Srpska vojska Krajine bila je vojska čijoj neuspješnosti i broju poraza teško da ima premca, vojska koja je izgubila svaku bitku

 

Cijelo se već jedno pokoljenje ljudi rodilo, odškolovalo, zaposlilo, zasnovalo obitelji, okućilo i narodilo djecu otkako je završio rat u Hrvatskoj. Rat je požnjeo oko 25 000 žrtava na obje strane, zatrovao odnose Hrvata s lokalnom srpskom zajednicom i njen broj sveo na trećinu predratne populacije. Istovremeno, više nego išta drugo rat je odredio suvremeni hrvatski identitet i postao utemeljujućim narativom o postanku države. Pa ipak, na mnoga pitanja o tom sukobu još nije jasno odgovoreno. Kako je uopće, da spomenemo samo jednu enigmu, došlo do toga da su se hrvatski Srbi, koji su stoljećima živjeli među Hrvatima i na odlučan način pridonijeli razvoju moderne Hrvatske i njenih institucija, odazvali sirenskom zovu propagande iz miloševićevske Srbije da prekinu odnose sa svojim hrvatskim susjedima, rođacima i suradnicima, i krenu u projekt nacionalističke distopije i stvaranja srpskog imperija na razvalinama bivše Jugoslavije? Svakom je bilo jasno da taj projekt u Hrvatskoj ne može uspjeti i da su povici „Ovo je Srbija“ na prosvjedima u Kninu 1988.-1989. godine apsurdna i ignorantska poruka. Pa ipak, projekt je zavrtio glavama mnogih hrvatskih Srba i odveo ih na kraju u neuspjeh i propast, odvukavši za sobom premnoge živote, nerijetko uz strašne zločine od kojih se i danas ježi koža.

 

Knjiga pred čitateljem odnosi se na jedan segment ovog projekta, na stvaranje, djelovanje i – kako smo istaknuli: neminovnu i od početka zapisanu – propast Srpske vojske Krajine (SVK) kao vojne komponente separatističke pobune dijela Srba u Hrvatskoj. Bila je to vojska čijoj neuspješnosti i broju poraza teško da ima premca, vojska koja je izgubila svaku bitku, koja je jedan za drugim gubila komad po komad teritorija koji joj je druga vojska, naime Jugoslavenska narodna armija (JNA), prethodno osvojila u za hrvatsku stranu teškoj jeseni 1991. godine. Bila je to vojska koja se kaotično raspadala nakon svake akcije u međuvremenu stasale Hrvatske vojske (HV). Bezglava povlačenja SVK-a u neredu nakon Maslenice i Medačkog džepa 1993. godine jedva su zaustavljena i to tek uz dolazak tisuća dragovoljaca iz Srbije i drugih država. U operacijama Bljesak i Oluja došlo je onda do posvemašnjeg sloma, napuštanja položaja i predaje, a na kraju i do bijega cijele te vojske. Bila je to u svakom pogledu disfunkcionalna vojska koja nije mogla odgovoriti ni jednoj zadaći koja se pred vojske postavlja. Ta vojska kao i njena „država“, pobunjenička Republika Srpska Krajina (RSK), bile su jedva nešto više od hajdučkog kola u gori.


