Događaji nakon oslobođenja Like 1689. (Vrilo mudrosti)
1689. god. - Nakon oslobođenja Like od Turaka, po drugi je puta opljačkana, spaljena i uništena u svakom pogledu - bila je zemlja bez stanovništva i gospodarstva.
Lika je gotovo nenaseljena osim sjeverne Like koja nije bila pod Turcima. U slijedeća dva desetljeća Lika je ponovo naseljena ali je to sasvim drugo stanovništvo od onog prije Turaka.
Izvještaj popa Marka Mesića o Lici i Krbavi poslije oslobođenja od Turaka: U Krbavskoj županiji zbog straha od Turaka nitko ne stanuje, izuzev straža koje zapravo trajno trebaju boraviti u Prozorcu, Buniću, Pisaću i Udbini, i to u Udbini 40 ljudi, u svakom drugom mjestu po deset. Pisano na Trsatu, 24. veljače 1695. [371-L]
24.05.1690. god. - Mletački providur (general) u Dalmaciji Alessandro Molini postavio 24. svibnja 1690. godine Ivana Zinobada za guvernadura Zvonigrada sa zadaćom da organizira postrojbu od pedeset domaćih pješaka, koja će čuvati tu utvrdu. [110]
Mlečani su sasvim prevladali u Pozrmanju, a 1690. godine mletački je zastavnik Juričević s posadom zaposjeo i Gračac, koji se zbog svoje strategijske važnosti naziva ne samo “najznačajnijim mjestom gornje Like” nego i “vratima Like i Krbave”. Stoga su habsburške vlasti morale reagirati, pa je krajiški zapovjednik barun Johann Wilhelm von Kušlan, na zapovijed tadašnjeg upravitelja Karlovačkog generalata grofa Josipa Rabatte, uskoro “armata manu” istjerao mletačku miliciju iz Gračaca. [110]
1691. god. Osvajanjem Broda, Gradiške i Pakraca bila je Slavonija 1691. godine konačno i zauvijek oslobođena od osmanske vladavine. Idući tada Slavonijom moglo se danima putovati od mjesta do mjesta da se ne vidi drugačija slika i ne susretne ljudski stvor. Zemlja je godinama ležala pusta i neobrađena, jer nikoga nije bilo, a niti je imao s čim da je obraduje. (Ogulin 1689. (Valvasor)
Još turobniji izgled imale su Lika i Krbava, donje Pounje i Pokuplje, nekad životna snaga stare Hrvatske. Ni sela ni gradova, svuda samo razvaline i pustoš. Ničega na tom prostoru lijepa ni značajnijega, osim ljepote prirode.
Posljedice dugotrajnog ratovanja za oslobođenje dijelova Hrvatske od osmanske vladavine imale su razmjere najteže katastrofe. Za to vrijeme izgubila je Slavonija gotovo 80%, a Lika i Krbava oko 95% svoga stanovništva, što nigdje nije zabilježeno u Europi ni u doba velike epidemije kuge 1348. godine.
