Petar Grdić, Saborsko: okupacija i povratak (2. dio)

Bilo je to vrijeme bez mobitela, ali i sa rijetkim fiksnim telefonima tako da smo jedino boraveći skupa bili sigurni da ćemo skupa i otići na zadaću. Krenuli smo u okupljanje, najprije ljudi, a onda i pomalo naoružanja, jer za povratak preko Kapele i preko položaja svih tih silnih četničkih bandi osim dobre volje i hrabrosti trebalo je i ponešto tehnike.

Krenulo se u akciju… Rijeka, pa onda Zagreb. U Zagrebu je bio kafić „Patricia“. Tu sam našao svoje najbliže susjede. Hrpa ljudi iz Saborskog… Pera Maćan kaže: „Kume, ispričaše kako te ubi granata, kako te objesilo žicom, a ti ipak živ, svaka čast!“ Odvukao sam ga od društva jer sam u njega imao veliko povjerenje, pa da mu kažem kuda planiram ići i pitam ga jel mi može pomoći. Isto kao i Gigo, nije se dvoumio: „Idemo, kume, samo reci kada i od kud se kreće.“

To večer u kafiću bilo nas je pedesetak. Skoro su se svi javili za put, ali sljedećeg dana broj se smanjio na svega nas dvanaest. Opet dobro, mislim se, treba naći i nekakvo oružje. Ne znamo hoće li nam Turković što dati u Ogulinu, pa ja i Maćan idemo na sve strane ne bi li iskamčili što automatskog oružja. Uspjeli smo, tako da je svaki sudionik bio naoružan barem automatskom puškom.

Prije povratka, moram opisati i stanje svoje najbliže familije koji su bili u čudu i sretni što sam se vratio i što sam preživio, ali su duboko u sebi mislili, što je i normalno – a što je sa roditeljima?! Interesantno je da se u tih osam dana dogodilo i moje prvo kumstvo. Naime, početkom jedanaestog mjeseca mom tadašnjem prijatelju, a poslije i kumu, rodio se sin Mihael, pa smo u Rijeci obavili i taj obred, što mi je bilo jako drago i na što sam bio jako ponosan. Mihael je danas uspješan student i mladić pred kojim je izgledna budućnost.

Sedmog dana od povratka finiširale su se pojedinosti za ponovni proboj natrag od 6.-8. prosinca 1991. godine nas dvanaest ratnika vraćali smo se po troje ljudi… Po troje sigurno, mada znam da je u to vrijeme u Saborskom sigurno bilo još živih, ali valjda sudbina nije htjela da nam se i ti drugi ljudi pridruže i da umjesto mučenja i ubijanja ostatak života ipak provedu u slobodnoj Hrvatskoj.

U ruksake se stavilo minimalno hrane i vode, a ostatak je sve bilo municija i naoružanje… Znaju dečki kamo idemo… Iz Zagreba sa dva auta pa prema Ogulinu. Negdje oko Generalskog Stola zaustavi nas policijska ophodnja, kažu – vrše kontrolu. Mi smo bili u uniformama, govorimo da idemo na zadatak, ali svejedno nas traže da otvorimo prtljažnik. Kad otvorišmo kaže kolega: „’Ajte dalje!“ Prtljažnik je bio pun naoružanja, prestrašio se čovjek.

U Ogulinu nas je dočekao Josa Turković. Vodao nas je po stanici kao da nas hoće odgovoriti od puta, al’ mi se nismo dali. „Kad je tako“, kaže on, „’ajde da vam dam nešto uniformi i municije, ali usput i da vam popišem točne podatke jer nisam baš siguran da ćete se vratiti živi i zdravi sa Kapele.“ Tako nam popisa datume rođenja, imena i prezimena, nadimke (pa bih baš volio znati da li možda i sada posjeduje taj komad papira na kojem je to zapisano). Kako bilo da bilo, u Ogulinu smo dobili zeleno svjetlo i u večernjim satima pod policijskom pratnjom krećemo prema Lipicama. Krećemo pokojni Slavko Kovačić, Zvone Kovačić, Željko Bićanić, Mate Špehar, Petar Krizmanić, Mile Bićanić, Ivica Sertić, Petar Malkoč, Martin Špehar, Mile Žagrović i dva Petra Grdića.

