Slika ovih baka Hrvatica, tetoviranih kao djevojčice, sjetila me da je i moja baka iz Duvna bila tetovirana u dobi od nekih 12 g., kao i moje prabake, njihove majke i tako stoljećima, a možda i tisućljećima unazad. U idućih par objava reći ću malo više o ovom fascinantnom, zaboravljenom i često prešućivanom hrvatskom običaju starosjedilačkog predslavenskog porijekla.
Najbolje je krenuti kronološki od početka. Grci i Rimljani se nisu tetovirali i običaj su smatrali primjerenim samo barbarima i žigosanim robovima, ali su nam ostavili vrijedne zapise o tetoviranju među Ilirima i Tračanima, posebno se čudivši što se najviše tetoviraju ugledne plemićke ilirske i tračke obitelji. Tetoviranje nije zabilježeno nigdje među Slavenima od Rusije do Jadrana, osim među Hrvatima iz planinskih stočarskih područja BIH, gdje se nazivalo sicanje ili bocanje. Najstarije podatke o tetoviranju balkanskih naroda donosi "otac povijesti" Herodot u 5. st. pr. Kr. Strabon u 1. st. pr. Kr. piše da se tetoviraju Japodi i ostali Iliri i Tračani. U 1. st., Plutarh navodi da su sve Tračanke tetovirane, a Plinije da Dačani i Sarmati obilježavaju svoje tijelo te da se ti znaci naslijeđuju i do 4. generacije. Na arheološkim ilirskim nalazištima u BIH pronađene su igle za tetoviranje.
Tetoviranje križeva djeci među Hrvatima u BIH posebno se proširilo za vrijeme osmanske vlasti (1463.-1878.), što je označavalo pripadnost katoličkoj vjeri i pokušaje sprečavanja turske otmice djevojaka, prelaska na islam, ženidbe za muslimana i sl. Od tog vremena, sve se rjeđe tetoviraju dječaci, a tetoviranje (sicanje) postaje pretežno djevojački običaj, premda je zabilježeno mnogo slučajeva tetoviranih dječaka do 1945., naročito na Kupresu. Sicanje je isključivo hrvatski običaj, nezabilježen među muslimanima i drugim narodima u BIH, uz iznimku nekih pravoslavnih obitelji u dominantno hrvatskom području. Premda su npr. u selima moje majke i bake tetovirane sve djevojčice rođene prije 1930., sicanje nije nikad zabilježeno među velikom većinom Hrvata SZ Bosne i bosanske Posavine, kao niti kod značajnog dijela Hrvata u središnjoj i ist. Hercegovini. Ono izostaje i u gradovima (Banja Luka, Sarajevo, Tuzla, Mostar itd.) osim među doseljenicima sa sela. Iz tog razloga se ne može govoriti generalno kao o običaju Hrvata iz BIH, osim uglavnom u visoravnima i planinama.
Masovnim migracijama za vrijeme Turaka, Hrvati su ovaj običaj proširili i izvan BIH, gdje je generacijama zabilježen naročito u Dalmatinskoj zagori (mnoga sela između Sinja i Šibenika - zagorsko i šibensko sicanje, te u Kijevu kod Vrlike i nekim selima oko Neretve i Stona), ali i u Liku i Slavoniju te među nekim Bunjevcima u Mađarskoj. Ovaj običaj najdulje se zadržao među Hrvatima na području od Duvna, Kupresa i Rame do Vlašića i Kraljeve Sutjeske, a na tom području ima i mnogo drugog ilirskog kulturnog naslijeđa. Običaj sicanja djece je u naglom padu od 1945., a izumro je 1980.-ih i ostao do danas sačuvan na rukama starijih Hrvatica katolkinja, među kojima ima i časnih sestara, bez obzira što Crkva generalno ne gleda blagonaklono na tetoviranje.
Najčešće se tetoviralo na današnji dan (Josipovo). Početkom proljeća su se tetovirali i Hrvati i Delmati, Dezitijati, Autarijati, Batijati, Labeati, Oserijati, Sardijati, Dokleati i drugi Iliri, kao i Sarmati. Najčešća dob tetoviranja bila je od 10. do 15. g., što je prema znanstvenicima označavalo i proljeće života. Djeca su vrlo često tetovirala jedna druge, a jednostavnije motive sami sebi. U selima su postojale i posebne "tatoo-majstorice" koje su tetovirale vrlo složene motive te je bila riječ o pretežno ženskom običaju koji se prenosio s majke na kći.
Tetovirani simboli nalaze se i na stećcima (bilizima) i narodnim nošnjama Hrvata u BIH, što svjedoči da sicanje, stećci i materijalna kultura pripadaju istoj kulturi hrvatskog naroda u BIH. Sicanje sugerira i da su Hrvati najstariji narod u BIH, premda to podliježe različitim interpretacijama i ne vrijedi za sve Hrvate u BIH. To je možebitno još jedan razlog prešućivanja ovog predslavenskog običaja, naročito u razdoblju od prve do kraja druge Jugoslavije, što je prava šteta, jer je sicanje djece tada bilo još živo u narodu i moglo se saznati mnogo više o tom fascinantnom prastarom običaju.
Tekst: Ivan Vuković