Kad je u jesen 1691. godine zamukao zveket oružja i kad je osmanska opasnost u Slavoniji, Lici i Krbavi otišla u nepovrat, život se sporo vraćao u opustošene gradove i gradiće, napuštena sela i selišta. [181]
Proljeće 1692. god. - Naseljavalo je stanovništvo iz okolice Senja, Brinja i Otočca Liku I Krbavu, kao i veći broj Vlaha iz Bosne koji su zaposjedali napuštena zemljišta. Bježeći iz Bosne preko Une selili su također Hrvati i skupine Vlaha u Pounje i Pokuplje. [181]
1692. god. - Novi je nastradao godine 1692., kada u Liku prodriješe bosanski Turci, koji su opljačkali i spalili Novi i Divoselo. Ličani su ove Turke na povratku potukli u Ploščanskom klancu. Vjerojatno su Turci tom prigodom zapalili i tvrđu iznad Novoga. To naslućujemo po opisu biskupa Sebastijana Glavinića, koji godine 1696. veli, da je ta tvrđa imala 4 kule, ali da sada postoje samo njezine ruševine. [400-L]
Godine 1692. bosanski su Turci provalili u Liku, da opljačkaju nove žitelje, koji se nastaniše na nekadašnjim turskim posjedima. Turci su tom prilikom popalili sva sela sve do Divosela kod Gospića. Ovdje ih dočekaše Ličani iz Trnovca, Smiljana i Pazarišta, koji su pljačkaše i palikuće potjerali sve do Plošćanskog Klanca, gdje ih potukoše. U tom boju izgubili su živote junaci: Ivan i Mijat Brkljača iz Trnovca, Sedmak Vrkljan iz Pazarišta, te Jure Milaković i Stipan Tomljenovć iz Smiljana. [059vojkrajina]
Turci nahrupe istoga ljeta i po drugi put u Liku, a bilo ih je 3200 momaka. I ovi zdravi ne utekoše, već ih uhvati pop Mesić, sakupiv u brzi mah Brinjane i Stajničane, što bijahu na poredovni (straži) u Podlapači i na Udbinji, pa i druge Krbavce, te ih hametom potuče u dolini Tužici kod Kurjaka blizu razvalina nekadašnje od četvrtasta kamena gradjene znamenite crkve. Mesić ote Turkom sav plien, ubije 85 Turaka i ugrabi mnogo vrstih konja. [148]
21.02.1696. god. - Senjski će kaptol 21. veljače 1696. potvrditi da je na području Like i Krbave nakon oslobođenja kršteno 882 muslimana. 14 Od toga 252 ih je iz Perušića i bliže okolice. 15. [370-L]
1696. god. - Kad ie Lika oslobođena od Turaka, a u borbama se osobito istaknuo pop Marko Mesić, budu preseljeni ledenički Uskoci na zemlje oko Novoga u Lici, gdje ih je g. 1696. bilo 34 kuće, kako to spominje biskup Sebastijan Glavinić u svom opisu Like i Krbave. Seobom ledeničkih Uskoka počne staro ledeničko mjesto pustjeti i konačno sasvijem opusti. [01ledenice]
11.09.1697. god. - Princ Eugen Savojski se 11 rujna 1697. približio pontonskom mostu kod Sente, preko kojeg je osmanska vojska prelazila Tisu i porazio Turke. Među tisućama poginulih bio je veliki vezir Elmas Mehmed-paša i mnoštvo viših i nižih vojnih zapovjednika. Gubici carske vojske iznosili su svega 40 poginulih, pa je rijetko kada i u kraćem vremenu izvojevana tako briljantna i dalekosežna pobjeda, koja je označila kraj jedne i početak nove epohe u europskoj povijesti.
Osmansko Carstvo više nema snage vratiti izgubljeni prostor između Save, Dunava i Drave, a još manje pokrenuti kotač povijesti unatrag. Bitkom kod Sente bilo je završeno tri stoljeća dugo ratovanje Hrvata s Osmanskim Carstvom. Hrvati su nadljudskim naporima u neravnopravnoj borbi preživjeli i očuvali svoju političku, etničku i kulturnu opstojnost. Kolika je bila stvarna materijalna, ljudska i duhovna cijena njihova opstanka, moguće je samo približno odrediti. Bilo je još bitaka ali sve spredne vrijednosti. [181]
