Lika je kontinentalna regija, omeđena planinama Velebitom na zapadu i jugu te Plješivicom na istoku. Sjeverna granica je Ogulinsko područje, prelaz između Like i Gorskog Kotara, nije ni Lika ni Gorski Kotar, ali se može reći kako ima malo jače obilježje Like. Zemljopisna granica Like u tom području je Modruš, Klek i Krpel tako da je Ogulin zemljopisno u Lici.
Čitavo područje Like može se okarakterizirati kao planinska zaravan na visinama između 450-700 m podijeljena manjim planinskim lancima u više cjelina (Gacko Polje, Krbava, Ličko Pounje i dr.). Ima veliki strateški i saobraćajni značaj jer predstavlja među kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske. Kroz Liku prolaze magistralni putevi Zagreb-Split i Zagreb-Zadar, autoput Zagreb-Split, te željeznička pruga Zagreb-Knin-Split.
FORMIRANJE STANOVNIŠTVA LIKE
Tračani i Iliri
U Donjem Pazarištu iskopano je nekoliko grubo retuširanih kamenih klinova, koji prema načinu obrade pokazuju pripadnost aselenskoj kulturi. To znači da su ljudi, koji su se služili tim klinovima, živjeli pred kojih 120.000 godina. Nema sumnje da je lički krš s brojnim pečinama bio idealan kraj za prirodna skloništa tadašnjih ljudi.
Lika je bila naseljena još u prethistorijsko vrijeme, stanovnici su pripadali indoeuropskoj populacije (kao u cijelo Europi i Mediteranu). Miješanjem te populacije i doseljenika koji su ovamo pristizali zahvaljujući razmjeni dobara (neolitska keramika, metali). Kao i cijeli Balkanski poluotok prvi poznati stanovnici bili su Tračani, koje potiskuju Iliri a Liku nastanjuje ilirsko pleme Japodi koje se zbog prirodnih, a i vremenskih uvjeta bavi nomadskim stočarstvom (s obje strane Velebita). Naselja nastaju uz rubove kraških polja a nastambe stočara u brdima iznad izvora. Lika je dobro naseljena zahvaljujući ispaši i vodi na ličkoj strani Velebita i dobroj klime na primorskoj strani. Držala se samo stoka sitnog zuba, ovce i koze. Konji i psi će se pojaviti tek kasnije - prodorom Avara.
Opširnije možete naći u knjizi Dubravka Balen-Letunić: Japodi - Arheološka svjedočanstva o japodskoj kulturi u posljednjem pretpovijesnom tisućljeću, Ogranak Matice hrvatske Ogulin, Ogulin, 2006.
Dolazak Rimljana
Ovaj mir i život traju sve do pojave Rimljana s kojima Japodi vode ogorčenu borbu skoro 300 godina, sve dok ih car Oktavijan nije porazio 35. godine prije Krista. Od zemje Japoda stvorena je rimska pokrajina Ilirika. Rimljani su za potrebe vojske izgradili saobraćajnice koje će poslije doprinijeti razvoju Like. Počinje proces romanizacije, opismenjavanja, gradnje cesta i naselja (jedna trasa ceste ide od Senja a druga od Knina a spojene u lapačkoj dolini idu dolinom Une na sjever. Druga trasa ide preko Perušića i Gospića prema Solunu – to su današnji nazivi mjesta. Stanovništvo se miješa i živi tim načinom sve do propasti Rimskog carstva kada ovamo prodiru Goti.
Goti, Avari i Slaveni
Lika je u sastavu gotske države sve do pojave Slavena, s kojima je došlo i dosta Avara. Dolazili su sa sjevera dolinom Une gdje su usput razarali uništavajući tako kulturu starosjedilaca a usput porazili i Avare. Dotadašnja romanizirana plemena ostala su po strani baveći se i dalje nomadskim stočarstvom krijući se u visokim i tada gusto obraslim planinama. Ta su plemena sačuvala svoj entitet, katoličku vjeru i kulturu gotovo do kraja srednjeg vijeka. Hrvati su ih nazivali Vlasi, vjerojatno preuzimajući taj naziv od Mlečana koji su sve stanovništvo nastanjeno u planinama dalje od mora tako nazivali. Ovi Vlasi su se oblačili u bijelo vuneno sukno (otuda naziv biljac) i nisu isto što i Vlasi koji su došli zahvaljujući Turcima koji su se oblačili u crno ( Crnovunci – kasnije Morlaci – mletački naziv). Ovi Vlasi «Vlasi u Hrvatah» kako su ih u to vrijeme nazivali odigrali su, zbog svoje brojnosti, znatnu ulogu u etnogenezi Like tako da su se do kraja srednjeg vijeka potpuno stopili s Hrvatima. Dugo vremena su bili po strani s obzirom na feudalnu vlast i ustojstvo države na tom području.
