.

Saborsko je malo ličko mjesto smješteno u zakrivljenoj, dugoj i uskoj kotlini, udaljeno od Plitvičkih jezera oko petnaestak kilometara. Svojim se sjevernim dijelom oslanja na slunjski poligon, dok se sa zapadne strane sela, u gustoj šumi Male Kapele, nalazi kompleks vojarne Jugoslavenske narodne armije — Lička Jesenica. Saborsko se nalazi na važnoj prometnici koja kroz potkapelsku kotlinu i mjesto Lička Jesenica vodi prema Plaškom i Ogulinu. Do Domovinskog rata, Saborsko je kao mjesna zajednica pripadalo općini Ogulin. Za vrijeme komunističke Jugoslavije selo je bilo stigmatizirano kao „ustaško gnjezdo“, jer se za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske oko 600 mještana našlo u ustaškoj vojsci. Više od polovice njih pobijeno je na Križnom putu nakon rata, bez ikakvog suda, dok su posljednji križari pogubljeni u okolici sela 1948. godine.

U ovom dijelu Hrvatske, Saborsko je jedno od prvih mjesta koje se našlo u potpunoj blokadi te jedno od prvih koje su napali srpski teroristi. Naime, od „Krvavog Uskrsa“ (31. ožujka 1991.) na Plitvicama, Saborsko se povremeno nalazilo u prometnim blokadama od strane četničkih terorista s područja Plaškog te sela nastanjenih Srbima u okolici. No, od 5. kolovoza 1991. Saborsko je u potpunoj blokadi. Tog jutra, u 6 sati, selo je iz pravca Ličke Jesenice napadnuto sa 300 minobacačkih projektila. Do tada su četnički teroristi u više navrata pucali s okolnih brda na policijske patrole koje su od „Krvavog Uskrsa“ čuvale mjesto, i to najčešće podlo — koristeći prigušeno oružje.

Vidjevši što nam dojučerašnje „komšije“ spremaju, zatražili smo od Policijske uprave karlovačke da se oformi Policijska ispostava Saborsko, što je nakon „Krvavog Uskrsa“ i učinjeno. Nas 24, svi iz Saborskog, priključili smo se PI Saborsko.

Mjesto je uglavnom smješteno uz cestu i proteže se u duljini od osm kilometara, što nas je u slučaju napada četnika iz više pravaca moglo staviti u vrlo nepovoljan položaj. Zbog učestalih srpskih provokacija, krajem lipnja Policijska uprava karlovačka šalje vod specijalaca iz Karlovca koji se stacionira u mjesnoj školi. Dolaskom te pomoći, u mjestu koje je tada brojilo oko 830 stanovnika, osjetilo se olakšanje. Nije nevažno spomenuti ni da je tako malo mjesto, od ljeta 1990. do svibnja 1991., dalo oko stotinu redarstvenika.

Veliki broj Saborčana početkom 90-ih živio je u većim hrvatskim gradovima jer su, zbog prijašnje srbokomunističke politike i sustavnog iseljavanja koje je ista provodila, morali odlaziti „trbuhom za kruhom“. Saborčani su tijekom jugoslavenskih godina na svojoj koži osjetili „bratstvo i jedinstvo“ — najbolje vidljivo u činjenici da je bilo opasno dočekati mrak u srpskom selu.

Vratimo se na 5. kolovoza 1991. kada je na Saborsko izvršen prvi napad minobacačima s ličke pruge tj. željezničke stanice Lička Jesenica. Kad je započeo napad zapovjednik specijalaca naređuje nam da evakuiramo sve mještane radi njihove sigurnosti, a nama naoružanima naređuje da formiramo linije obrane i branimo selo. Nakon što smo mještane skupili na jedan šumski predio, isti zapovjednik naređuje svom vodu da se formira kolona i da krenu prema Rakovici. Pamtim njegovu izjavu: „Što ako meni netko od ljudi ovdje pogine?“ — iako je tada imao samo jednog ranjenog u nogu zbog neopreznog rukovanja oružjem. Pomislio sam: „Pa nisi ovdje došao trešnje brati!“

No nas 17 policajaca ostaje braniti mjesto. U ranim jutarnjim satima u pomoć nam stiže vod specijalaca iz Slunja i policajci iz Drežnik-Grada. Tada češljamo teren i utvrđujemo linije obrane s težištem prema Ličkoj Jesenici. Jugo-armija iz vojarne u Ličkoj Jesenici još uvijek glumi neutralnost, ali potajno naoružava lokalne četnike. Od 5. kolovoza 1991. napadi četnika su sve učestaliji. Nakon petnaestak dana, Slunjani i policajci iz Drežnik-Grada odlaze jer četnici iz koreničkog kraja napadaju i njihova sela. Tada nam se pridružuje petnaestak mlađih mještana s lovačkim naoružanjem, a poneki i potpuno bez oružja. U tim trenucima moglo se osjetiti kako hrvatsko srce kuca kao jedno.

Međutim, nakon nekog vremena ostajemo bez zaliha streljiva i sve više izbjegavamo odgovarati na četničku vatru, što njih dodatno zbunjuje i obeshrabruje jer ne mogu locirati naše položaje. Početkom rujna nas četvorica odlučujemo se probiti preko Male Kapele do hrvatskog sela Lipice u brinjskom kraju i potražiti streljivo za obranu. U proboj krećemo Pera Gigo, Slavko Ceranić (zapovjednik ispostave), pokojni Darko Dumenčić i ja. Krećemo oprezno po šumskom predjelu, te u smiraj dana stižemo do vrhova Male Kapele, gdje uočavamo tragove četničkih zasjeda. Nismo znali gdje smo točno, a o paljenju vatre nismo smjeli ni razmišljati da ne bismo otkrili svoj položaj. Jedino što nam je preostalo bilo je zaspati i odmoriti se. Natrgali smo jelovih grana, prostrli ih po zemlji i legli jedan pored drugog. Spavanje je bilo teško zbog hladnoće. Prije zore krećemo dalje — u neizvjesnost, najviše vođeni intuicijom. Prije podneva izlazimo iz kapelskih šuma ispred nepoznatog sela. Slavko po sjećanju prepoznaje da se radi o Glibodolu, selu miješanog stanovništva, što predstavlja opasnost jer ne znamo pod čijom je kontrolom. Slavko sam odlazi prema kući jednog poznanika. Nakon sat vremena vraća se s hranom i vodom — itekako nam potrebnom — i upozorava da četnici povremeno dolaze u srpski dio sela. Savjetuje da pričekamo dok on ne dođe autom i preveze nas u Lipice. Tako i činimo.

U Lipicama upoznajemo policajca Matu Bićanića koji nas prevozi u Ogulin. Javljamo se zapovjedniku Ujeviću i tražimo pomoć u ljudstvu, oružju i streljivu za obranu Saborskog. Nakon prve noći u čistom krevetu, u kući Slavkovog punca, odlazimo u policijsku postaju u Ogulinu, odakle nas zapovjednik šalje u banku po plaće za nas i ostale policajce iz Saborskog. Ostali smo zatečeni jer nitko od nas nije očekivao plaću — prva misao bila mi je: „Pa ljudi moji, rat je — kakva plaća?“ Uostalom, u Saborskom nam je novac malo znači jer se malo toga moglo kupiti. Zapovjednik objašnjava da nema dovoljno ljudi da ih pošalje s nama jer je i ogulinski kraj ugrožen od četnika iz Plaškog. Sve što nam može dati jest nekoliko stotina metaka i nešto sanitetskog materijala.

Saborsko je već dugo bez struje jer su nam je „komšije" isključili. Nama Saborčanima prilično je neobično gledati ljude u Ogulinu kako na terasama bezbrižno ispijaju kave i raspravljaju o situaciji u Hrvatskoj, dok u našem selu u trgovinama nema ni osnovnih namirnica. 
Slavko ostaje u Ogulinu kod žene i malog djeteta. Nas trojicu njegov punac Dinko prevozi do Lipica i Glibodola, odakle krećemo natrag prema Saborskom s toliko potrebnim streljivom. Povratak je još mukotrpniji, jer sada nosimo težak teret, no to je streljivo omogućilo selu da još neko vrijeme odolijeva napadima. Kroz Kapelu se probijamo oprezno; u daljini vidimo svoje Saborsko, a pri kraju puta uspijevamo izbjeći patrolno vozilo JNA. Na opće zadovoljstvo branitelja, vraćamo se u selo. Unatoč tome, i tada je bilo „nevjernih Toma“ koji nisu vjerovali da ćemo uspjeti. No, nas trojica — iako sam imao 20 godina, Darko također, a Gigo sa 24 bio „stari lisac“ — pokazali smo iznimnu hrabrost i odvažnost.

Ovim smo pothvatom otkrili „put spasa“, kojim sam i kasnije prelazio Kapelu i dopremao streljivo u ruksacima kako bismo mogli braniti naše voljeno Saborsko. Tim putem prošla su i još dva konvoja pomoći koji su kroz četnički obruč išli prema Saborskom i slunjskom kraju, a kasnije su ga koristili i Tigrovi u akciji Oluja. Sudionik sam i tih akcija o kojima ću pisati u nastavku.