Vrijeme se počelo mijenjati. Sa sunčanog dana krenulo je u padavine, pa već na Modrušama lagano je počeo sipiti snijeg. Došli smo u Lipice u kojima je bilo mnoštvo vojske… Na sve strane maskirne uniforme, a mi smo otišli na konak kod našeg prijatelja kojemu sam zaboravio ime (ali se Prelac i drugi dečki sigurno sjećaju). Trebalo je malo odspavati, ali neće san na oči. Adrenalin u mladom tijelu ne miruje, nema sna…

Oko jedan se leglo, a pola pet kao da je došlo za minutu. Dižemo se, zijevamo, a vani još veći snijeg. Malo kao da smo izgubili i volju, ali se ipak postrojišmo u dvorištu, prebrojašmo se i uz vodiče koji će nas samo izvesti iz Lipica krenusmo na put, možda bez povratka, ali u svakom slučaju na put nade za nas i za one po koje smo išli.

Još je mrakača u Lipicama, napadalo je novih 10 centimetara snijega, Bog zna kako je u Kapeli, ima li nanosa, dal’ se uopće fizički može proći… Naš domaćin i vodič ide na čelu, a nas dvanaest za njim bez riječi. Ide se od Lipica lijevo prema šumi, pa šumom do nekakve ceste gdje nas vodič napušta zaželivši nam sretan put, mada je i on u sebi razmišljao kako ćemo se i hoćemo li se uopće vratiti. Snijeg je i dalje lagano padao, magla i oblaci kako se penjemo na veću visinu… U svim teškoćama, možda je tako bilo i bolje, jer i četnici sigurno nisu baš bili u stojećem položaju na svim stražarskim mjestima. Računali smo, po ovako lošem vremenu lakše ćemo proći. Sve ide dobro, za divno čudo. Put se prati isključivo iz glave i iz prethodnih iskustava prelaska preko Kapele, nema kompasa niti karti, imamo dvije UKV veze, ali je dogovor da ih ne uključujemo jer je tada vladao strah da nas po uključenoj vezi mogu locirati (možda su i mogli, nismo utvrdili). Nešto nas je u maskirnim uniformama, a nešto u sivim, pričuvnim.

Za oko sat i pol vremena počinje topnički napad po Lipicama. Nismo znali ima li taj napad veze s nama, ali udarali su žestoko. Netko od naših onako dobaci da se vratimo natrag. Drugi kaže: „Ma kud nazad, pa vidiš da tamo udaraju?!“ Bitka traje, ali kako se mi udaljavamo, sve ih manje čujemo, a razmišljamo prema naprijed – gdje je još Saborsko i hoćemo li doći do njega. Put nam prolazi i preko nekakvih čistina. To treba osvajati… U grupama po dva-tri pretrčavamo, pa malo zalegnemo, osluškujemo… Svaki zvuk je bio sumnjiv, ali bilo je i vjetra pa ne možeš ništa razaznati. Poslije Oluje pročuo se glas da smo na jednoj od takvih čistina prešli preko njihovih zemunica, mada ne znamo zašto nas nisu napali. Možda zato jer nam nisu znali broj ili su mislili da je to njihova vojska.

Već je prošlo podne, a nismo još došli do ceste Jesenica – Dabar. Valjda zato što se ide polako, s noge na nogu, osmatra se teren, nailazi se na mine, na kablove poljskih telefona… Sve zaobilazimo, glavna nam je zadaća spasiti ljude iz Saborskog. Dogovor je bio da borbu prihvaćamo samo ako nas primjete i ako nas napadnu. Negdje oko dva sata popodne uz blagi uspon dolazimo do već navedene ceste. Pogodili smo točno onaj dio na potezu od Glibodolskog križa do kasarne Lička Jesenica, kojim smo Marko Pivac i ja prošli prije osam dana. E, sad nastupa situacija… Nismo se mogli orijentirati koliko smo udaljeni od križa, da li ići uz ili niz cestu do eventualnog lakšeg mjesta prelaska…. Odustali smo od prevelikog razmišljanja pa se polako okupismo na jednom mjestu i šapatom dogovorismo da trojica idu na cestu, jedan na prijelaz, druga dvojica svaki gleda na jednu stranu, i kad se da znak – kreće se prijelazom.

