Djelovanje Francesca II. da Carrara zvanog Novello u Hrvatskoj
Objavljeno 4 studenoga, 2022 objavio darkoantolkovic
Krešimir Kužić
Izvor: Zb. Odsjeka povij. znan. Zavoda povij. druš. znan. Hrvat. akad. znan. umjet., 35 (2017)
U članku je prikazan i analiziran boravak padovanskog gospodara Francesca II. da Carrara u Modrušu 1389. Ondje je pokušao potražiti pomoć od Stjepana II. Krčkog za kojeg je bila udata njegova sestra Caterina. Osim obiteljskih političkih opredjeljenja u vrijeme sukoba Luksemburgovaca i Anžuvinaca, saznajemo za prakticiranje zabranjenog, ali toleriranog proricanja i vračanja. Također je utvrđeno stanje svratišta i cesta na području Modruša.
Francesco II da Carrara, poznat kao Francesco il Novello, bio je gospodar Padove nakon što se njegov otac, Francesco I il Vecchio, odrekao gospodstva 29. lipnja 1388.; bio je član obitelji Carraresi. Oženio je Taddeu, kćer Niccolòa II d'Estea, gospodara Modene. Borio se u bitci kod Castagnara za Padovu. Wikipedija (engleski)
Prikaz originalnog opisa
Rođenje: 29. svibnja 1359., Padova, Italija
Preminuo: 19. siječnja 1406., Venecija, Italija
Djeca: Marsilio da Carrara, Gigliola da Carrara, Francesco III da Carrara
Partnerica: Taddea d'Este (1377.–)
Roditelji: Francesco I da Carrara
Francesco II. je s pratnjom u Hrvatsku došao u drugom pokušaju – ovaj puta
kopnom. Naime, nakon boravka kod bavarskog vojvode Stjepana (Stephan) III.8 u Münchenu, uputio se na dugo i naporno putovanje do Modruša. Vojvoda mu je darovao četiri konja, a dao mu je i pratnju do granica svoje državine. Francesco je po divljem putu prešao alpski prijevoj Tauern, odakle se spustio u mjesto Lienz na rijeci Dravi (Koruška). Nakon toga je stigao u Radovljicu (Kranjska), posjed grofova Ortenburških, gdje ga je dočekao sin očeve sestre, tj. Francescove tete Liete, Friedrich.9
Od njega je dobio vodiča koji mu je pokazao put do granice s Hrvatskom. Iako nije naveden precizan itinerar, utemeljeno je pretpostaviti da ih je vodič pored Ljubljane doveo do Kočevja, koje je također pripadalo Ortenburzima. Odatle je Francesco došao na lijevu obalu Kupe. Nije sigurno gdje je stupio na teritorij Hrvatske, ali prema tadašnjim putevima i općenitoj konfiguraciji terena u dolini rijeke, izgleda da je to bilo negdje između burga Kostela na lijevoj obali i današnjeg Broda na Kupi na desnoj obali. Upravo na tom prostoru Ortenburzi su graničili s Krčkima.10 Francesco je rijeku jedva prešao skelom budući da je bila nabujala, a uz to je lijevala kiša. Kako se navodi, “znajući da je blizu Senja” jašući je nastavio put. Po svemu sudeći prošao je dolinom Dobre pokraj današnjeg Ogulina i stigao na područje Oštarija, gdje je prenoćio u nekom svratištu. Krenuvši ujutro, do podneva je stigao u Modruš, te je odsjeo u nekoj krčmi. Bilo je to krajem rujna 1389. godine (Sl. 1). Ondje su ga dočekali Antonio Pavanello iz Padove, kao i Andrea Schermo iz Firenze, te ga je prvi izvijestio o nezadovoljstvu Padovanaca, a drugi o odlukama vijeća svog grada. Kad su do nje doprli glasi o Francescovom dolasku, Caterina se spustila u podgrađe zajedno s pratiljama i plemićima te je srdačno pozdravila brata, a tu su već bili Pietro i Gionata da Carrara. Njih dvojica su ga obavijestili kako je u Modrušu prije nekoliko dana umro Ugolino, njegov polubrat. Nakon toga, sestra ga je odvela u kaštel, gdje ga je Stjepan, iako teško bolestan od uloga, primio, stavio mu sve na raspolaganje i pokušao ohrabriti. Savjetovao ga je također, da “sve ove nevolje sveže u snop i baci ih iza ramena kao nepopravljive stvari”. No to se odnosilo samo na osobne probleme, jer ga je, glede politike, Stjepan bodrio da ne odustane od borbe za svoje posjede, a prije svega da nastoji sklopiti savez s Firenzom.11 Navečer je za Francesca i sve njegove bila pripremljena večera poslije koje su išli spavati u dodijeljene sobe.