11. lipnja 2012.
Maćan

2. dio

Borba za goli život nastavlja se dok četnici sve više stežu obruč oko Saborskog. Ranjena su nam dva branitelja, a četvorica su upala u postavljenu četničku zasjedu na šumovitom dijelu ceste prema Plitvicama, od kojih trojica na mjestu bivaju ubijena četničkim rafalom, dok jedan ostaje živ, ali teško ranjen, u vozilu.

U to vrijeme ostali smo pri kraju zaliha hrane i streljiva te se odlučujemo da jedna grupa nas branitelja krene vozilom u Slunj po pomoć. Krenuli smo šumskim cestama kroz Rakovičku uvalu, koja graniči s vojnim poligonom. U Slunju, točnije u zapovjedništvu policije, ne nailazimo na razumijevanje zapovjednika Panića. Pravdao se da streljiva ima samo za potrebe obrane grada Slunja.

Pomalo bijesni odlazimo, razočarani njegovom reakcijom. Riskirali smo svoje živote vozeći se kroz guste šume kojima patroliraju četničke bande, a na kraju nismo dobili ni šaku metaka. Vrativši se u Saborsko, shvaćamo da nam nema druge nego opet krenuti preko Kapele u Ogulin, po treći put, jer smo tada već ostali na dva okvira metaka po branitelju. Koliko nam je streljivo bilo potrebno svjedoči i naša reakcija kada smo u rovu pronašli nekoliko metaka za puškostrojnicu BREN – veselili smo se njima kao mala djeca. Puškostrojnicom, koja nam je u najžešćim napadima četnika ulijevala hrabrost svojim karakterističnim zvukom, rukovao je Petar Matovina , koji je pokazivao nevjerojatnu hrabrost. Jednom je tako u trku pucao ravno na četnike i pritom se glasno derao, što je četničkim kukavicama ledilo krv u žilama i rezultiralo njihovom bežanijom. Meni je osobno ulijevao toliku hrabrost da sam s njim bio spreman otići ravno u pakao, bez brige da će me ostaviti dok god je živ. Jednom sam mu savjetovao da ne čini takve pothvate jer sam se bojao da će ga pogoditi – čovjek njegovih kvaliteta bio nam je prijeko potreban. Na to mi je odgovorio: „Ne plaši se, rođo, neće mene metak.“

Ovoga puta odlučili smo da u proboj krene veća grupa od nas devet branitelja. Ova je odluka bila prilično riskantna jer su do našeg povratka četnici mogli probiti liniju obrane, koju je tada branio manji broj mještana i branitelja. No nismo imali previše izbora – bez streljiva bi i branitelji i mještani morali krenuti u proboj, a ta nam je opcija bila na samom dnu liste.

Krećemo rano ujutro i marširamo šumom koju nam je dragi Bog podario da nas skrije od krvoločnih ubojica. Tada smo već bili uigrana ekipa. Svi naši dogovori realizirani su gestikulacijom, a buku smo svojim hodom sveli na minimum.

Nakon deset sati iscrpljujućeg marša stigli smo u Lipice, odakle nas naš vjerni prijatelj Mate Bićanić, zajedno s nekoliko drugih, prebacuje vozilima do Ogulina. Moram naglasiti da smo u Lipicama od strane mještana svakim prelaskom bili zbrinuti kao kraljevi. Ničega nam nije nedostajalo – hranili su nas vrhunski, a spavali smo u najboljim sobama koje su ti dobri ljudi imali. I danas ih držim u srcu i rado ih se sjećam.

U Ogulinu smo saznali da je u Zagrebu osnovan Zavičajni klub Saborčana, koji je okupljao ljude porijeklom iz Saborskog, a koji su se htjeli probiti našim putem spasa i doći braniti svoje selo. No to je tada još bilo nemoguće jer nisu imali potrebno oružje da krenu s nama.

Zahvaljujući Mati i Slavku Kovačiću nabavljeno nam je nekoliko sanduka bombi i streljiva koje smo na leđima nosili prema Saborskom. U ogulinskoj policijskoj postaji morali smo se skrivati jer se tamo nalazilo nekoliko policajaca srpske nacionalnosti koji su nas mogli izdati četnicima, što se kasnije pokazalo točnim prilikom ispitivanja zarobljenih četnika.

Shvatili smo da naši zapovjednici ne šute o našem dolasku – čak su nam doveli milicajca Jovu iz Ličke Jesenice kao „dobrog poznavatelja“ šuma, da nam predloži novu rutu povratka. Sjećam se da sam ga slušao zainteresirano, dok sam u sebi govorio: „Hvala ti, druže Jovo, na sigurnoj zasjedi.“ Nakon toga odlučili smo da o našem povratku nitko ne smije ništa znati – pa čak ni zapovjednik, u kojeg smo izgubili povjerenje jer je olako pred Jovom otkrivao naše namjere.

Streljivo koje su nam braća Kovačić nabavila nalazilo se u potkrovlju policijske postaje, a da bismo ga prenijeli izvan postaje morali smo proći pored ureda u kojima su bili potencijalni „srpski milicajci“ koji su nas mogli izdati. I kao za vraga, dok smo nosili streljivo, na stubištu smo sreli Radu i Simu, čije su oči ostale prikovane za sanduke. U tom trenutku pomislio sam: „E, jebem te srećo… ovog puta nam ne gine zasjeda.“

Zapovjednici su nas potom okupili u jednom od ureda i, hvaleći naše podvige, počeli nas častiti viskijem. Stvorili su se i novinari riječkog Novog lista, koji su nas fotografirali i zamolili da krenu s nama i napišu priču. Odbili smo ih jer nam nije bilo do slikanja, niti nam je bilo do „slave“. Prisutni su bili zapovjednik Ujević, pomoćnik Brozović i zapovjednik specijalne policije Turković. U jednom trenutku zapovjednik Ujević se obratio riječima: „Dečki, i kod nas je situacija teška i ne možemo vam drugačije pomoći osim streljivom i s dva karabina koja smo vam dali.“

Na naše zahtjeve da s nama krenu dečki iz specijalne policije porijeklom iz Saborskog, te dečki iz Ogulinskog Zagorja koji su htjeli ići s nama, zapovjednici odgovaraju da ih ne mogu pustiti jer i njima treba pomoć.

Na kraju nam se obratio zapovjednik: „Ovo je naš plan kako vam pomoći. Ovim putem kojim ste vi došli izvedite narod i stoku, a mi ćemo vas zbrinuti ovdje u Ogulinu.“ Na te njegove riječi Petar Matovina skoči kao ošinut i kaže: „To vi nama nudite predaju? Hvala vam na takvoj pomoći, ali mi ćemo se sami braniti! Idemo, dečki, ovdje više nemamo što tražiti!“ Žustro smo napustili ured. Danas, kad razmišljam o tom sastanku, na pamet mi pada pomisao o trgovanju teritorijem.

Nakon pada Saborskog u ruke mi je došla fotografija koju su novinari Novog lista snimili u uredu zapovjednika. Zanimljivo je bilo što smo Petar Matovina i ja bili zaokruženi flomasterom. Na moj upit jednom od zapovjednika zašto smo zaokruženi, rekao mi je: „Mislili smo da ste mrtvi.“ Ježim se na samu pomisao da je netko s naše strane možda želio da budemo mrtvi, jer se nismo pokorili službenim željama da napustimo Saborsko.

Prije odlaska iz Ogulina osmislili smo priču da ćemo noćiti u Lipicama i ujutro krenuti put Saborskog, jer smo zbog događaja u Ogulinu izgubili povjerenje u tamošnje zapovjedništvo te smo se od tada odlučili uzdati samo u sebe. Puni gorčine, ali s još većom željom da obranimo svoje selo, krenuli smo prema Saborskom kasno poslijepodne.

Noć nas je uhvatila u blizini vojarne Lička Jesenica, gdje smo u šumi prespavali. U neko doba noći začuli smo lom suhih grančica, što nas je toliko preplašilo da smo svi skočili. Na naše zadovoljstvo shvatili smo da to ipak nisu četnici, nego da se u mraku nalazi medvjed. Iako je u tim napetim trenucima bilo priče da ga rafalom ubijemo, na našu i njegovu sreću – produžio je svojim putem.

Ujutro nas je u šumi okružila gusta magla, a mi nismo imali ni kompasa ni karte. Iako sam još prije mraka zapamtio orijentir u pravcu jednog suhog stabla, većina je odlučila da krenemo drugim putem. Odlučio sam poštivati volju većine i krenuo, natovaren kao mazga, iako sam znao da idemo u krivom smjeru. Nakon nekoliko sati došli smo do ruba šume s kojega smo vidjeli krovove kuća i štala na koje nismo trebali naići da smo se kretali pravom rutom. Shvativši da smo na krivom putu, plan povratka uzeo sam u svoje ruke i naredio da se nitko ne petlja u moj izbor puta. Ostali nisu imali zamjerke jer se pokazalo da sam od početka bio u pravu.