Na području Like u ta davna vremena dolaska Hrvata treba reći da je društveno uređenje bilo kao i crkveno, po župama. U 9. i 10. st. proširilo se kršćanstvo u gorskim dijelovima Hrvatske. U 9. st. pojavljuje se gljagoljica. Gacka župa i pleme Gačani spominje se 818. god. u izvješću o sukobu kneza Borne i Ljudevita Posavskog. Treba još spomenuti plemana: Bužane, Gušiće, Mogoroviće, Kaseze itd.. U 10. st. spominju se tri župe, Lika, Krbava i Gacka. Pleme Modrušani nastalo je u 11. st.
Novi val naseljavanja Like počinje u 13. stoljeću kada Anžuvinci, sužavajući vlast domaćih feudalaca, počinju naseljavati nomadske Vlahe («kraljevski Vlasi») koji su živjeli istočno od Une (koja se u to vrijeme zvala Rama) pa su se nazivali Ramljani a po vjeroispovijesti su bili bogumili ili patareni. I oni su brzo naučili hrvatski jezik (i oni su bili štokavci i ikavci kao i domorodci) i stopili su se s Hrvatima. Tako je bilo sve do prodora Turaka.
Vlasi
Prijelaz Turaka preko Bospora predstavlja sudbonosan događaj u povijesti jugoistočne Europe, presudan ne samo za političku konfiguraciju balkanskih zemalja, nego u nekoj mjeri i za etničku strukturu naroda, koji su dospjeli pod osmanlijsko gospodstvo. S Turcima prelaze Bospor i prednjeazijski nomadi sa Turkmendaga, tzv. Juruci, koji na planinskim pašnjacima Balkana nalaze povoljinije tlo za svoje nomadsko stočarstvo, negoli je ono u Aziji. Dolazak turskih nomada Juruka na Balkan prouzrokovao je potiskivanje vlaških pastira u Macedoniji koji sele prema zapadu. Po narodnosti ti su Vlasi Aromuni, tj. potomci prearijskih pretpovijesnih Mediteranaca, koji su u mikensko doba na dvorovima svojih anakta dosegli vrhunac svoga kulturnog uspona, a onda podlegli Grcima, poslije Rimljanima, a u Srednjem vijeku slavenskim osvajačima. Zovu ih raznim imenima: Vlasima, Cincarima, Sarakaćanima, Kucovlasima, a prihvaćaju rado i imena naroda, među kojima žive, te se zovu Grcima, Makedovlasima, Arvanitima, Bugarima i Srbima, i to priljubljivanje tuđoj sredini tako je staro, da oba kronista, Komnen i Prokle, 1400., osvajača Arte, Vonku zovu Serbo-arvanitob ulgaro vlahom, dakle upravo »Pomoz Bog, čaršijo, na sve četiri strane!«
Prvi se Vlasi pojavljuju u Hercegovini koncem XIV. vijeka, a naročito jugoistočni kotari pune se vlaškim katunima, koji u Zeti dadoše ime katunskoj nahiji. Uslijed naglog napredovanja turske ekspanzije novi doseljenici potiskuju stare sve dalje na zapad i sjever i u nevjerojatno kratko vrijeme pojavljuju se oni već na nekim otocima u nezauzetoj Hrvatskoj, pa i u samoj Istri, gdje pod imenom Čiča (ujak) napučuju tzv. Ćićariju. Kako su Turci postepeno osvajali Balkan, trebalo je čuvati granicu. Široki otvoreni prostor između pojedinih gradova trebalo je čuvati posebnom, pograničnom vojskom, koja je tu, u gustim nizom nanizanim karaulama, palankama i čardacima, čuvala stražu, popravljala putove i drumove i osiguravala klance i prolaze. Tu pomoćnu vojsku sačinjavali su isključivo Vlasi, dobavljeni isprva izdaleka: iz Smedereva, Vidina, Braničeva i Timočke krajine, a poslije su ih novačili od naseljenih Vlaha.