1697. god. - Na rimokatoličku vjeru prešlo je do 1697. godine oko 1.700 muslimana. Od vlaških porodica pravoslavne vjere najviše ih je ostalo oko Kosinja i Smiljana. [121]
1697. god. - Tuži se grof Coronini, kako su Primorje istočno od Karlobaga kod Dračevca zaposjeli Mlečani pa naselili 100 kuća Vlaha katolika i šizmatika, pa sad Ličani nemaju zimske ispaše, a bez toga gornja Lika teško može opstati. [71]
Novi doseljenici u Liku, Gorani ilil Kranjci
1699. god. - Austrija dobiva u posjed Liku 1699. godine, mirovnim ugovorom s Turskom, u Srijemskim Karlovcima. Provodi se plansko naseljavanje: vraćaju se Hrvati starosjedioci, zatim Hrvati Bunjevci, te u velikom broju pravoslavani Vlasi. [022vojkrajina]
08.06.1699. god. - Habsburška vojska – pod zapovjedništvom grofa Antonija Coroninija i drugih vojnih vođa – krenula 8. lipnja 1699. godine iz Gračaca prema obližnjem selu Popini. Odatle se spustila u dolinu rijeke Zrmanje i 9. lipnja 1699. godine u poslijepodnevnim satima stigla pred Zvonigrad. Barun Kušlan s oko 1500 vojnika (uglavnom unovačenih Ličana) zatražio je predaju utvrde, ali je mletački zapovjednik odvratio da će se oduprijeti. Malobrojni Mlečani su ubrzo predali i slobodno otišli prema Zadru. [110]
15.08.1699. god. - Habsburški, mletački i osmanski povjerenici za razgraničenje ustanovili su 15. kolovoza 1699. godine trojnu habsburško-mletačko-osmansku granicu (Triplex Confinium) u ličko-primorsko-dalmatinsko-bosanskom dodirnom prostoru na Medviđoj Glavici (dan. Medveđak), vrhu Velikog (ili Debelog) brda, sjeverozapadno od Knina, preciznije u području između Knina i izvora Zrmanje. [110]
kraj 17. st. - U Otočcu i okolnim selima starosjedioci su krajem 17. stoljeća imali oko 350 naseljenih domova. [121]
Oko 100.000 katolika starosjedilaca iselilo je koncem 17. stoljeća iz Bosanske Krajine preko Save. [033vojkrajina]
Ličke kapetanije 1712-1746. u Vojnoj krajini
1712. god. - Od 1712. veći dio Like inkorporiran je u Vojnu krajinu. Komorska uprava baruna Andrije Oberburga suspendirana je rješenjem kralja Karla III. 1712. god. kojim je Lika i Krbava konačno oduzeta komorskoj upravi i potčinjena karlovačkom generalu; umjesto komorskoga upravitelja postavljen bude na čelo pokrajine posebni veliki kapetan grof Karlo Attems. [192]
1716. god. - Kapetan Ivan Rukavina iz Perušića, 1716. napao je tursku utvrdu Izačić, ali je u tom napadu izgubio brata. [111]
kolovoz 1716. god. - U kolovozu 1716. godine 2.000 Hrvata je pod vodstvom senjskoga nadkapetana Bartholomäusa Teuffenbacha kod Močila prodrlo na tursko područje, spalilo Ostrožac i Brekovicu te dotjeralo mnogo sitne i krupne rogate marve preko Rakovice. [111]
Godine 1716 u ratu s Turcima jurišali su Ličani na tursku tvrđu Izačić, tom prigodom junački se poniješe braća Rukavina. Dva brata kapetan Ivan i Panža Rukavina poginuše kod samog juriša, treći brat Marko Rukavina zadobije sedam teških rana, ali ostade živ. On se kasnije tako oporavio da je dočekao i duboku starost. Umro je u Perušiću kad mu je bilo 90 godina. [059vojkrajina]
Obitelj Rukavina pripada bunjevačkom rodu i spada u najbrojnije hrvatske obitelji. Rukavine su živjela i danas živi na prostoru Like, Primorja, Dalmacije, pa i u drugim mjestima diljem Hrvatske. Mnogi članovi ove obitelji zbog vojničkih zasluga dobili su plemstvo i grb i odlikovani su najvišim vojničkim odlikovanjima, a neki su nosili i barunski naslov. Ova je obitelj dala i nekoliko generala, podmaršala i maršala austrijske vojske. [01rukavina]
Odlazak serežana u rat (Vjekoslav Karas, 1856.)
