"Ponavljanje je majka znanja" stara je latinska izreka. Tako i mi ponavljamo ovaj članak da ga što više Saborčana pročita i zapamti.
Prve pisane podatke o Saborskom nalazimo u Modruškom urbaru iz 1486. godine, kada su prilikom razdiobe imanja porodice Frankopan, knezu Bernardinu Frankopanu pripala 32 naselja, između kojih i Zaborsko (Saborsko).
U vrijeme pisanja Modruškog urbara postojao je u Saborskom i Frankopanski dvorac (Ličke župe, god.1985.str.117), a urbar navodi i "zemle crikvene na Zaborski ki pop derzi" (arhiv senjske biskupije FA 3). Modruški urbar svjedoči da je u Zaborskom godine 1486. postojalo 12 naseljenih i 6 i pol opustjelih kmetovskih imanja, frankopanski dvorac, feudalčeva domena i katolička crkva, te da su kmetovi osim vlastelinske morali obrađivati i crkvenu zemlju.
Tijekom 15. i 16. stoljeća, u vrijeme značajnih turskih osvajanja frankopanskih posjeda Modruškog vlastelinstva, Saborsko je bio također podložno prodiranjau turskih pljačkaških četa, ali nema podataka da je potpuno opustilo, već naprotiv, zbog svog geografskog položaja postaje zbijegom grupa i pojedinaca s ugroženog područja Rakovice i Bihaća. Saborsko se tada nalazi na granici dvaju carstava Austrije i Turske.
U 16. stoljeću ostalo je područje Saborskog bez svojih stalnih stanovnika. Uz vojsku onuda su se u mirnija vremena kretali još samo stočari sa svojim stadima.
Oslobođenjem Like i pomicanjem osmanske granice ka Drežniku, Izačiću i Cazinu, nastala su povoljnija vremena za ponovno naseljavanje stanovništva krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Veće naseljavanje stanovništva u Saborsko i okolicu izvršili su vlasti Vojne krajine [nedostaje izvor] za vrijeme Velikog bečkog rata (1683.-1699.), kada je raspoređena jedna veća skupina Hrvata i pravoslavnih Vlaha od oko 200 kuća i naseljena u Rakovičkom polju, Močilima i Saborskom.
Srednjovjekovno Saborsko ostalo je koncem 15. stoljeća bez stalnog stanovništva, jer je ono uništeno ili je izbjeglo pred Turcima. Nakon Požarevačkog mira 1718. područje je opet naseljivo. Od tada pa do 12. studenoga 1991. živjelo je to mjesto svojim osebujnim životom koji je prekinut spomenutog datuma dolaskom "nekih drugih Turaka". Ponovno je ondje zavladala pustoš.
Župna crkva bila je sagrađena 1726. godine na ruševinama ranije crkve, a župom je upravljao 1735. godine Pavao Draženović, rodom iz Brinja, glagoljaš. Ista godine, pred ulaznim vratima u nazočnosti arhiđakona i generalnog vikara blagoslovljeno je zvono u čast sv. Ivana Nepomuka (Josip Burić, Biskupija Senjska i Modruška u 18. stoljeću - KS, Zagreb, 2002.).
Novo središte okupljanja katolika postavlja se u Saborskom (Zaborskom), gdje se 1726. na ruševinama stare crkve gradi župna crkva Sv. Ivana Nepomuka. Otuda će se upravljati Rakovicom s obnovljenom crkvom Sv. Jelene i južnije s Orihovim Selišćem, (Drežničko Selište) s crkvom Sv. Ivana Krstitelja. Obilazeći biskupiju, biskup Pohmajević je mislio da će novu crkvu moći posvetiti već u kolovozu 1727., ali ju je našao još bez krova pa je posvetu morao odgoditi. Vjerojatno je već tada župom upravljao Pavao Draženović kojega nalazimo u spisima 1732. godine. Zvona, 1995/6, str. 5, Pohmajevićev nasljednik Benzoni kaže 1733. za crkvu da je u dobrom stanju, to znači da je već dovršena. Tu se misli na zidove i krov, a ne na potpuno uređenje unutašnjosti, jer će još 1747. biskup Čolić zabilježiti da crkva nema oltarne slike, a 1755. naređuje da se dogradi sakristija. Za župni stan, kaže Benzoni, da je u dosta lošem stanju, a nalazi se u glavnom naselju, dok je crkva udaljena od stana pola sata hoda. Na području župe tada je 28 kuća. Tu biskup zacijelo ne misli na Rakovicu i Smoljanac koji su također u crkvenopravnom smislu bili ovisni od saborčanskog župnika, ali zbog velike udaljenosti tretirali su se kao zasebne cjeline. Rakovica će 1750. postati vikarijat, sa svojim svećenikom, ali je i dalje ostala formalna ovisnost od Saborskog. Inače je saborčanski župnik još prije izrazio spremnost Rakovicu prepustiti upravi slunjskog župnika. Orihovo Selište i dalje ostaje pod izravnom upravom upravitelja župe Saborsko, iako je ono od župskog središta udaljeno pet sati, a od Rakovice samo sat (?) hoda.