Rano ujutro bio je na misi (u podgrađu), a nakon toga je napisao pismo s najnovijim prijedlozima za Firenzu te ga je predao glasniku Schermu, tražeći hitan odgovor.
Nakon nekoliko dana Stjepan je ponovo primio Francesca te mu je dao na znanje da se mora izmiriti s Mletačkom Republikom, a onda mu je iznio podatke o oružanoj sili svojih saveznika: grof Celjski raspolaže s 1000 konjanika, grof Ortenburški također s 1000 konjanika, plemići Ákos i Istvan “Đavao”12 imaju ih 1500, a on sam može prikupiti 2000 konjanika. Ohrabren tim brojkama Francesco je obećao ishoditi od Mlečana odobrenje za prolaz vojske. Na kraju mu je Stjepan savjetovao da pomoć potraži i od bosanskog kralja, posebno istaknuvši kako su Tvrtko i vojvoda Gian Galeazzo Visconti neprijatelji, jer je vojvoda pomagao Turke u napadima na Bosnu.
Nakon ovog razgovora Caterina je uspjela nagovoriti brata da ode po savjet kod jedne žene “koja je jako mudra i velika čarobnica te govori i čini lijepe i čudesne stvari”, a živjela je u obližnjoj planini. Žena je došla u kaštel i prorekla je Francescu da će sljedeće godine u lipnju biti u Padovi, nadalje da ne ide u Bosnu, nego da se uputi u Bavarsku, gdje će dobiti pomoć od vojvode Stjepana III. Osim toga, upozorila ga je kako Gian Galeazzo namjerava prekršiti dogovor. Unatoč njenom sugestivnom izlaganju, Francesco se sutradan pripremio na odlazak kod Tvrtka noseći preporučna pisma svog šurjaka Stjepana II. U trenutku kad je već izišao iz grada, naišao je firentinski poslanik Pietro Guazzalotti te ga je počeo nagovarati da odustane od kralja Tvrtka, a da se okrene bavarskom vojvodi. Dometnuo je kako su Le speranze de‘ Barbari sono tarde, e pigre per essere lontane d‘Italia (…). Posavjetovavši se sa zetom i sestrom (“koja je bila jako mudra”), iz Modruša se skupa s Guazzalottijem u rujnu zaputio prema “Ramestorchu” (Radovljici), a onda u Ortenburg. Odatle je Francesco otišao u München kod vojvode Stjepana. Dogovorivši sve o pohodu na Padovu, poslao je Antonija Pavanella u Modruš, a onda se neplanirano zadržao kod biskupa u Eichstättu. Naposljetku je krenuo ponovo prema Modrušu, ali zbog golemog snijega nije mogao prijeći Tauern, pa se vratio natrag.13 Stigavši ipak zaobilazno u Spittal (Koruška) sreo je familijara Tomasa dal Fuoca, a kad mu je rekao da namjerava ići u Modruš, ovaj ga je izvijestio kako je knez Stjepan II. umro, kako su Francescove stvari oduzete, a sestra i njegova rodbina su se sklonili u kaštel ispred svog djevera, Stjepanovog brata Ivana V. (Anža), te kako Caterina čeka pomoć od grofa Celjskog.14
Po savjetu Ortenburga sukob je izbjegnut tako da je poslan izaslanik u Modruše, kojemu je predana sva imovina, kao i rodbina Carrara. Oni su se spustili do Oštarija, a odatle su putovali prema današnjem Ogulinu i dolinom rijeke Dobre do Vrbovskog, gdje su skrenuli prema Lukovdolu i mjestu Zapeć. Francesco ih je dočekao i preuzeo u Ortenburškoj utvrdi Poljane (Pölland) iznad Kupe na samoj granici Carstva i Hrvatske.15 Time su njegovi kontakti s Hrvatskom okončani.