Tako je i bilo. Rukom se dao znak ekipi koja je iskočila iz tzv. kipe, pa preko ceste uzbrdo prema vrhu brda. Svi pređoše, a za oko 100 metara bilo je ponovno okupljanje i dogovor da li dalje do vrha ili uz vrh prema Javorniku. Pao je dogovor da polako uz rub planine idemo prema Javorniku, ali kako smo se kretali dalje odjednom se začu lavež pasa. Nanjušili su nas iz kasarne, hoće lance potrgati. Netko od naših reče: „Bježi uz brdo!“, ali ipak je prevladao razum. Umorni smo, promrzli, nema bježanja uz brdo, već i dalje grebenom iznad gornje ceste, pa što je moguće bliže ravnini Jurjeve drage, gdje smo se planirali spustiti preko cesta i pruge. Kako smo odmicali, psi se smiriše, a kroz krošnje drveća kao da su se vidjeli obrisi našeg Saborskog. Srca su nam zaigrala, počela je i zafrkancija.

Išli smo još malo jugoistočno, pa onda naglo lijevo, niz strminu preko cesta i pruge na šumsku vlaku prema Jurjevoj dragi. Tu se nasmijašmo pokojnom Slavku Kovačiću, koji se kroz snijeg strmoglavio ravno na prugu koja je isto bila zametena snijegom pa se diže i reče: „Evo mi se polomi brk kako se je smrznuo.“ Kad prođosmo prugu došlo je olakšanje na srcu. Kao da smo već kod kuće… Ali gdje je još to… Treba proći Jurjevu dragu, Kapele, a tko zna što nas čeka u Saborskom.

Zaustavili smo se u Jurjevoj dragi… Odmor prije uspona na Kapele. Iz ruksaka se vadilo tko je još što imao. Nismo znali da li čuvati hranu i za povratak ili ćemo ipak nešto naći i u Saborskom. Pera Gigin izvadi iz ruksaka konzerve sardina, najslađe. Dečki ga traže, a on kaže: „Smijali ste mi se kad sam ponio deset konzervi, a sad me tražite.“ Tako, kod same čeke u Jurjevoj dragi, di su lovci čekali medvjede, pojedosmo malo, okrijepismo se pa krenusmo pokraj štala, vlakom prema Milankovim Kapelama.

Mrak je, ali sve pogađamo. Išlo se u koloni po jedan sve do vrh Alana, a onda – za neke šok. Na vrh brda se osjetio takav smrad da nam se povraćalo. Dečki su otišli dok je selo još bilo donekle cijelo i nije bilo smrada ubijenih ljudi i životinja pa je stoga šok bio veći. Bez riječi smo se postrojili u strijelce pa od Marka Pićina kuće blago desno prema Galovićima, odakle se čula pjesma i galama i gdje je banda pljačkala. Kako smo prilazili bliže, vidjeli smo da gori Maćkova kuća, a banda na cesti likuje i sjeda u auto, pa prema gornjem selu. Unatoč dogovoru, mišljenja sam, da smo ih tada zatekli prsa u prsa, satrali bi ih, ne bi znali što im se dogodilo… Ali, imali su sreće, ipak – zadaća je bila izvući ljude iz sela.

Kako oni prođoše prema gornjem selu, tako mi krenusmo preko ceste, pokraj Marice Ivanove kuće prema Letvarki i Paležu, ali tu ipak malo zastanemo jer Iva Sertić kaže kako ima želju pogledati ono što je ostalo od kuće. Vraća se za oko 10 minuta sav blijed, govoreći kako je u bajti pronašao mrtvo tijelo babe Marićke sa vidljivim tragom puščanog kundaka u glavi, što nas je još malo zakočilo. Svejedno treba ići dalje, čeka nas najteži dio zadaće… Da li su ljudi živi, možda ih je zarobilo pa nas čekaju u zasjedi, ali sada nema odustanka.

