Računa se da je Vojna krajina (ili Vojna granica, njem. Militargrenze) nastala 1527. godine, kada je habsburški nadvojvoda Ferdinand l. na hrvatske granice postavio stalnu vojsku (Fras, 1835.). Premda je u kasnijem razdoblju izgubio osnovnu obrambenu namjenu, vojnokrajiški sustav se u Jesenici održao sve do dekreta kralja Franje Josipa o razvojačenju svih dijelova Vojne krajine, odnosno odluke o sjedinjenju s maticom zemljom. Dekret je objavljen 8. kolovoza 1873., a odluka o sjedinjenju donesena je 15. srpnja 1881. (Hrvatska enciklopedija, 1999.). 

U tome razdoblju uloga Hrvatskoga sabora na usmjeravanje razvitka bila je minimalna, ponajprije zbog toga što je Jesenica, kao dio Vojne krajine, postala podčinjena Ratnom vijeću u Grazu (Marković, 2006.). Na području Vojne krajine Ratno vijeće imalo je jurisdikciju i nad civilnim stanovništvom (Moačanin, 1991.-1992.). Uspostavi vojnokrališke vlasti u Jesenici prethodilo je osnivanje uhodarske službe 1524. godine. Jesenica je te godine dobila status utvrđenoga grada, premda je tvrđava podignuta znatno kasnije (Pavičić, 1962.). U početnome razdoblju izgradnje i konsolidacije vojnokrajiškoga obrambenog sustava prvo je Senjanin Nikola Jurišić, kojega su habsburške vlasti 1526. imenovale vrhovnim kapetanom oružanih snaga na granici prema Turcima, popunio Jesenicu krajiškim Srbima, koji su postali graničari i habsburška plaćena vojska. Jesenica je nakon popune postala prva crta obrane, i mješavina naroda, a Jeseničani su bili jedan od važnijih činitelja u obrani Austro-Ugarske Monarhije. Kroz priblizno 350 godina, od godine utemeljenja pa do razvojačenja, Jesenica je neprekidno ovisila o Vojnoj krajini. Kako je opasnost rasla ili padala, tako su se mijenjali uloga i značaj Jesenice.

 

Premda je trgovina zamrla, jer su Turci zatvorili sve putove prema Senju, uspostavom Vojne krajine život u Jesenici donekle je postao sigurniji i organiziraniji od onoga kakav je bio na početku turskih prodora. Zbog jake imigracije nakon 1527. godine, u tako utvrđeni grad, krajiške vlasti su se opredjelile za daljnji odabir i popunu obrane snažnim, očvrslim i izvježbanim krajišnicima (Fras, 1835.). Od dijela muškaraca stvorena je stajaća vojska, a svi ostali muškarci, dorasli oružju, bili su obvezni u slučaju potrebe na ratnu službu u Jesenici ili izvan Jesenice. Jesenicani su dobivali od države oružje i vojnu opremu, a u ratno vrijeme i novčanu naknadu. 

 

U mirnodopskim uvjetima oni su boravili i privređivali u seoskim zadrugama. Razmatrajući organizaciju život na vojnokrajiškom prostoru, pa tako i u Jesenici. (Fras 1835.) kaže da su seoske zadruge životne zajedinice članova koji su međusobom povezani rodbinskim vezama. U svakoj zadruzi najstariji muškarac je gospodar, a najstarija žena gospodarica. Oni su morali nadzirati vjeru, običaje, red, jedinstvo i marljivost u kućanstvu i brinuti se za zajedničke potrebe. Svaki ukućanin morao ih je poštovati i slušati. Sve što bi ukućani stekli bilo je zajedničko dobro.

