Katolici Plaškog tijekom svoje povijesti imali su tri zaštitnika, patrona, i to prema imenima crkvi koje su postojale.
Do osmalijskih osvajanja i razaranja govori se o župi svetog Stjepana prema istoimenoj crkvi koja je, pretpostavlja se, bila negdje na prostoru između današnjega doma kulture i ambulante. Župa pod imenom Plaški svakako je postojala oko sredine 12. st. Spominje se naime 1163. godine kao jedna od šest župa (ostale su: Krbava, Bužani, Vinodol, Novigrad i Modruš) koje ugarsko-hrvatski kralj Stjepan III. daruje splitskomu nadbiskupu Petru. Nije sigurno navode li se spomenute župe u civilno-pravnom, ili pak u crkvenom smislu. Moguće je, zbog ondašnjega feudalnoga ustroja Crkve, da se spominju i u jednom i u drugom smislu. Svakako, te su »župe« obuhvaćale puno širi prostor negoli današnje katoličke župe istoga imena.
Kako kralj Stjepan samo potvrđuje stariju odluku svoga oca, kralja Gejze II. (+ 1161.), jasno je da su sve te župe postojale i prije navedene godine. Splitskoj nadbiskupiji pripale su vjerojatno nakon 1154., kada je za mletačko područje Dalmacije osnovana Zadarska metropolija. Do tada su navedene župe, među njima i Plaški, pripadale jednoj od otočkih biskupija, Rapskoj ili Krčkoj. Nema nikakvih sačuvanih isprava iz kojih bismo mogli vidjeti kada su župe točno nastale, jesu li imale svoje župnike, crkve i crkvene posjede.
Na prvi je pogled jasno da su navedene župe bile odveć udaljene od sjedišta nadbiskupije u Splitu i da nikako nisu mogle trajno ostati u njezinu sastavu. I doista, samo dvadesetak godina nakon darovnice kralja Stjepana III. na pokrajinskom crkvenom koncilu održanom u Splitu 1185., došlo je do nove podjele područja nadbiskupije. Tako je za područje spomenutih župa utemeljena nova biskupija sa sjedištem u Krbavi, po kojoj je i prozvana Krbavskom biskupijom. Znakovito je da se župa Plas nakon god. 1185. više ne javlja u povijesnim dokumentima. To je navelo M. Bogovića na pomisao kako je ona poslije bila »priključena modruškoj župi, s kojom će bez prekida biti u sastavu krbavske ili modruške biskupije«. Ipak je moguće da je Plaški kroz to vrijeme bio samostalna župa, samo se spomen na nju nije sačuvao u povijesnim dokumentima. Modruški urbar iz 1486. spominje zemlje u vlasništvu župne crkve sv. Stjepana u Plaškom te pavlinskoga samostana sv. Nikole (»sv. Mikule pri Gvozdi«). To je prvi put da se u sačuvanim povijesnim spisima izrijekom spominje crkva u Plaškom. Nakon uspostave krajiške linije obrane, unutar zidina stare utvrde Plaškog, na temeljima crkve sv. Stjepana gradi se manja crkva sv. Antuna za potrebe časničkog kadra, ali ta crkva nema status župne crkve, jer je bilo malo vjernika. I ta crkva je bila mala, pa se pristupa ponovnom osnivanju župe Plaški i gradnji nove crkve na sadašnjoj lokaciji, crkve sv. Ane. Izgrađena je 1807.
U crkvi je kip Sv. Ane, slike Srca Marijina, Srca Isusova i Male Terezije i oltar Sv. Antuna. Četvrtastog je oblika s poligonalnim svetištem uz skromnu opremljenost. U Drugom svjetskom ratu crkva je spaljena, a obnovljena je i posvećena 1968. U Domovinskom ratu pobunjenom srpskom stanovništvu služila je kao skladište oružja. Po oslobođenju u župu su smješteni prognanici iz Banja Luke i Saborskog koji su crkvu očistili i obnovili, pa se od tada u njoj sveta misa. U novije vrijeme mise se održavaju u većoj dvorani tik do crkve.
Foto: Josip Šibarić
(https://darkoantolkovic.wordpress.com/.../povijest-plaskog/, https://xn--uiona-hya.hr/prirodna-bogatstva/, https://www.ogulin.hr/zupna-crkva-sv-ane-plaski/, 12.1.2022.)