Dok smo se kretali šumom pratila nas je kiša, koja je neprestano padala od jutra. Bili smo mokri i žedni, jer smo sve zalihe vode potrošili zbog neplaniranog lutanja. Ja sam već toliko ožednio da sam zagrlio bukvu i srkao vodu koja se slijevala niz deblo. Dečki su me promatrali i čekali da se maknem, pa da i oni piju. Pogledao sam ih i kroz smijeh rekao: „Dečki, u šumi ste gdje ima bukvi koliko hoćete – samo ih zagrlite i pijte!“ – na što su svi poskakali do stabala.

Ubrzo smo naišli na cestu i s olakšanjem utvrdili da je to cesta koja prolazi pored vojarne Lička Jesenica. Krenuli smo cestom jer smo bili premoreni za daljnje probijanje kroz šumu. Nedugo zatim čuli smo buku automobila. U tom trenu nismo se odlučili za borbu – zbog blizine vojarne, umora i teškog tereta – te smo skočili s ceste u rupu duboku tri do četiri metra. U nju smo skočili svi osim Petra Matovine, koji se sakrio iza jednog grma. Kad je vozilo prošlo, Petar je bio dovoljno blizu da prepozna automobil otet katoličkom svećeniku sa slunjskog područja, a u njemu petoricu naoružanih četnika. Petar je prepoznao neke četnike u autu i nije mogao prežaliti što ih nije likvidirao, ali u toj situaciji to bi bilo preopasno.

Na kraju vrlo teškog puta stigli smo u selo. O radosti mještana ne treba ni govoriti. Izvršili smo popunu streljiva i nastavili braniti Saborsko svim srcem.

18. lipnja 2012.
Maćan

3.dio

Noć je; sjedim za računalom u toploj kući dok grmljavina tutnji, a prolom oblaka natapa Saborsko. U tim mi se trenucima misli vraćaju u jednu naoko sličnu noć ljeta 1991. godine. Toga dana na školsko igralište sletio je helikopter tzv. JNA u kojem su bili načelnik Policijske uprave karlovačke Štajduhar i oficir JNA, meni sada nepoznatog imena. Njih dvojica sklopili su opće primirje. JNA je u to vrijeme još uvijek glumila neutralnu stranu u sukobu.

Meni je dobro poznata „neutralnost“ JNA jer sam u ožujku 1990. odslužio vojni rok u Crnoj Gori, gdje sam zbog ponašanja oficira i vojnika srpske nacionalnosti imao osjećaj da sam među četnicima. Nije bilo ništa bolje ni sa rezervistima koji su u krugu vojarne otvoreno srbovali, propitujući nas vojnike tko je odakle. Zbog mojeg imena Petar i zbog toga što sam Ličanin s Plitvica automatski su me proglašavali „svojim“, uvjereni da je Lika nastanjena samo Srbima.

Kojoj je strani bila naklonjena JNA lako se može shvatiti iz zapovijedi komandanta vojarne, koja je pod prijetnjom vojnog suda zabranjivala da se na istom mjestu smiju naći tri vojnika hrvatske, albanske ili neke druge narodnosti. Odnos komandanta i JNA prema vojnicima drugih narodnosti opisuje i ova apsurdna naredba: iako nedjeljom nije bilo izobrazbe u vojarni, te su nas nedjelje, na katolički Uskrs 1989. godine, zadužili lopatama i krampovima te nam naredili da okopavamo drveće i krpama brišemo prašinu sa kamenja.

Nedugo nakon tog „radnog Uskrsa“ bio sam pozvan na razgovor kod oficira za bezbjednost, kako se tada zvao. Prije razgovora uhvatila me trema jer sam prije dolaska u vojsku bio u Njemačkoj kod roditelja i tamo stupio u kontakt s našom emigracijom. Nakon što me ispitao tko sam i odakle dolazim, uslijedilo je pitanje ima li u mom kraju nacionalizma. Ja sam odgovorio kao iz puške: „Nema.“ Na takav odgovor počeo se iz svega glasa derati na mene riječima: „Kako nema?! Ja znam da ima! Marš, gubi mi se s očiju!“

Ništa bolje nije bilo ni tijekom odlazaka izvan vojarne, gdje smo mi Hrvati, ali i Slovenci i Albanci, bili predmet napada i raznih provokacija.

Niti sat vremena nakon što je potpisano primirje i nakon što je helikopter odletio, izdata nam je zapovijed da izvadimo metak iz cijevi zbog mogućnosti „slučajnog opaljenja“ i time kršenja primirja s naše strane. Ali dok smo se mi držali zapovijedi, četnici iz Ličke Jesenice krenuli su nas tući iz svih oružja, žestinom kao rijetko do tada. Bio je to samo još jedan primjer primirja na papiru. Dolaskom noći, uz jeku i bljeskove minobacača, nastupila je i nebeska grmljavina te prolom oblaka koji je nakon nekog vremena utišao spodobe željne krvi i uništenja.

Pored mene je bio moj prijatelj iz djetinjstva, s nadimkom Oko. Nedugo prije ovih događaja pobjegao je iz JNA, a ja sam mu ustupio svoj službeni pištolj. Bio je izrazito hrabar i sposoban, a cijelo je vrijeme maštao kako će pištoljem zarobiti četnika i uzeti mu naoružanje da bi se imao čime braniti.

Ležali smo šćućureni u nekom prirodnom rovu koji smo uočili prije noći. Bila je mrkla noć, a samo su bljeskovi munja povremeno osvjetljavali nebo. U jednom trenutku bili smo mokri do gole kože jer je naš rov zapravo prirodno korito koje je stvorila bujica vode što je za vrijeme proloma oblaka tekla sa brda Sivik.

S nama je bilo još nekoliko dječaka–ratnika koji hrabrošću nisu odudarali od nas starijih. Izdvojio bih braću Zorana i Anđelka, tada 15 i 16 godina. Njihova se kuća nalazila pedesetak metara od šumarka iz kojeg su četnici često pucali po selu, a u njihovom voćnjaku bio je rov iz kojeg su odbijeni mnogi napadi. Majka Zorka rodila je petero sinova i svi su bili branitelji od prvog dana agresije. Iako smo dva mjeseca bili bez struje i namirnica, tetka Zorka kuhala je nama braniteljima kao i svojoj djeci.

Prisjećajući se Zorke, često mi padnu na pamet riječi Josipa Štrka, mještanina koji je poginuo na dan pada sela, a često je govorio, kao da je slutio svoju sudbinu: „Djeco, uzmite moje ovce i jedite ih, ionako će ih vragovi odnijeti.“

Dolaskom noći četnici su uvijek pojačavali napade. Tako smo jednom nagovarali tetku Zorku da noću ode u sigurniji dio sela jer smo se brinuli za nju. Ona nam je tada odgovorila:
„Dico moja, ja ću biti tu uz vas i ničega se ne plašim. Što ću se ja skrivati ako meni moje dite pogine? Tada ni meni ne treba života!“
U tom je trenutku zgrabila kalašnjikov jednog od branitelja i stresla rafal prema četnicima. Dojmile su nas se njezine riječi i vještina rukovanja puškom te je više nismo nagovarali da napusti kuću.

Iz pravca Vidaković brda četnici su nas iz dana u dan tukli minobacačima 120 mm. Petar Matovina odlučio je da jedna grupa branitelja ode u dubinu četničkog teritorija i pokuša likvidirati posadu minobacača. Krenuli smo odlučni u svojoj nakani. Kada smo došli do isturenog zaseoka u Ličkoj Jesenici, iz pravca Saborskog odjeknule su eksplozije mina. Kroz žbunje smo mogli čuti razgovor dvojice naših komšija civila. Jedan od njih reče: „Al’ dobro naši danas đeljaju po Saborskom!“
Pogledao sam Petra, kojem su se mišići lica zgrčili od ljutnje, i rekao je: „Idemo dalje prema minobacačima.“

Kretali smo se oprezno, ali u jednom trenutku primijetili su nas četnici iz rova te otvorili vatru. Uzvratili smo, ali bili smo prisiljeni povući se neobavljenog posla.

Vratili smo se na položaje, a četnici, iziritirani našim pokušajem, tukli su nas iz svih oružja naredna 24 sata. Sve prodore uspješno smo odbijali.

Jedne noći, dok smo slušali radio spojen na akumulator — sjećam se, vrtila se pjesma Đuke Čajića „Spremaj, majko, kreveta“ i jedna verzija „Lili Marleen“ — četnici su nam se približili na dvadesetak metara i otvorili vatru. U tim su nas trenucima samo sreća i Bog sačuvali od pogibije. Petar je, po običaju, uzeo bren u ruke i ričući zapucao prema četnicima. Pomagao mu je i Mile, zvani Prelac, tromblonima koje je imao uza se.

Nakon tih okršaja opet smo ostali pri kraju sa streljivom — u prosjeku po dva šaržera po branitelju. Dogovorili smo se da štedimo svaki metak, kako bismo u slučaju prodora četnika mogli izvući narod preko Kapele.