 

Takva familijarnost u Jesenici je zadržana i nakon razvojačenja Krajine, a potpuno je nestala sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Jačanje obrambene moći Jesenice proteže se i na sredinu 16. stoljeća. Na prostoru staroga utvđenoga grada začeta je izgradnja tvrđave 1535. ili 1 536. godine (Hirc, 1900.). lzgradnja tvrđave bila je naporan posao koji je zahtijevao puno stručnosti i radne snage. Najzahtjevnija je bila izgradnja tranšeja (fr. tranchee rov, jarak, prokop) te iskop i dopremanje kvalitetnoga kamena. Kamen je dovožen iz Kraja i Malih Lisina. Iskop na Lisinama bio je iznad kuće pokojnoga Duje Momčilovića. Tamo je kamen kopan sve do 1950. godine, a konture kamenoloma i danas se razaznavaju.

 

Iz crteža širega područja tvrđave, koji potječu iz toga doba, vidi se da je voda imala važnu obrambenu ulogu. Produbljen je i potopljen ribnjak, koji se spominje u Modruškom urbaru. Sa skica se vidi da voda na tome dijelu ima izgled jezera, koje je dosezalo do podzida tvrđave. 

 

Problem boljega i sigurnijega pristupa tvrđavi preko vode riješen je izgradnjom čvrstoga i širokoga drvenog mosta, koji se mogao razdvojiti u slučaju opasnosti. Korito Jesenice na mjestu mosta bilo je suženo nasipom, a dubina vode povećana je iskopom. 

 

Na mjestu utvrđenoga mosta kasnlje je izgrađen Češin most. Niveleta Češinoga mosta niža je dva metra od ranijega mosta. Kasnije je korito oplićalo jer su se zidovi sa šloske strane obrušili, a nabacano je i ponešto nasipa. Na sredini korita podignuta je betonska bapka 1952. godine. Ostatci nasipa, na koji je postavljena cesta, još uvjek su prepoznatljivi (sl. 29).

.

 

.

Paralelno s izgradnjom glavne utvrde podignuta je i manja (u blizini današnje trafostanice) iz koje se kontroliralo odvijanje karavanskoga i zaprežnoga prometa. 

 

Tvrđava i pristupne ceste dovršene su 1544. godine. Podaci o završenosti tvrđave prvi put se spominju u ugovoru kojim je Nikola Zrinski 1544. godine utanačio, s šurjakom Stjepanom Frankopanom Celjskim, nasljedstvo ako bi koja strana umrla bez potomstva (Horvat, 1941.). I u svim kasnijim ugovorima o nasljeđivanju, koje su sklapali knezovi Zrinski s knezovima Frankopanima, redovito se navodi i Jesenica. Unatoč ugovorima, činjenica jest da je utvrda bila u pravnom vlasništvu Frankopana, ali pod kontrolom i obranom krajiških zapovjednika.

 

U isto vrijeme podignuta je nadzorna kuća (Wachthaus) na Kapeli, podčinjena jeseničkoj utvrdi. U njojzi je službovao šumski nadglednik i jahaći nadglednici šuma, a kuću su koristili i šarežani koji su pripadali graničnoj četi. Njih je bilo oko stotinu (Lopašić, 1879). 

 

U svakom slučaju, nakon izgradnje utvrde zapaža se jačanje moći krajiške vlasti u Jesenici. lz izvještaja carske komisije o obrambenoj pouzdanosti graničnih utvrda za 1563. godinu vidi se da je utvrda bila u dobrom stanju jer je bila temeljito prepravljena, kako stoji u izvještaju, prije sedam ili osam godina. U prepravljanju, zbog sigurnije obrane, dograđena je nova kružna kula (bastion), a kao samostalni objekt dograđen je silos za žito. Komisija je preporučila kaštelanu da uokolo kaštela iskopa zaštitni kanal koji bi se mogao potapati. Takoder je prepručeno da se za bolju obranu Jasenice nabavi još sedam pušaka kukača s municijom i barutom (Kruhek, 1990.). 