Krenuli smo kroz Letvarku, Muvarku, preko puta na Mrzlo Polje, gdje pada dogovor da se ipak malo razdvojimo pa nas dvojica, lagano puzeći kroz snijeg, krećemo naprijed, a ostali trebaju čekati za oko 50 metara – ako se zapuca, kreću odmah i oni, a ako ne, za 10 minuta neka nam se priključe. Sa Mrzlog polja prema šatoru u Iveškovim dragama bila je nizbrdica. Bilo je teško puzati nizbrdo, ali ipak se dokotrljašmo do oko 20 metara od šatora. Vidio sam svjetlo kako svijetli u šatoru, a znam da smo imali samo pokoju svijeću… Mislim, sigurno su zarobljeni… Bilo je negdje oko 9 sati navečer, a sumnju da su zarobljeni odagnalo mi je režanje psa, našeg Bobija, koji je ostao s nama u dragama. Čuli smo kako se u šatoru širi žamor, gunđanje… Prepoznam glas pokojnog oca, specifičan, dubok… Pričekamo još malo, kad je sve utihnulo, kažem Ivi Sertiću: „Moram im se javiti, pa što bude!“ Sve je utihnulo, a ja, onako više potiho, viknem: „Mama“, našto sve stade… Presta žamor, kao da je vrijeme stalo. Sve stoji negdje oko 2-3 minute. Dignem se i sa puškom krenem prema ulazu u šator, gdje me ispred ulaza u suzama dočeka majka, a Dane i otac također su u suzama bili u šatoru.

Sreći nije bilo kraja. Mislili su da se nikad neću vratiti. Mama krene zatvarati šator, a ja joj kažem: „Nemoj zatvarat’, nas je još jedanaest!“ Zavladalo je još veće veselje. Dečki uđoše u šator, grljenju i ljubljenju nije bilo kraja. Kaže Zvona, kad malo bolje pogleda: „Kaca otopljenog mesa, peć, police… Pa mi došli po vas, kao, nemate što jesti, a vi živite bolje nego mi…“, u šali, naravno, jer goreg života tada nije bilo, samo smrt i smrad ubijenih.

Ispred šatora je bio štrik za sušenje robe. Na taj štrik poslagašmo bombe… Objesio se štrik, ružno za vidjeti, ali ipak – bolje bombe vani nego u tijesnom šatoru, da ne bi sami sebe pobili sad kad smo već stigli na cilj. Ljudi su ispitivali jedni druge, kako je i tko je na koju stranu otišao nakon pada, nisu mogli vjerovati jedni drugima, svi su pitali moje – pa kako to da se nismo priključili niti jednoj grupi… Kaže mama: „To je bila sudbina.“, što je, čini mi se, najbliže istini. Ukupno nas petnaest u šatoru dimenzija 4×4… Zagužvalo, otopilo se malo zapečenog mesa, krumpira… Slatko, za prste polizati, peć – kozica grije kao radijator… Počelo se malo drijemati, pitaju ljudi što dalje, kada ćemo natrag… Sve je bilo u Božjim rukama… Kažem: „Najprije odmor, pa onda odluka kad i kako natrag.“

Pozaspala vojska… Neki se naslonili na kozu i ne osjećaju opekline, umor nas je savladao… Kaže Martin: „Pečenje polica treba ukinuti jer će četnici nanjušiti po mirisu i doći će nam glave“, a kaže mu netko iz grupe da neće jer oni ne osjete miris od silnog bijelog luka kojeg su se načešali. Šalimo se, a znamo da je još polovina puta pred nama, možda još teža nego ovaj prvi dio… Pa ipak, da nije bilo i te šale pritisak bi bio prevelik i pitanje je kako bismo na njega reagirali, pogotovo znajući da je većina nas bila u dobi nešto više od 20 godina, dakle, bez nekakvog prevelikog ratničkog iskustva, ali sa hrabrošću kakva se u to doba stvarno isticala.

Sljedećeg dana, 08. 12. 1991. godine jedna grupa otišla je na područje Varoša. Ni danas ne znam iz kojih razloga… Kažu, trebalo je nešto iskopati… Po povratku došla je informacija da su pljačkaši u selu i da su se jedva probili natrag do šatora, što je vjerojatno ubrzalo odluku o našem povratku u gluho doba noći, jer sam znao da će naći tragove na snijegu i da bi prije povratka u selu već moglo biti belaja.

