mi je stalno zvonio, s druge strane posve iste prijetnje kao i sada. A većina i nije dolazila iz Srbije, nego iz Hrvatske. O tome sam već pisao, ali nije na odmet podsjetiti. Da je zabrinjavajuće, jest, no sada su valjda primitivne, koljačke poruke u sklopu pomirbe, nije to kao nekada.
Hoće li se za 50 godina na Ovčari slaviti dan kad su pobijeni Hrvati?

Drago mi je da su mediji (to jest jedan) ipak podsjetili (kolumnist Despot) na ubojstvo dr. Šretera i ulogu M. Pupovca u toj krvoločnoj storiji, sa svim meni i vama poznatim, ali mlađoj publici vjerojatno nepoznatim detaljima, ulozi koja je bila dovoljna da se taj lik zauvijek odstrani iz politike, u najmanju ruku, to više što je upravo “slučaj Šreter” bjelodani dokaz da je dramski glumac održavao bliske veze sa srpskim teroristima. Umjesto toga, u nevoljnoj današnjoj Hrvatskoj on je štićena osoba koja ima stalni termin na Hrvatskoj televiziji, u informativnom i dramskom programu, koalicijski partner stranke koju je na pakračkom području organizirao dr. Šreter. Može li se niže pasti? Može. Dokaz je medijska vratolomija u svezi s proslavom “Dana ustanka naroda Like” iliti bivšeg četničko-komunističkoga Dana ustanka Hrvatske. Doduše malobrojni, i bez predstavnika službene vlasti, slavitelji su dobili vrlo lijepu minutažu na HTV-u i drsko govorili u kamere. Policija ih je štitila, hrvatska policija, dok su oni “one druge” nazivali ustašama. O tome što se doista dogodilo 27. srpnja 1941. i nadalje – ni riječi. A ima (ponavljam) mlađih punoljetnika koji puno ili ništa o tim događajima ne znaju. Je li barem javna televizija mogla posjesti za stol (ili gdje već) nekoliko povjesničara koji bi mladeži i zaboravnoj stareži objasnili “kontekst”. Ne. Šutnja. Ne talasaj. Ni u tisku ničega nema, pratio sam baš da vidim. Ništa. Javila se skupina hrvatskih intelektualaca, ali je i njihova izjava prešućena, nije na partijskoj liniji. Iz HAZU ni riječi, iz Matice hrvatske ništa, iz nekada davno odvažnog Društva hrvatskih književnika ni slova. Tako putujemo u moralnu propast.

Naziv “ustanak naroda Like” po sebi je blesav. Ako ono “naroda” sugerira na množinu, krivotvorina je. Ako je jednina, onda je i opet glupo, jer ne postoji nikakav “lički narod” ni “narod Like”. Pravi je naziv “dan organiziranog početka masakra nad Hrvatima”. Zašto organiziranog? Zato jer su četničke organizacije postojale na tom (i ne samo na tom) području odavno, posebno potaknute nastankom Banovine Hrvatske koja im je zaudarala na neku vrst hrvatske države. Imali su i oružja, ali je ono pravo i u većim količinama nadošlo nakon sloma starojugoslavenske vojske, kada su se oficiri i vojnici vratili “doma”, s njima i mnogi koji nikada ondje nisu živjeli. Imali su upute, priključili se već dobro organiziranim “postrojbama” na terenu, u lipnju te godine bili su spremni. Još nedovoljno diferencirani, više četnici nego komunisti koji bijahu u manjini (a Marka Oreškovića četnici likvidirali), odlučili su ukloniti s ovoga svijeta sve što nije bili srpsko. Navalili na hrvatska naselja, pobili što nije pobjeglo, masakrirali Brotnjo i Boričevce, dočekali vlak s hodočasnicima (sv. Ana), ispekli na ražnju župnika Gospodnetića rodom s Brača i raznijeli svećenika Waldemara Nestora, prešli Unu i ondje digli na noge braću pa u Kulen Vakufu i okolici pobili dvije tisuće i petsto ljudi, muškarce, žene i djecu. O tim su događajima više-manje objektivno pisali čak i neki komunisti, recimo Gojko Polovina. U Srbu je bilo nekoliko oružnika NDH koji su pobjegli glavom bez obzira.

Taj se zločin, znači, slavi u suvremenoj hrvatskoj državi, ne baš na državnoj razini, ali uz prešutnu privolu vlasti i bijednu šutnju medija ili štoviše prisutnost kamera državne (?) televizije koja prenosi, bez komentara, budalaštine o antifašističkom čak ustanku “naroda Like”. Zlonamjerne i zlokobne stupidnosti, krivotvorenje povijesti na “licu mjesta” koje se ponovilo 1971. (“srećom” je slom Hrvatskoga proljeća pridonio da srpski teroristi ne krenu u oružane akcije, a bili su tako blizu) i opet 1991. kada su učinili isto što i 1941. Godine koja se vraća. S pripremama 1990. kada su na licu mjesta donijeli Deklaraciju o suverenitetu i autonomiji srpskoga naroda, a ne ličkoga. Bilo koja, bilo kakva hrvatska država za njih je bila neprihvatljiva u bilo koje doba, i to je jedini razlog, s napomenom da su 1941. našli i jedva dočekani povod kada su iz Zagreba u susjedna područja poslani ustaški zapovjednici koji su tijekom srpnja nastupili bezobzirno i samovoljno, premda se na terenu našlo i takvih koji su pokušali postupiti na razuman način. I to nije sve: nakon što su godinama divljali u suradnji s talijanskim fašistima, vidjevši kako se stvari kreću, srpski su četnici stavili crvenu zvijezdu i nakon “pobjede” nastavili ubijati Hrvate u Lici i drugdje, u Lici posebno, jer je ondje bilo teško izbjeći represalije, teže čak nego u Hercegovini.