Nakon zadnjeg okršaja došao nam je kurir iz Rakovičkog kraja te prenio molbu zapovjednika Panića da povedemo grupu preko Kapele po oružje i streljivo. Zanimljivo je da se pomoć tražila baš od onih za koje je prije rekao „da bi boce gađali“. Naravno, pristali smo bez razmišljanja — Saborsko se nije branilo samo u Saborskom, a to su bili naši ljudi kojima je pomoć bila prijeko potrebna.

Nas devetorica smo se spremili — neki s bombama, neki s pištoljima. U sumrak je stigla grupa od 24 nenaoružana člana iz rakovičko–drežničkog kraja (neki su imali samo ručnu bombu i nikakvog ratnog iskustva). Odlučili smo krenuti u ranu zoru.

O putu preko Kapele i događajima vezanim uz put i povratak pisat ću u sljedećoj priči.

2. srpnja 2012.
Maćan

4.dio

Gluho je doba noći i dok grupa od 33 čovjeka opreznim koracima napreduje kroz obraslu bukovu šumu, u svakom je trenutku moguća četnička zasjeda. Pješački vod od dvadeset i četiri dragovoljca iz rakovačkog kraja koji nam se priključio bio je gotovo potpuno nenaoružan. Sa sobom su imali nekoliko ručnih bombi kućne izrade – čelične kutije napunjene čavlima sa sporogorećim štapinom – te nekoliko pušaka napravljenih od bešavnih cijevi.

Iako ih je tresla velika trema i nesigurnost, jer je u gustoj šumi iza svakog stabla možda vrebala četnička zasjeda, slušali su bez pogovora svaku našu zapovijed. Svi smo bili svjesni da nam je potreban najveći oprez kako ne bismo otkrili put spasa, tim više što je ovo bila najveća grupa do tada koja se pokušala probiti preko Kapele.

Najčešće smo upozoravali jedni druge da pripazimo na bacanje praznih kutija cigareta i svega što bi moglo otkriti staze kojima smo se kretali. Hodali smo najnepristupačnijim dijelovima Kapele i dobro bi nam došla planinarska oprema da smo je imali. Već pomalo umorni, u jednom smo trenutku sjeli i počeli razgovarati. Sjećam se da smo pričali kako ćemo, kad rat završi, svi sjesti u Petrov autobus (prije rata vozio je za Autotrans) i otići se odmoriti negdje na našu prekrasnu obalu. A onda je u jednom trenutku Prelac rekao: „Blago vama, mene čeka zatvor nakon rata zbog milicajca Milenka.“

Prelac je, naime, bio specijalac iz Rakitja kada je početkom 1991. u maskirnoj uniformi svratio u Brinje kod tetke. Pri povratku je navratio u kafić Mak gdje ga je milicajac Milenko – lokalni tabadžija i poznati hrvatomrzac – verbalno provocirao, a zatim udario šakom u lice. Prelac ga je, braneći se s poda kafića, ustrijelio, što je sud okvalificirao kao prekoračenje nužne obrane. Obećali smo mu da ćemo nakon rata svi otići pred sud i tražiti njegovo oslobađanje za sve ono što sada čini za obranu Hrvatske.

Krenuli smo dalje i stigli u blizinu križanja ceste Lička Jesenica – Glibodol – Dabar. Tu smo bili pod posebnim oprezom zbog blizine vojarne u Ličkoj Jesenici. U tim je trenucima počela padati topla ljetna kiša, a Petar, Prelac i ja izašli smo na cestu ostavljajući grupu na sigurnoj udaljenosti zbog moguće zasjede. Iza jednog zavoja opazili smo crvenu Ladu i u njoj četnike koji su se sklonili od kiše te nas nisu primijetili. Dali smo znak ostatku grupe, no nastalo je komešanje koje smo morali utišati gestikulacijom i objašnjenjem da nismo primijećeni te da ćemo četnike zaobići. Tako smo i učinili, svjesni da bi, da je došlo do obračuna, skupina nenaoružanih ljudi bila rasuta po šumi, što bi za većinu bilo kobno.

Kad smo izašli na cestu koja vodi prema Glibodolu, upozorio sam grupu da bude iznimno oprezna jer je selo mješovitog stanovništva i jer se znalo da su četničke bande iz Plaškog, a povremeno i pokoji iz Glibodola, često upadale u selo i pucale po Hrvatima.

Dok sam, s prstom na obaraču, zajedno s grupom osvajao metar po metar ceste, oprez mi je prekinuo upit jednog dragovoljca: „Jesi li ti Maćan?“ Potvrdio sam, a on mi je ispričao da su njegov i moj otac bili zajedno u zatvoru zbog pjevanja domoljubnih pjesama. U tom je trenutku Oko, naoružan mojim pištoljem, povikao da pazim jer su četnici ispred nas. Uspio sam jednome vidjeti samo nogu prije nego što su šmugnuli u šikaru. Bio sam ljutit što me razgovor omeo i što nisam stigao reagirati, a još više kad mi je Oko rekao da je prvi od njih bio naoružan mitraljezom – takav bi nam u obrani Saborskog značio čitavo bogatstvo.

Petar je predlagao da krenemo za njima i pohvatamo ih, ali su pobjegli u brdo s boljom pozicijom, pa bi njihovo zarobljavanje imalo visoku cijenu. Predložio sam mu da ih zaobiđemo, jer imamo mnogo nenaoružanih ljudi, a ti nam četnici zasad ne predstavljaju ozbiljnu prijetnju. Prihvatio je prijedlog te smo nastavili put prema Lipicama.

U popodnevnim satima stigli smo u Lipice gdje su nas mještani dočekali hranom i pićem te nam rekli o padu vojnih objekata JNA, zbog čega su sada bili solidno naoružani.

Tamo smo saznali i da su ujutro trojica Saborčana iz ZNG-a, tj. Gromova, krenula prema Saborskom pomoći obrani. Naježila me pomisao da četnici iznad Glibodola možda uopće nisu bili četnici, nego upravo ta trojica naših. Što sam više razmišljao, to mi je postajalo jasnije da sam, ne znajući tko mi dolazi u susret, mogao ubiti te hrabre ljude – no Bog je poslao onog Rakovčanina da svojim pitanjem skrene moju pažnju u pravi trenutak.

Nakon toga mi je Petar, u strogoj tajnosti, prišapnuo da je u Stajnici stacionirana grupa od 130 Saborčana s vozilima punim hrane i opreme. Zamolio me da nikome ništa ne govorim. Pamtim svoju unutarnju eksploziju sreće: Zar je došao kraj našim mukama? Sa tolikim brojem naoružanih ljudi, mislio sam, četničke ćemo kukavice otjerati do Bugarske. Znao sam da moramo Rakovčane odvesti do Ogulina da se naoružaju što sigurnije i bez žrtava. U policijskoj postaji dao mi je puškostrojnicu – popularni šarac. Držeći ga u rukama, mislio sam: Đe ste sada, čedeki!? Sjeme vam se zatrlo, dabogda!

Kad su se Rakovčani naoružali, krenuli smo prema Stajnici gdje nas je dočekalo more poznatih, dragih lica ljudi spremnih na obranu svog naroda i svojih ognjišta.

Naš slučajni dolazak preko Kapele pokazao se punim pogotkom: većina tih ljudi do jučer je radila u tvornicama i nije imala ratnog iskustva, a naše poznavanje Kapele i četničkih zasjeda bit će presudno za uspjeh probijanja obruča i prolaska konvoja od 12 vozila s hranom i opremom.

Saznao sam da je prije nas u Stajnici bio inspektor Magdić iz Ogulina i rekao ljudima: „Kuda vi idete, ljudi? Znate li da vas na Kapeli čeka 700 do zuba naoružanih četnika?“ Njegove su riječi kod nekih izazvale kolebanje. Desetorica su odustala prije polaska. Ni danas mi nije jasno tko ga je poslao da širi strah. U čijem je interesu tada bilo da se Saborsko ne obrani?

Naša je grupa ulila ohrabrenje drugima jer smo odlučili biti na čelu konvoja i čistiti put. Zapovjednikom borbene grupe imenovan je Marko Krizmanić, porijeklom iz Saborskog (bivši milicajac), a kao politički komesar nametnuo se Luka Hodak, koji će kasnije sve zasluge pripisivati sebi.

Petar i ja predlagali smo napad na vojarnu u Ličkoj Jesenici, jer smo smatrali da imamo dovoljno ljudi i da bismo tako stvorili koridor za deblokadu Saborskog. Luka to nije prihvatio zbog navodnog kršenja primirja s JNA, što je bilo smiješno jer su oni primirje kršili nebrojeno puta.

Kad smo odustali od našeg plana, dogovoren je prolazak preko križanja Lička Jesenica – Glibodol – Dabar, pa iznad vojarne Lička Jesenica, preko Javornika, na Kuselj i potom u Saborsko.