Postrojbe serežana bile su ustrojene nakon Karlovačkoga mira (1699.) Činile su ih elitne, neredovite vojne postrojbe koje su umjesto odore nosile narodno ruho, a bile su naoružane puškom, dvama pištoljima i jataganom. Vojnu su obvezu služili bez plaće, ali su imali povlastice i bili izuzeti od svih oblika podavanja. Bili su zaduženi za nadzor granice s Osmanskim Carstvom, provođenje sanitarnih zakona, carinske poslove, a kao vrsta vojnoga redarstva i za održavanje reda unutar pukovnija kojima su pripadali. U sastavu krajiških pukovnija nalazio se po jedan odjel serežana pod zapovjedništvom oberbaše ili harambaše. (Hrvatska enciklopedija)
Došeni su bunjevačkog podrijetla, koja se u vrijeme velikih bunjevačkih seoba tijekom 17. st. naselila u Podgorje, Smiljan, Lovinac, Bilaj i Gospić. Zbog zasluga u borbi protiv Osmanlija na cijelom području Vojne krajine, neki članovi ove obitelji su zbog vojničkih zasluga i revnosti u obrani, promaknuti u austrijski vojnički plemićki stalež. [01došen]
Vjerojatno su Oreškovići u Otočac doselili nakon 1551. godine iz Grižana ili Ogulina. Oreškovići su bili visoki časnici krajiške vojske na dugoj granici prema Turskoj. Zbog vojničkih zasluga bili su promaknuti u plemićki stalež s pravom uporabe grba. Plemstvo je obitelj Orešković iz Široke Kule pokraj Gospića dobila od Marije Terezije izdato u Beču 23. svibnja 1761. godine u kojemu carica daje plemstvo kapetanu Matiji Oreškoviću nadimak Grube, alias Oreskovich Mathias von Breithen – Thurn. [001 i 002Orešković]
1729. god. - Od 1729. g. Gospić je sjedište Ličke i Otočke pukovnije, ali i Štabsko mjesto, pa je intenzivirana izgradnja za vojne, časničke potrebe. [03gospic]
1737. god. - Dvojica paša, paša od Bosne i paša Kulenovič od Vakupa krenuli su na Mazin. Opljačkali su stoku, kuće zapalili i ljude zarobili. Nisu uz sve napore osvojili samo jedan čardak imenom Ilića. Stigao je kapetan Dujam Došen sa svojom vojskom i pobjedi bosanske Turke. Turci su pobjegli ali su se i vratili na Gubovače polje. Navale na njih nekoliko stotina Kaura i pobili su 3000 martologa i 200 zarobili. Među zarobljenim bio je Klučki beg kojeg je ranio i zarobio Tadia Šarić od Lovinca. Od Kaura poginuo je prokulab Čukić, zastavnik Marinković i 50 vrijednih Kaura. [056vojkrajina]
24.08.1739. god. - Turci su 24. kolovoza. 1739. pod vodstvom triju paša s jakim snagama prodrli preko Mazina i Sv. Petra sve do grkonesjedinjene crkve i Kamenog Kriza kod Gračaca. [116]
Tri paše turske provališe 24. kolovoza 1739. iz Bosne s velikom vojskom u Liku. Turci su oplijenili selo Mazin i pohvatali mnogo ljudi. Drugi se Mazinjani zakloniše u Ilica čardak, gdje su ih Turci uzalud podsjedali. Pop Marko Polovina ustrijelio je Turčina, koji htjede zapaliti kuću njegovu. Vojvoda Dujam Došen dočekao je prednju tursku četu kod mazinske Previce. Tu su Ličani isprvice mnogo Turaka postrijeljali, ali ipak su morali zmaknuti, kad je nadošla glavna turska vojska. Nato su Turci oplijenili selo Bruvno i gornji Gračac sve do Kamenoga križa. Odavle se vratiše putpolja Gubavce, gdje