Spomenici kulture

: Objavljeno: 01 Prosinac 2016; Hitovi: 8308

Kapela Rođenja Blažene Djevice Marije

U tijeku je obnova stare župne crkve iz 1726 godine koja je spomenik kulture nulte kategorije.

Obnovu financira ministarstvo kulture.

Saborsko se prvi put, u sačuvanom pisanom vrelu, spominje u Modruškom urbaru (lat. urbarium, urob ili urbar), iz 1486. godine, kao jedno od mjesta koje je 1449. godine u posjed dobio hrvatski ban Stjepan Frankopan II. Ozaljski. Mjesto je postojalo i prije, ali velika je vjerojatnost da ga je namjerno naseljavao Frankopan, nakon što je koncem XII. stoljeća dobio u posjed Modrušku županiju. Iz urbara je razvidno da je 1486. u Saborskom postojala katolička župa i u njoj crkva te da su kmetovi osim vlastelinske morali obrađivati i crkvenu zemlju. Ipak je sve uskoro, pred turskim naletima, uglavnom opustjelo, premda neki drže da Saborsko nikada nije posve bilo raseljeno. Žitelji su se sa svojim blagom pred Turcima skrivali u dubokim šumama. Kada je Plaščanska dolina naseljavana pravoslavnim življem, Saborsko su ponovno naselili, ili, bolje rečeno, u nj se vratili raseljeni rimo-katolici iz Kranjske.Iz urbara je razvidno da su postojala i sva naselja u današnjoj općini pod imenima; Zaborsko (Saborsko), Ieseniza (Lička Jesenica), i Pliškovo (Blata). Zanimljivo je još znati da Ogulin tada nije postojao.

SMJEŠTAJ

Crkva Blažene Djevice Marije izgrađena je na parceli 2829 k.o. Saborsko na brežuljku izvan naselja i glavne komunikacije Saborsko - Lička Jesenica. Do crkve vodi poljski put okomito na glavnu cestu. Parcela je ograđena suhozidom (nekadašnja cinktura) unutar koje je groblje novije datacije. Vanjski grobni ukopi položeni su oko cijelog oplošja. Crkva je pravilno orijentirana.

TLOCRT - Interna komunikacija (rekonstrukcija opisa nakon čišćenja)

Jednobrodna građevina manjih dimenzija, pravilno orijentirana. Pravokutnog je tlocrta sa svetištem u širini lađe s odrezanim kratkim uglovima, sa sakristijom sjeverno uz svetište i zvonikom "na preslicu" (za jedno zvono) u ravnini pročelja. Glavno pročelje bilo je jednostavno s lučno zaključenim ulaznim otvorom u centralnoj zoni, a crkva je bila osvijetljena prozorčićem istočno, te s po jednim prozorom sjeverno i južno u lađi. U sakristiju se ulazilo vratima sa zapadne strane, a osvijetljena je bila s prozorom na istočnoj strani. Prostor lađe bio je odvojem od svetišta trijumfalnim lukom. Lađa je pod grednikom s podgledom obijenim daskama. Prostor svetišta na uglovima ima snopaste pilastre s kapitelnim zonama koje nose kupolasti svod sa susvodnicima. Iz svetišta sjeverno ulazilo se u sakristiju čiji je prostor svođen križnim svodom (nap.: svodna konstrukcija očitana je iz danas vidljivih ostataka i nacrtne dokumentacije). U svetištu je bila menza od svijetlih kamenih ploča. Danas je prostor lađe od svetišta odvojen zazidom i u lađi je na istočnom zidu menza, zidana kamenom i ožbukana, a u donjem se dijelu čita godina - 1925. Izvorno je pod bio najvjerovatnije popločen kamenom.

OPIS PROČELJA - (rekonstrukcija nakon čišćenja od raslinja i krčenja urušenih dijelova, prema arhivskim fotografijama i tlocrtnoj dispoziciji).

Samostojeća jednobrodna crkva pravilno orijentirana s "poligonalnim" svetištem i sakristijom sjeverno. Zapadno pročelje ima naglašeno skošeni zabat s izduženom preslicom za jedno zvono. U centralnoj zoni su vrata s lučnim otvorom i pravokutnim prozorčićem lijevo, sada zazidanim. Sjeverno i južno pročelje osvijetljeno je s po jednim prozorom sa segmentnim nadvojem (op.: i u ranoj fazi također je bio po jedan prozor, ali su oba osvjetljivala centralni dio lađe. Danas su pomaknuti istočno zbog osvijetljavanja novog oltara). Na apsidalnom dijelu nisu pronađeni prozorski otvori, premda je logično da je izvorno postojao prozor na južnom zidu zbog osvijetljenja oltarne zone. Sakristija je imala jedan prozor istočno, a u nju se ulazilo vratima sa zapadne strane.