Vojna karta: First Military Survey (1763-1787)
Kartografski prikaz osmatranja prema turskoj granici iz 1769. detaljno određuje naselje Saborsko i poziciju današnje kapele u odnosu na naselje pod nazivom S. Johan Nepom. (sv. Ivan Nepomuk). Usporedbom suvremenog kartografskog prikaza (Veliki atlas Hrvatske - 112-C1) pozicija današnje crkve Blažene Djevice Marije odgovara župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka..
Iz rukopisne građe "Podaci za župe" - zavedeno 1925. godine (Biskupski arhiv Senj) doznajemo da o postanku " ove župe nije nigdje ubilježeno, a župljani su se naselili bježeći pred Turcima iz Donje Like - Pazarišta".
Iz knige; Modruška ili Krbavska biskupija, Povodom 550. obljetnice prijenosa biskupijskog središta iz Krbave u Modruš. Autor dr. Mile Bogović, Gospić 2010. Izdavač Gospićko-senjska biskupija
Željko Holjevac, Ogulinska pukovnija (1746.-1873.)
(Iz ove knjige sam uzeo samo one djelove teksta gdje se spominje Saborsko)
Uvod
"Ivan Dominik Vukasović, senjski kanonik i otočki župnik, napisao je 1777. u svojem zemljopisnom i povijesnom opisu Karlovačkoga generalata o Ogulinskoj pukovniji slijedće: "Ogulinska pukovnija ovako je podjeljena na distrikte. Ona, naime, počinje od turske granice, od Devčić brda i Bliznice preko brda Mašvine te zauzima distrikt u dužini preko Tržića, Plaškoga i Modruša te preko planine Kapele prema Brinju, Krmpotama i starome burgu Ledenicama. U širini pak ide od Polojske kose preko Tounja, Oštarija, Ogulina, Gomirja, Vrbovskog i Moravica". Slične priručnike i enciklopedijske obavijesti o pukovniji ponudili su poslije Vukasovića i drugi aautori, npr. Ognac de Luca, Joseph Lichtenstern, Franjo Lulije Fras, Franz Raffelsperger i Vinko Sabljar".
(...)
"Ogulinska pukovnija graniči na sjeveru na Kupi, na istoku s Banskom vojnom krajinom, na jugu s Otočkom pukovnijom, na jugozapadu s riječkim područjem i na zapadu s Kranjskom (...) Ovaj je kotar vrlo brdovit; prema jugozapadu se nalazi poznato brdo Klek, na čijem je vrhu visoka stijena. Jugoistočno od Ogulina, kod Tounja, blizu Jozefinske zemaljske ceste prema Senju, nalazi se poznata tounjska dvostruka špilja; (...). Većina zaravni u Ogulinskoj pukovniji leži prema jugu, gdje su poznata polja: Plaščansko, Brinjsko, Ogulinsko i Oštarijsko".
(...)
"Ogulinska pukovnija, treća je pukovnija Vojne krajine, svoga imena. (...) Broj stanovnika bio je 1815. ukupno 47.465 (...) godine 1825. broj stanovnika je iznosio 55.920. Broj naseljenih mjesta je 107", navodila je Opća enciklopedija znanosti i umetnosti u Leipzigu 1832. godine. Franjo Julije Fras definirao je Ogulinsku pukovniju 1835. u svojoj Cjelovitoj topografiji karlovačke Vojne krajine slijedećim riječima: "Ogulinska pukovnija broji 110 mjesta s 5.435 kuća i 59.002 stanovnika. (...) Ovaj pukovnijski okrug graniči na istoku s Turskom i sa Slunjskom pukovnijom, na Jugu s Otočkom pukovnijom, na zapadu s Primorjem a na sjeveru s građanskom Hrvatskom". (Holjevac 2012.)
Na istočnoj granici Ogulinske pukovnije nalazilo se Saborsko, na granici dvaju carstava, Austrijskog i Turskog.
