Dana 12. studenog, 30. je obljetnica jednog od najvećih zločina u Domovinskom ratu koji se dogodio 12. studenog 1991. u Saborskom. Nakon sto dana junačkog otpora, gdje su se i tenkovi JNA povlačili i bježali pred braniteljima, JNA i pripadnici paravojnih srpskih postrojbi odlučili su se osvetiti za sve frustracije, neuspjehe i gubitke u vlastitim redovima, napadom sa svim raspoloživim snagama koje su mogli imati. Osveta je bila na najslabijima, nemoćnima, nepokretnima i starcima koji su ubijani na kućnim pragovima, živi zapaljeni u kućama i likvidirani različitim vrstama oružja.

Saborsko je napadano avionima koji su polijetali sa Željave i s Udbine, kojih je u zraku bilo tri odjednom. Na selo su navalile četiri tenkovske čete, nepregledne kolone tenkova. Teško topništvo, dovučeno sa svih strana, od slunjskog vojnog poligona, iz raznih vojarni, dijelom netom pristiglo iz Beograda preko Bosne i tzv. Krajine te preko 1000 do zuba naoružanih vojnika okupljenih s raznih strana, od Plaščanske doline, Ličke Jesenice, Titove Korenice do Niša i Crne Gore.

S druge strane, Saborsko je branilo oko 200 slabo naoružanih domaćih branitelja u potpunom okruženju i bez ikakve logističke potpore. Bili su to u ogromnom postotku Saborčani, te nije bilo nikakvog visokog časnika ni profesionalnog vodstva, ni ranijeg ratnog iskustva. Saborsko je naselje koje se proteže u duljinu od gotovo 9 km od Borika do Kuselja. Linija obrane oko naselja bila je duga ukupno preko 22 km. Uoči pada mjesta, značajne snage obrane bile su na jugu, očekujući ponovni glavni napad iz tog smjera kao što je bio slučaj deset dana ranije, kada su poginula petorica branitelja, a 13 ranjenih je moralo biti prebačeno šumskim putem na liječenje u Slunj i Bihać. Međutim, glavni napad na opkoljeno Saborsko bio je iz sjevernih smjerova, gdje je agresor koncentrirao većinu svojih snaga. Na dan pada Saborskog, agresori nisu imali nijednog poginulog.

Zapovijed za napad na Saborsko napisana je 7. 11. 1991. Potpisuje je zapovjednik izdvojenog zapovjednog mjesta 13. korpusa JNA na Plitvicama, pukovnik Slobodan Đorđević, koji ju je poslao Komandi TG-2 na slunjskom poligonu. U podužoj školski pisanoj zapovijedi, nema ni riječi o Ženevskim konvencijama, postupanju s ratnim zarobljenicima, vojnim i civilnim ranjenicima, kao niti u Naredbi komandirima četa I. bataljuna Plaščanske brigade za napad od 10. 11. 1991. Dapače, zapovjednik operacije osvajanja Saborskog, puk. Čedo Bulat, neposredno pred napad upozorio je vojnike i oficire JNA i TO riječima „neka se čuva svaki onaj koji pomogne mještanima Saborskog, bilo u njihovom skrivanju ili drugom obliku pomaganja, jer će tom prilikom biti strijeljan“. Zapovijed da se „u Saborskom zapale sve kuće i bajte da se mještani i njihova vojska nemaju kamo vratiti”, sačuvana je samo u ratnom dnevniku pripadnika srpskih postrojbi iz Plaškog.

