Dana 4. veljače 1992. godine dogodio se povijesni prelet zrakoplovom iz tzv. Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva na hrvatsku stranu kojega je izveo hrvatski pilot i jedan od heroja Domovinskog rata, Danijel Borović, koji je preletio sa bihaćkog aerodroma Željava i sletio je na pistu u Pulu, za ovu prigodu osvijetljenu tek automobilskim svjetlima. U zaista dramatičnom letu, po teškim vremenskim uvjetima, hrvatski pilot uspio je prijeći na našu stranu, onu kojoj je i pripadao. Tako je Hrvatska dobila i svoj prvi borbeni zrakoplov MiG-21 bis, jer je nakon preleta Rudolfa Perešina sa istoga mjesta 25. listopada 1991. u Klagenfurt njegov zrakoplov ostao u Austriji, pa je Hrvatska tada dobila samo pilota, a zrakoplov joj je vraćen tek 2019. godine. Uz sami Borovićev prelet prema Hrvatskoj su istovremeno krenuli i njegova žena Snježana i 5-godišnji sin Vanja, trebalo je prvo osigurati njihovo istovremeno izvlačenje iz Bihaća, i oni su na kraju uspješno stigli, a cijeli pothvat oko preleta i prelaska njih dvoje u Hrvatsku nije bio nimalo lak, jer nakon preleta Rudolfa Perešina hrvatski piloti u JNA bili su pod prismotrom, a mjere osiguranja znatno postrožene. Piloti Hrvati (uključujući i Danijela) ometani su na sve moguće načine, samo da ne pokušaju izvesti isto što i Perešin: poslani su na izvanredni liječnički pregled u Beograd, a nakon toga im je iz komande u Beogradu stigla zabrana letenja u trajanju od mjesec dana, što se obrazložilo dijagnozom ''neurotičnog ponašanja prouzrokovanog situacijom'', izmišljenom da bi im se onemogućilo letenje. Borović se povezao i sa jednim ''bezbednjakom'' - kako su zvali ljude koji su radili na osiguranju i obavještajnim poslovima - Slavkom Hodakom, Hrvatom po nacionalnosti, koji mu je bio veza sa Zagrebom. Za sami prelet trebalo je imati još neke uvjete: čekalo se da se oslobode aerodromi u Hrvatskoj na koje bi se moglo sletjeti kao i da Hrvatska dobije međunarodno priznanje; aerodromi su se oslobađali krajem 1991, a Hrvatska je priznata 15. siječnja 1992. godine. Nakon toga, spomenuti Hodak (čovjek rodom iz nekog sela blizu bihaćkog aerodroma gdje je radio) javlja Boroviću da je došlo vrijeme za njegov prelazak, a on je prvo tražio jamstvo da će mu žena Snježana i sin Vanja biti odvedeni u Hrvatsku, na sigurno. Sina je također trebalo dobro pripremiti, da ne bi u igri s drugom djecom ispred zgrade u kojoj su živjeli, među kojom je bilo i srpske djece, slučajno nešto otkrio, pa mu je otac rekao da nikome ništa ne govori, jer inače više neće vidjeti djeda i baku u Knegincu, gdje je Borović rođen 1958. godine.