Sljedećeg jutra, prije svitanja, krenuli smo iz Lipica. Nas dvadesetak činilo je udarnu grupu. Petar je nabavio šarca, nosio ga je u jednoj ruci, a ja sam ga pokušavao kopirati, jer su nam tada srca bila velika kao planine. Osjećali smo se napokon ravnopravni sa zlom koje nas je već dva mjeseca ubijalo, ranjavalo, iscrpljivalo… Toliko smo bili ushićeni da nismo osjećali umor premda smo nosili puno oružja.

Kada smo se približili križanju, čuli smo nekoliko pucnjeva i glasove četnika. S vremenom smo osjetili da su se opustili i nečemu se smijali. To nam je olakšalo prikradanje. Petar i ja prišli smo cestom na tridesetak metara od njih, kad je jedan izašao iz žbunja, pogledao ravno u nas… a nije nas vidio! Skočio sam u stranu, Petar ostao stajati s uperenim šarcem. Taj je četnik, očito, imao problema s vidom ili nam je Bog zamutio njihov pogled. Kasnije će se pokazati da je par metara od nas bila postavljena MRUD mina koja bi nas izbrisala da su je aktivirali.

Plan je i dalje funkcionirao: ako je ikako moguće, izbjeći pucnjavu dok grupa ne stigne do žice vojarne i onemogući eventualnu JNA potporu četnicima.

Petar me ovlastio da iznesem prijedlog za eliminaciju četnika na barikadi. Trojica s puškostrojnicama i tromblonima postavljena su da motre križanje i po potrebi likvidiraju neprijatelja, dok je ostatak dobio zadatak da ih zarobi bez pucnjave. Petar, Šrelc i ja morali smo zaobići križanje i doći do žice vojarne tri kilometra dalje kako bismo, u slučaju izlaska JNA, držali liniju i osigurali prolaz konvoja.

Na putu prema vojarni čuli smo motorne pile – prikradanje je bilo lakše. Kad smo se približili drvosječi, njegov pas nas je nanjušio. Znao sam da će gazda doći provjeriti. I došao je. Kad nas je ugledao, pomislio je da smo četnici i počeo se smiješiti. Na dva-tri metra skamenio se ugledavši hrvatske grbove. Bacio je pogled na sjekiru, a ja sam mu cijev prislonio na trbuh i rekao: „Baci to.“ Kad je bacio sjekiru, počeo je glasno plakati, znoj mu je tekao u potocima. Naredio sam mu da prestane, ali je samo još jače ridao. Rekao sam mu da, ako želi dati znak za uzbunu, neće uspjeti jer smo one na barikadi već zarobili. Pokušao sam mu objasniti da mu nećemo ništa, a Petar je sve to promatrao smijući se. Dao sam mu cigaretu, ali ju je jedva držao od drhtanja.

Rekao nam je da se zove Žućo iz Ličke Jesenice. Pokazao nam je i mjesta mogućih zasjeda, što smo uzeli s rezervom. Zapovjedio sam mu da dva sata ne miče s mjesta i nikome ne kaže da nas je vidio, jer bi ga njegovi ubili. Godinama kasnije rekao mi je: „Nisam smio ni ženi reći – ona bi odmah ispričala komšiji, a meni onda ode glava!“

Ostavili smo iznemoglog Žuću i nastavili prema vojarni. U međuvremenu nas je grupa s križanja obavijestila da su zarobili sve četnike osim jedne cure koja je pobjegla prema vojarni, te da je pokušamo presresti.

Požurili smo. Nedugo zatim čuli smo traktor – očito je cura obavijestila traktorista. Postavili smo zasjedu, ali nismo vidjeli Lipičane. Kasnije smo čuli da su pobjegli misleći da smo mi klali Žuću, pa im je od njegovog plakanja pozlilo. Dok sam ih tražio, čuo sam Petra kako glasno pregovara. Prišao sam mu i ugledao ga s jednim civilom, dok Petar s jedne ruke drži šarca, a drugom mota redenik i viče: „Četnici, stigli su Saborčani!“

Ispred njega je stajala osoba koja je tvrdila da bere ljekovito bilje. Gunja mu je izvukao pištolj iz pojasa. Tijekom pregovora četnici su se zbunili, zapovjednik martićevaca Mikola Medaković iz Plaškog skočio je u šumu i dao se u bijeg. Taj „berac bilja“ bio je pukovnik Milan Boca, poslan iz Beograda da diže pobunu.

Prišla nam je grupa od osam četnika, većinom momci koje sam poznavao iz škole u Saborskom, među njima i dva brata od 15 i 16 godina. Mlađi je odmah priznao da u gaćama ima bombu, od straha da mu je kasnije ne pronađemo.

Većinom su bili u maskirnim uniformama, smrdjeli po jagnjetini, češnjaku i šumskoj truleži. Jedan mi se posebno urezao – s nekom čudnom bradicom „trči, trči pa dlaka“ i kapom na kojoj je, umjesto kokarde, imao prekrižene mačeve, kao mrtvačke kosti. Za takve spodobe kasnije sam opravdano koristio izraz „smrdljivi četnici“.

Dečki koji su ih zarobili rekli su da su se uspjeli ušuljati među njih dok im je ona cura donosila kavu na barikadu. Dio zarobljenih poveli smo pred konvojem kako JNA iz vojarne ne bi pucala. Kad smo prolazili, vidjeli smo vojnike kako nas ležerno promatraju, ruke na strojnicama, ali bez reakcije.

Od zarobljenih smo saznali da su očekivali našu grupu na šumskim stazama jer su ih dvojica Srba iz Saborskog – Nikola i Bogdan Šolaja – obavijestili, dok su, prevozeći bolesnika, iskoristili priliku da se dočepaju četnika i izdaju da smo otišli po streljivo.

Najvjerojatnije nas je nesvjesno izdao netko od naših koji je znao za naš odlazak. Da nije bilo konvoja, vraćali bismo se putem na koji su četnici postavili zasjedu i vjerojatno bi većina nas bila pobijena. No ovako smo se vratili cestom s koje nas nisu očekivali.

Ulaskom u Kuselj zapucali smo od veselja, a na čelu kolone razvili hrvatski barjak. Narod je izlazio iz šume, u suzama, i slavio s nama. Zarobljene četnike smjestili smo u policiju. Pružili smo im bolju skrb nego što bi njihovi dali njima. Na stolu su imali cigare i rakiju, dobili su čak i juhu. Govorili su da su očekivali da ćemo ih peći na ražnju, a dobili su gotovo restoransku uslugu.

Pokušao sam doznati jesu li možda uhvatili trojicu naših koje smo sreli iznad Glibodola, no nijekali su. Trojica Gromova još se nisu pojavila, što nas je zabrinulo.

Kad je svanulo, uvodili smo novopridošle branitelje u obranu mjesta. Svi smo znali da je ova akcija bitno pridonijela daljnjoj obrani Saborskog i rakovičko-drežničkog kraja. Situacija je bila znatno bolja – imali smo dovoljno streljiva, hrane i cigareta, a s konvojem je stigao i bolničar Žohar, Slovenac i saborčanski zet, prebjeg iz JNA.

O daljnjim događajima pisat ću u sljedećem nastavku. Nadam se da nisam dosadan; moj jedini cilj jest vjerno i istinito prenijeti događaje iz vremena patnje mog – našeg – naroda.

18. srpnja 2012.
Maćan

5.dio

Vlada varljivo zatišje. Komšije u nepravilnim intervalima na Saborsko ispaljuju tek nekoliko minobacačkih projektila, iako znaju da imamo zarobljene četnike i očito ne mare za njihovu sudbinu. S druge strane, novopridošli branitelji polako se privikavaju na eksplozije i raspoređuju na linije obrane. Osim nekolicine dragovoljaca, sve su to domaći dečki koji dobro poznaju svaki šumarak i svaku stazu, što uvelike olakšava njihov razmještaj.

Zarobljeni četnici dugo se premišljaju hoće li otkriti tko im je veza u Ogulinu, jer je to bio naš uvjet kako bismo preko te veze dogovorili njihovu razmjenu. Na kraju ipak priznaju da poruku drugoj strani može prenijeti Dane Mikulica, milicajac u ogulinskoj postaji. Zanimljivo je da me je upravo on zaduživao oružjem i opremom kad sam primljen u policiju. Nakon razmjene ovih zarobljenika pobjegao je iz Ogulina u Drežnicu, jer mu je javljeno da je otkriven. Kada su Srbi iz Drežnice i Jasenka vratili oružje koje im je podijelila JNA, Mikulica se vratio u Ogulin, prodao stan i pobjegao u Srbiju. Nikakve sankcije nije trpio zbog nedolaska na posao, a o suradnji s pobunjenim četnicima vjerojatno ga nitko nikada nije ni pitao.