 

Dragocjen podatak u izvještaju carske komisije 1563. godine (uložak, ONB, Wien, Cod. 86) koji je osobno sastavio i priložio lvan Lenković, tada jedan od najboljih poznavatelja vojnoga graditeljskog umijeća, je dio teksta u kojem se kaže da bi Jesenici dobro došla još tri mužara koja bi se koristila za uzbunjivanje okolnoga stanovništva u slučaju kakvoga neprijateljskog prepada. Ta tri mužara nisu toliko bitni koliko je bitno saznanje da je Jesenica u drugoj polovini 16. st. nastanjena. To baca sasvim drugo svjetlo na usporedbu naseljavanja Jesenice i okolnih mjesta, pogotovo ako se zna da su Dabar i Glibodol bili nenastanjeni od 1526. pa do 1672. godine, te da je Plaški 1558. godine bio potpuno prazan (sl. 30)

.

 

U Jesenici je 1558. službovalo 40 carskih ljudi. Za tadašnje vrijeme to je respektabilan broj jer je u znatno veće utvrde raspoređeno manje od toga broja. Ako se uzme da su ih opsluživali konjušari, doprematelji oruža i hrane, magacineri i podizatelji utvrda, tada se računa da je u Jesenici bilo oko 100 osoba u službi utvrde. Od toga broja samo su zapovjednici (ne više od deset) bili Austrijanci (tretirani kao elita), a ostali su bili mještani (Kruhek, 1990.). 

 

Topove i municiju dobivala je jesenička posada iz Senja, a hrana je dobavljana, po zaključku nutarnjih austrijskih stališa, iz Metlike, Černomelja i Graca. Brašno je voženo u Ogulin, gdje su bile sazidane krušne peći, a gotov kruh razašiljan je u krajiške utvrde (Prosvjeta, 1910.

Granica Vojne krajine je bila postavljena izmedu Jesenice i Saborskoga, a prolazila je crtom Skrada (Ploča) - Sivnik- Borik (vrh) - Brdine -Javornik (sl 31) 

.

 

Uhodarska uloga jeseničke utvrde protezala se od Slunja do Dabra, a granicu je pratio put (dijelom i sada očuvan). 

 

Na Boriku i Sivniku podignute su stražarnice (zvane čardaci), medusobom povezane rovovima ili suhozidom, gdje ukop nije bio moguć. U njima su boravili stražari-čardaklije koji su trebali nadzirati turske prodore te olakšati obranu. Nije poznato koliko je bilo stražarnica, no vrijedilo je pravilo da svaka od njih ima stalno na oku obje susjedne stražarnice. S obrambenog aspekta stražari-čardaklije su u strategiji Vojne krajine dodavani utvrdama koje nemaju široke vidike. Bili su i na drugim istaknutim mjestima s kojih su nadzirana turska kretanja. Bili su uključeni i u poseban sustav obavještavanja. To su činili vatrom i topovima. Služili su se stupovima omotanim slamom i namazanim smolom te topovima mužarima. U slučalu provala daje se znak vatrom, a na svakoj idućoj stražarnici vatrom i topom. Kada stražari-čardaklije pošalju signal za opasnost, vijesti brzo stignu u sve dijelove Vojne krajine.

 

Važno je kome je vojna utvrda u Jesenici podređena jer je iz toga smjera dolazila opskrba ratnim i drugim materijalom, (to je ondah za sobom povlačilo orijentaciju prometa te usmjeravanje gospodarskih aktivnosti. 

 

Na saboru unutarnjoaustrijskih pokrajina 1578. u Brucku na Muri, doneseno je više značajnijih odluka, od kojih su neke bile važne i za Jesenicu. Cijeli je prostor južno od Kupe prema moru i Bihaću podijeljen na četiri kapetanije: Senjsku, Bihaćku i tada novoosnovanu Hrastovičku i Ogulinsku. Pod svaku od kapetanija stavljen je određeni broj utvrda. Utvrda Jesenica stavljena je pod Senjsku kapetaniju, unatoč nekim naznakama da bi to mogla biti Ogulinska kapetanija. Prevladala je strategija da je bolje povezati utvrde na prvoj graničnoj crti no povezivanje s onima u pozadini. Ta se strategija pokazala ispravnom jer je time lički smjer kretanja turskih pohoda izgubio važnost koju je imao do tada (Kruhek, 1990.). 