Nedjelja navečer, druga noć u dragama… Dečki su pitali kad se ide, ja kažem da spava ‘ko može spavati i da se kreće u pola dva poslije pola noći. Svi su bili začuđeni, ali se ipak poslušalo, pa je tako i bilo. U dogovoreno vrijeme postrojili smo se na maloj čistini ispred šatora. Šator se vezao i zatvorio štrikom… Nekoliko fotografija koje nažalost nisu uspjele (ne znam iz kojih razloga), pas se hranom namamio dalje prema kosi tako da nije išao s nama, lovačka puška koju je otac imao sa sobom zakopana je u škrapu, umotana u najlon… Upit da li smo spremni i kolona od 15 ljudi krenula je preko paleža na Grdiće, pa onda prema Alanu i Kapelama.

Snijega je bilo skoro bliže koljena… Polako uz palež, niz Grdićevu ulicu, gdje Maćan kaže da malo zastanemo, obiđe oko ostataka kuće od koje je dimnjak ostao najveći, a zatim se vraća na put… Vidilo se da mu je teško. Odatle smo nastavili put po snijegu, ali natraške, budući je netko predložio kako će četnici ujutro sigurno na cesti vidjeti tragove pa će nas sačekati na Kapeli još u većem broju, a ovako će misliti da je vojska otišla prema vojnom poligonu, pa da ćemo imati više prostora u Kapeli. Tako je i bilo, natraške kraj Jose Mede kuće do Capanove Dugačke drage, gdje malo zastadosmo…

Za rezultat hodanja natraške saznali smo tek nakon Oluje kad je žena iz Šolaja, koja je tada bila u selu, rekla kako su četnici mislili da je vojska došla zauzet vojni poligon pa su opet digli svu silu svoje vojske na noge i kretali u osvajanje sjevernog dijela Saborskog, iako smo mi tada već bili na Kapeli. Kasnije se i sa Kapele, u smjeru Saborskog, čulo granatiranje, ali se nismo puno osvrtali, gledalo se samo naprijed. Teško je bilo hodati untraške, ali ipak, nakon kraće pauze krenuli smo dalje preko kapela do Kureševog brda, na vrh kojeg je bio jedan bukvić sa širokom krošnjom, odnosno granama. Dečki su htjeli zapaliti, ali vladao je strah da nas banda odnekud ne vidi. Svi su stali iza tog bukvića, pa cigarete u šaku i povuci koji dim.

I tako, preko Milankovih kapela, niza stranu prema Jurjevoj dragi, koju sam u to vrijeme prešao mislim 7-8 puta, pa uz brdo prema pruzi i cestama… Sve je išlo dobro, oko cesta je sve bilo minirano, porušena stabla, vidjele su se žice na sve strane. Otac je prigovarao kojim to putem idemo, kaže, on zna bolji put, ipak je radio u tim šumama 20 godina. Dečki su mu odgovarali da su naša saznanja ipak svježija budući smo u tri mjeseca 4 ili 5 puta išli preko Kapele. Po gornjoj cesti preskočili smo preko porušenih jelvića. Gledao sam starije, mislio sam – neće moći, ali svi su išli skoro bolje nego mi mladi. Volja za životom je ipak nadvladala i dala im valjda nekakvu nadljudsku snagu. Preskakuju i mama i tata i Dane, ljudi koji su tada imali preko 50 godina života. Strah od mina bio je najveći. Smrzle su se obrve, brkovi… Uhvatilo se inje po licu, za noge i ruke da ne govorimo. Imali smo rakijice, ali smo se bojali piti da ne bi napravili kontra efekt i smrznuli se na najgorem dijelu puta.

Znao sam da se sa ceste prije kasarne trebamo odvojiti šumskom vlakom prema vrhu brda pa po vrhu ispasti između križa i kasarne preko ceste za Dabar. Trebalo je to izvesti, a da ne uđemo u minsko polje. Točno kod vlake, sjećam se, mina k’o u priči… Kombinirano sigurno – znači, potezne i nagazne… Ako aktiviraš jednu, ide ih još 4 ili 5… Užas…

Nismo išli odmah na vlaku, nego još za oko 50 metara cestom pa onda naglo lijevo i uz brdo, pa smo se vratili na vlaku. Uspjeli smo, već smo bili na opisanom putu gdje su šumski radnici prije rata izvlačili drva. Išlo se uz brdo za oko jedan kilometar, a onda uz sam vrh zapadno prema Glibodolu, pa gdje ispadnemo. Šuma se razrijedila, bilo je bukove i jelove, po tim karakteristikama pretpostavljao sam da smo blizu ceste…