"Pukovnija je od početka (1746.) djelovala kao područna vojno-upravna i teritorijalno-organizacijska cjelina. Sastojala se od 16 satnija kao lokalnih jedinica, na terenu određenih tako da svaka može dati podjednak broj potrebnih vojnih obveznika. Satnije su imale uprave i organizacijske ovlasti nad pojedinim krajevima, naseljima ili djelovima naselja u pukovniji. Popisna tablica karlovačkih pukovnija iz siječnja 1754. pokazuje slijedeći raspored ogulinskih pješačkih satnija: prva satnija, nazvana tjelesnom, obuhvaćala je dio Dubrava i Ponikve, druga (pukovnička) dio Ogulina i Gomirje, treća (potpukovnička) dio Plaškog, četvrta (bojnička) dio Tržića i Tounja, peta dio Tounja i Dubrava, šesta dio Tržića i Poloj, sedma Drežnicu i dio Modruša, osma Oštarije, deveta dio Tržića, Podmelnicu, Gornju Mrežnicu, Vrelo i Slunjčicu (danas Slušnicu), deseta dio Ogulina i Otoka, jedanaesta Primišlje (Thalheimsy Polloi), dvanaesta Cerovnik i dio Otoka, trinaesta Moravice, Vrbovsko i dio Saborskog, četrnaesta dio Plaškog, Jesenicu i dio Saborskog, petnaesta dio Tounja i Oštarija i šesnaesta dio Dubrava i Erdelj". (Holjevac 2012.)
"Ogulinska pukovnija je 1787. podjeljena na slijedećih 12 bojnih satnija: 1. Ogulinska, 2. Josipdolska, 3. Tounjska, 4. Tržićka, 5. Slunjčička, 6. Rakovička, 7. Jesenička, 8. Plaščanska, 9. Modruška, 10. Jezeranska, 11. Brinjska i 12. Krivoputska.
1819. je nakon nekoliko manjih promjena u proteklom razdoblju, poslijednji put došlo do promjene u prostornom rasporedu satnija unutar pukovnije.
"Ogulinska će pukovnija bez daljnjih teritirijalnih promjena biti podjeljena na slijedećih 12 satnija: 1. Krmpotska (Krivi Put), 2. Brinjska (Brinje). 3. Jezeranska (Jezerane), 4. Modruška (Gornji Modruš), 5. Oštarijska (Oštarije), 6. Ogulinska (Ogulin), 7. Drežnička (Drežnik), 8. Plaščanska (Plaški), 9. Rakovička (Rakovica), 10. Primišljanska (Gornje Primišlje), 11. Tounjska (Tounj) i 12. Dubravska (Dubrave)".
U ovoj poslijednjoj promjeni, ukinuta je Jesenička, a osnovana nova Drežnička satnija i tom prilikom je Saborsko priključeno Drežničkoj satniji.
Katastar 1871. Cadastral maps (XIX. century)
Satnije Ogulinske pukovnije:
(...)
"Drežnička satnija imala je deset naselja: Drežnik, Smoljanac, Saborsko, Irinovac, Grabovac, Lipovača, Sadilovac, Donji Vaganac, Gornji Vaganac, i Rešetar. Sredinim 19. stoljeća Drežnička je satnija imala tri katoličke župne crkve (Drežnik, Saborsko i Gornji Vaganac), jednu pravoslavnu parohijsku crkvu (Sadilovac) i četri općinske narodne škole (Drežnik, Saborsko, Gornji Vaganac i Sadilovac). Zapovijedništvo satnije nalazilo se u Drežniku. Mjesto je imalo katoličku župnu crkvu Sv. Antuna Padovanskog, stari frankopanski grad na korani i općinsku narodnu školu. U Smoljancu je bila mala drvena katolička kapelica. Saborsko je bilo časnička straža s katoličkom župnom crkvom Sv. Ivana Nepomuka i jednom katoličkom kapelom. (Željko Holjevac, 2012.)"
Saborsko je 1802. bilo u Jeseničkoj, a 1819. pridruženo je Drežničkoj satniji.
"Jesenica je imala pravoslavnu parohijsku crkvu Sv. Proroka Ilije, općinsku narodnu školu i razrušeni grad s kulom. Bila je satnijsko središte, a satnik je stolovao u starom gradu , ali je Jesenička satnija 1819. bila raspuštena i pridružena Plaščanskoj satniji. Kasnije je Jesenica bila samo časnička straža, a mjesni je časnik boravio u razrušenom gradu s kulom."