 

Takav raspored nije se dugo održao. lduće, 1579. godine kraljevska utvrda Jesenica pripojena je Slunjskoj kapetaniji. Došlo je i do drugih promjena. Primorska (Senjska) krajina izgubila je mjesto vrhovnoga zapovjednika, a upravljanje su preuzeli zapovjednici Hrvatske krajine koji od 1579. imaju novo sjedište u Karlovcu.

 

Godine 1581. u Karlovcu je potpisan ugovor između predstavnika vojne uprave Andrije Auersperga i Adama Aichelburga s kapetanom Andrijom Tadiolovićem o obrani utvrde Jesenica. Obrana je alimentirana s 4278 forinta, plativih u četiri rate, te je dano strjeljivo i oružje iz karlovačke oružane. 

 

Ugovori i preustroj donijeli su dosta promjena Jeseničanima, a neke od njih imale su dalekosežne posljedice. Promjene su označile začetak novoga suživota koji je preko Močila i Rakovice vodio prema Slunju. 

 

Prekidom vojno-gospodarskih veza sa Senjom, Jeseničani su postupno gubili ulogu posrednika u trgovanju te su se sve više okretali vojničkim pozivima kao izvoru egzistencije. Poljoprivreda je postupno gubila značaj. 

 

Porasla je potreba jedino za sijenom, jer je Jesenica prehranjivala ophodarske konje (na jaslama ih bude do stotine), pa su oranice pretvarane u livade. Pozitivan pomak u mjestu bila je jedino pošta koju je Jesenica dobila 1579. godine. Međutim, to nije bila nekakva jesenička posebnost jer su poštu te godine dobila i sva druga naselja u sastavu Vojne krajine. Valja se podsjetiti da u tadašnje vrijeme potrebe za slanjem pisama i pošiljki nisu bile prevelike, a putovala je uglavnom vojna pošta.

 

U vremenu izmedu 1550. i 1580. u Jesenici je podignuto nekoliko novih kuća koje su imale zidane podrume i višlje podzide te su se po tome razlikovale od starijih. Podrumi tih kuća, izmedu crkve i zadružne štale (tako se u narodu zove kuća u kojoj su kasnije živjele pokojna Ljuba Klipa i pokolna Mika Grba Ćeradina) postojali su do sredine prošloga stoljeia (sl.32)

.

 

.

Zamjetno je da su kuće podignute u blizini utvrde, kao što reče Lopašić (1879.), da se u slučaju nužde zaklone od Turčina. No bliže utvrdi nije se smjelo ništa podizati zbog pravila da se pored bedema nikome ne dopusti graditi kuće, voćare i vrtove nasađivati i jame kopati. Samo vrtovi za kuhinjsko povrće mogli su biti ograđeni i to 200 rifa dalako od utvrde.

 

Suočeni s turskim opasnostima, Jeseničani su na skrovitim šumskim predjelima počeli podizati zemunice i drvenjare. Svaka od nastambi mogla je primiti oveći zaselak, zajedno s ljudima i stokom. Uz drvenjare postojala je i stalna voda tako da se u njima moglo boraviti duže razdoblje. Jeseničani su takva skloništa zvali stanovima. Stanove su uočile vojno-krajiške vlasti te su ih dale ucrtatai u topografske karte. Jedan je stan postojao izmedu Korita, Ljetišta i Pištenika, dva istocnije od Gredovitog vrha, dva u podnožju Padeža i jedan stan na Velikom Javorniku. Stan je zbog zabačenosti mogla biti i Živica, a imala je i stalnu vodu (vojna izmjera Habsburške Monarhije 1764.-1784.).

 

Unatoč svemu život u Jesenici postao je lošiji no prije. Stanje je pogoršala suša te slaba ljetina pa je, recimo, već oko Božića 1529. godine, Jeseničane morila glad. Te su godine odgođeni svi važniji radovi, dok se ne požanje pšenica, raž i ječam i dok ne bude novoga kruha (Lopašić, 1879.). 

