Kao jedna od posebnosti kulturne i narodne baštine našeg kraja može se navesti i specifični govor. Govor pripada zapadnoštokavskom (štokavskom ikavskom) dijalektu, ali je izvorno srednjočakavski ikavsko - ekavski govor u koji su ušle mnoge štokavske riječi, pa se tako izgubila upitna zamjenica ča u korist riječi što, ali su očuvani mnogi čakavski elementi (npr. zamjenica česa = čega kao genitiv od ča), te se alternacija staroslavenskog glasa jat ostvaruje kao e ili i, što je imanentno čakavskim ikavsko - ekavskim govorima, gdje jat ispred dentalnih suglasnika (t, d, s, z, l, r, n) ukoliko iza njih slijede stražnji samoglasnici (a, o, u) ili ako su na kraju riječi, prelazi u e, a u ostalim slučajevima, prelazi u i (npr. sedi - sidim, proliće - leto, svitli - svetlo, bela - bilit). Također su očuvani mnogi arhaični čakavski oblici i riječi (npr. stara mama = baka, Mrtvi godi = Dušni dan, maša = misa, merlin = mrkva, pod = tavan, vanjkuš = jastuk, vaik = uvijek, mujsa = mačka, nafalice = samo radi toga). Samoglasnik o se često zamjenjuje samoglasnikom u, npr. riječi un = on, unda = onda i dr. 

 

Saborčanski govor je spoj ikavsko-ekavske čakavice i ikavske štokavice. To se događa u vremenu nakon turaka krajem 17. i početkom 18. st. kada se Saborsko ponovno naseljava. Novi stanovnici Saborskog doazili su s više strana; Kranjci iz Gorskog kotara, Hrvati čakavci iz Brinjskog i Modruško kraja, te Bunjevci štokavci iz jugoistočne Like s područja Pazarišta, Lovinca i Hrvatskog primorja.