PONAVLJAMO članak od 13. prosinca 2016. jer je vrlo važno znati svoje porijeklo.
Danas je u Selištu Drežničkom predstavljena knjiga "Povijest Selišta Drežničkog" autora Drage Brajdića, koji i sam potječe iz Selišta, a sada živi u Zaprešiću.
Načelnik Općine Rakovica g. Franjković pojasnio je u uvodnom govoru kako je došlo do pisanja ove knjige i zahvalio se autoru što je pune tri godine marljivo istraživao po arhivima i uspio napisati knjigu o povijesti jednog malog naselja Selišta.
"Nakon oslobođenja Drežnika krajem 18. stoljeća, stanovnici tadašnjeg Orihovog Selišta najvećim će dijelom sudjelovati u naseljavanju čitavog kraja.
Nema sela u Drežničkom kraju bez Bićanića, Vukovića, Conjara, Hodaka i Krizmanića."
Zanimljivost je isto tako da su prvi naseljenici u Selište nakon oslobađanja od Turske bili upravo stanovnici Saborskog, koji su se spontano počeli naseljavati u Selište, uglavnom mlađe obitelji, koji su bili i čuvari granice prema Turskoj.
Nakon iscrpnog predstavljanja knjige kroz zanimljive slajdove autor od strane autora knjige g Drage Brajdića, mnogobrojni stanovnici Selišta mogli su kupiti knjigu za 80,00kuna u kojoj su mogli pročitati povijest svojih predaka odnosno prezimena.
Zanimljiva je konstatacija jednog od uvodničara u knjigu g. Smeljana kako bi se , da nije bilo ratova na ovim područjima, mogla iščitati povijest nekih rodova unazad 500 godina, što je inače rijetkost u Hrvatskoj.
SELIŠTE DEŽNIČKO (SELIŠĆE) I OKOLICU SU POLOVICOM 18. ST. NASELILI SABORČANSKI RODOVI
(Zanimljivo je usporediti kućne brojeve vojnika s ovog popisa i kućne brojeve u tablici Drage Brajdića, baš se ne poklapaju...?)
Kada su tijekom 16. stoljeća učestali turski upadi, a naročito nakon pada Drežnika i Bihaća 1592. godine, ovaj kraj skupa s područjem čitave bivše župe Drežnik skoro potpuno opustio, a narod koji nije izbjegao u sigurnije hrvatske krajeve i dalje, sklonio se u šumska područja oko Saborskog! Kad su turci tijekom 16. i 17. stoljeća utvrdili svoje putove prilikom upada u krajeve Pokuplja i Kranjske, nepristupačno područje Saborskog ostalo je po strani i prilično mirno pa je bilo pogodno za ostanak, a vremenom i povrat izbjeglog hrvatskog življa.
Nedefinirana granica između Otomanskog i Habsburškog carstva podrazumijevala je i područje ničije zemlje tijekom 17. stoljeća, široko oko petnaestak kilometara, a zahvaćalo je područje Orihovog Selišta, Korita i Klanca, te jednog djela Rakovičkog polja. Ovo je područje vremenom postalo pogodno za stočarenje naročito u godinama primirja, pa su neki Saborčani imali ovdje svoje "stanove".
NA TVRDOJ GRANICI I JOZEFINSKI KATASTAR 1776
Takozvani "Jozefinski katastar" iz 1776. godine navodi korisnike pukovnijske zemlje, graničare, koji su i vlasnici desetak kuća u Orihovom Selištu. To su mahom doseljeni Saborčani; Špehari, Hodaci, Krizmanići, Frankovići, Vukovići i Bićanići. Kućni brojevi su iz Saborskog, a to znači da su gospodari prebivali u Saborskom, a mlađi, oženjeni vojnici - graničari sa svojim obiteljima u kućama u Orihovom Selištu.
Na arhivskm pukovnijskim spiskovima vojnika zabilježeno je također da su neki stanovali i u satnijskom prenoćištu, uglavnom neoženjeni. Pregledavajući iste spiskove i uspoređujući ih s kartama katastra iz tog vremena zaključujemo da su u Orihovom Selištu koje je u to vrijeme brojilo 20 kuća i stanovali trajno boravili slijedeći Saborčani; To su tri kuće Conjara i Špehara, dvije kuće Hodaka, Malkoča, Matovina, Krizmanića i Sertića, te po jedna kuća Franjkovića, Tomičića, Butoraca i Štefanaca.
Ostali Saborčani koji se spominju kao stanovnici Saborskog u Jozefinskom katastru i na spiskovima vojnika Ogulinske pukovnije s kraja 18. stoljeća, Grdići, Dumenčići, Kovačići i drugi, u Orihovom Selištu se ne spominju!
Komentari