 

Lakše su spajali kraj s krajem zaposleni u vojnim službama, (to pokazuju i podaci o njihovim zaradama.  Tako je 1579. godine u Jesenici 50 haramija (kasnije vojnik koji služi poljsko pješaštvo) zaradilo 102 forinta (jedna forinta jednako je 100 novčića) te 100 stražara 200 forinta. Od ostarih rodova na plaće ranarnika potrošeno je 120 forinta, tamničara 244 forinte, batinara 12 forinta, krvnika 12 forinta te 100 forinta za tajna doglašavanja. U to vrijeme haramija je mogao za plaću od godine dana kupiti dobre volove (Lopašić, 1 879).

 

Osiromašenje, stalne opasnosti kao i mogućnosti dobivanja unosnijeg položaja u vojnoj hijerarhiji drugih kapetanija potaknuli su iseljavanje. Sve je to oslabilo obrambenu moć Jesenice koja više nije bila u stanju oduprijeti se Turcima. Oni su u Jesenicu provalili 1592. godine te opustošili mjesto i njegovu okolicu (Prosvjeta, 1910.). Ta je godina zabilježena kao krvava u široj regiji jer su Turci osvojili i potpuno razorili i neke druge važne utvrde (Perušić, Plaški, Topusko). 

 

Nakon tih krvavih dogadaja mjesto je idućih 17 godina bilo rijetko naseljeno. Nije poznato kuda su se mještani razbježali. Ako je suditi i po drugima selima koja su razorili i opljačkali Turci, moguće je da se dio civilnoga stanovništva sklonio u stanove te se nakon turskih pustošenja ponovo vratio na svoja ognjišta. Sigurno je dio pobjegao i u udaljenije zbjegove odnosno mjesta koja su bila podalje od granice s Turcima. Jedan dio krajišnika, iz vojne utvrde, uspio se povući u druge utvrde ili je napustio vojnu službu i priključio se civilnom stanovništvu. 

 

lnteres za Jesenicu ponovo je porastao potetkom 17. stoljeia. To se razabire iz molbe koju su vlaški uskoci oko 1605. podnjeli kapetanu ogulinskome lvanu Galu. Do tada su vlaški uskoci naseljavali pustu zemlju oko Modruša i Oštarija (Lopašić, 1879). Pretpostavlja se da je među njima bilo izbjeglica koji su iz Jesenice izbjegli 1592. godine, te da su poticali seobu. 

 

Vlaški su uskoci, koji su nastanjeni u Jesenici, vukli podrijetlo iz srednje Usore. Usora je kraj izmedu Doboja i Tešnja. U užem smislu to je prostor oko ušća Katića rijeke u Usoru. Prema mišljenjima nekih lingvista, riječ usora potječe od slavenske riječi v'sor' što znati ohol, ponosit, grub, srdit. 

 

Nastanjivanje Jesenice 1609. godine odvijalo se uz odobrenje i nadzorog ogulinskoga nadvojvode Ferdrnanda. Doseljeni uskoci u Jesenicu nisu počinjali od nule jer njive još uvjek nije obuzeo korov, a donijeli su i alate i dognali stoku. 

 

Doseljeni Vlaški uskoci i povratnici uspjeli su za nekoliko godina obnoviti kuće i poljoprivredu te uspostaviti život. Tvrđava je obnovljena vrlo brzo te je 1611 . godine djelovala poprilično novo (Kruhek, 1995.). Unatoč dobrim rezultatima poljodjelstva, život mještana je tijekom idućih desetak godina obilježilo siromaštvo i vojna stega, na što izgleda nisu bili naviknuti. Zbog nesporazuma s vlastima, koje su se počele javljati oko 1620. godine, mještani su ostali i bez drugih povlastica iz vojne blagajne. Očito je da su nesporazumi dosegli poprilične razmjere jer je doseljeno stanovništvo napustllo sve vojne poslove, a utvrda je 1625. ostala prazna.