Prije napuštanja JNA Danijel Borović je u njoj, odnosno u njezinu ratnom zrakoplovstvu, ostvario značajnu vojnu karijeru: u Mostaru je završio zrakoplovnu gimnaziju a u Zadru Zrakoplovnu vojnu akademiju, i tu je 1981. godine postao pilot s činom potporučnika. Zatim je na beogradskom aerodromu na Batajnici prošao preobuku za pilota zrakoplova MiG-21, a godinu poslije preraspoređen na mjesto odakle je na današnji dan izveo posvijesni prelet - u Bihać, odnosno u 117. lovački avijacijski puk JRV. Plan je bio razrađen, a veza u Zagrebu bio je Drago Francišković, čovjek koji je vodio pripremu i samu akciju preleta, a radio je u glavnoj inspekciji MORH-a. U cijeloj akciji Boroviću je pomogao i hrvatski pilot Miroslav Peris, koji je svoj život za Hrvatsku dao 14. rujna 1993. godine kada je oboren kod Vrginmosta od strane srbo-četničkog okupatora. Borović je o tome za Večernji list rekao:
''U Bihaću smo dogovorili da jedna ekipa bude spremna za izvlačenje Snježane i Vanje kad bude trebalo. Sve te elemente nije bilo nimalo lako posložiti. Tih dana komandant 5. korpusa vikao je: “Kako da dobijem rat, kad mi je aerodrom pun ustaša!” U jednom motivacijskom govoru rekao je da će prvi tko pokuša iznijeti makar i jednu fotelju iz stana, biti uhićen. To je bila jasna poruka i zato smo do samog kraja glumili da je sve u redu, da ne budemo sumnjivi. I čekali. I onda 3. veljače 1992. sjedimo u učionici, a zamjenik komandira eskadrile me upita: “Boro, možeš noćnu?”. Odmah sam mu rekao da može, a kroz glavu mi je prošla misao: “To je to.” Kolega pilot Miroslav Peris, jedini kojeg sam uključio u pripremu preleta, nazvao je kasnije s jednog telefona u Bihaću osobu u Zagrebu i rekao joj da sutra dolazi netko i da će sletjeti u 17.20 sati. Nekoliko dana ranije rečeno mi je da se pripremim za moguće slijetanje u Puli. Trebao sam poletjeti u prvoj noćnoj smjeni u 17:05, pa sam rekao Perisu neka javi da me ekipa u Puli čeka u 17:20. Kad je JNA napuštala aerodrome u Hrvatskoj, uništavala je sve što se moglo, pa je tako i pulski aerodrom bio devastiran. Elitna postrojba JNA, tzv. niški specijalci, onesposobili su radiovezu, radionavigacijski uređaji nisu radili, kao ni osvjetljenje piste jer su žice bile prerezane. Cijevi ispod piste napunili su eksplozivom i pripremili ih za miniranje, ali nekim čudom eksploziv nisu aktivirali. Pista, nažalost, nije bila u funkciji za noćno slijetanje. Peris mi je dan uoči preleta prenio poruku da će mi pistu osvijetliti nekim kamionima. Nisam se previše obazirao na to jer sam računao da ću uspjeti do Pule stići u sumrak, kada će se još nešto moći vidjeti.''
Toga povijesnog dana, 4. veljače 1992. godine Danijel je sa kolegama iz eskadrile stajao pored parkiranih vojnih autobusa pokraj zgrade u vojnom naselju Harmani, koji su čekali da pilote i mehaničare u 12:00 povedu do Željave. Vrijeme je toga dana bilo jako loše. Njegova žena i sin izašli su iz zgrade prema prethodnom dogovoru, nekoliko minuta nakon Danijela. Za odlazak iz Bihaća, grada koji je već mjesecima bio u okruženju srpsko-četničkog i JNA okupatora, dobili su tek 2 sata prednosti. Prošli su pored autobusa kao da idu u šetnju prema centru grada, o čemu je Danijel rekao: ''Vanja me ugledao i počeo mi mahati. Dignuo sam ruku, a zatim su se i druge ruke digle i počele pozdravljati Vanju i Snježanu.'' Danijel se nadao da će sljedeći susret s njima imati u Hrvatskoj već sljedećeg dana, ako akcija u koju je taj dan krenuo prođe u redu. On i vođa para trebali su toga dana poletjeti na relaciji Bosanski Petrovac - Titov Drvar, i na visini od 3500 metara uvježbavati noćno presretanje. Kako je spomenuto vrijeme je bilo jako loše, Danijel je na Željavi promatrao oblake, u trenucima dok su dvojica policajaca iz Bihaća trebala početi izlačiti njegovu ženu i sina. Oblaci su se taj nadvili nad zapadnim dijelom zemlje, od Kvarnera prema Lici, točno na ruti koju je dan prije preko kolege Perisa javio Zagrebu. No unatoč lošem vremenu odustajanje od plana nije dolazilo u obzir, Danijel je išao na rizik jer je bilo pitanje hoće li više imati takvu priliku. Prije polaska i posljednjeg leta iz Bihaća, uzeo je iz ormara svoje osobne stvari: dokumente i službeni pištolj, brzinski ih je pokupio, ispod kombinezona je obukao civilne hlače i majicu, a jaknu ugurao u vreću od pilotske kacige. Međutim, baša tada u trenucima prije samog polaska, dolazi do komplikacija, zbog kašnjenja prve noćne smjene. Vojnici koji voze cisterne s kerozinom otišli su na večeru u bazu koja je od aerodroma udaljena tri i pol kilometra, i zbog toga je Danijelov plan bio ugrožen. Vani je već počeo polako padati mrak, uz jaku sumaglicu. Tako je Danijel umjesto u 17:05 kad je trebao poletjeti, to učinio tek u 17:33, odnosno u vrijeme kada je prema planu zapravo već trebao sletjeti u Hrvatsku, u Pulu. No unatoč ovim komplikacijama, povijesni prelet za Hrvatsku - napokon je krenuo.