Takvom razvoju i završnoj katastrofi cijelog projekta kumovali su brojni i različiti uzroci. Na prvom je mjestu činjenica da je srpska pobuna zahvatila  uglavnom najnerazvijenije dijelove Hrvatske i da su vodstvo i stanovništvo tih krajeva podlegli središnjoj ideološkoj odrednici koju je najbolje i najslikovitije izražavala parola „Nikad više s Hrvatima!“. Time su se svjesno odrekli svih veza s razvijenijim dijelovima Hrvatske s kojima su činili neku cjelinu i odakle su dolazili poticaji, socijalni servisi, ideje i kapital za razvoj; novi patron, Srbija, nije imala ni prevelikog interesa, a ni potrebne resurse da civilizacijski odlučnije podupre pobunjeničku „državu“. Sve se svelo na političku potporu koja se oblikovala sukladno interesima Srbije, a ne Srba u Hrvatskoj pa čak ni onih u RSK; istovremeno, obilje ratnog materijala, oružja i opreme iz hoarderskih skladišta JNA slijevalo se na taj teritorij jasno pokazujući da se lokalne Srbe ne smatra ičim vrjednijim od kanonenfuttera – anegdota da je u Dnevniku Radiotelevizije Srbije prvog dana konačnog sloma RSK vijest o početku operacije Oluja dana tek u 17. minuti to žalosno potvrđuje. Područje zahvaćeno pobunom bilo je i demografski siromašno, s malim brojem stanovnika, većim dijelom ruralno i bez značajnijih gradova, pa je ekonomski, socijalni a onda i vojni potencijal tog prostora bio oskudan. Onaj dio hrvatskih Srba koji je ostao na teritoriju pod kontrolom hrvatskih vlasti, ali se nije slagao s tom politikom te je optirao za odlazak, nije u RSK-u mogao naći ni odgovarajuće zaposlenje ni očekivani standard života, pa je otišao dalje. Kapaciteti lokalne uprave i službi bili su dakako nedovoljni za preuzimanje funkcija države, a ni progon lokalnih Hrvata i njihovo isključenje iz života nisu pridonijeli povećanju ionako slabašnih resursa uprave i društvenih službi. Zakoni koje je nova „država“ morala imati traženi su od Beograda i od tamo bi bili faksirani na usvajanje u Skupštini RSK. Improvizacije kojima se htjelo pokrpati život – jedan od primjera je „sveučilište“ osnovano u Kninu koje je prihvatilo srpske studente izbjeglice iz ostalih krajeva Hrvatske kako bi mogle nekako nastaviti ili završiti studij – pokazale su se kao parodije i njima se nisu mogle pokriti potrebe koje su na kraju 20. stoljeća postale standardne.

Prema izvještajima i sjećanjima samih sudionika projekta, infrastruktura je bila zapuštena i u četiri godine trajanja RSK nije ni održavana ni građena, nego je sve „trajalo dok traje“. Industrijska proizvodnja, slabašna na cijelom tom području i prije rata, svela se na nesmiljenu eksploataciju resursa čija je ekstrakcija bila laka i unosna, kao što je drvo ili nafta. Subzistencija se osiguravala vlastitom poljodjelskom proizvodnjom i primanjem humanitarne pomoći. Slabašni kapaciteti „države“ značili su i posvemašnju nesigurnost, izloženost kriminalu, s time da su pljačke, ubojstva, iznude i otmice – ove potonje čak i ministara u Vladi RSK – bile redovita pojava. Zaostalo hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo teroru, otimačini i likvidacijama, a što nije prestalo ni kad su na teren raspoređene mirovne snage Ujedinjenih naroda.

U takvim okolnostima je i stvaranje vojske kao i rezultat toga bila svojevrsna farsa. Za svog trajanja, Jugoslavija je svoje oružane snage dijelila na saveznu, „nadrepubličku“ JNA i Teritorijalnu obranu (TO) koja je bila u ingerenciji republika i lokalnih vlasti i bila je pokušaj realizacije koncepcije „naoružanog naroda“. Kad su 1991. godine pokrenute postrojbe JNA, prvo da spriječe Sloveniju i Hrvatsku u demokratskim promjenama i otkazivanju poslušnosti središnjim vlastima, a potom, kad se to izjalovilo, i da se oblikuju granice nove srpske države, lokalno srpsko stanovništvo u Hrvatskoj svoju je oružanu pobunu izvelo iza tenkova JNA i u organizacijskom formatu TO-a. Kad se pak 1992. godine JNA povukla s područja izvan Srbije i Crne Gore te se pokazala potreba da lokalna srpska pobuna u Hrvatskoj preuzme odgovornost za teritorij koji joj je namirila JNA, taj se proces zbio polazeći od postojećeg formata TO-a. Problem s TO-om bio je u tome što su postrojbe bile uglavnom prostorne, odnosno posadne, s malim kapacitetom kretanja i uporabe izvan vlastitog mobilizacijskog područja, te su bile namijenjene stražarskoj službi u pozadini; manevarski dio te organizacije po mentalitetu i kadrovskoj opremljenosti bio je sličan prostornoj i jednako ga je teško bilo pokrenuti na djelovanje izvan vlastitog „dvorišta“. Objektivni problem srpskih pobunjenika bio je i izduženi oblik teritorija s malom dubinom što je prizivalo pokušaje presijecanja i opkoljavanja – kako se kasnije i dogodilo – a što je iziskivalo stvaranje snaga različitih od TO-a. U trenutku formiranja, SVK je naslijedio strukturu i mentalitet TO-a te je unatoč stvaranju korpusa i brigada ostao zapravo prostorna formacija s kampanilističkim horizontima i mogućnostima. Svi pokušaji da se naprave mobilne, interventne udarne snage koje bi se mogle rasporediti i uporabiti bilo gdje na bojišnici završavali su otužnim neuspjehom premda je stvaranje takvih postrojbi bio temeljni uvjet iole učinkovite obrane. Nakon poraza i lokalnog rasula SVK-a u operaciji HV-a Maslenica krajem zime 1993. godine, pristupilo se tako stvaranju jedne jurišne brigade, ali ona se nije uspjela formirati, pa je iz drugih postrojbi „posuđeno“ ljudstvo nakon višemjesečnih natezanja vraćeno u matične jedinice. Sličnim ishodom završilo je i stvaranje Korpusa specijalnih jedinica koji je formiran nakon poraza u operaciji HV-a Bljesak u proljeće 1995. godine. Ta je formacija nekako i sastavljena, korištenjem najboljih ljudskih i tehničkih resursa kojima se raspolagalo (uz slabljenje drugih struktura). U odlučnom trenutku, u operaciji HV-a Oluja, ova postrojba nije došla do izražaja i raspala se nakon dva-tri dana hrvatske ofenzive.

