Josip Krizmanić od oca Marka i majke Marice rođen je 24. srpnja 1924. godine u selu Kuselj u jugozapadnom dijelu Saborskog. Bio je član obitelji Krizmanić i Sertić koje su među najstarijim obiteljima Saborskog. U braku roditelja Marka i Marice Krizmanić bio je jedino dijete, dok je majka Marica imala kćer Jagodu iz prvog svog braka.
Tadašnju malu i veliku školu tj. osnovnu školu pohađao je pješačeći svakodnevno po 8 kilometara do Saborskog i s uspjehom je završio. Neposredno prije početka II. svjetskog rata radio je na pilani, uz oca Marka koji je službovao kao niži činovnik pa je i sina htio uvesti u takvu službu kako bi ovladao vještinama i zanatom u preradi drveta. Posljednjih godina II. svjetskog rata služio je u vojsci NDH, kojom prigodom je bio i zarobljen, a potom prošao i kroz partizanske zatvore, nakon čega je oslobođen te se vraća u svoje Saborsko.
Već početkom 1946. godine ženi se mladom Marijom Špehar, s kojom ima petero djece, dva sina i tri kćeri. Odmah po završetku II. svjetskog rata zapošljava se kao šumski pomoćni manipulant i u tom poslu ubrzo napreduje do radnog mjesta lugara. Uz posao, marljivo završava i Srednju šumarsku školu, kojom prigodom stječe zvanje šumarskog tehničara. Tijekom radnog vijeka radio je dugi niz poslova u šumarstvu na raznim funkcijama pa je tako i u jednom razdoblju obnašao funkciju upravitelja šumarije Rakovica. Uz posao, velika mu je strast bila lovstvo pa je tako bio domaćin mnogim domaćim i stranim lovcima i uzvanicima.
Tijekom 1987. godine iako vitalan izuzetnog elana i energije odlazi u starosnu mirovinu, kada ne prestaje njegova ljubav prema šumi i drvetu, već sa svojom suprugom Marijom otvara samostalni obrt za tradicionalnu proizvodnju drvene šindre, sječu i izvlačenje drva, proizvodnju sjemena jele i smreke, uzgojne radove i njege u šumarstvu.
Domovinskim ratom u Hrvatskoj i okupacijom Saborskog, 1991. godine gubi sve što je imao. Tada, zajedno sa svim mještanima Saborskog prognan je sa rodnog praga i ognjišta te odlazi u Zagreb s vrećicom u ruci, ostatkom čitavog imanja. Utučen i tužan zbog prognanstva, pronalazi mir u pisanju što ga potiče, da podatke koje je već ranije skupljao o životu svoga kraja objedini i objavi. Ubrzo izdaje knjigu o svom Saborskom, koja je odlično prihvaćena od svih koji su na neki način bili povezani sa tim pitoresknim mjestom pod Kapelom. Kako je znao često reći, najljepši trenutak u životu mu je oslobađanje tada okupiranog Saborskog i povratak kući. Iako je tijekom okupacije kuća obitelji Krizmanić bila opljačkana, srušena, a potom i zapaljena, odmah nakon oslobođenja svog Saborskog, Josip Krizmanić se vraća na svoje ognjište i nastavlja s obrtom kojeg nije niti zatvorio tijekom prognanstva već se ustrajno u otežanim prognaničkim uvjetima nastavio baviti šumarstvom. Po povratku u Saborsko, Josip Krizmanić nastavlja s djelatnošću proizvodnog obrta, kojom prigodom u sezoni zna zaposliti i preko dvadeset radnika sa područja Saborskog, dok je u zimsko doba zapošljavao pet stalnih radnika na poslovima proizvodnje drvene šindre, proizvodnje sjemena smreke i jele te drva za ogrjev. Svojim radom, marljivim poslovanjem te zapošljavanjem većeg broja ljudi, Josip Krizmanić je svrstavan kao najveći poslodavac na području općine Saborsko.
Posebnost obrta Josipa Krizmanića iskazuje se u tradicionalnoj ručnoj proizvodnji drvene šindre, koja proizvodnja i proizvod je upisan u Registar kulurnih dobara Republike Hrvatske te u popis zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Iako u poodmaklim godina života, svjestan kulturne vrijednosti u proizvodnji drvene šindre, rado se odazivao i izlagao je svoj proizvod po raznim gospodarskim regionalnim te međunarodnim sajmovima duž cijele Republike Hrvatske.
Pored obrta kojeg je uspješno vodio, osim lovstva Josipu Krizmanić je strast bila i gljivarstvo, sakupljanje i prerada ljekovitog bilja te pisanje knjiga o šumarstvu i o svojem Saborskom, kojom prigodom je i objavio sljedeće knjige: „Saborsko i uža okolica“, „Više od pola stoljeća rada u šumarstvu“, „Kronika Saborskog“, „Folklor Saborskog“, „Šume treba čuvati od svih neprijatelja“ i „Mladež kroz stoljeća do danas“, dok je iznenadna smrt spriječila objavu posljednje knjige autobiografskog tipa sa elementima seoskih šala i pošalica.
Svoje bogato znanje i iskustvo o šumama i šumarstvu nesebično je prenosio mlađim generacijama, a cijeli svoj život borio se za prosperitet voljenog Saborskog i prisutnih mještana.
Vrlo strog i principjelan, a iznad svega pravedan, iako već u dubokoj starosti do posljednjeg je dana svog života radio i pisao. Nekad shvaćen, nekad i ne, svojom upornošću i energijom uvijek je stizao do cilja.
Bogato životno, radno, društveno i kulturno iskustvo, Josipa Krizmanića u 86. godini spriječila je iznenadna smrt 14. studenog 2009. godine.
Biografiju napisala kćer