Danijel polijeće iza vođe s intervalom od 10 sekundi, te ga prati preko avionskog radara. Odvaja se od vođe te se spušta niže da ga radar sa planine Plješevica ne može uhvatiti. Međutim, dolazi do nove drame tijekom njegova leta. On odlučuje promijeniti prvotnu rutu koja je bila javljena Zagrebu, i time zapravo riskira da ga sada naša protuzračna obrana ne obori, misleći da se radi o neprijateljskom pilotu. Razlog promijene rute bile su opet vremenske prilike. Prvobitna ruta leta preko Like i Udbine, zatim ravno prema prijevoju Vratnik iznad Senja i južno od mjesta Cres na istoimenom otoku, gdje bi ušao u os protezanja pulske piste, nije više bila izvediva, zbog oblaka i sumaglice. U tim trenucima kroz glavu su prolazile razne misli, kako bi bilo dobro da ima i obični GPS, a jednom je trenu razmišljao čak i o - iskakanju iz zrakoplova, jer mu je gorivo bilo pri kraju. Naime, bio je uključio dopunsko sagorijevanje, iz razloga da bi zrakoplov potrošio višak goriva, jer je MiG-21 na slijetanju zbog težine morao imati manje od 700 litara goriva, pa se kasnije tijekom leta ispostavilo da mu je upravo to gorivo falilo, jer je morao ići dužim putem prema jugu, izbiti preko Velebita na obalu, negdje u zoni otoka Paga, a potom prema Cresu i uhvatiti pravac slijetanja u Pulu, a jedva je uopće mogao i razaznati more od kopna. Tada naime, JNA u svojim zrakoplovima MiG nije imala neovisna navigacijska sredstva.
Grad Rijeka zbog svojih je svjetala bila dobar orijentir, i Danijel je odredio sljedeći cilj - naći Rijeku. Drama u zraku i dalje se odvija: Danijel uključuje štopericu, mjeri vrijeme i računa: s 900 kilometara na sat, MiG-21 prolazi 15 kilometara u minuti i vrlo se lako promaši zbog slabe vidljivosti. Tri minute su prošle, međutim, još uvijek nije vidio Rijeku. Sada ponovno kroz glavu prozale misli o iskakanju, zrakoplov brzo okreće da se ne bi zabip u brda, goriva je ostalo sve manje, tek za još otprilike 10 minuta leta. U tom vremenu, sve će se odlučiti, hoće li na kraju ova dramatična akcija uspjeti, ili ne.