Straže
(...) "u opisima karata iz 1775. nastalih jozefinskom izmjerom redovito se nalaze pisane napomene o planiranim postupcima u slučaju obrambenog rata. "Vrlo je lako neprijatelja zadržati od prodora preko planine Kapele pomoću stražarnice koja se na ovoj sekciji vidi iznad Jesenice, pri čemu je ondje dovoljno imati jedan bedem i razoriti ostale pješačke staze, kako one na Kapeli tako one iza Jesenice i Saborskog" glasila je podcrtana napomena vezana uz opis toga kraja u jozefinskom katastru." (Željko Hojevac 2012.)
Govor
"U Donjem Vagancu, Drežniku, Krivom Putu, Krmpotama, Rakovici i Saborskom stanovnici su 1850. bili štokavci, porijeklom Bunjevci koji su u Krmpotskoj satniji rabili novoštokavski ikavski govor zapadno-hercegovačkog porijekla, a pravoslavci novoštokavski ijekavski govor istočno-hercegovačkih ishodišta."
Ceste
Jozefina (Jozefinska cesta, Josipova cesta, cesta Karlovac – Senj) povijesna je cesta koja povezuje grad i luku Senj na obali Jadranskoga mora s gradom Karlovcem u središnjoj Hrvatskoj, odnosno sjeverno hrvatsko primorje i središnju Hrvatsku.
Cesta je građena od 1775.-1779. godine. U čast svog inicijatora dobila je nova cesta naziv Via Josephina, tj. Jozefinska ili Josipova cesta.
"Ne računajući Jozefinu, u drugoj polvici 18. i prvoj polovici 19. stojeća sagrađene su ili popravljane još neke važne ceste i putovi u Ogulinskoj pukovniji. Na dijecezanskoj karti katoličkog i pravoslavnog obreda u Ogulinskoj pukovniji iz 1831. ucrtane su tri najvažnije prometnice: Jozefinska cesta Karlovac - Senj preko Josipdola i Modruša, cesta od Vrbovskog preko Gomirja, Ogulina, Josipdola, Plaškog, Ljupče i Rakovice do Prosičenog kamena na Korani i cesta od Senja do Novoga u Vinodolu iz 1784. godine. Pored spomenute tri ceste, koje su imale magistaralno značenje, sredinom 19. stoljeća postojalo je još 13 važnijih cesta i putova u Ogulinskoj pukovniji:" (...), među njima nama zanimljiva, "cesta prema kordonu od Jezerana preko Stajnice, Male Kapele, Jesenice i Saborskog do Drežnika, put od Plaškog do Jesenice. (...)" (Željko Holjevac 2012.)
Crkve
"Na području Ogulinske pukovnije tijekom prvih nekoliko desetljeća njezina postojanja nalazilo se osam katoličkih župa: Brinje, Ledenice, Krmpote, Modruš (sa sjedištem u Gornjem Modrušu), Ogulin, Oštarije, Saborsko i Tounj. Poslije 1781. zaživjela je župa u Rakovici, a Fras piše da je 1784. osnovana i župa u Križpolju." (...) "Ogulinski župnik i prekokapelski dekan Matija Kukinić, dao je 1795. podatke o župama i mjesnim kapelanijama na području Ogulinske pukovnije. Župnici su tada bili:" (...), "Josip Kranjčević u Saborskom", (...)
Početkom 19. stoljeća, 1808. župnik u Saborskom je bio Ivan Borić, 1840. župom Saborsko upravljao je Miko Protulipac.
Škole
"Općinske narodne škole u Ogulinskoj pukovniji bile su do 1848. raspoređene po satnijama na slijedeći način: jedna u Krmpotskoj (Krivi Put), četri u Brinjskoj (Brinje, Letinac, Prokike, Vodoteč), četri u Jezeranskoj (Jezerane, Križpolje, Stajnica, Lipice), tri u Modruškoj (Gornji Modruš, Zagorje, Donja Drežnica, Kunić), dvije u Ogulinskoj (Ogulin, Gomirje), čerti u Drežničkoj (Drežnik, Saborsko, Sadilovac, Vaganac), dvije u Plaščanskoj (Plaški. Jesenica), četri u Rakovičkoj (Rakovica, Ljeskovac, Gornja Močila, Nova Kršlja), tri u Primišljanskoj (Gornje Primišlje, Mrzlo Polje, Tobolić), dvije u Tounjskoj (Tounj, Tržić) i tri u Dubravskoj satniji (Dubrave, Ponikve, Generalski Stol)". (Željko Holjevac 2012.)
Članak će se nadopunjavati...