Bilo je negdje oko 10 sati ujutro. Iza okolnih gora pojavljivalo se i sunce, ali zubato. Nema stajanja, smrznuli bismo se. Malo ispred ceste, za oko 50 metara – dogovor, kao i u dolasku – trojica na cestu i štite prolaz ostalima. Gledao sam kako će to izvesti stariji… Kao što već rekoh – išli su kao srne, u dva skoka prelaze cestu, pa odmah u grmlje. Za oko 3 minute prođosmo svi, pa najprije niz padinu, a unda uspon po nekakvom grebenu. Opet smo naišli na razne žice, bombe, mine, telefonski kabel – ne znaš više što je što. Srce puca od studeni, a i od straha kako ćemo dalje.

Mislio sam, najgori smo dio prošli, ali sam se prevario. Kako smo išli na veću visinu, ponovno je bilo loše vrijeme, snijeg, magla, led… Teško smo se kretali, upali smo u nekakve škrape. Kaže otac: „Tko je ovaj put odabrao?“, a dečki mu rekoše: „Tvoj Pera“. Mislim da me tada gadno opsovao. Opet su se od zime lomili brkovi, opet smo dobili malo smisla za šalu, međutim, dođosmo do jednog dijela gdje smo se počeli lagano vrtiti u krug. Naime, znali smo da ne smijemo ići previše lijevo prema samom križu jer su tamo najjači, a isto tako niti previše desno jer onda odosmo u Blata, pa tako na jednom proplanku, kad je neke već počela hvatati panika, zaključismo kako idemo dalje prema zapadu – pa kako bude.

Putić se vidio u snijegu, ravno preko proplanka, lagana uzbrdica… Kaže Martin otraga kako se sjeća da je tu išao u puhove. Ja nisam bio siguran gdje smo, strah se malo uvukao, oslabilo je samopouzdanje, ali unatoč svemu, lagano smo išli dalje. Nakon proplanka prelazili smo jedan manji vrh na kojem smo malo zastali. Tada mi priđe Pera i kaže mi: “Ne sekiraj se ništa, samo vodi dalje, bit će sve u redu!“ Na tom mjestu mislio sam se okrenuti prema dečkima i reći: “Ja stvarno ne znam dalje!“, ali je valjda Bog prišapnuo Maćanu da mi da podršku kad mi je najviše trebala pa nakon svega krećemo još prema naprijed i za oko 50 metara nailazimo na cestu. Bilo mi je malo lakše.

Pretpostavljali smo kako je to ona slijepa cesta koja ide sa Glibodolskog križa u brdo i kojom smo se kretali kada smo tijekom rujna i listopada išli po municiju u Ogulin. Kako je rekao pokojni Jura, tako je i bilo. To je bila baš ta cesta kojom onda nastavišmo napredovanje prema Lipicama, ali opet ne predugo, već za oko pola kilometra skrenušmo lijevo, opet po nekoj šumskoj vlaki. Nadao sam se da ćemo naići na nešto prepoznatljivo s prethodnih proboja. Sjećam se kako je na tom potezu u rujnu iste godine Maćan iz automatske puške malo prošarao jednu bukvu – i eto sreće ponovno, baš smo vlakom pogodili na tu bukvu. E, sada smo malo određenije znali gdje smo.

Počeli smo se spuštati prema Glibodolu, ali ipak ne previše lijevo, već po grebenu uz vrh prijevoja, dalje prema sjeverozapadu. Tako nizbrdo, za oko jedan kilometar, pa ponovno na cestu… Nekakva uska cestica oko koje su bili bunari i koje se također sjećamo iz prošlih proboja. Sinulo je i sunce. Mama je išla od jednog do drugog sa bocom rakije i dala nam popiti svakom po čašicu. Osjetila se bolja atmosfera.

Ima jedna zanimljivost… Kako nam je tada bilo teško i kako smo bili umorni i spori pokazuje Maćanov primjer. Rekao je: „Idem polako kroz snijeg… Noge teške, jedva ih dižem. Na 10 metara vidim jednu granu poprijeko, možda visine 5 centimetara od tla. Mislim se kako ću je bez problema prijeći, međutim, noga me ne sluša. Zapnem, pa preko grane u snijeg.“ Jedva se hodalo… I danas se divim ovima starijima kako su to podnijeli.