Krovište lađe je bilo dvostrešno a svetišta trostrešno i nešto niže; pokrov je bila šindra i u zadnjoj fazi utoreni crijep. (op.: tip krovne konstrukcije proizlazi analitičkog dijela opisa unitrašnjosti).

ARHIVSKI I DRUGI PODACI

Prve pisane podatke o Saborskom nalazimo u Modruškom urbaru iz 1486. godine, kada su prilikom razdiobe imanja porodice Frankopan, knezu Bernardinu Frankopanu pripala 32 naselja, između kojih i Zaborsko (Saborsko). U vrijeme pisanja Modruškog urbara postojao je u Saborskom i Frankopanski dvorac (Ličke župe, god. 1985. str. 117), a urbar navodi i "zemle crikvene na Zaborski ki pop derzi" (arhiv senjske biskupije FA 3).

Iz gore navedenih podataka možemo zaključiti, da je u predturskom razdoblju područje Saborskog i njegova neposredna okolica bila naseljena, da je područje imalo zemaljskog i crkvenog gospodara te nije isključeno da je u Saborskom bila sagrađena i crkva.

Tijekom 15. i 16. stoljeća, u vrijeme značajnih turskih osvajanja frankopanskih posjeda Modruškog vlastelinstva, Saborsko je bio također podložan prodiranjau turskih pljačkaških četa, ali nema podataka da je potpuno opustio, već naprotiv, zbog svog geografskog položaja postaje zbijegom grupa i pojedinaca s ugroženog područja Rakovice i Bihaća.

Oslobađanjem Like 1699. godine od Turaka i pomicanjem turske granice prema Izačiću i Cazinu nakon Požarevačkog mira 1718. godine stvorili su se uvijeti za ponovnu organizaciju života na području Saborskog.

Prve podatke o župnoj crkvi i titularu donose nam kanonske vizitacije biskupa Ivana Benzonija (1730 - 1745.), iz kojih saznajemo da je u Saborskom župna crkva sv. Ivana Nepomuka, te da nema područnih kapela (Franjo Emanuel Hoško, Popis i stanje župa današnje gospićke biskupije - Bogovićev zbornik).

Župna crkva bila je sagrađena 1726. godine na ruševinama ranije crkve, a župom je upravljao 1735. godine Pavao Draženović, rodom iz Brinja, glagoljaš. Ista godine, pred ulaznim vratima u nazočnosti arhiđakona i generalnog vikara blagoslovljeno je zvono u čast sv. Ivana Nepomuka (Josip Burić, Biskupija Senjska i Modruška u 18. stoljeću - KS, Zagreb, 2002.).

Kartografski prikaz osmatranja prema turskoj granici iz 1769. detaljno određuje naselje Saborsko i poziciju današnje kapele u odnosu na naselje pod nazivom S. Johan Nepom. (sv. Ivan Nepomuk). Usporedbom suvremenog kartografskog prikaza (Veliki atlas Hrvatske - 112-C1) pozicija današnje crkve Blažene Djevice Marije odgovara župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka..

Prilikom analize strukture ziđa uočene su građevinske "reške"na spojevima svetišta i lađe, što nas upućuje na činjenicu da je apsida dozidana u kasnijoj fazi s početka 18. stoljeća. Kako je izgledalo prvotno svetište za sada nemamo spoznaje.

Uzmemo li u obzir gore navedene podatke ožemo zaključiti slijedeće:

Današnja crkva Blažene Djevice Marije bila je u 18. stoljeću župna crkva sv. Ivana Nepomuka, sagrađena početkom 18. stoljeća na ruševinama crkve iz predturskog razdoblja.