 

Susjedna sela podosta su negodovala zbog karaktera doseljenih vlaških uskoka, te su im, medu ostalim, pripisivali i suradnju s Turcima (Prosvjeta, 1910.). 

 

Pitanje je samo koliko je ta suradnja bila dobra jer su Turci 1637. ponovo napali, opljačkali i razorili Jesenicu. Ta se nesreća po razmjerima i posljedicama ne razlikuje od razaranja 1592. godine. 

 

U literaturl, koja sagledava posljedice turske pljačke, kaže se da je Jesenica "skoro sasvim" opustjela pa se ta formulacija "skorom sasvim" tumači kao da je ipak opstalo nešto domaćega stanovništva (Prosvjeta, 1910.).

 

Prema tome, Turci su u dva maha zauzimali Jesenicu i protjerivali njezino stanovništvo, ali oni nikada nisu zaposjedali mjesto, nego su se nakon pljačke i razaranja povlačili. Ne isključuje se ni mogućnost da su se za kratkog zadržavanja vojničke posade nastanile u tvrđavi, a ne u selima jer su za Turke ona bila nesigurna (Horvat, 1941 .). 

 

Nakon poraza u ratu s Turcima, 1637. godine Jesenica je postala strateški problem Vojne krajine. Bilo je sve izglednije da će Turci prostor od Jesenice prema Plaškom i Ogulinu trajno zaposjesti. Te su naznake potaknule austrijskoga generala, grofa lvana Josipa Herbersteina, na odlučnije nastanjivanje Jesenice i vraćanje utjecaia Karlovačkoga generalata nad tom utvrdom. Koliko je prijetnja bila ozbiljna vidi se i po pristupu grofa Herbersteina obnovi i uredenju utvrde jer su radovi početi 1638., a utvrda je temeljito obnovljena 1642. godine. 

 

Bez obzira na potporu Beča, Jesenica je od drugoga rata s Turcima 1637. godine pa do 1687. godine proživljavala najteže razdoblje opstanka. Problem su postale dotrajale kuće i oranice koje malobrojno stanovnrštvo iscrpljeno ratom nije bilo kadro održavati. U tih pedesetak godina goveda su pasla po njivama koje su se ranile kosile ili orale, ceste je odnosila voda, a osjećaj samoće bio je velik. Fras (1835.) je došao do podatka da je Jesenica 1680. bila obrasla žbunjem koje je prije naseljavanja brojnijeg stanovništva trebalo raskrčiti.

 

S utvrdom nije bilo toliko problema koliko je bilo s mjestom jer su je održavale i u njojzi boravile plaćene posade, a ne domaće stanovništvo kao sto je bilo ranije.

 

U toj drugoj polovini 17. stoljeća stanje nije bilo teško samo u Jesenici. Opustjela su i druga područja uz granicu s Turcima pa je za njihovo naseljavanje trebalo puno Stanovnika. U traženju rješenja Beč se okrenuo prebjezimai iseljenicima koji su dolazili iz Turske Hrvatske. U Vojnoj krajini oni su dobivali status slobodnih seljaka.

 

Politici popunjavanja na ruku su išla ratna zbivanja u krbavskoj Korenici te Ličkome distriktu, koja su intenzivirana izmedu l685. i 1689. godine. Tada je iseljavanje iz Ličkoga distrikta ponovo poprimilo velike razmjere. Kaser (1712.) navodi podatak da je samo od listopada 1685. do ožujka 1686. iz Like iselilo oko 530 obitelji s 4.111 članova.

 

Tako su 1687. i 1688. godine i Vlasi, iz krbavske Korenice, koje je pridobio grof Herberstein, naselili Jesenicu i dijelove Plaškog.

 

Jeseničke Vlahe hvalio je podgeneral Josip Rabata. Rabata kaže da su se Jeseničani hrabro ponijeli 1688. godine te da su u četovanju odrubili 100 turskih glava (Prosvjeta, 1910.). 