Novopridošla pomoć u Saborskom preuzima zapovjedništvo nad obranom mjesta. Na čelu su Hodak i Krizmanić, koji forsiraju razmjenu zarobljenih pokušavajući, barem simbolično, pružiti ruku komšijama. Najmlađeg od zarobljenih šalju kao kurira u Ličku Jesenicu. Vraća se s porukom da pristaju na razmjenu, koja će se obaviti na ničijoj zemlji – na cesti između Saborskog i Ličke Jesenice. Kurir donosi i pismo Nikole Sertića iz Poljanka, koji moli i preklinje da se i njega uvrsti u razmjenu.

Razmjena je dogovorena. Na dogovoreno mjesto četnici dovode tri civila, a zauzvrat dobivaju devet uniformiranih pripadnika. Međutim, dok razmjena još traje, četnici već imaju trojicu branitelja Saborskog koje su zarobili na području poligona Slunj, jer su – bez znanja ikoga iz zapovjedništva – krenuli obaviti privatne poslove u tom području. Četnici su namjerno izigrali razmjenu; ova trojica branitelja bit će mjesecima mučena u više četničkih zatvora i u logoru Manjača.

Komšije nastavljaju po starom receptu: ponovno tuku Saborsko iz svih oružja te pod okriljem mraka napadaju linije obrane. Oformljujemo izvidnički vod koji svakodnevno krstari šumama oko Saborskog i pomaže gdje god to treba.

Tijekom jednog izviđanja prema Plitvicama primjećujemo da su upaljači s mina koje smo postavili skinuti te tragovi vršljanja četničkih grupa. U tom pravcu pojačavamo linije, a četnici po prvi put minobacačima iz pravca Bigine Poljane napadaju Kuselj, tom prilikom ranivši desetogodišnjeg dječaka. Po preciznosti pogodaka jasno vidimo da minobacače sada opslužuju profesionalni vojnici — razaranja su veća nego ranije.

Izviđačka grupa nastavlja obilazak šuma oko Saborskog. Jednog dana, dok smo bili u ranije iseljenom dijelu Saborskog – Lugu – iz pravca Čorkove Uvale dopire brujanje tenkovskih motora. Zvuk postaje sve bliži i shvaćamo da idu ravno na nas, a mi smo podijeljeni u dvije grupe, naoružani samo pješačkim naoružanjem. Tenkovi izlaze iz šume na livade u Lugu, raspršuju se i otvaraju paklenu vatru, a da nas nisu ni primijetili. Brojimo dva tenka i tri oklopna transportera. Da imamo protuoklopno oružje, lako bismo ih uništili – zaustavili su se točno između naših grupa i bili idealna meta. Nakon desetak ispaljenih granata prema Saborskom, povlače se istim putem. Najvjerojatnije su ispitivali naše snage – ili su bili pijani pa se za okladu odvažili doći opaliti koju granatu. Ovo je bio moj prvi susret s tim grdosijama; samo brujanje tenkovskih motora ulijeva strah u kosti, a kamoli borbena djelovanja.

Na području Luga postavljamo protutenkovske mine i redovitu zasjedu naoružanu ručnim bacačem u slučaju da četnici opet pokušaju proći tim pravcem.

U prvoj polovini listopada, točnije 12. 10. 1991., u jutarnjim satima u selo dolazi civil iz Sertić Poljane koji javlja o četničkoj grupi viđenoj u blizini. Odmah okupljamo udarnu grupu, a za vodiča se javlja Nikola Sertić, onaj isti koji je uvršten u razmjenu. Poznaje taj teren kao svoj džep. Mudar i iskusan, ne dopušta grupi da se kreće cestom — trči ispred i izviđa. Ta mjera opreza spasit će nas pogibelji, jer su četnici postavili zasjedu iznad provalije potoka Sartuk, s odličnim pregledom ceste.

Zasjedu uočavamo na vrijeme i dolazi do žestokog obračuna. Vještina rukovanja ručnim bombama daje prednost našoj strani. Petar, po svom ustaljenom receptu, mitraljezom krči put pred sobom, bez imalo straha. Tu je i Iva Krivica, koji u okršaju biva pogođen u stopalo. Umjesto jauka, steže zube i prijeti četniku da će mu „jebati mater kad dođe do njega“. Vidjevši kakvim žarom branitelji uzvraćaju, četnici panično bježe i skaču u provaliju, ostavljajući mrtve i oružje.

Mi imamo pet ranjenih, dvojicu teško. Nikola Sertić ranjen je u trbuh i od posljedica će preminuti u bihaćkoj bolnici. Petar je pogođen u lijevu stranu prsnog koša; nekoliko metaka pogodilo ga je i u tjeme lubanje, otkinuvši dio uha. U naletu prema četnicima ostao je bez municije, pa ga je četnik pogodio rafalom, ali ga nije uspio dokrajčiti — Petar je pištoljem spriječio neprijatelja da mu se približi i sam se izvukao.

Ovdje moram spomenuti dvije braniteljice – Maricu i Mariju Matovinu – koje do jučer nisu imale nikakvog iskustva u medicini, a hrabro i stručno zbrinjavale su ranjenike. Marica, moja školska poznanica, dragovoljno je stigla iz Rijeke, napustivši udobnu kancelariju da bi pomogla obrani.

Prilazim ranjenom Petru i pokušavam naći riječi utjehe, no on kao da ne osjeća bol. Umjesto brige za sebe, traži da dobro pazimo na liniju prema Plitvicama, jer je od umirućeg četnika saznao da spremaju sveopću ofenzivu. Ne mogu vjerovati koliko ovaj čovjek ima snage i energije, čak ni u najtežim trenucima ne misli na sebe, nego na obranu mjesta.

Ranjenike moramo prevesti do Slunja šumskim putevima uz vojni poligon. Jedna grupa ide naprijed kamionom s dva mitraljeza, iza njih ambulantno vozilo s ranjenicima. U Slunj stižemo bez zasjeda i predajemo ranjenike medicinskom osoblju. Duboko u sebi žalim za ovim ljudima, posebno za Petrom — nenadoknadivim braniteljem Saborskog.

Te noći u Saborsko stižu kolone izbjeglica iz Drežnik Grada i okolice, koje su zauzele četničke snage. Zbrinjavamo ove promrzle ljude po kućama, dijelimo ono malo hrane što imamo. Govore o zvjerstvima i paljenju, pa se povlače prema Saborskom tražeći spas. Branitelji iz njihova kraja stacioniraju se u Rakovačkoj Uvali i djeluju po neprijatelju, a nama postaju most prema Slunju u evakuaciji ranjenika.

Naša izvidnička grupa upada u minsko polje na Kuselju. Teško je ranjen Petar Sertić — geleri su mu oštetili pluća. Rakovica je već pala i vozilom se ne može do Slunja. Vozimo ga noću, bez svjetala, šumskim putevima. Svaka minuta može biti presudna, krv mu se skuplja u plućima. U Rakovačkoj Uvali predajemo ga ljudima koji će ga, kroz četničke punktove, nositi u Slunj i tako mu spasiti život.

Dolaskom izbjeglica u Saborsko, unatoč napadima, mjesto oživljava. Procjenjuje se da je stiglo oko tisuću ljudi. Srećom, bit će evakuirani 10. 11. 1991., jer bi 12. 11., padom Saborskog — bili svi pobijeni.

Krajem druge polovice listopada pada odluka da pokušamo provući još jedan konvoj kroz četnički obruč. Zalihe municije, hrane i zimske opreme očajno su nam potrebne. Konvoj bi pomoći i blokiranom Slunju te drežničanima koji dane i noći provode na otvorenom.

Dogovaramo da nas osmorica krenemo preko Kapele i provedemo konvoj do Saborskog. Krećemo u ponoć, birajući najnepristupačniji teren kako bismo izbjegli zasjede. Kroz gustu šumu hodamo u koloni, štiteći oči od granja. Pao je prvi snijeg, petnaestak centimetara, otežavajući kretanje. Umor me savladava – uspijevam čak i zaspati u snijegu. Dečki me bude, smiju se, ali i njih pritišće iscrpljenost.

Predlažem da siđemo na cestu jer smo već prošli Ličku Jesenicu. Tko bi, mislim, po ovakvom snijegu čekao u zasjedi. Idem prvi, pedesetak metara ispred. Pridružuje se Prelac. Polako se približavamo križanju cesta Glibodol – Dabar – Lička Jesenica. U cik zore, okružen snijegom okićenim jelkama i smrekama, šapućem Prelcu da tu sigurno nema nikoga. Okrećem se – i tada, dvadesetak metara iza nas, vidim plamičke dogorjele vatre.

Adrenalin udara. Signaliziram Prelcu, a potom i grupi. Ležimo, osluškujemo — nitko ne puca. Okrećem pušku prema vatri i tada shvaćam: pijani su i spavaju. Vrijeme je kada bi i najbudniji stražar zadrijemao.

Dogovaramo da ih ne diramo — prioritet je prolazak konvoja. Pužemo pored njih, svaki krivi pokret mogao bi značiti smrt. Kad smo već mislili da smo prošli, primjećujem još jednu vatru s lijeve strane. Prelac mi ne vjeruje sve dok ga ne povučem za rame i pokažem mu. Ostali dečki još nisu prošli ni prvu. Sad više nema povratka – moramo svi zajedno naprijed.