Dakako, nepostojanje odnosno nemogućnost stvaranja mobilnih snaga nije bio jedini problem koji je SVK učinio disfunkcionalnim i neuspješnim. Osim što se slabe i teško pokretne lokalne snage nisu mogle suprotstaviti koncentriranim udarima protivnika, postojao je i problem općeg strategijskog plana. Političko i vojno vodstvo RSK mislilo je da u raketama zemlja-zemlja ima čudesno oružje te da će, ako zaprijeti bombardiranjem gradova koji su po gotovo cijeloj Hrvatskoj bili u zahvatu fronta i unutar dometa raketa, neprijatelja uspješno odvratiti od svake navalne akcije. Dakako, u uvjetima u kojima se rat vodio (monitoring mirovnih snaga) i u međuvremenu promijenjenim standardima ratovanja (povećana netolerancija na civilne žrtve), ovakav „strategijski plan“ nije bio ništa više od standardnog terorizma, kažnjivog po međunarodnom pravu (predsjednik RSK Mile Martić u Haagu je doista i suđen zbog – između ostalog – raketiranja Zagreba tijekom operacije Bljesak). Jedan od težih problema s kojima se suočavao SVK bilo je i nedostatak kadrova, što je nadoknađivano slanjem profesionalnih časnika iz Vojske Jugoslavije (VJ). Novac za plaće vojnika dolazio je iz istih vrela budući da slabašna ekonomija RSK nije mogla popuniti proračun; male i neredovito isplaćivane plaće i naknade dovodile su do napuštanja SVK kako od strane profesionalaca tako i lokalno mobiliziranih rezervista. Bezakonje u cijeloj državi odražavalo se i na slabu stegu u postrojbama čega su izvješća prepuna. Opća nestašica dovodila je do toga da je SVK oskudijevao u odjeći, obući, hrani i opremi za svoj sastav. Nizak vojnički standard bio je poticaj za stalne prosvjede, neposluh i odbijanje zapovijedi te za općenito nizak borbeni moral. Kad je riječ o oružju, streljivu i vojnoj opremi, od JNA odnosno kasnije VJ dobivena su kvantitativno značajna sredstva, ali su bila poprilično zastarjela (npr. tenkovi T-34 iz Drugoga svjetskog rata) što se osobito vidjelo u sustavu veza koji se dijelom oslanjao na civilne kapacitete i bio izložen prekidima (kako se i dogodilo u prvim satima Oluje), a što je vodilo u informacijsku paralizu, diskoordinaciju i rasulo. Uzastopni porazi koji su nalagali preustroj i promjenu koncepcije nisu korišteni kao naučene lekcije, nego je cijeli sustav letargično trajao ne prilagođavajući se novim uvjetima i upadljivom političkom i vojnom jačanju protivnika. Vodstvo RSK inzistiralo je na neodrživim političkim rješenjima i aranžmanima s hrvatskim vlastima, joguneći se i tvrdoglaveći, prezrivo odbijajući čak i nerealno povoljna rješenja (npr. plan „Z-4“) te ustrajavajući u neutemeljenom prkosu i igrajući stalno va banque. Slom je u tim uvjetima bio neminovan i predvidljiv. Cijeli projekt srpske države u Hrvatskoj propao je između ostalog i zbog niske vojničke vrijednosti SVK koji se raspao u nekoliko dana posljednje hrvatske ofenzive. Jedina svjetla točka u kratkoj, nesretnoj i neslavnoj povijesti ove vojske pojavila se na samom kraju, četvrtog ili petog dana Oluje, kad je zapovjednik jednog opkoljenog korpusa SVK, poštujući ceremonijal, hrvatskom generalu čestitao na pobjedi i predao svoje snage i sredstva. Hrvatska je strana na to odgovorila također džentlemenski, puštajući ljudstvo i ostavljajući časnicima pištolje te nešto naoružanja za vojnu policiju, pa je tako ova posljednja kratka epizoda na ratnom putu zlosretne SVK na civilizirani način obilježila sam njen kraj. Bilo je to u potpunom raskoraku s onim što se četiri prethodne godine događalo a što je bilo obilježeno zločinima.