Danijel vraća zrakoplov i poziciju iz koje je krenuo tražiti Rijeku, i odlučuje letjeti 5 minuta u kursu 270. Situacija je sve napetija, vremena sve manje, i sada razmišlja o tome kako će, ako nista ne nađe za to vrijeme koje mu je još ostalo, zrakoplov okrenuti nazad i kad se motor ugasi iskočiti iz njega negdje na području Istre ili Kvarnera. Međutim, tada se cijela situacija preokreće - u njegovu korist. Vidio je preko ruba kabine da u daljini nešto treperi, kao nekakvo svjetlo. Nekoliko sekundi poslije - opet je vidio isto. Sinulo mu je da je to treperenje zapravo upućeno njemu i da mu netko na taj način šalje signale. Tada je jače nagnuo zrakoplov i vidio ispred sebe 2 dijagonalne žute pruge, i postalo mu je jasno - to su sigurno kamioni koji su iz Zagreba obećani za osvijetljenje piste. Akcija preleta u kojoj je Hrvatska dobila svoj prvi pravi borbeni zrakoplov, nakon dramatičnog leta u dobila je sretan završetak. Danijel je o tim trenucima za Večernji rekao:
'' (...) Napravio sam oštar manevar da ne izgubim svjetla iz vida, jer je standardna širina školskog kruga za MiG-21 šest kilometara. Na granici opasnog režima napravio sam zaokret, izvukao kotače i krenuo prema treperavom svjetlu i žutim prugama. Pokušao sam zamisliti gdje je smjer piste, polako snižavao brzinu i gledao točkicu u daljini koja je blinkala. Izravnao sam avion i nadao se da neću promašiti širinu piste duge tri kilometara. Samo što sam ušao u zamišljeni pravac slijetanja, nestale su žute pruge ispod mene i ostalo je samo treperavo svjetlo u daljini. Približavam se zemlji brzinom od 340 kilometara na sat, a uopće ne znam gdje je početak piste. Sletio sam i intenzivno počeo kočiti jer nisam znao koliko je piste preostalo do kraja i brzo se počnem približavati onom treperavom svjetlu. Ta jedna točkica odjednom se pretvorila u dvije i tada ugledam svjetla nekog automobila. Kada sam se dovoljno približio, vidio sam da se radi o bijelom VW Golfu iz kojeg mi je Vladimir Šumanovac ablendanjem davao signale, koji su mi tada život značili! Ugasio sam motor aviona, a mehaničari su istovremeno prislonili ljestve uz njega i doslovno me izvukli iz kabine u želji da me što prije zagrle i čestitaju na dolasku. Tako je Hrvatska došla do prvog aviona.''
Danijel je poslije saznao i to da su piloti koji su ga čekali na oba kraja piste zamalo istu napustili, ne vjerujući da se po takvom vremenu može isvesti takav pothvat kakvog je on napravio. Kako se sve odvijalo u tajnosti, došlo je do još jedno komplikacije: netko je zaboravio javiti dežurnom časniku na pisti pa je isti uključio sirenu za zračnu opasnost, misleći da dolazi neprijateljski pilot. I većina vozača kamiona su se na taj zvuk sirene sklonili, no neki su ipak ostali (oni u daljini na prilazu pisti, jer nisu čuli sirenu) pa je tako ipak osigurano malo svjetla od njih.
Nakon što je uspješno prizemljio svoj zrakoplov 4. veljače, sljedećeg jutra Danijel je dobio i prvu službenu hrvatsku ispravu - i tako službeno 5. veljače 1992. postao pilot Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Protuzračne obrane.