Prema dosadanjem razlaganju možemo u procesu naseljavanja Bosne žiteljstvom grčkoistočne vjere među hrvatske njezine starosjedioce i na njihova mjesta razlikovati četiri bitno različne faze:
1) vlaško-čobansku, kad u goimilame ulaze Vlasi kao pastiri nomadi;
2) vojničko-seljačku kolonizaciju, provedenu uslijed filuridžijske krajiške organizacije, po narodnosti također vlašku;
3) kmetsku kolonizaciju na zemljištima napuštenim uslijed progona katoličkih starosjedilaca, s kojom ide uporedo grčkoistočna vjerska promičba, koja nastoji starosjedioce katolike prevesti na istočni obred i podvrći ih pećkoj patrijairšiji;
4) doseljavanje Cincara u trgovačke gradove i kasabe, koji vremenom čine jezgru grčkoistočnog trgovačkog i obrtničkog stanovništva.
Dio tih Vlaha iz Bosne doselio je i u Hrvatsku. [1]
Teško je odgonetnuti tko se krije iza imena Vlasi u pisanim dokumentima. Hrvati su bili poljoprivredno stanovništvo. U Dalmaciji su Vlasima nazivali nomade-stočare koji su u zaleđu živjeli od stočarstva. To je bilo uglavnom starosjedilačko stanovništvo, ilirsko-romanskog podrijetla. Spomenimo još da su Vlasi na talijanskom Morlacchi. Bunjevci su bili polunomadsko katoličko stanovništvo. U Bosni su još obitavali pravoslavni Vlasi, nomadi. U Lici je i prije dolaska Turaka bilo Vlaha. Turci su naselili pravoslavne Vlahe iz Bosne na pusta lička područja nakon protjerivanja hrvatskog stanovništva.
Krajiška vojska pokušala je ljeti 1544. godine u silovitom napadu zauzeti tursku Udbinu, ali bez uspjeha. Tom prilikom dio turske Udbine bio je spaljen, a poginulo je i nekoliko stotina balkanskih Vlaha koji su branili ovo tursko uporište. Turci su poslije toga uvidjeli da od slabo naseljene Like neće imati puno koristi i zato su odlučili da je gušće nasele. Novi doseljenici bili su isključivo balkanski Vlasi koji su do toga vremena živjeli po raznim krajevima Bosne. Prvo brojnije naseljavanje Like odvijalo se po njezinim istočnim dijelovima oko Bilaja, Ostrovice, Rmnja i Cvjetnića. Na to zemljište doselili su balkanski Vlasi iz okolice Grahova. Slični doseljenici naselili su i pusto područje Odorja i Hotuče. U uže ličko područje pridošlice počinju dolaziti oko 1550. godine. Ovamo je doselilo nekoliko tisuća vlaških porodica iz obližnje Bosne.
Tako su do odprilike 1720. god. pretežito stanovništvo Like bili pravoslavni Vlasi. Tada slijedi naseljavanje hrvatskog stanovništva, posebno Bunjevaca. Tijekom narednog vremena katolički Vlasi su se stopili s Hrvatima, a pravoslavni Vlasi su se još cijelo 18. st. izjašnjavali kao Vlasi grčko-pravoslavne vjeroispovjesti. Kada se Srbija oslobodila Turaka, nastala je i Srpsko-pravoslavna crkva. Od tada se pripadnici ove vjeroispovjesti u Hrvatskoj počimaju smatrati Srbima. Tako je došlo do transformacije pravoslavnih Vlaha u Srbe, a da ustvari nikada nije došlo u Lici do većeg naseljavanja autohtonih Srba. [1]
Turska osvajanja
Prodorom Turaka na Balkan počinju velike seobe stanovništva što će imati presudan utjecaj i na stanovništvo Like. Turci su na razvalinama bizantskog carstva i srednjevjekovnih državica zatekli na područjima balkanskog poluotoka jednu skupinu Vlaha-stočara (koji su kopirajući svoje dotadašnje gospodare bojali svoju odjeću u crno - jasenovom korom) vještih i naoružanih kratkim oružjem – sablja, sjekira koji su čuvali putove kojima su prozali trgovci i feudalci štiteći tako vlast Bizantskih careva koja je već bila u fazi raspada. Turci će te Vlahe koristiti kao izvidnice i uhode u svojim pohodima na zapad. Što od stanovništva koje je bježalo ispred Turaka, što od ovih Vlaha-ratnika središnji dio dinarskog prostora mijenja stanovništvo. Na puste prostore ovih područja iz kojega Hrvati bježe prema zapadu naseljava se stanovništvo pomiješano s Vlasima – crnovuncima.