Iz rukopisne građe "Podaci za župe" - zavedeno 1925. godine (Biskupski arhiv Senj) doznajemo da o postanku " ove župe nije nigdje ubilježeno, a župljani su se naselili bježeći pred Turcima iz Donje Like - Pazarišta". Za stanje kapelice navodi: "Jedna porušena kapelica - bivša župna crkva. Tradicija veli, da je postojala davno prije nego su Zaborčani ovamo došli. Ta će se kapelica obnoviti u spomen 1000.- godišnjice Hrvatskoh Kraljevstva"... Iz istog dokumenta saznajemo da je župna crkva, koja je bila sagrađena polovicom 19. stoljeća uz glavnu cestu posvećena sv. Ivanu Nepomuku 1863. godine. Tada je titular s današnje kapele prenijet na novoizgrađenu crkvu.

U šematizmu Senjske, Modruške i Krbavske dijeceze za 1915. godinu upisana je osim župne crkve sv. Ivana Nepomuka i kapela sv. Marka Evanđelista.

Uspoređujući stariju fotodokumentaciju s gore navedenim podacima možemo zaključiti slijedeće:

Kapela je skraćena za prostor svetišta 1925. godine (što pokazuje i kronogram na menzi) i tom je prilikom onovljena krovna konstrukcija s pokrovom na lađi. Titular crkve bio je sv Marko.

Podatke o grobnoj kapeli nalazimo i u "putnim bilješkama" konzervatorice dr. Anđele Horvat (Kaptolski arhiv, Zagreb) od 6. VII. 1961. godine gdje navodi: "južno od ž.c. na cesti, na osami s grobljem kapela sv. Marije od Rozarija. obnovljena 1925. neispravno. U unutrašnjosti drveni tabulat s tramovima, barokne profilacije.... Na oltaru samo slika Rozarij, slab rad. Dolje slika sv. Ivan Nepomuk, primitivan rad. Desno, slika sv. Roka, promitivan, slabiji rad".

Ovo je jedini opis unutrašnjosti s inventarom a titular je izveden iz centralne oltarne slike.

Međutim, kanonski zapisnici od 22. 11. 1979. godine i 8. 5. 1988. godine spominju grobnu kapelu a kao titular navode Porođenje Blažene Djevice Marije te posebice vizitator navodi da je " ista vrlo stara a narod je zove grčkom crkvom"

VALORIZACIJA

Unatoč teškim oštećenjima, današnja crkva predstavlja vrijedan primjer gradnje iz prve polovice 18. stoljeća koja svojim položajem, arhitektonskim oblikovanjem pod utjecajem primorskog graditeljstva i povijesnim kontinuitetom neprekinutog obavljanja kulta na istom mjestu, ima graditeljsko i kulturno- povijesno spomeničko svojstvo.

Stoga je potrebno prići cijelovitoj obnovi.

Stručna suradnja: mr.sc. Davorin Stepinac, dipl. ing.arh.

Marinka Mužar, prof. pov. umj.

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Funtana - izgrađena 1883. godine

Ovo je bio prvi vodoopskrbni sustav u Saborskom sagrađen 1883. godine, koji je sadržavao "kućicu" (sabirni rezervoar, manjih dimenzija, na izvoru) i još dva rezervoara iz kojih je voda cjevovodom išla do funatne (česme) na slici koja se nalazi uz glavnu cestu. Nakon 2. svj. rata od funtane je povučena jedna cijev sve do kraja Saborskog na čijoj je trasi izgrađeno još 5 manjih česmi s koritima na napajanje stoke i to kod Doma (Senja), kod Krizmanića, kod Mostića (škole) kod kuće Marke Pavina u blizini Crkve i na Raskrižju (Tuk-Varoš). 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća s postojećeg cjevoda veći dio kućanstava je dobio vodu koja nije u potpunoisti zadovoljavala potrebe stanovništva, osim u jesen, zimu i proljeće, a gotovo svakog ljeta funtana bi presušila.

Kuselj

Ovaj izvor je uređen poslije Drugog svjetskog rata pa možda i nema neku osobitu kulturnu vrijednost ali zato je imao veliko značenje za stanovništvo ovoga kraja pogotovo u ljetnim mjesecima kad bi presušili ostali izvori Kuselj bi tad bio jedino mjesto za opskrbu vodom koju su ljudi vozili u bačvama za svoje potrebe i za potrebe napajanja stoke. Ljeti bi se kod izvora stvarali redovi zaprežnih kola i traktora koji su čekali da natoče bačve cisterne i ostalo posuđe koje su ponijeli sa sobom (kanistre, bocune i dr.)