Vraćam se po njih i upozoravam svakoga da ne dodiruje žicu protupješačke mine koju je Prelac uočio. Tek nakon nekoliko stotina metara uspravno padamo u snijeg, iscrpljeni, ali sretni što smo ostali živi. Bog nas je, još jednom, sačuvao.

U Lipicama saznajemo da konvoj ima petnaestak vozila, osamdeset ljudi te znatne količine oružja, municije i hrane. Moramo ih provesti kroz obruč. Sreća je što sada točno znamo gdje su zasjede.

Među ljudima u konvoju ističe se Željko — dugokosi div, Saborčan rođen u Njemačkoj, dragovoljac. Takvi ljudi ulijevaju dodatnu snagu.

Sljedećeg dana u 4 ujutro krećemo prema Glibodolu i Kapeli. Nedostaje mi Prelac, najpouzdaniji čovjek za ovakve situacije. Prolazimo Glibodol, lavež pasa otkriva nas, ali nadamo se da četnici neće imati vremena organizirati se. Do Kapelskog Križa vodi šest kilometara makadama. Hodam pognut, prstom pipam cestu da osjetim moguće žice mina. Naiđemo na olupinu autobusa koji je nedavno nagazio na mine, unatoč upozorenjima da tuda ne idu. Bosanci, na privremenom radu, nisu vjerovali da ima razloga za strah – i platili su životima.

Pred Križem dogovaramo likvidaciju zasjeda. No tada odjekuju mitraljezi. Ne možemo ih iznenaditi – moramo direktno. S lijevog boka otvara se vatra – brinjska grupa kasni i pucaju po nama, misleći da smo četnici.

Olakšanje je kad nam prilazi skupina iz drežničko-rakovičkog kraja – prekaljeni ratnici. Napredujemo kroz šumu zatrpanu srušenim stablima. Pred barikadom primjećujem žicu mine. Ukopan sam. Dolazi čovjek kojeg ne poznajem i kaže da zna raditi s minama. Demontira je. Kasnije saznajem da je to Medo – hrabri ratnik koji će, zajedno s dvojicom braće, poginuti u ratu.

Kako se približavamo Križu, shvaćamo da se pucnjevi udaljavaju — četnici bježe. Kasnije ću doznati da su naletjeli na grupu mog brata i tu otvorili vatru, a kad su čuli naš dolazak, pobjegli su bojeći se okruženja.

Osvajamo Križ. Nailazim na opremu moje braće – strah me da su zarobljeni. Ali uskoro stiže vijest da su živi i da su se priključili konvoju.

Po dogovoru, Saborsko je otvorilo paljbu prema Ličkoj Jesenici kako bi skrenuli pozornost četnika. Javljamo konvoju da krene. Uklanjaju spaljeni autobus i desetak mina koje pronalaze. Prolaze pokraj vojarne bez otpora – četnici su zbunjeni.

No ubrzo shvaćaju što se događa i kreću za nama. Na Javorniku nailazimo na naše dečke i grlimo se od sreće. U tom trenutku četnici otvaraju vatru po konvoju. Mnogi misle da se puca u znak slavlja pa pucaju u zrak. Vidim obilježavajuće metke i vičem da smo napadnuti. Uzvraćamo vatru. Ranjen su dvojica. Četnici ciljaju cisternu misleći da je puna goriva, no unutra je zapravo zimska odjeća.

Joso Matovina udara tromblonskim minama kao da su obični meci. Ljudi iz konvoja otvaraju žestoku vatru i ušutkavaju neprijatelja.

Ulazimo u Saborsko – iscrpljeni, ali pobjedonosni. Mi, mali ljudi, svojom voljom, hrabrošću i ludom odlučnošću još smo jednom nadmudrili i nadigrali do zuba naoružanog, školovanog neprijatelja. Dolazak konvoja budi novu nadu u uspjeh naše borbe i konačno oslobođenje domovine.

15. siječnja 2013.
Maćan

6.dio

Danas sam prolazio kroz Slunj, u kojem su još uvijek vidljivi ožiljci srbočetničke agresije. Ovaj pitomi gradić za nas Saborčane bio je vrelo života, jer Slunjani su s nama dijelili i svoje posljednje zalihe hrane, a njihova ambulanta spašavala je naše ranjenike od sigurne smrti. Probojem drugog konvoja preko Kapele vraćamo ovim dobrim ljudima barem maleni dio – u hrani, sanitetskom materijalu i municiji – kako bi mogli obraniti gole živote.

Prolazeći pored ambulante, misli me vraćaju u 1991. godinu i slike ranjenih prijatelja nižu se kao na filmskoj vrpci. Lik pokojnog Petra podsjeti me na film koji sam nedavno gledao, o irskom heroju Williamu Wallaceu (tumači ga Mel Gibson), a zove se Hrabro srce. Spomenut ću da je i ovo hrvatsko „hrabro srce“. Nakon što je s teškim ranama prebačen u bihaćku bolnicu, nakon dvadesetak dana liječenja pobjegao je i vratio se braniti rodnu grudu. Jednog jutra pojavio se pred kućom mojeg ujaka u Saborskom i, na moje zaprepaštenje, izvukao dvije bombe, bacio ih na zemlju i rekao: „Vidiš da meni metak ništa ne može.“

Nakon što smo se bratski izgrlili, rekao mi je da žuri jer su oko Kuselja primijećeni pokreti četničkih izviđača te da ide s grupom provjeriti o čemu se radi. Ovo je ujedno bio i moj oproštaj s ovim herojem, jer će sljedećeg dana poginuti zajedno s bratom Josom i trojicom također neprikosnovenih heroja.

02. 11. 1991. godine osvanuo je prekrasan, sunčan dan. Kako to reče Matija Gubec: „Dan k’o stvoren za umiranje.“ Iz pravca Čorkove uvale čuje se brujanje tenkovskih motora i zvuk motornih pila koje uklanjaju prepreke što smo ih ranije postavili preko ceste, kako bismo u slučaju napada dobili vremena organizirati se i zaustaviti srbočetničkog agresora.

Petar i Joso, kao i nebrojeno puta dotad, organiziraju branitelje i spremaju se udariti ravno na njih prije nego što uklone prepreke. Još dvije grupe hrabrih branitelja kreću prema brdu Titra s namjerom da neprijatelja udare s boka i leđa. Stoljetne šume omogućuju im da se prikradu na desetak metara, dok neprijatelj minobacačima tuče po Kuselju.

Petar i Joso objašnjavaju grupi kojim pravcem i na koji način će djelovati i u tom trenutku MIG-21 zasipa ih snopom raketa. Došao je niotkuda, nečujan i podmuklo ubojit. Ovdje se gase životi četvorice heroja, a sedam ih biva teško ranjeno. Krv teče cestom u potocima, a jauci ranjenih paraju šume.

Tenkovi prelaze prepreke i izlaze na livade u Kuselju, dok topovima i teškim mitraljezima gađaju kuću po kuću. Ranjenicima nema tko pomoći i spremaju se na najgore – pasti živi u ruke zvijerima. Većina grčevito stišće bombu, spremna oduzeti si život kako bi izbjegla mučenje.

Ante Kovačić nalazi se u isturenom rovu prema tenkovima i, svjestan da bi njihov prolazak značio masakr, udara po njima Browning mitraljezom. Mitraljez u jednom trenutku zataji te se on pokuša prebaciti u sljedeći rov do „šarca“. Na rovu ga pogađa teški tenkovski mitraljez i otkida mu nogu do kuka. Pada u rov, a njegov otac, pod kišom metaka i granata, uspijeva doći do njega kako bi ga spasio.

U tim trenucima dvije grupe koje su krenule neprijatelju iza leđa otvaraju ubitačnu vatru po pozadini, koja se upravo spremala krenuti čistiti osvojeni teren. Branitelji dobivaju dodatni motiv jer su, pritajeni, čuli četničke razgovore o tome kako će, kad uđu, klati, paliti i silovati. Čuju ranjenog kapetana kako panično poziva tenkove da ga spase jer su mu naši s boka i leđa. Tenkovi se počinju povlačiti bojeći se odsijecanja i zarobljavanja. Ovo daje nadu Antinom ocu, no Ante, iskrvarivši, zagrabi rukama zemlju i umre ocu na rukama.

Četnička bratija u panici se povlači prema Čorkovoj uvali i ruši prepreke za sobom. Rane ranjenika su stravične: jednom je geler odnio gotovo cijelo lice, drugomu je umalo prerezao vrat i polomio mu obje noge i ruku… Ne treba dalje ni nabrajati.

Sreća u nesreći bila je što je istim konvojem u Saborsko stigao dragovoljac, kirurg dr. Zorko iz Ogulina. Nadljudskim naporima sanira sve ranjenike i spašava im živote. Ranjenici se potom prebacuju našim spasiocima u Rakovačku uvalu, odakle ih hrabri ljudi, na rukama, kroz četničke redove prenose do Slunja, udaljenog satima hoda.