Izgubljenom Krbavskom bitkom na kojoj gine gotovo sve hrvatsko plemstvo Otočac i Gacka postaju polupusto pogranično područje na kojem su Turci zaustavljeni u svom pohodu. I na ovo područje doseljava se stanovništvo iz okupiranih djelova Like – kao izbjeglice. Ti stanovnici koji su još u svojim bivšim postojbinama – gornje Podrinje, gornje Poibarje...., poprimili pravoslavnu vjeru (raspadom Rimskog carstva) naselili su područje bivše Gacke župe. Staro stanovništvo je otišlo na zapad ili izginulo u borbama. Nešto autohtonog stanovništva održalo se upravo u Gackoj dolini gdje su Turci bili zaustavljeni.
Pravih osmanlijskih porodica u Lici bilo je u to doba svega nekoliko desetaka. Svi ostali lički muslimani bili su zapravo poturčeni doseljenici iz zapadne Bosne. Većina njih nastanila se po podgrađima turskih utvrda gdje su živjeli kao obrtnici, trgovci, upravni činovnici ili vojni službenici.
Naseljavanje nakon oslobađanja Like od Turaka
Porazom Turaka samo jedan dio starog hrvatskog stanovništva se vratio (kao i dio Hrvata koji su bili prešli na islam), jedan dio novopridošlog pravoslavnog stanovništva se vratio u istočne djelove Like dok je drugi dio ostao na područjima na koja je nedavno došao. Tijekom borbe s Turcima znatni dio Like naselili su Bunjevci.
Poslije oslobođenja Like i Krbave od Turske vlasti 1689. g. ponovno se taj prostor naseljava jer je sa odlaskom Turaka otišao i veliki broj pretežno muslimanskog stanovništva, koji je u vrijeme njihove 160-godišnje vladavine na tom području obitavao. Tada se na području Like i Krbave nalazi pet etničkih zajednica. Prije svega su tu bili Hrvati, a tada se pod pojmom Hrvata mislilo na doseljenike iz okolice Brinja, Ogulina, Modruša, Senja, onih dijelova koji su prije toga bili s hrvatske strane granice u odnosu na Tursku. Na drugom mjestu su Bunjevci koje ponekad izvori zovu katoličkim Vlasima, jer Vlah je u ono vrijeme bio svako tko se selio, tko je živio nomadskim životom a razlika je bila u vjeri. Sljedeći su bili pokršteni muslimani, oni koji su ostali i pretežno se konvertirali na katoličanstvo, zatim su bili Kranjci, doseljenici pretežno s područja Gorskog kotara i pravoslavni Vlasi koji su također došli u to područje, poslije 1689.g. Biskup Brajković u svom popisu katoličkih i pravoslavnih parohija u Lici 1700. godine razlikuje ove grupe tamošnjeg stanovništva, jedno su “Vlasi pravoslavni” (“Valachorum schismaticorum”), drugo su “Vlasi katolici”, inače Bunjevci (“Catholici Valachi alias Bunievczi”) “Valachorum Bunyevaczorum”, treći su “Katolici Hrvati” (“Catholicorum Croatorum i Croatorum”), a četvrto su “novi hrišćani” tj. pokrštenici (neo christianus”). [2]
U jednom pismu iz 1702.g., senjskog biskupa Martina Brajkovića, kojemu je to područje povjereno na crkvenu upravu, govori se da u Lici i Krbavi živi takozvani peterostruki narod. Među njima je i bunjevačka kao vrlo značajna skupina i po broju pripadnika obitelji odnosno rodova i po teritorijalnom razmještaju uglavnom u širem području Gospića, u Lovincu i okolici, Perušiću, Pazarištu i u Podgorju oko Karlobaga, ne računajući šire zaleđe Senja gdje su oni još od ranije bili prisutni. Tih pet skupina, taj peterostruki narod je u tom obliku opstao do u 19 stoljeće, kada imamo procese nacionalne integracije i kada četiri od tih pet skupina polako urastaju u hrvatsko nacionalno tkivo pa se tada i ime Bunjevac počinje povlačiti kao što se povlači i ime Kranjac, kao i naziv neokršćani odnosno neokristijani za muslimane, dok jedino pravoslavni Vlasi na osnovu vjere prerastaju u srpski nacionalni korpus na tom području.