Napad je bio prvotno predviđen za 8. 11., zatim je pomaknut na 10. 11., da bi uslijedio 12. 11. Bio je odgađan zbog magle i nemogućnosti sudjelovanja zrakoplovstva. TG-2 Slunj i 5. partizanska brigada (iz sastava 6. ličke divizije) imale su zadatak da „napadnu iz pokreta sa pravca Lička Jesenica – Saborsko i Sertić Poljana – Kuselj – Funtana, razbiju i unište snage neprijatelja u rejonu s. Saborsko, s. Funtana i s. Kuselj i oslobode pomenute prostore koje će posesti i kontrolirati snage TO Plaški i Titova Korenica“. U napadu 12. 11. sudjelovalo je oko 700 pripadnika JNA u okviru TG-2, I. bataljun brigade TO Plaški, jedinice 5. partizanske brigade pristigle s Plitvica s oklopnim transporterima i tenkovima, TO Titova Korenica, četa Vojne policije, četa policije iz PS Plaški, Jedinica za posebne namjene, odjeljenje „Službe državne bezbednosti“ i dragovoljci iz Srbije i Crne Gore (“Beli orlovi”, “šešeljevci” i dr.). U Plaščanskom ratnom biltenu zabilježeni su sjeverni pravci iz kojih su u završni napad na Saborsko krenuli vojnici iz Plaščanske doline: Jama Balinka, Momčilovići, Vukelić Poljana, Vojni poligon, vojarna u Ličkoj Jesenici.

Desetkovani branitelji Saborskog nakon točno sto dana uspješnog otpora od prvog napada 5. kolovoza 1991., nisu se mogli oduprijeti kombiniranom topničko – tenkovsko – avionsko – pješačkom napadu. Nakon tri sata napada, u Saborskom oko podne puca prva crta obrane i preživjeli branitelji se počinju izvlačiti skupa s civilima u šumu. Oko 16 sati, pada i posljednje uporište obrane sela. Tog dana ubijeno je 38 Saborčana, među kojima na svom kućnom pragu i branitelji, braća Darko i Ante Dumenčić. Potonji, iako smrtno ranjen, pucnjavom je otjerao veću grupu napadača na rezervni položaj, čime je dao vremena dijelu Saborčana da se izvuku u šumu. Njegove kosti pronađene su nakon “Oluje”.

Preživjeli mještani, među kojima i mnogo staraca, danima su se izvlačili pješice kroz neprijateljske redove i snijegom okovanu šumu. Mještani donjeg Saborskog prešli su planinu Kapelu i stigli do slobodnog područja oko Brinja i Otočca, a ostali mještani su kroz šumu stigli do Slunja koji je pao četiri dana poslije Saborskog, 16. studenog. Kada su prognanici počeli pristizati na slobodan teritorij tri dana nakon pada Saborskog, javnost je prvi put čula da je selo palo.

Čedo Bulat, zapovjednik operacija osvajanja Saborskog i Slunja, kasnije je izjavio da je zbog tih operacija morao više puta premještati svoje snage sa slunjskog poligona. Priznao je da je to bilo vojnički nelogično te da nakon okupacije Saborskog i Slunja više nisu imali snage krenuti u zauzimanje Ogulina, Gomirja i Srpskih Moravica, odnosno presijecanje Hrvatske na tom vitalnom dijelu. Nastupilo je primirje i Vanceov plan, koji su 23. 11. 1991. u Ženevi potpisali predstavnici Hrvatske, Srbije i JNA. Njime je planirano razmještanje mirovnih snaga UN-a na okupiranom području, što je i primijenjeno. Odmetnuto područje Plaščanske doline i Ličke Jesenice je okupacijom Saborskog spojeno s ostatkom okupiranih dijelova Hrvatske.
Zločin nad civilima

Najveći broj žrtava, njih 38, ubijen je na dan okupacije mjesta, 12. 11. 1991., s tim da su tri nestale osobe vjerojatno ubijene idućih dana, kada su ubojstva nastavljena. Sve žrtve su Hrvati. U Saborskom je preko 6% od ukupnog broja Hrvata 1991. godine lišeno života, dok su ostali preživjeli, jer su otišli u progonstvo. To je jedan od najvećih postotaka poginulih po broju stanovnika u Domovinskom ratu, te veći postotak poginulih u ukupnom stanovništvu naselja od primjerice, ogromnih žrtava Vukovara i Škabrnje.