su prenoćili. Međutim su iste ove noći ovamo sasvojim četama pohrlili Dujam Došen, Grube Orešković, porkulab Jukić i porkulab Marinković. Još po noći zaposjedoše Ličani klanac Gubaci, gdje je sutradan (25. kolovoza) došlo do boja s Turcima. U tome boju poginuše mnogi lički junaci; a s njima također porkulab Marinković iz Mekinjara, te porkulab Simo Jukić i njegov brat Marko iz Srednje Gore. Ipak budu Turci potučeni i prisiljeni na povratak u Bosnu. Jedni Turci su se vraćali preko Mazina, ali ih kod Gluvih Dubrava potuče lički pukovnik Depoczy. Još gore prođoše Turci, koji su se vraćali preko Glogovca, Popine i Tromeđe. Na njih je naime u Crnim potocima kod Tromeđe udario glasoviti lički junak Martin Knežević, koji bijaše tada porkulab, a kasnije postade generalom. Knežević je sabrao Zrmanjce, Popinjane i dalmatinske pastire, koji su svoja stada pasli na ličkom zemljištu. S njima je razbio Turke i oslobodio mnogo zarobljenika Mazinjana i Bruvnjana. Tom prigodom domogao se Knežević i srebrene sinije, koju je imao jedan od spomenutih triju paša turskih. [020]
1739. god. Godine 1739 dok je još trajao rat sa Turcima, sastavio je vojvoda Medo Rukavina iz Lovinca odjel Ličkih dobrovoljaca, s kojima je provalio u Bosnu do Bilajskog Polja. Kad se Rukavina vraćao sa brojnom pohvatanom stokom, pođoše Turci iz Vakufa u potjeru za njim te ga stigoše kod razvalina kule Borićevac. ovdje je došlo do jutog boja u kojem Ličani savladaše Turke te se sretno vratiše u Lovinac s ugrabljenim plijenom.
1767. god. - U Gospiću je sjedište generala brigadira, koji zapovijeda ličkoj i otočkoj krajiškoj pukovniji; za njega je g. 1767. sagrađena zgrada, u kojoj se uz njegov stan nalaze i brigadni uredi.[02gospic]
1788. god. - Ogulinski pukovnik i kasniji barun Peharnik od Hotkovića oslobodio je Drežnik. Zarobljeno je 178 Turaka. U Lici je bila bogata žetva.
Brinje 1749. Graničar iz Like (slika gore)
.
1788. god. - Počeo je austrijsko-turski rata koji je trajao do 1791. god. Lika je bila poprište ratovanja pa je zapuštena proizvodnja hrane. Oslobođeno je Ličko Pounje. [35]
09.02.1788. - Car i kralj Josip II navjestio je Turskoj rat. Odmah su krajiške čete po noći prešle tadašnju tursku među na vrhuncu Ličke Plješivice. Istodobno se u Lici sabraše »Crnoaljci«. To su bile 4 satnije starijih ljudi (»brkajlije«), koji nisu imali vojničku uniformu, već su bili obučeni u domaće crno sukno. Prvi sukob nastade na Uncu mjeseca ožujka 1788. god. Tamo se sa svojim junaštvom odlikovao stražmeštar Ivica Kovačević. U toj borbi je poginuo i beg Radaslić iz Glamoča. Jednako je kod sela Očigrije iznad Rmanja poginuo beg Žambegović. Ličanima su se pridružili mnogi uskoci iz Bosne, koji su uoči rata sa svojim obiteljima prebjegli u Liku. U borbi sa Turcima zadobio je lički barjaktar Pile Došen 4 rane. Rat je završio 4. kolovoza 1791.
Na granici naime Hrvatske i Bosne vodio se t. zv. "mali rat". Ovdje su se borili i klali junački ljudi istoga zika: muslimani iz Bosne i krajíšnici iz Hrvatske. Nebrojena junaštva počiniše u tom ratu osobito naši Ličani.