(...)
Ceste i građevine
Ceste onog vremena gotovo bez iznimke oslanjale su se na naslijeđene rimske komunikacijske trase, osobito ako su uz to bile uvjetovane povoljnim reljefnim oblicima – sedlima i prodolinama.28 Njihovo je stanje bilo lošije negoli u doba antike i većinom je dopuštalo prometovanje samo uporabom jahaće i tovarne stoke te,razumljivo, pješaka. Krajem 14. stoljeća Modruš je bio jedno od najvećih naselja u unutrašnjosti Kraljevine Hrvatske, a njegov brzi razvoj prvenstveno je bio potaknut živim prometom i protokom roba između sjeveroistoka – Slavonije i Ugarske te jugozapada – Senja, kao najvažnije luke sjeverno od Zadra.29 Ta životno važna cesta zvana strata magna,30 ulazila je kroz gradska sjeveroistočna vrata, i tuda je ušao i Francesco II., a izlazila iz grada na jugozapadu. No osim ovog transverzalnog pravca, kod Modruša se križao i longitudinalni put – prema Kranjskoj, odnosno njemačkim zemljama, kao i na suprotnu stranu, prema Kraljevini Bosni. Što se ceste prema Kupi tiče, ona je bila nešto bolje uređena, a možda se moglo prometovati i kolima.31 Prema jednom članku Senjskog statuta posebno se regulirao ukrcaj hodočasnika koji … u Rim kroz Senj gredu …, što dovoljno govori o brojnosti prolazaka ove vrste putnika kroz Modruš i izvan proglašenih Svetih godina (u 14. stoljeću: 1300., 1350., 1390.).32 Jedan od temeljnih preduvjeta putničkog prometa bilo je postojanje svratišta, tj. oštarija. Budući da dnevne razdaljine koje su pješaci prevaljivali nisu prelazile 35 km, morale su postojati nekakve građevine u kojima bi putnici otpočinuli, okrijepili se i prenoćili, a da bi učinak bio potpun, njihov raspored je trebao biti pravilan, barem duž glavnih pravaca. Položaj današnjih Oštarija bio je iznimno povoljan za podizanje takvog objekta, jer su na nj bili usmjereni putnici iz oba pravca – iz Slavonije (Zagreba), kao i iz Kranjske. Vjerojatno su postojale i druge “toverne” u vrijeme opisanih događaja, iako su posredno spomenute tek u stoljeće mlađem Modruškom urbaru. Prema njemu, gledano od Kupe na zapadu prvo je svratište bilo podno Vitunja, drugo se nalazilo u Plaškome. Na istom putnom pravcu prema Bihaću, dalje prema jugoistoku, bila je smještena “toverna” u selu Jesenica. Važnost ove komunikacije potvrđuje i postojanje službe glasonoša u susjednom Saborskom.33
Ukoliko pogledamo udaljenosti ovih objekata otkrivamo solidnu usklađenost. Tako je od Broda do Vitunja bilo oko 35 km; odatle do Plaškoga oko 31 km, a Jesenica je bila udaljena oko 16 km, Saborsko 19 km. Upravo je ova dionica prolazila najnapornijim terenom. Modruš je tako bio povezan sa Bihaćem, i baš tim je pravcem i dalje prema Jajcu Francesco trebao otići pred bosanskog kralja Tvrtka.34 Od Oštarija do Modruša bilo je oko 16 km, a onda po planinskom terenu do samostana Sv. Nikole