Knjiga koja je pred čitateljem daje detaljni uvid u procese u kojima je SVK nastao, razvijao se i na kraju propao. Prva je to knjiga u nas koja je posvećena SVK-u u cjelini i predstavlja rekonstrukciju kroz arhivske materijale i druga primarna i sekundarna vrela. Inventura formacija, sastava, postrojbi, odjela, zapovjednika, sredstava, odnosa, problema upravljanja i zapovijedanja može izgledati kao suha priča, ali će svatko tko je neposredno iskusio rat prisjetiti se onog živog, u pravilu tragičnog događanja koji je tekao ispod formacijskih knjiga i zapovijedi za ustrojavanje i preustrojavanje. Iza svakog navedenog imena, lokaliteta ili događaja krije se neka strašna priča koja i danas kod preživjelih i onih koji pamte izaziva srsi i jezu. Jer, ne radi se tek o neutralnim podacima, nego o teškim i mučnim traumama koje su skrivene iza birokratskih tablica, organigrama, enumeracija i popisa. Kad u knjizi čitamo da je u srijemskom selu Lovasu u jesen 1991. godine za komandira voda TO-a od 40-tak ljudi postavljen neki Milan Radojčić, onda to ne znači mnogo više od podatka za koji se čovjek pita treba li ga doista znati i zašto je uopće naveden. No iza toga podatka krije se za rat u Hrvatskoj klasična bolna priča o susjedima koji su se iz prijatelja s kojima se dijelilo sve i zajednički slavilo blagdane prometnuli u neprijatelje i krvnike. Radojčić, prije rata službenik lokalne „Elektre“, čovjek sa srednjom školom i situiran, uvijek dobro i pomalo kicoški odjeven, u neku ruku seoski fićfirić, koji je svakoga pristojno pozdravljao i kojega su sve snaše priželjkivale za zeta, izronio je jedne jesenje noći kao lokalni vojni zapovjednik i započeo svoj pljačkaški pohod. Jedna od prvih adresa bila je kuća Josipa Sabljaka, seljaka i bravara, obiteljskog prijatelja – obje su obitelji zalazile jedna drugoj o svakoj prigodi – a koji je Radojčićima izrađivao alate i popravljao strojeve, sve na prijateljskoj osnovi i razmjenjujući usluge, onako kako se susjedi i trebaju uzajamno pomagati. Sabljak je već bio preživio poznati hod kroz minsko polje u Lovasu i vratio se kući kad u dvorište uđe Radojčić i počne uzimati poljodjelske strojeve i alate. Skamenjenom Sabljaku rekao je samo: „Čika Joco, bolje da ja uzmem nego netko drugi. Tebe će ionako ubiti.“ Može li se zamisliti bezdušnija riječ i strašniji kraj jednog prijateljstva koje je trebalo trajati, a srušilo se pri prvoj mogućnosti da se zadovolji pohlepa? Eto, takve su priče iza podataka koji izgledaju neutralno i činjenično, a u stvari kriju krvave istine o ljudskoj naravi i nestalnosti. Imajući to u vidu, ne treba čuditi što je SVK tako neslavno i tako brzo propao u potpunom rasulu i moralnom slomu.

prof. dr. sc. Ozren Žunec

Iz predgovora knjige “Srpska vojska Krajine” u izdanju Despot infinitusa.

You have no rights to post comments