Tetovaže koje se nisu primile početkom proljeća na dan sv. Josipa 19. 3., obično su ponavljanje na današnji dan, na Blagovijest. Osim na ta 2 blagdana, djeca su, ovisno od kraja do kraja, tetovirana i u pomične proljetne blagdane, obično u Velikom tjednu ako bi pao na ožujak, poglavito na Veliki petak, a ponegdje rijetko i na Uskrs. Iznimno, u nekim krajevima tetoviralo se i početkom ljeta, na Ivanjdan (24. 6.), a nigdje se nikad Hrvati nisu tetovirali na jesen i zimu, niti općenito u razdoblju nakon početka ljeta pa sve do početka proljeća.

Neki pape katolicima su zabranili tetoviranje i kršćanski misionari su još u srednjem vijeku iskorijenili tetoviranje u čitavoj Europi, osim u hercegbosanskim i balkanskim planinama. Stoga su se zapadni Europljani ponovno susreli s tetoviranjem tek u 18. st. kada su došli u kontakt s polinezijskim narodima, od kojih su preuzeli riječ tatau, što u Polinežana znači udariti, sjeći, ubosti... Ta riječ ušla je u eng. kao tatoo, a potom iz eng. u hrvatski, premda Hrvati iz BIH imaju znatno starije izraze sicanje i bocanje.

O starosti običaja sicanja križeva i drugih simbola, svjedoči njegova geografska rasprostranjenost. Npr., tradicionalno tetovirane djevojke (također najčešće križevi) mogu se susresti i danas među nekim kršćanima Etiopije, a običaj je do najnovijeg doba bio prisutan i među Egipćanima kršćanske vjere (Kopti).

Na fotografiji iz Etnografskog muzeja u ZG su Hrvatice iz sela Kralje kraj Bihaća koje su došle na I. euharistijski kongres u Zagrebu 1923., gdje su njihove tetovaže izazvale čuđenje i nevjericu kod Zagrepčana koji su prvi put u životu vidjeli tetovirane osobe. Jamačno su još više bili šokirani ako su saznali da su tetovirane kao djevojčice. Žene iz sela Kralje, čiji su preci za vrijeme Turaka doseljeni iz dinarskog područja BIH odakle su donijeli ovaj običaj u okolicu Bihaća, pristale su pozirati fotografu. U pozadini se vidi glavni inicijator fotografija, zagrebački Židov Salomon Berger, osnivač i prvi ravnatelj Etnografskog muzeja u Zagrebu te pasionirani sakupljač i istraživač hrvatske i svjetske materijalne i nematerijalne kulturne baštine. Berger je znao da je sicanje hrvatsko, a opet i svjetsko.