Tako masovan zločin u malom selu, odnio je cijele obitelji. U Saborskom su 1991. poginula čak tri para braće branitelja. Na dan 12. 11., poginuli su braća Darko i Ante Dumenčić, te njihov bratić Ivica Dumenčić. Istog dana, poginuli su i branitelji, braća Joso i Jure Štrk, a 2. studenog braća Petar i Joso Matovina. Dvojica poginulih branitelja iz Cerovnika su braća Vlade i Ivan Luketić koji je živio u Saborskom, gdje je i 12. 11. ubijen. Tri sestre Matovina, Kate, Marija i Lucija, su ubijene/žive zapaljene 12. 11. Ubijeni su Luka Sertić i njegove sestre Ivka i Kata Sertić. Posmrtni ostaci svo troje do danas nisu pronađeni. Stari Saborčani, svjedoci 19. stoljeća, bili su poznati po dugovječnosti, ali ona je prekinuta 12. 11. 1991. Najstarije žrtve bili su Polde Conjar, rođen 5. 1. 1895., koji je ostao zatrpan u ruševinama svoje zapaljene kuće, te Mate ‘Matan’ Matovina, rođen 15. 4. 1895., ubijen u dvorištu svoje kuće. Njegovi unuci su poginula braća Dumenčić. Najmlađa civilna žrtva čiji je život također ugašen 12. 11., bila je Slavica Matovina (32 g.), živa zapaljena.

Tog 12. 11., u ulici Varoš skoro svaka kuća imala je barem jednog ubijenog. U jednom podrumu bili su samo žene, starci i jedan dječak. Nakon što su se predali i izišli, jedan vojnik ubacio je bombu u podrum. Drugi je odveo starce, njih sedam, deset metara od ostalih. Tada su ih dva vojnika ubila s dva rafala iz mitraljeza. Ubijeni su Milan Bićanić, Nikola Bićanić, Petar Bićanić, Jure Štrk, Ivan Vuković, Jure Vuković „Zinko“ i Jure Vuković „iz Kapele“. Ženama su rekli da bježe, nakon čega su pucali prema njima, uslijed čega je smrtno stradala Jelena Vuković, supruga ranije ubijenog Jure „iz Kapele”. Istog dana ubijen je i bračni par Nikola i Kata Dumenčić. Izvršitelji zločina u Saborskom osuđeni su u odsutnosti i nisu za svoje zločine proveli niti dana u zatvoru.

Prema popisima stanovništva, Saborsko je 2001. imalo 666 stanovnika, a 2011. godine 462 te možemo sa zebnjom iščekivati rezultate ovogodišnjeg popisa. No, pozitivna je vijest da ima 12 djece u područnoj školi i još 12 u vrtiću u Saborskom. To daje optimistično svjetlo za budućnost tog krvlju natopljenog i po tko zna koji put iznova iz pepela uskrsnulog, malog, ali velikog komadića hrvatske zemlje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Literatura:
– Izravni demografski gubici Karlovačke županije u Domovinskom ratu, ur. Ante Nazor. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2008.
– Nazor, Ante. „Saborsko i Plaški u izvorima Republike Srpske Krajine, I. dio.“ Hrvatski vojnik 321 (2010).
– Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: dokumenti, Knjiga 1. Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija oružanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku (1990. – 1991.), 2. izd., ur. Mate Rupić. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2007.
– Strižić, Ivan. Ogulinski kraj u Domovinskom ratu, I, Obrana i oslobađanje ogulinskoga kraja od srbijanske agresije i okupacije 1991.-1995. Ogulin: Ogranak Matice hrvatske Ogulin, 2013.
– Valentić, Mirko. Rat protiv Hrvatske 1991.-1995. Zagreb, Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2010.

You have no rights to post comments