još oko 8 km. Sve ove veličine nam govore kako u ovom dijelu Hrvatske nije bilo većih razlika u udobnosti putovanja. U to se vrijeme prevaljivalo dnevno 24 km u Alpama, a 32 uz more, ali na to je velik utjecaj imalo godišnje doba, odnosno poteškoće prouzrokovane nevremenom.35 Međutim, moramo znati kako je brzina kretanja glasonoša i poslanika bila daleko veća, a takav je bio i slučaj padovanske skupine na čelu s Francescom II.36
Postojanje skele (lađe) kod današnjeg Broda govori o relativno intenzivnom prometu između Kranjske i Hrvatske, preciznije rečeno, između Ortenburga i Krčkih. U čemu se sastojala razmjena roba odgovor nam može dati uvid u gospodarske aktivnosti ovih velikaša. Sa sjevera su vjerojatno preko Kupe prelazili željezni proizvodi iz Radovljice, a Krčki su u suprotnom pravcu isporučivali vino, ulje i eventualno sol.37 Iako Francesco ne spominje mitnice, sve te trgovačke aktivnosti bile su pod kontrolom mitničara, među kojima su Brod i Lukovdol bili na mjestima njegovih prelazaka (Sl. 1).38
O tadašnjoj sigurnosti putnika i roba ipak ne bi smjeli donositi opću prosudbu na temelju zahtjeva Zadrana iz 1399. da kralj osigura prijevoz svote od 4210 zlatnih dukata i nešto srebrenine od Senja preko Modruša do Zagreba.39 Naime, tih godina trajali su žestoki sukobi pristaša Luksemburgovaca i Anžuvinaca, pa je ova mjera opreza bila samo odraz specifičnog političnog trenutka, a ne općeg dugoročnog stanja na prometnici. Krčki su stanje sigurnosti držali na solidnoj visini, jer su im o tome ovisili prihodi.
Na pitanje gdje se nalazilo svratište s krčmom u podgrađu, u ovom trenutku teško je odgovoriti zbog manjka vidljivih ostataka i nedovoljne istraženosti prostora unutar zidina grada.40 Svakako je trebalo biti blizu trga, a ondje je bila i neka kuća knezova Krčkih. Ostaje nam nepoznato kome je pripadala krčma? Ako bi vukli analogije prema stanju u Senju, mogla je biti plemićka, građanska ili kneginjina, tj. Caterinina.41 Za Francesca znamo kako je dva puta bio na misi, ali ime crkve u kojoj je održana nije navedeno. U to doba unutar zidina Modruša bila su dva sakralna objekta – Sv. Franjo i Sv. Katarina (Mihovil?), a u bližoj ili daljoj okolici još tri, od kojih je jedan bila i crkva sv. Marka, kasnija katedrala.42 Može se pretpostaviti kako je Francesco bio u crkvi u kojoj je bilo posljednje počivalište njegovog polubrata.
To bi prije svih trebala biti franjevačka crkva, jer su oni morali znati držati misu na latinskom za razliku od ostalog glagoljaškog klera.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
8 Allgemeine deutsche Biographie, sv. 36, Leipzig 1893., str. 68-69. Prva supruga mu je bila Thaddea Visconti, kći vojvode Barnabe, nekadašnjeg saveznika Francesca II
9 Lexikon des Mittelalters, sv. 6, München – Zürich 1993., st. 1482; Karlmann Tangl, Die Grafen von Ortenburg in Kärnten, Archiv für Kunde österreichischer Geschichts-Quellen, sv. 30, Wien 1864., 215-225.
10 Tangl, Die Grafen von Ortenburg, str. 222-225; Stanislav Južnič, Kostel do konca 15. stoletja, Zgodovinski časopis, sv. 53/3, Ljubljana 1999., str. 299., 304.