Točno nasuprot Glibodola, po toj uskoj cestici, bila je jedna čistina po kojoj smo morali proći. Mislili smo da smo već pri kraju, da nema četnika, ali pogrešno… Odjednom su po toj čistini počeli frcati meci. Mislim da je bio protuavionski top jer on ima karakterističan zvuk na tri dijela. Uz sav umor trgnušmo se pa brzo u grmlje. Vjerojatno su u Saborskom ipak po tragovima shvatili da smo otišli u Kapelu pa nas je banda pričekala. Opet je sreća bila uz nas. Nisu pogodili nikog, a čim zajdošmo u šumu prestala je i pucnjava.

Opet ratnička atmosfera… Nije se razmišljalo o bolnim i umornim nogama već samo naprijed, da čim prije dođemo u Lipice. Znali smo da ovom cesticom nećemo doći u Lipice, već prije u Tominčevu Dragu, pa smo se spuštali sa ceste, opet po nekakvom putiću, nizbrdo pa polako naprijed.

Sunce je i dalje grijalo odozgo, a odozdo su noge bile mokre i sve smo se teže kretali. Odjednom smo na putu ispred nas naišli na tragove čizama koji su nam dolazili u susret i koji su se razdvojili prema vrhu Kapele. Nismo imali pojma što nam je za činiti. Bilo je frustrirajuće da sada, na kraju, upadnemo u zasjedu, na tako blizu… Dogovarali smo se kako ćemo se razdvojiti, pa naprijed idu (mislim) petorica, za oko kilometar iza trojica sa ljudima po koje smo išli, i na začelju još četvorica. Ako bi zapucali i uništili prvu skupinu, druga i treća bi taman stigle dok bi ovi likovali pa bi i njih uništili… Tako smo razmišljali vojnički, unatoč skromnom vojničkom iskustvu, znanju i vještinama.

Podijelili smo se u skupine i pomalo, sa puškama u rukama naprijed, pa dokle stignemo. Sjećam se da je u prvoj skupini bio Mile Prelac koji nam je tada, siguran sam, spasio živote jer da ga tada hrvatski vojnici koji su bili na položaju u bunkeru i čija nas je izvidnica primjetila, nisu prepoznali, došlo bi do borbe jer ti ljudi na položaju nisu nikako mogli znati za nas, da se nakon gotovo mjesec dana okupacije vraćamo sa ljudima iz Saborskog. Dakle, Mile Prelac sa Brdina, išao je u prvoj skupini, ravno putem na naš bunker. Nešto prije bunkera vidjeli smo crnu cijevčugu iz kamenja, ali već smo bili na bliže od 50 metara… Nije ti niti za legnuti kad nema zaklona… Čistina, niti ti je za otvarati vatru… Mislili smo, iznenadit ćemo ih, ravno u rovu. Jedan naš vojnik, srećom, izašao je iz rova i povikao: „Prelac, jesi li to ti?“ Mi još nismo znali koji su, naši ili njihovi… Ukočile su nam se ruke i noge. Mile reče: „’Ajmo k njima, to su naši!“

Bogme jesu… Pozvali su nas u rov, imali su i oni rakijicu. Malo popismo, trebalo je čekati ostatak ekipe. Tu nam rekoše kako su oni tragovi bili od njihove izvidnice i da se nalazimo na području Tominčeve drage, koja je udaljena svega nekih 200-300 metara. Ljudi koje smo zatekli u rovu nisu mogli vjerovati da smo prešli toliki put i da smo uspjeli u izvršenju zadaće – spasiti preživjele, ali i svoj život, te uvelike otežati četnicima, kako u Saborskom, tako i na cijeloj Kapeli, jer im sigurno nije bilo svejedno nakon što su pronašli naše tragove na potezu od Saborskog preko Kapele, pa sve do Glibodola, gdje su bili njihovi najistureniji položaji.

