Modruš je nedvojbeno bio jedan od najznačajnijih gradova hrvatskog srednjovjekovlja. Ne samo da je bio sijelo najmoćnijega hrvatskoga plemićkog roda, knezova Krčkih odnosno Frankopana, Modruš je dao ime cijeloj jednoj srednjovjekovnoj županiji. Njegovo značenje temeljilo se na izrazito povoljnom geografskom smještaju na obroncima planine Male Kapele, na lokaciji koja je nadzirala jedan od najvažnijih srednjovjekovnih drumova koji je spajao jadranski prostor s panonskim prostorom generalno. Na potezu od Like i Senja do Zagreba te dalje prema ugarskim ravnicama Modruš se prometnuo u jednu od najvažnijih srednjovjekovnih komercijalno-administrativnih postaja. I tako je bilo sve do pojave Osmanlija na hrvatskom pograničju.

Nakon što je plamen užgan osmanskom ekspanzijom ugrozio biskupsku rezidenciju u Udbini, sjedište Krbavske biskupije preseljeno je 1460. upravo u Modruš, da bi nakon traumatičnog poraza u Krbavskoj bitki 1493. te posljedične devastacije samoga modruškog naselja, krbavski biskup svoje prelatsko središte preselio u sigurnije primorske krajeve, u Novi (Vinodolski). Osmanski prodori oplijenili su i opustošili čitav modruški kraj, uništili naselje te s vremenom degradirali modrušku gradinu na razinu doduše važnog, ali ipak samo jednog u nizu isturenih krajiških uporišta. I tako je manje-više ostalo sve do 1791., kada je s konačnim nestankom i zadnjeg traga osmanske opasnosti krajiška posada napustila modrušku utvrdu, a njezinim je ziđem zagospodarilo neumoljivo božanstvo Vrijeme, koje ju je, sekundirano ljudskom rukom, u stoljećima koja su uslijedila razgradilo na razinu prostorne anomalije.

(...)

U stoljećima koja su slijedila taj je kraj ostao (vojno) krajiška arkadija, krvava i teška, mračna i gladna, kao što to već predziđa znaju biti. Stanovništvo se iseljavalo diljem onodobnoga hrvatskog prostora, ali i u Gradišće, Ugarsku, Kranjsku, Kras, pa čak i u Apuliju. Krv starog Modruša danas kola širim regionalnim, ali i prekojadranskim arealom. Iako je s vremenom samo naselje obnovljeno, stari grad izgubio je svoju funkciju, svoje gospodare, svoju pozadinu. Prepušten je svojoj sudbini, na milost i nemilost prirodnim elementima koji nemaju sentiment prema ljudskoj potrebi za sjećanjem. Iz današnje perspektive čini se da taj sentiment nemaju ni potomci onih koji su ga s toliko truda podignuli, a ni država koja je na zidinama poput modruških krvavo izborila svoj opstanak. Isluženim veteranima davnih bitaka danas se nitko ne divi. Nepotrebni su i anakroni. Nema im spasa. Još koju generaciju i možda će zauvijek nestati s naših horizonta, utonuti u vlažnu tamu majke zemlje daleko izvan našeg domašaja i pogleda. Zauvijek. Modruše, Modruše, vrijeme planete melje pa kako neće i tvoje kamenje. Nismo zaslužili to naslijeđe. Nismo, vjere mi.

Leta 1493 bi rasap grada Modruše, ki ga

Turci porobiše i popališe.

Svih ovih leta bi rasap ruine Modruše, ki ga Harvati zaboraviše.

Damir Stanić

Cijeli članak možete pročitati OVDJE