Godine 1889. tzv. Druga internacionala odlučila je da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdaje svoju encikliku o svetom Josipu, te u njoj “radnike i sve ljude skromnih životnih prilika upućuje na sv. Josipa kao uzor i primjer za nasljedovanje”.
Uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika Crkva želi upozoriti na onu božansku odrednicu koja kršćanskog radnika najviše uzdiže i usavršuje. On radeći “pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli”.
U Hrvatskoj se Praznikom rada manipuliralo i on je ideologiziran nakon dolaska komunista na vlast 1945. godine. Neko se vrijeme djecu pokušavalo naučiti da je farbanje jaja prvosvibanjski, a ne uskrsni običaj i umjesto ivanjskih krijesova uvela se praksa paljenja prvomajskih krijesova. U čast radnika organizirane su vojne parade, sve pod okriljem tada službeno neupitne marksističke doktrine.
Bez obzira na tradiciju dužu od jednog stoljeća, taj praznik u Hrvatskoj još nije ukorijenjen, prihvaćen je kao neradni dan.
Saborčani već 300 godina u svibnju slave svoga nebeskog zaštitnika sv. Ivana Nepomuka te se prisjećaju žrtava Križnog puta, jedne od najvećih tragedija u povijesti hrvatskog naroda, i nikada nisu pridavali važnost „1. maju“.