Ovaj naslov koji dobiva hrvatski narod, nije dobio za jednu noć ili u jednom ratnom podvigu, za ovaj naslov se natopila krvlju zemlja Hrvata.
Davno je to krenulo, od Bosne, već tamo 1437. godine kralj Bosanskog kraljevstva Tvrtko plaća danak Osmanlijama da ne zarate kao što su netom prije toga Osmanlije osvojile Srbiju do Beograda (tada je Beograd pod upravom Hrvata i napućen je Hrvatskim življem); nažalost kralj Tvrtko nije imao više novca da plaća mir te prepušta tvrđave i gradove na istoku Bosne Osmanlijama, što je ustvari bio glavni preduvjet za pad Bosne, a i opasnosti za cijeli ostatak Hrvatske, s vojne strategije gledajući upravo takva Tvrtkova odluka daje Osmanlijama da se utabore i Tvrtkove tvrđave postave kao svoje napadne objekte odakle sporo, ali sigurno islamiziraju plemstvo, a tako i narod što im osigurava vojnu domaću silu koju će upotrijebiti protiv njihovog vlastitog naroda.
Godine Gospodnje 1463., 21. svibnja kraljevski grad Bobovac se predaje Turcima, a Bosna šaptom pada, taj datum možemo uzeti kao jedan od najgorih i najtužnijih datuma Hrvatskoga naroda. Hrvati se nalaze sad u očajničkoj borbi za opstanak gdje se osim milijuna mrtvih tijela (u približno 500 godina ratovanja)  i otmica hrvatskog puka bori i za očuvanje vlastitog identiteta; s obzirom da je poznato kako je Bosna već masovno islamizirana.


Turci navališe svom silom odlučivši pokoriti Europu čije srce je tada bio šarmantni Beč, međutim dogodila im se jedna prepreka koju nisu mogli proći (za njihovu utjehu ne samo oni, već nitko) dogodili su im se HRVATI.


Već 1493. dolazi do Krbavske bitke gdje pogiba većina Hrvatskog plemstva, prema nekim izvorima procjenjuje se i na 100 000 ljudi uključujući u manjinskom broju udio Mađara i Nijemaca; takav poraz nije srušio Hrvatsku već još više razjario za obranu, dok su u tom periodu Turci srušili Carigrad i Bizantsko carstvo Hrvati i dalje odolijevaju tada najjačoj vojničkoj sili na svijetu.


U tom trenu Hrvatima nitko nije davao velike nade za opstankom iz razloga što su ostali bez Bosne svoje zemlje i domovine, premalo stanovništva, premalo novca za obranu, a i većina tadašnjeg Europskog plemstva se bojala suprotstaviti Turcima.


Hrvatski sabor se 1494. sastao u hrvatskom gradu Bihaću i zamolio njemačko-rimskog cara Maksimilijana I. i papu Aleksandra VI. za pomoć u obrani, jer će u protivnom Hrvati biti…, odnosno neće biti!!! Pomoć koja je stizala nije bila ni približna onome koliko je trebalo za obranu, međutim rat je ipak nastavljen, a Hrvati Turke razbijaju kod Jajca i kod Dubice, na čelu sa biskupom ratnikom Trogiraninom Petrom Berislavićem koji je Tursku silu suzbio i ukorio njihov bijes.
Sam Bog je poslao Berislavića za obranu Hrvatske u čijem se tijelu utjelovio Sv. Juraj, Hrvatski ratni heroj koji svojim zaslugama mora biti više zastupljen i koji puno više mora biti postavljen kao uzor u Hrvata. U tom trenu uz Berislavića imali smo Petra Kružića i Grgura Orlovčića kao i dvije najveće Hrvatske plemićke obitelji Zrinske i Frankopane koji su stavili svoja leđa u obrani od Turaka.


Papa međutim nije bio prvi koji je dao Hrvatskoj takav naslov. Plemstvo južnih hrvatskih krajeva uputilo je 10. travnja 1494. sa sabora u Bihaću pismo papi Aleksandru VI. i rimsko-njemačkom caru Maksimilijanu I. tražeći pomoć protiv osmanskih napada u kojem je Hrvatsku nazvalo kulom i predziđem kršćanstva:
"Ovu silu mi već sedamnaest godina zaustavljamo gubeći naša tijela, živote i sva moguća naša dobra, te poput kule i predziđa kršćanstva branimo svakodnevnim ratovanjem kršćanske zemlje, koliko nam je to uopće ljudski moguće. Neka Vam dakle po nama bude rečeno ovo: ako bi mi popustili Turcima, tada bi oni u svako doba mogli zaskočiti kršćanstvo iz Hrvata."


Nažalost ban Berislavić pogiba kod planine Plešivice između Korenice i Bihaća na rijeci Uni kada je sa svojih 300 ratnika razbio i natjerao 800 turskih vojnika u bijeg. Prigodom potjere ban je zaostao zajedno sa svojom dvojicom mladih pomoćnika zbog nezgode s konjem. Baš kad su riješili problem s konjem, na njih je iznenada navalilo oko 60 Turaka. Ban Petar Berislavić naredio je svojim pomoćnicima da bježe, te je, ubivši nekoliko turskih vojnika, s mačem u ruci  je junački poginuo.


Hrvati su se do iznemoglosti borili protiv Turaka i nakon više od 300 godina uspjeli, nažalost nikada više Hrvatska domovina nije bila ista kao što je prije tog bila.

Hrvatska Povijest - od A do Ž

You have no rights to post comments