Devedesetih su izgubili, nije bilo podjela u hrvatskom narodu u tom sjajnom trenutku kada je postojao Camelot, što bi rekla Jackie, ali su valjda znali da će se Hrvati kad-tad opet podijeliti jer se množiti ne znaju, pa je nastala pripuzna sastavnica originalno četničke stranke (Hadžić) i pomalo se uvlačila u hrvatsku politiku s pogledom na Beograd i ušima u Zagrebu. Uvlačila se s lakoćom i u hrvatsku kulturu, nastojala preko svojih ili parahrvatskih protagonista okrhnuti hrvatski jezik, ući u hrvatske ustanove i sada smo tu gdje jesmo. Okruženi krokodilima i jazavcima.

Postavljam retoričko pitanje: hoće li za pedeset godina neki novi pupovci, pusići i mesići na Ovčari slaviti dan kada su pobijeni Hrvati?
Još malo o vukovcima

Nastavljam s prikazom knjige dr. Nataše Bašić. Danas o djelovanju odnosno dejstvu Dejana Jovića u vrijeme očajničke Šuvarove namjere da iz Ustava SRH izbaci hrvatski književni jezik. Sada ostarjeli Jović koji na fakultetu predaje hrvatskim studentima (što i kako?) bio je sredinom osamdesetih zamjenik glavnog urednika Poleta, poletni mlađahni novinar kojemu se sviđao “programatski” tekst Franje Butorca “Nacionalizam i jezik” (koja napadna sličnost s naslovom knjige objavljene u suvremenoj hrvatskoj državi vašim novcem, oj Hrvati) dohvatio se jezika “Glasa Koncila” i našao mnogo užasnih nacionalističkih riječi protivnih “jezičnoj toleranciji”. Jovićeva crna lista ima ove riječi: donačelnik, izvješće, prijepor, nazočan, dobrohotan, uljudba, prvostolnica, stega i tako dalje. Potpuni laik u jezikoslovlju, razumio je da mora poantirati rečenicama o NDH, ne bi li tako snažnije dovršio napis. Budući da se tih godina Crkva u Hrvata prestala plašiti oronule Partije i njezinih korifeja, a nekmoli novinarčića, odgovorio mu je fra Leonardo Šantić, koji je s lakoćom pobio sve Jovićeve objede i dodao: “Tko sudi o jeziku nekoga naroda, ne bi smio smetnuti s uma činjenicu da je prosuđivanje duha i povijesti toga jezika, odnosno njegova sustava conditio sine qua non za svaki ozbiljniji kritički pristup jezičnoj problematici. K tomu, ako netko želi meritorno suditi o jezičnim pojedinostima, mora posjedovati solidno znanje iz opće teorije o jeziku, iz sociolingvistike i psiholingvistike.” Šantić je poantirao navodeći da se mnoge riječi s Jovićeve crne liste nalaze čak i u unitarističkom Pravopisu dviju Matica iz 1960., poglavito: izvješće, nazočan, prijepor, stega, uhićen itd. Znači, vrlo je inteligentno i duhovito spustio balavca na zemlju, a je li ovaj nastavio amputirati iz hrvatskoga sve što neznani partijski autoriteti drže prijepornim, valjda jest ali, nije važno. Za nas danas je važno da takav lik djeluje u sveučilišnom prostoru. A da je sa starim provokacijama nastavio, znano vam je iz njegova tumačenja referenduma o hrvatskoj samostalnosti i sličnim nepodopštinama.

U sljedećem broju o meni omiljenoj temi koju dr. Bašić donosi pod međunaslovom “Pokušaj pravnoga slamanja hrvatske jezične samobitnosti”. Bit će vam zanimljivo vidjeti koji su to “pravnici” bili u Ustavnom sudu SRH u drugoj polovici osamdesetih. Dotle, kupajte se i sunčajte u miru Božjem, posebno aktualni hrvatski političari koji štede na kremama za sunčanje jer su premazani svim mastima. I ne ostavljajte djecu u automobilima. Nije to isto kao zaboraviti punicu na benzinskoj pumpi.
Miše Martinović

Nakon kraće stanke od odlaska silnoga broja glumaca iz stare garde, stiže vijest o smrti Miše Martinovića, kazališnog, televizijskog i filmskoga glumca. Gospar, dubrovačka legenda, Hrvat koji je kao mladić preživio Križni put, jedan od rijetkih, doživio i preživio barbarski napad na Dubrovnik, odigrao bezbroj rola u teatru, ostavio dubok trag, ali i postao rodonačelnikom glumačke obitelji. Perici i Maroju ovim putem izražavam iskrenu sućut.

Foto: Ražanj kao simbol srb-ske proslave.