Medju šerežani ličkimi odabere Budisavljević (zastavnik krajiške ličke pukovnije) 15 smionih ljudi, koji će s njim poći na četovanje u Bosnu. Malena ova četica dopre početkom srpnja g. 1788 sve do tvrdje Glamoč. Odvažni Budisavljević usudi se dapače, da se po noći sa šerežani penje na zidine tvrdjave. Njihov štropot uzbuni stražu, a ova probudi čitavu posadu. Budisavljević morade sa šerežani uzmicati. Turci su ga progonili, te je na putu došlo i do okršaja. Ipak šerežani utekoše bez ikakove štete, jedini zastavnik Budisavljević dopade rana. [055vojkrajina]
Tako je i početkom srpnja 1788. oko 400 Turaka navalilo na one kršćane, koji su se izselili iz sela Podić i Zbjeg, te su već doprli do gornjeg Unca (pritoka Une). Turci već namjeravahu da pliene biednu raju, kad li se u blizini pokaže Budisavljević, koji se sa svojimi šerežani upravo vraćao od Glamoča. Budisavljević je navalio toli odvažno, te su Turci mislili, da on imade oveću vojsku, radi čega pobjegoše glavom bez obzira. [055vojkrajina]
Jeseni g. 1788 vodio se na kordunu hrvatskom t.zv. "mali rat", ponajviše u tu svrhu, da krajiske čete pribave preko zime potrebiti živež. Za takovu svrhu nije bilo sgodnijeg čovjeka od zastavnika Budisavljevića. Sa 50 šerežana uputi se Budisavljević 13. rujna preko planine Crljivica pod zidine same tvrdjave Petrovac. Dok se ondje Turci sabirahu na obranu tvrdje, polove šerežani oko Petrovca 500 goveda i 20 konja. I premda se Turci dadoše u potjeru za Budisavljevićem, vratio se ovaj kući bez ikakova gubitka. [055vojkrajina]
Otac i dva brata Budisavljevićeva, koji su takodjer služili kao častnici u pukovniji ličkoj, odaberu u Lici 500 dobrovoljaca, te s njimi 15. travnja 1789. provale u Bosnu. Medju Turci bosanskimi je tada uživao veliku slavu junački Izmail Kalinović, beg vakufski. Stari Budisavljević doznade, da se beg nalazi kod Ključa, te se i on s Ličani zaputi onamo preko Unca. Turci bijahu posve iznenadjeni. U nastalom boju pogibe mnogo Turaka, medju njima i beg vakufski. Preostali Turci su utekli u tvrdju. No Ličani zapale tvrdju, te je ona izgorjela zajedno s onimi, koji u njoj potražiše utočište. [055vojkrajina]
Karta Lika-Krbava 1755. god. Karta u punoj veličini
1789. god. - Bilježimo bitku kod sela Željava na Plješivici u kojoj su otočki graničari potukli Turke.
1789. god. - Rat iz 1788. nastavio se i narednih godina sa teškim i velikim žrtvama. Kod Bobare je sama Divoselska satnija izgubila 106 mrtvih junaka 22.05.1789 god. Turci su 27.05.1789 god. više puta bez uspjeha jurišali na lički šanac (opkop, rov) kod Dobroga sela, gdje pade i turski vođa paša Žutelica. Tokom mjeseca svibnja god. 1789 poginulo je u borbama sa turcima 300 Ličana i 13 Ličkih časnika među njima također; satnik Filip Knežević, natporučnik Butorac, zastavnik Dane Radošević, pa i stari 77-godišnji satnik Zekan Tomljenović iz Smiljana. (ovaj se Tomljenović još 1739., dakle prije 60 god. odlikovao u ratu s Turcima). [010vojnakrajina
28.05.1789. - Lička se pukovnija morala pred Turcima 28.05.1789. povući preko tadašnje granice na perivoju kod Mazina. Turci pojuriše za Ličanima, ali dopriješe samo do Lumbardenika, jer je Ličanima pomogla četa dobrovoljaca koju je ustrojio tadašnji potpukovnik Filip Vukasović. Od vojnika Crnogoraca, Austrijanaca i Ličana sastavio je dobrovoljačku pukovniju" Gyulay" [03udbina]
Potpukovnik Filip Vukasović rođen je u Sv. Petru (Bruvnu) u Lici 1755. godine. Sin je Petra, graničarskog časnika i majke Ane, rođene Bašić, koja je također podrijetlom iz poznate ličke časničke obitelji. Umro je pd posljedica ranjavanja 1809.
11.11.1789. god. - Turci i Arnauti udariše na Priboj, selo na Plješivici. Ondje ih je dočekala Otočka pukovnija kojoj su bile pridodane još 4 Ličke satnije, otočki pukovnik Kulnek potuče Turke i postade generalom.