U 150 god. turske vlasti mijenjala se nacionalna slika Like više puta. Prvi put se mijenjala u prvoj polovini 16. stoljeća kada su lički Hrvati bili prisiljeni napustiti svoj višestoljetni zavičaj. Tada je Lika bila naseljena muslimanskim i Vlaškim žiteljstvom.
U drugoj polovini 17. stoljeća došlo je do drugoga rasapa ličkog stanovništva. Tada su Liku i Krbavu morali napustiti svi njezini okupatori, dakle, lički muslimani i dio njihovih vlaških podanika, a ponovo su doseljeni Hrvati.
Na taj način je nacionalni kontinuitet toga dijela Hrvatske bio prekinut kroz jedno i po stoljeće. Takav populacijski diskontinuitet na tom zemljištu nije se dogodio bar 3000 godina, a možda i više. Zbog toga je danas teško govoriti o Ličanima kao starosjediocima jer takve starosjedilačke populacije u Lici ima malo. Današnji stanovnici Like potječu uglavnom od doseljenika koji su ovamo pristigli tijekom 18. i 19. stoljeća.
Novo naseljavanje opustjele Like odvijalo se prema planu što ga je izradila posebna vojna komisija. Kada je krajiška uprava nakon progona Turaka otpočela naseljavanje Like i Krbave, kao krajiški kolonisti javljaju se prvenstveno one iste vlaške obitelji koje su ranije bježale iz Like. Hrvatski kolonisti stizali su u opustjelu Liku iz okolice Knina, Zemunika, Dračevaca, Podgorja, Sv. Jurja, Krmpota, Ledenica i Vinodola.
Najposlije postoje i starosjedioci u Lici koji su preživjeli tursku nevolju te su se održali sve do danas. To su stari rodovi u Otočcu, Prozoru, Čovićima, Sincu, Lešću i okolini tih mjesta, zatim u Brinju i Jezeranima i u selima oko njih. Starosjedioci su i Ledeničani, a to su i starije senjske kuće. Treba, dakako, uzeti da su ti starosjedioci do danas pod utjecajem svojih susjeda već manje ili više izmijenili svoj govor, ali su mu staru podlogu ipak mogli očuvati. Na osnovi tih pisanih vrela i govornoga stanja u starosjedilaca može se utvrditi da je na tom zemljištu između Gvozda i Zrmanje, Une i mora postojao prije turskoga osvajanja čakavski govor tipa vode i vode s ikavskim izgovorom glasa jata s ponešto ekavskih likova (vera, veran, vernost, del, cei, mesto, leto, sused, svedok, koleno, zavet, les, Korenica, mera, namesnik).
Raseljavanje Like (foto: dolazak u Ameriku)
Razlozi seljenja stanovništva su prenaseljenost tla, slaba zemlja (nedostatak hrane), političke prilike (ratovi) i traženje boljih uvjeta života. Sve je to u Lici djelovalo od 18. st. pa do danas. Otješnjalost posjeda počela se osjećati u drugoj poli 19. st., a do krize ona je dovela u vrijeme između 1890. i 1910, ali je prenaseljenost tištila mnoge ličke krajeve i poslije tih godina. Politički utjecaji osjetili su se u Lici uglavnom u vrijeme francuskoga ratovanja oko 1810. Tada su izvršena veća seljenja sa francuskoga područja na austrijsko između Save, Dunava i Drave, a rukovodile su ih krajiške vlasti. Krajiška vlast je inače provodila preseljavanje cijelih porodica iz Like u druga područja Krajine slabije naseljena. Tako je u dvjesta pedeset godina vrlo mnogo naroda raseljeno iz Like, razmjerno više nego ma iz kojega dijela naše zemlje. Prva veća seoba iz Like izvršena je oko 1715. kada je po cijeloj toj zemlji nastao pokret zbog okrutnoga postupka nekih viših oficira, zbog skupe soli i zbog inače teških uvjeta života.