 

Bitka o kojoj govori podgeneral Rabata bila je krajem rujna. Rujan je inače bio mjesec u kojem su Turci rado kretali u pljačku jer ljetina bude ubrana a blago debelo. 

 

Početak rujna te 1688. godine u Jesenici je bio iznimno kišovit pa su se vode poprilično razlile. Zbog tako visoke vode Turci su grupirali svoje čete izmedu Jezera i Pricinke s južne strane te korita rijeke sa sjeverne strane (od Češinog mlina pa do Grba). Njihova je konjica na stiješnjenom prostoru postala dosta ograničena, a Turci su baš na brzoj konjici temeljili svoja pregrupiranja i pobjede.

 

Uz to što se pokazalo da su iskusni ratnici, jesenički krajišnici imali su jaku potporu krbavskih Vlaha, koji su naselili dijelove Blata i Plaškog i koji su s jeseničkim krajišnicima bili u rodbinskim i prijateljskim vezama. 

 

Bitka je trajala nepuna dva dana, a završila je potpunim porazom turske vojske. 

Zaslugu za tu pobjedu imao je jesenički vojvoda koji je ispred utvrde postavio palisade i dobro organizirao obranu. 

 

Ta je bitka važna za povijest Jesenice iz više razloga, a dva su osobito bitna. Prvi  je što u Jesenici stariji narod još prepričava tu bitka s Turcima i to s nizom pojedinosti. Dakle od bitke pa nadalje jesenička povijest može se oslanjati na usmenu predalu kao povijesni izvor. Drugi važan detalj je što se u bitci spominju imena sudionika bitke koja u Jesenici postoje i danas.

 

Usmena predaja kaže da je vojvodi, kojega spominje grof Adam Purgstall u izvještaju ratnome vijeću u Grazu 1688., bilo ime Sava. Prema predaji, Sava je sam ubio 17 Turaka. Nije im odrubljivao glave, kao što stoji u izvještaju, nego je ratovao puškom kukačom koja pripada najstarijem vatrenom oružju.

Predaja kaže da je Sava, bez ičije pomoći, progonio Turke sve do Biljevina. Tamo su ga Turci namamili i opkolili u jednom klancu i tamo je ubijen. Taj klanac kasnije su zvali Savin klanac, a stariii se Saborčani sjećaju toga naziva. 

 

Bitka u kojoj su Jeseničani 1688. pobijedili Turke odjeknula je u Europi. Štoviše, ratno vijeće u Grazu je pohvalilo junaštvo u toj bitci te su prihvatili da krbavski Vlasi trajno ostanu u Jesenici. Predviđanja da će se Jesenica za stalno nastaniti krbavskim Vlasima nisu se potpuno obistinila. 

 

Prvo je, krajem 17. stoljeća, grof Purgstall, koji je očito s Jeseničanima pronašao zajednički jezik, preselio nekoliko porodica na svoje posjede. Purgstall je za svoj budući boravak odabrao Brlog kod Ozlja pa je tamo preselio i te Jeseničane.

 

Drugo iseljavanle je dopustio generalov povjerenik za Liku, Križanić, 17. kolovoza 1690. godine. Jovanu Drakuliću i Milinu Laliću dopustio je da iz Jesenice presele 60 obitelji u Korenicu (Horvat, 1941.). Ta su preseljenja potpuno nejasna pogotovo ako je potvrđeno u vojnim strukturama Vojne krajine da su doseljeni Vlasi iz krbavske Korenice u Jesenici na dobrome glasu. 

 

Eventualni razlog mogla bi biti okolnost da osmanska vlast u Lici prestaje 1689. godine te da je nakon povlačenja muslimanskoga življa ostalo puno životnoga prostora kojije bio privlačan.

 

Nadalje, razlog je mogao biti i zapušten jesenički krajolik koji je prije seobe Vlaha iz krbavske Korenice bio dugo godina rijetko nastanjen pa su i njive obrasle grmom. Privlačni faktor moglo je biti i Krbavsko polje koje je znatno prostranije od jeseničkoga.