Car je 1789. godine uveo »medalje za hrabrost«. Ove su medalje u ličkoj pukovniji prvi dobili Pešo Krpan, Marko Stošić i Belko Utvić. [010vojnakrajina]
27.05.1789 god. - Turci su više puta bez uspjeha jurišali na lički šanac (opkop, rov) kod Dobroga sela, gdje pade i turski vođa paša Žutelica.
1789. god. Bilježimo bitku kod sela Željava na Plješivici u kojoj su otočki graničari potukli Turke.
1789. god. - Tokom rata u Lici znatno je porastao proj izbjeglica iz Bosne. Pošto za njih nije bilo više mjesta u Lici, otpremila je krajiška uprava u studenom 1789. mnoge izbjeglice u Slavonsku i Varaždinsku krajinu. [010vojnakrajina]
1790. god. - Rođen je Budislav Budisavljević general-major austrijske vojske (Pećani kod Korenice, 25. IX 1790 — Gospić, 12. VIII 1862). Od 1799. pohađao je školu (Trivialschule) u Podlapcu (poslije Podlapača), a 1801–04. u Gospiću. (Hrvatski biografski leksikon)
1790. god. - Ličani su god. 1790. god. stajali utaboreni na turskoj međi, kod Mazinske previje i u Popinskom klancu. Mjeseca svibnja provališe u Bosnu, gdje su pohvatali mnogo stoke kod Petrovca i na Bilajskome polju. U rujnu 1790 god. dođe s Turcima do primirja, a u kolovozu god. 1791. bio je sklopljen i pravi mir. Tek su se tada Ličani vratili svojim kućama. [010vojnakrajina]
04.08.1791. god. - Sklopljen je pravi mir u Svištovu na Dunavu s Turcima. Mirom u Svištovu godine 1791 dobila je lička pukovnija od turske bosne 7 četvornih milja zemljišta na rijeci Uni. Ličani su godine 1793. kordunske čardake (stražarnice) natovarili nakola te ih pod jakom vojničkom pratnjom dovezli na medju prema Turskoj. Na tom novom kordunu počeli su Ličani odmah uređivati straže. Ipak je označavanje prave granice završeno tek 23.12.1795., kada me mješovito povjerenstvo odredilo tursku granicu kod tzv. Tromeđe, gdje se Austrijska Lika sastala sa turskom Bosnom i s Mletačkom Dalmacijom. Ličkoj pukovniji tada su pripala sela: Lapac, Cetin, Dežnik, Borićevac, Dobroselo, Doljane, Kupirovo, Osredci, Srb, Suvaja, Vagan, Zavalje i Tiškovac. U ovim selima su se nastanili mnobgi bjegunci iz Bosne koji su prošlih godina boravili u Hrvatskoj, a u Lapac i Borićevac također Hrvati iz Lovinca. [010vojnakrajina]
23.11.1795. god. - Iz hrvatske perspektive ovaj je rat važan jer je potpisivanjem mirovnog ugovora u Svištovu 1791. god. i demarkacijom granice do 1795. uglavnom definirana današnja granica između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine te zato što su tijekom rata u sastav Habsburške Monarhije, dakle i u sastav hrvatskih zemalja, ponovo inkorporirane važne srednjovjekovne utvrde poput Cetina, Drežnika, Lapca, Boričevca, kao i niz drugih većih i manjih sela. [264-L]
Ova granica postala je trajna razdjelnica svjetova i kultura.