11 Gatari, Cronaca Carrarese, str. 392-393; Gataro, Chronicon Patavinum, str. 761.
12 Istvan (Stjepan) od Prodavića, zvani Ördög (Đavao). Također Ákos. Vidi: Hrvatski biografski leksikon, sv. 1, Zagreb 1983., str. 39 (Akoš)
13 Gatari, Cronaca Carrarese, str. 394-397; Gataro, Chronicon Patavinum, str. 763-766.
14 Hrvatski biografski leksikon, sv. 4, Zagreb 1998., str. 409-410; Klaić, Krčki knezovi Frankapani, str. 180-181.
15 Gatari, Cronaca Carrarese, str. 398; Gataro, Chronicon Patavinum, str. 767; Tangl, Die Grafen von Ortenburg, str. 222-225
28 Vedrana Glavaš, Prometno i strateško značenje prijevoja Vratnik u antici, Senjski zbornik, sv. 37, Senj 2010., str. 13-15.
29 Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, sv. 10, prir. Tadija Smičiklas, Zagreb 1912., str. 255-256; Milan Kruhek, Srednjovjekovni Modruš – Grad knezova Krčkih-Frankopana i biskupa Krbavsko-modruške biskupije, Ogulin 2008., str. 19-21.
30 CD 17, str. 580.
31 Radoslav Lopašić, Hrvatski urbari, sv. 1, Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium, sv. 5, Zagreb 1894., str. 69-70.
32 Margetić, Senjski statut, str. 61, 75, 99 (čl. 130).
33 Lopašić, Hrvatski urbari 1, str. 29, 34, 49, 71; Lovorka Čoralić, Put, putnici, putovanja. Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama, Zagreb 1997., str. 153-154. Glede termina “tovernaˮ on se ne slaže s kroničarevim nazivima albergho i ostaria, koji sami za sebe nisu sinonimi nego riječi različitog značenja. Prvi se odnosi na objekte unutar naselja, a drugi na objekte uz prometnice. No “tovernaˮ se slaže s kroničarevom tavernom koja je mogla biti na obje lokacije. Vidi: Gatari, Cronaca Carrarese, str. 292, 374, 376, 386-387, 390, 392, 397; Thomas Szabó, Xenodochia, Hospitäler und Herbergen, u: Gastfreundschaft, Taverne und Gasthaus im Mittelalter, ur. H. C. Peyer – E. Müller-Luckner, München – Wien 1983., str. 80-81, 84, 88.
34 Čoralić, Put, putnici, putovanja, karta 4 i karta 5 u prilogu.
35 Bruno Dini, I viaggi dei mercanti e il commercio internazionale nel medioevo, u: Viaggiare nel Medioevo, ur. S. Gensini, San Miniato 2000., str. 199, 211-214; Guido Castelnuovo, Difficoltà e pericoli del viaggio, u: Viaggiare nel Medioevo, str. 454, 463.
36 Francesco Senatore, I diplomatici e gli ambasciatori, u: Viaggiare nel Medioevo, str. 270, 275-278.
37 Boguslav Hrabak, Regionalna i međunarodna trgovina Mlečana i Dubrovčana drvetom iz Senja (XIV i XVIII stoljeće), Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, sv. 24, Zagreb 1991., str. 77-82; Miha Kosi, Die Mittelalterlichen Städte Sloweniens im Lichte der Verkehrsverbindungen, Histoire des Alpes – Storia delle Alpi – Geschichte der Alpen, sv. 5, Zürich 2000., str. 72; Fabijanec, Trgovački promet Kvarnera, str. 106-108.
38 Klaić, Krčki knezovi Frankapani, str. 48, 306.
39 Šišić, Ljetopis Pavla Pavlovića, str. 28.
40 Milan Kruhek, Srednjovjekovni Modruš – Grad knezova Krčkih-Frankopana i biskupa Krbavsko-modruške biskupije, Ogulin 2008., str. 27, 78-81.
41 Margetić, Senjski statut, str. 55-56, 70, 91. Vidi također: Gordan Ravančić, Život u krčmama srednjovjekovnog Dubrovnika, Zagreb 2001., str. 75-76.
42 Milan Kruhek – Zorislav Horvat, Castrum Thersan et civitas Modrussa – povijesni i topografski pregled, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, sv. 16, Zagreb 1990., str. 113-128; Kruhek, Srednjovjekovni Modruš, str. 22, 72.
Izvor:
Komentari