Dramatičan je bio i put njegove žene i sina prema Hrvatskoj, koji su stotinama kilometara dalje morali prolaziti kroz barikade koje je postavljala Martićeva pobunjenička milicija tzv. SAO Krajine i pobunjeni srbo-četnici. Putovanje je potrajalo 2 dana ali je na kraju ipak dobro završilo i stigli su u Zagreb. No, nije bilo lako, a da bi uopće mogli proći morali su se koristiti lažnim identitetima - jedan od policajaca koji su ih pratili rekao je Danijelovoj ženi da u slučaju da ih zaustave kaže da je ona kćer jednog srpskog inspektora iz bihaćkog SUP-a i da joj je dijete bolesno te da idu u Sarajevo na liječenje, a ako je pitaju za muža da kaže da su rastavljeni i da ga dugo nije vidjela ni ništa o njemu čula. Mislili su u Hrvatsku krenuti najkraćim putem preko Bosanskog Šamca, takva je bila pretpostavka, no cijelo se putovanje oduljilo preko Posušja, da bi na kraju završili u Splitu kod neke obitelji koju nisu poznavali. Dana 6. veljače 1992. u 19:25 Danijelovi žena i sin napokon stižu u Zagreb, i tek tada, kad mu je obitelj bila na okupu i na sigurnom, on je dopustio da se u Dnevniku HTV-a službeno objavi vijest o preletu (poslije Borovića od hrvatskih su pilota preletjeli još iz Borovićeve bihaćke eskadrile Ivan Selak i Ivica Ivandić, u 15. svibnja 1992. sa aerodroma Ponikve kraj Užica, Srbija)
Danijel Borović postao je tako piloz HRZ i uključio se u obranu svoje zemlje, sa činom bojnika. Zajedno sa Rudolfom Perešinom radio je na ustrojavanju 1. lovačke eskadrile HRZ te postao zamjenik zapovjednika (Perešina), od 1993. do 1995., a nakon toga i njezin zapovjednik, od 1995. do 2003. godine, kada je na vlastiti zahtjev umirovljen, sa činom pukovnika HV. Ni po odlasku iz vojske nije dobio nikakav viši čin. Sudjelovao je u svim važnim operacijama u Domovinskom ratu za što je višestruko odlikovan i pohvaljen. Njegov zrakoplov MiG-21 bis kojim je izveo povijesni prelet dobio je u sastavu HRZ oznaku 101, kao prvi zrakoplov toga tipa u floti HRZ, a korišten je za obuku pilota i za vojne operacije Hrvatske vojske. Na kraju je taj zrakoplov ipak doživio tragičnu sudbinu, uništen je, a čovjek koji je njime tada upravljao je poginuo. Dana 24. lipnja 1992. godine u njemu je život za nezavisnu i slobodnu Hrvatsku položio pilot Ante Radoš, oboren u borbenoj akciji između Prnjavora i Dervente.
Tijekom karijere u HV i HRZ Danijel Borović je završio Zapovjedno-stožernu školu Blago Zadrou Zagrebu, tečaj za mirovne misije u Kninu, Školu stranih jezika Hrvatskog Vojnog Učilišta u Zagrebu i Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu - magistar aeronautike - pilot. U HRZ je želio ostati kao profesionalac i stranački neopredjeljen. Međutim, napredovao je tek za jedan čin, od čina bojnika koji mu je preveden sa čina kapetana I. klase JNA, do čina pukovnika HV. Nekoliko puta predložen je za čin brigadira - no svaki put je to bilo odbijeno. Nakon toga, na vlastiti zahtjev 2003. godine odlazi u mirovinu i napušta HV/HRZ.
Danijel Borović je za sudjelovanje u Domovinskom ratu višestruko odlikovan i pohvaljen, pa je tako dobio: Red Nikole Šubića Zrinskog dodijeljen za junački čin u ratu, Red Hrvatskog Trolista, Spomenicu Domovinskog rata, Spomenica Domovinske zahvalnosti, Medalju Bljesak, Medalju Oluja, Medalju za iznimne pothvate, Pohvalu načelnika Glavnog stožera HV radi iskazane odlučnosti i hrabrosti pilota na vrlo složenim bojnim zadaćama, Nagradu načelnika Glavnog stožera HV radi iskazane odlučnosti i hrabrosti pilota na vrlo složenim bojnim zadaćama, Pohvalu zapovjednika HRZ i PZO za primjerno zalaganje u izvršenju zadaća, Pohvalu zapovjednika Zrakoplovne baze Pleso za postignute rezultate i podizanje bojne spremnosti postrojbe.
O svome pothvatu Danijel i žena Snježana napisali su knjigu pod naslovom Prelet za Hrvatsku. Nakon odlaska u mirovinu 2003., seli sa obitelji u rodni Kneginec, gdje se nakon završetka izgradnje i uređenja obiteljske kuće, uključio u politički život općine kao vijećnik i predsjednik općinske podružnice Hrvatske narodne stranke (HNS).

You have no rights to post comments