Nakon što su nam se priključili svi sudionici ove akcije krenuli smo prema Tominčevoj dragi. Mislim da nas je netko od naših vojnika sa položaja dopratio u selo, gdje su nas smjestili u nekoliko kuća i omogućili nam da se ugrijemo, da popijemo malo rakijice i vina, a i da pojedemo. Svaka čast tim ljudima, častili su nas, a tenkovi su udarali po susjednim Lipicama i po cijeloj Kapeli. U povratku smo htjeli ići prema Lipicama, ali dobro je ispalo da krenusmo prema Tominčevoj dragi jer su to veče opako udarali po istom mjestu… Mada, isto to veče morali smo ići i u Lipice, na mjesto odakle smo krenuli, jer su nam tamo ostala vozila i nešto opreme.

Vratili smo se u civilizaciju, napetost je malo popustila… Ljudi u Tominčevoj dragi bili su ljubazni… Nije nam baš previše bilo do jela, a nakon pređenih kilometara i dvije čašice rakije su previše. Trebalo je nastaviti po planu i hitno organizirati prijevoz prema Ogulinu.

Dogovor sa Turkovićem bio je da se po povratku uključi jedna od UKV veza koju smo imali i da se pokuša stupiti s njim u vezu – ORAO 9, pozivni… Dok je vojska odmarala i razmjenjivala događanja iz akcije, ja sam stajao na nekakvoj uzbrdici, na vezi je svijetlio crveni gumbić – nema signala… Šetao sam lijevo-desno i pozivao ORAO 9. Nakon oko 10 minuta pozivanja javio mi se glas sa druge strane. Kažem ja: „Kinkela je. Ako se može postupiti po dogovoru, dakle, poslati kombi vozilo po nas u Tominčevu dragu.“ Turković reče kako ne vjeruje da smo uspjeli, ali ipak će postupiti po dogovoru.

Ne znam je li kombi vozilo specijalne policije krenulo iz Ogulina ili s bliže lokacije, ali mi se učinilo kako je dosta brzo došlo do nas. Dio ekipe koji je popio par rakijica već je malo zavagivalo, ali kad začušmo kako tuku po Lipicama začas posjedašmo pa krenusmo polako prema glavnoj cesti preko Kapele. Bilo je premalo sjedala za nas sve i za naoružanje pa smo ja i Maćan sjeli u prtljažnik sa oružjem, i preko Kapele krenuli u Josipdol.

Putem je netko predložio da se još malo zastane na Modrušu pa se složismo. Bila je jedna birtija, otprilike gdje je sada ulaz u tunel… Zastali smo i svratili unutra na piće. Interesantno mi je od tada ostalo kako su tog dana cijelo vrijeme granatirali navedeno mjesto, čak je i gostionica imala pogodak od granate, što je sve bilo na vijestima, a to je pratio i dio obitelji, koji su iščekivali vijesti o našem povratku… U gostionici je bio telefon pa sam odlučio javiti se sestri. Pitala je gdje smo, a ja rekoh u Modrušama. Oni su tada bili u još većem strahu, budući su slušali vijesti na kojima je rečeno kako četnici cijeli dan napadaju Modruš i kako hoće presjeći komunikaciju Ogulin – Brinje. Moguće smo se i mi s ovom akcijom direktno upleli u planiranje akcija neprijatelja, koji su vjerojatno i zbog nas razmišljali što im se tog vikenda dogodilo u Kapeli.

Fotografija snimljena u Ogulinu nakon povratka iz Saborskog

Iz Modruša smo pošli u Ogulin na spavanje, a neki su odmah krenuli za Zagreb. Dio ekipe je ostao – zajedničko fotografiranje i jedna od rijetkih uspjelih fotografija. U Zagrebu radosti nema kraja. Dane Špehar otišao je svojima, Jura i Milka svojima, ekipa također svojim obiteljima… Nesta adrenalina, trebalo je smišljati što i kuda dalje.

I na kraju, zahvala svima – živima, preminulima, svima onima koji su nam dali podršku, pogotovo materijalnu, u obliku oružja, a i onu emocionalnu.

Pođi druže doma, tvoje selo gori

Neka gori, neka gori i ovdje se borba vodi

Pođi druže doma, tvoja kuća gori

Neka gori , neka gori i ovdje se borba vodi

Neka gori zadnja daska, živjela Hrvatska.  

Petar Grdić

Izlazak Petra Grdića i Marka Krizmanića iz okupiranog Saborskog tri tjedna nakon pada:

Petar Grdić, Saborsko: okupacija i povratak (1. dio)

You have no rights to post comments