 

Upravo za vrijeme tih seoba Jesenicu je posjetio senjski biskup Martin Brajković koji je sudjelovao u popisu župa i župljana u dijelu Senjsko-modruške biskupije. Prateći iseljavanje kao i one koji se za to pripremaju, ali ne život u obnovljenim stanovima kod Gredovitog vrha, Drizkovaca i Padeža, biskup je 1700. zaključio da u selu nije nikoga zatekao. To je kasnijim prepiskama protumačeno kao da u Jesenici nitko ne živi (act. conf. karlstad. granc betreff. lll. u kralj. zem. arhivu u Zagrebu). 

 

Doduše, postoji i mogućnost da se narod namjerno sklonio jer su Jeseničani popisivače i tada poistovjećivali s većim porezima i neprilikama.

 

Useljavanje u Jesenicu ponovo je intenzivirano pocetkom 18. stoljeća. Preseljenje je tražio onaj dio krbavskih Vlaha koji je 1687. nastanio rubne i slabo rodne dilelove Plaškog. Čini se da su zamolbu za preseljenje ovlašteniku generalu knezu Hanibalu Porziji dobro garnirali jer je u zamolbi stajalo da preseljenje traže dobri krajiški junaci te da bi naselili Jesenicu onakvu kakva je i bila. General je 13. prosinca 1705. odobrio da se tridesetorica Plaščana presele u Jesenicu te da zaprime zemljište jeseničko uz dužnost da straže grad i služe na krajini poput venturina (Horvat, 1941., Lopašić ,1879.).

 

Krbavski Vlasi koji su se u Plaški doselli 1687. pa su 1705. zatražili presljenje, u Plaškom su se kratko zadržali. Pored lošije zemlje, ralozi koji su ih potakli na seobu bili su i nesporazumi koje su imali s porodicama koje su u Plaškom boravile od ranije. 

 

Premda su Jeseničani rezultat miješanja naroda, važno je znati tko su bili krbavski Vlasi jer je njihova uloga u toj mješavini ipak bila velika. 

 

Krbavski Vlasi pripadaju skupini balkanskih vlaha koje je na Krbavu, po kojoj su kasnije i nazvani, naselio hrvatski kralj Matija Korvin, nakon 1463. godine. Prije doseljenja na Krbavu obitavali su na prostoru oko Grahova (Lopašić, 1879), kako je to pobliže ustanovio Karl Kaser 1712. godine, na prostoru izmedu Kupresa, Grahova i Knezpolja (Roksandić, 2003.). stanovništvo planinskoga kraja, iz kojeg su doselili krbavski vlasi, naviknuto je na surove i snjegovite zime i kratka i svježa ljeta. lzjašnjavali su se kao vlasi grčko-pravoslavne vjeroispovjesti. Od nastanka Srpsko-pravoslavne crkve smatraju se Srbima.

 

Krbavski Vlasi koji su preko Plaškoga doseljeni u Jesenicu nisu se mirili sa zatečenim pravima, kakva je imalo starosjedilačko stanovništvo. lznevjereno obećanje da će dobiti svoju pravu svojinu te obnovljenu utvrdu postalo je remetilački čimbenik u Jesenici. Godine 1710. izbila je pobuna protiv kapetana Purgstalla, s kojim su bili u suživotu više od 20 godina i koji je bio predstavnik vojno-krajiške vlasti. Pobunu je ugasio ogulinski potkapetan Sigismund Znika. Nema podataka o tome kako je pobuna ugušena. Tada su se takve situacije, unutar same Krajine, najčešće rješavale obećanjima a rijetko je korištena sila.

 

U Prosvjeti (1910.) je zabilježeno da se iza toga dogadaja Krajiška uprava pobrinula za uređenje jeseničkoga grada te niza vlasničkih pitanja. Promijenjena je i uloga utvrde tako da je Jesenica postala porkulabija u sklopu Ogulinske kapetanile. Takav je ustroj održan do 1746. godine (sl. 33)

.

 

 

Prof. dr. R.  Knežević, Lička Jesenica 50 - 61