1798. god. - Gospić je štapsko mjesto ličke pukovnije; zato je tu; g. 1798. sagrađen stan za pukovnika ličke pukovnije. Napose su g. 1768. sagrađene kuće, u kojima stanuju major i pukovnijski liječnik. [02gospic]
10.05.1809. god. - Nagovoreni od Francuza provališe bosanski Turci 10. svibnja 1809. preko Une te spališe sva sela (Gornji Donji Lapac, Boričevac i Oraovac), koja su morali odstupiti g. 1791., samo poštediše Kupirovo i Tiškovac. Francuzi iz Dalmacije – pod vodstvom maršala Marmonta – prodriješe u Liku, gdje se 21.05.1809. bio ljuti boj kod Bilaja. Ličani i Ogulinci suzdržavahu Francuze dotle, dok nije stigla carska zapovjed, da se povuku prema Modrušu. To je učinjeno zato, da se zaštiti Karlovac, komu je zaprijetila pogibelj od francuske vojske iz Italije. [010vojnakrajina]
1809. god. - Međutim Ličani se iz Modruša vratiše u Liku, gdje ukinuše francesku privremenu vladu i zarobiše sve Francuze. Ličani sastaviše četu, s kojom 3. lipnja 1809. general Petar barun Knežević krene u tada već francesku Dalmaciju. Tu su Ličani 21. srpnja 1809. zauzeli Šibenik, a zatim opkolili Trogir i Split, te udarili tabor u Crnom povrh Zadra. [010vojnakrajina]
06.07.1809. god. - Iza pobjede kod Wagrama (6. srpnja 1809.) prisilili Napolenon austrijskog cara Franju I. dne 14. listopada 1809. na t.zv. Bečki mir, kojim je car izgubio i južnu Hrvatsku. Po tome miru zapade Napoleona i 6 krajiških pukovnija, poimence: lička, otočka, ogulinska, slunjska i 2 banske ( glinska i petrinjska). Tako su i Ličani morali 26. studenoga 1809. priseći vjernost Napoleonu Bonaparti, kao novom vladaru svomu. Ipak su mnogi časnici lički prije toga otišli u Austriju. [010vojnakrajina]
1809. god. - U jednam od upada osmanlijske vojske, 1809. godine uništena su naselja Donji i Gornji Lapac, te susjedna sela Boričevac i Oraovac. [01donji_lapac]
svibanj1810. god. - Maršal Marmont počne 01.01.1810. iz Karlovca uređivati 6 ilirskih krajiških pukovnija. Vojnici dobiše modro odijelo sa crvenim zavratnikom,. Zapovjednikom ličke pukovnije postade pukovnik Šljivarić. On dade početkom svibnja g. 1810. istjerati bosanske Turke iz područja rijeke Une, gdje su turci prije godinu dana spalili sve crkve i časničke stanove. Turci budu 5. svibnja 1810. protjerani iz Vaganca, a 7. svibnja zapališe Ličani grad Bihać, da se osvete Turcima. [010vojnakrajina]
1811. god. - God. 1811. župnik Ćuk odveo je 4000 Krbavaca iz Udbine i sv. Petra (Bruvna) u Slavoniju i Banat. [029vojkrajina]
10.04.1830. god. - Blizu Boričevca uredila je Vojna Krajina »raštel«, koji se zvao Lisičjak. Tu se vodila trgovina između Turaka i graničara. 10.04.1830. god. su na raštel Lisičjak udarili brojni Turci koji su se zavadili s trgovcima. [400-L]
Mirom u Svištovu konačno i stvarno je završeno četiri stoljeća dugo ratovanje Hrvata s Osmanskim Carstvom. Pljačkaški upadi preko granice i okršaji na tom prostoru koju godinu kasnije i početkom 19. stoljeća, bili su tek posljednji trzaji umirućeg Carstva, koje više ni samo nije imalo nadzora nad svojom vrlo udaljenom pokrajinom. [181]
15.07.1881. god. - Dana 15. srpnja 1881. Hrvatski sabor je donio odluku o ponovnom sjedinjenju Vojne Krajine s maticom Hrvatskom. To se dogodilo nakon opetovanih zahtjeva za ujedinjenjem tog vjekovnog starog hrvatskog teritorija sa maticom zemljom.
U jesen 1918. Osmansko Carstvo doživjelo je konačni slom da bi 1922. iz njega iznikla Republika Turska i niz država sjeveroistočne Europe i Bliskog istoka.
Priredio Zdravko Grčević, 2016., nadopune siječanj i kolovoz 2019.