Nakon oslobođenja od Turaka, Srba je u Lici bilo više nego Hrvata kao posljedica turske vlasti. Iseljavanje Srba iz Like u Bosnu, oko Pečuha i neke dijelove Hrvatske, dovelo je da je oko 1850. god. u Lici Hrvata i Srba bilo podjednako. Do toga vremena iz Like su uglavnom iseljavali Srbi.
U drugoj polovini 19. st. svijet, pa i naše krajeve zahvatila je velika kriza. Ona se pokazala u nestašici robe, općenom poskupljenju životnih i proizvodnih sredstava, nestanku novca i općenom osiromašenju. Kriza se jače osjetila u proizvodnim dijelovima Hrvatske, odnosno istočnim dijelovima, Banatu i Bačkoj.
Na krajiškom tlu kriza se osjetila još snažnije, jer je nadošla poslije razvojačenja Granice, kad su prestali važiti stari krajiški zakoni. Po novim zakonima i nekadašnji su krajišnici mogli prodati svoje zemlje, dakako do određenoga broja jutara. Kroz dvadesetak kriznih godina to se stanje razvilo do toga da se glas o obilju prodajne zemlje, naročito u Slavoniji i na tlu bivše križevačke i đurđevačke regimente, raširio po svim tima zemljištima susjednim krajevima. Oko 1890. god. krenula je struja iseljenika prema Slavoniji iz zapadnih krajeva, pa tako i iz Like. U ovom iseljavanju Like sudjelovali su znatno Hrvati.
Događanja u 20. st.
Od vremena naseljavanja u naše krajeve Srbi su se priklanjali stranim vlastodršcima, s kojima je Hrvatska bila u različitim unijama, a posebice od 1918. nastankom nakazne jugoslavenske tvorevine, smišljeno, bizantinski lukavo, vršena je negativna promidžba, da je Lika surova negostoljubiva zemlja, siva i opora, zemlja vukova, u kojoj živi divlji primitivan puk, te je najbolje kloniti se Like i Ličana. Srbi su povlašteni u politici, državnim službama i gospodarstvu. Ta, na prijevaru i uz potporu Francuske i Velike Britanije stvorena tvorevina, potiče iseljavanje Hrvata i planski, pojačano naseljavanje u Liku Srba i Crnogoraca. Smišljeno se uništavaju povijesna nalazišta, koja svjedoče o hrvatskom bivstvu na ovim prostorima. Ruše se ostatci starih hrvatskih crkava, gradova i utvrda i od tog materijala lički Srbi grade svoje kuće i staje. Gospodarski je zapostavljena.
Zadnja srpska agresija također je djelovala na depopulaciju u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, Lici, Kordunu, Srijemu i Bosni. Sa okupiranih područja Srbi su, kao i Turci prije 400 godina, prognali domicilno stanovništvo. Kako je prije Domovinskog rata bilio u Lici dijelova naseljenih pretežito Srbima, a oni su otišli 1995. god. u Srbiju, pojedini dijelovi Like su ostali pusti.
Niti jedna hrvatska regija u posljednjih stotinjak godina nije zabilježila tako intenzivnu depopulaciju kao Lika. 2001. godine Lika je imala 42.694 stanovnika ili 7,7 stan./km2. Početkom 20. stoljeća, 1900. godine, imala je 193.470 stanovnika ili 34,8 stan./km2. Usporedbe navedimo da je Slavonski Brod 1909. god imao 10.000 stanovnika, 1991. god. 57.000 st. a 2001. god. 64.000. Prema nacinalnostima, 1900. godine Srbi su činili 55,7% a Hrvati 41,7% stanovništva Like. Nakon toga udio Srba se smanjivao a udio Hrvata povećavao iz popisa u popis što je 1991. rezultiralo 50% - tnim udjelom Srba, dok je istodobno udio Hrvata iznosio 45,5%. Rat je učinio svoje pa su 2001. godine Srbi činili 16,8% a Hrvati 80,8% ukupnog stanovništva Like.
[1] Dr. C. Truhelka: O podrijetlu žiteljstva grčkoistočne vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini
[2] Mijo Mandić Mlađi: BUNI, BUNIEVCI, BUNJEVCI (2003/04.)
IZVOR: Vrilo mudrosti