Dok traje drama na Kuselju, ja se nalazim na vrhu Alana i mitraljezom iščekujem mogući pješački proboj iz pravca Jurjeve Drage i Kapele. Zasipa nas paljba niotkuda, a potom primjećujem helikopter „Gazelu“ kako izviruje iza šumskih vrhova i djeluje po nama. Siguran sam da sam ga dobro izrešetao, jer me nekoliko trenutaka poslije zasipa kanonada četničkih minobacača, štiteći njegovo izvlačenje. Ležim u plitkom rovu i želim samo cigaretu i čašu rakije – po prvi put u životu – ali nemam ni jedno ni drugo.

Kad je žestina napada jenjala, netko je došao i kazao da imamo mrtvih na Kuselju. Odmah sam pomislio na Petra – on se nikada nije štedio. Nažalost, bio sam u pravu. Nakon što se pronio glas o mrtvima, odlazim ih vidjeti, a u želucu mi kamen koji i danas osjećam.

Govore da je među mrtvima i Mladen, no ja u pojasu jednog od poginulih primjećujem gelerima izrešetani pištolj „Mauser“ koji je nosio Marko Krizmanić. Leš je imao potpuno odsječenu glavu i tako potvrđujemo identitet.

Teška tuga uvukla se u srce, a miris smrti i krvi u nosnice svakome od nas dok, pod okriljem noći, sahranjujemo ove neprikosnovene heroje. Četnici, svjesni da su nam nanijeli gubitke, nadlijeću mjesto avionima u brišućem letu, očekujući sahranu i želeći nas ubiti što više. Prokleti bili: kao da su birali baš one s najvećom hrabrošću i najboljim ljudskim osobinama. Kasnije će se pokazati da nam njihova udarna šaka nenadoknadivo nedostaje.

Počivajte u miru, nikad prežaljeni i neumorni hrvatski ratnici.

Ne klonemo duhom, nego krstarimo šumom u potrazi za napadačima i uvjeravamo se u razmjere njihovih gubitaka. O tome svjedoči ostavljena oprema, dijelovi naoružanja, osobni predmeti i sanitetski materijal korišten u krpanju njihovih rana. Nad Saborsko se nadvilo sumorno sivilo, kao znak da patnja, krv, smrt i suze tek slijede. I doista će se dogoditi: krvoloci neće odustati i sav bijes te moć oružja iskalit će deset dana kasnije.

To ću vam, koliko god teško bilo opisati, pokušati dočarati u sljedećoj priči.

12. srpnja 2013.
Maćan

.

Nedugo nakon upada četničkih terorista u Kuselj, žilavog otpora branitelja te pogibije i ranjavanja dvanaest pripadnika ratne jedinice Saborsko, doznajemo da su u pomoć Saborskom i njegovoj deblokadi krenuli dragovoljci ogulinskog i brinjskog kraja, kao i Slunjani okupljeni u hrvatskim gradovima. Ova vijest budi nadu u nama i jača želju da izdržimo nasrtaje četničkih terorista te obranimo ognjišta i živote civila – kako Saborskog, tako i civila izbjeglih iz rakovičko-drežničkog kraja, kojih je u Saborskom prihvaćeno i smješteno preko tisuću.

Sa strepnjom osluškujemo zvukove borbi iz pravca Kapele i iščekujemo toliko željenu i prijeko potrebnu pomoć braće, koji nas, svjesni situacije, pokušavaju deblokirati. Meni osobno njihov proboj predugo traje, jer poznat mi je svaki kilometar dionice kojom se moraju probiti, a svako odgađanje po meni vodi neuspjehu – dati četnicima vremena da se organiziraju i ruše prepreke na cestu stvorilo bi velik problem našim snagama.

Pokušaj proboja se odužio. Treći dan tražim od Hodaka da putem satelitskog telefona stupi u kontakt sa zapovjednikom s ogulinske strane i prenese mu moj prijedlog da ja s jednom grupom krenem i udarim četnicima s leđa te na taj način olakšamo proboj. Hodak uspostavlja vezu, ali zapovjednik odgovara da to nije potrebno, te da oni napreduju „polako, ali sigurno“. Ove njegove riječi bude u nama dodatnu nadu jer predočuju sliku sile ljudstva i oružja koja se, kako vjerujemo, probija prema nama.

Četvrti dan čujem istog tog zapovjednika kako govori da imaju mrtvih i ranjenih te da mu je stotinu ljudi pokislo. Traži smjenu ljudstva i tu prestaje svaki daljnji pokušaj proboja, što izaziva ogorčenje i bunt dragovoljaca. Ovo je, zapravo, posljednji čavao u lijesu Saborskog, jer bez pomoći nemamo nikakve šanse protiv sile oklopa koja se okupila na ovom malom području, napustila hrvatske gradove nakon pregovora s vrhovništvom Hrvatske i stigla na slunjski poligon.

10. studenoga 1991. godine, neočekivano i brzo odvija se evakuacija civila rakovičko-drežničkog kraja prema Rakovičkoj uvali, odakle će pod pratnjom branitelja krenuti put Slunja, a kasnije prema Bihaću i Bosni. Na cesti susrećem obitelj koja je bila smještena u mojoj kući; opraštajući se, svi plačemo kao da smo jedna obitelj, jer nas je patnja i sila prilika u tako kratkom vremenu zbližila do mjere da suosjećamo jedni s drugima. Nije mi jasno zašto ovom prilikom nisu evakuirani i naši civili, čime bi braniteljima bio skinut teret i briga za najmilije te bi i otpor agresoru bio učinkovitiji.

Na moj prijedlog zapovjedništvu da se odredi zborno mjesto u slučaju proboja linija obrane, grubo sam prekoren i posramljen što uopće razmišljam o padu mjesta. Rekli su da se to ne može dogoditi. Civili će kasnije poslužiti krvožednim četnicima kao poslastica i lijek za frustraciju što nisu uhvatili žive branitelje, a zapovjeđeno im je da ni mačka ne ostane živa u Saborskom. Tko bi pomogao Hrvatu, i ako je poznanik, bio bi pogubljen.

U danima koji slijede četnici zasipaju Saborsko haubicama, VBR-ovima, minobacačima i tko zna čime još, bilježeći koordinate pogodaka. Avioni prelijeću mjesto, snimaju položaje branitelja. Sa svoje strane sve pripremaju za krvavi pir i čekaju samo dan bez padavina i magle.

U Saborskom smo svi u grču dok slušamo brujanje tenkovskih motora koji zauzimaju pozicije za napad. Mještani ranije nego obično kolju svinje jer nedostaje svježeg mesa, a snijeg je te godine rano zabijelio Kapelu. Kronično nedostaje cigareta, pa se snalazimo pušeći bukov list. Šljivovice još imaju rijetki, i tko ti dade čašicu, zaslužuje poštovanje.

Grupa branitelja kreće preko Kapele zatražiti pomoć u Ogulinu i nagovoriti zapovjedništvo da opet krene u deblokadu. Mi vršimo popunu municije, spremni braniti svoj jedini dom. Od protuoklopnog oružja imamo dva netrzajna topa s četiri granate, četiri ručna bacača i jednu zolju, nadajući se da će pogodak u prvi tenk pokolebati četnike kao i do tada.

Na nekim mjestima postavili smo nekoliko protutenkovskih mina, što nas, zajedno s protupješačkima, čini barem malo sigurnijima.

Svanuo je dan 12. studenoga 1991., suncem okupan i prekrasan. Brat i ja polazimo, po dogovoru, prokrstariti šumama oko Kuselja i izviditi ima li pokreta četničkih skupina. Dok prolazimo selom, vidimo da mnogi kolju svinje. Jedan nam prijatelj daje po dvije cigarete – mala radost u tim trenucima.

Navukao sam toga dana i pancir-košulju. Teška je, kao i „šarac“, ali naviknut sam tegliti teret. Neki dan jedna je grupa upala u minsko polje, a pancirka je Željku iz Njemačke spasila život; to mi je dodatni motiv da je nosim.

Grupa se okuplja na Kuselju, a pred polazak začujemo grmljavinu detonacija i zvukove aviona u brišućem letu. Detonacije se čuju i iz sela – znak još jednog napada. Krećemo prema ulazu u Kuselj sa plitvičke strane, a avioni nas prelijeću ne primjećujući nas. Brujanje tenkovskih motora dolazi od barikada. Plotuni VBR-ova i minobacača zasipaju nas i razbijaju grupu. Nekolicina nas nalazi zaklon kod suhozida, dok je moj brat s lakše naoružanima prešao preko suhozida. Po silini vatre ne mogu provjeriti jesu li dobro.

Kanonada traje vječnost. Kad pokušam dohvatiti cigaretu, u džepu nađem samo mokre mrvice duhana; tek tad shvatim da ležim u blatnoj kaljuži. Sve drugo se izgubilo pred jednim ciljem – preživjeti.

Kako granatiranje jenjava, čujemo tenkove kako se kreću prema Kuselju. Mi nemamo ništa za protuoklopnu borbu. Prisjetimo se da je u kombiju ostao jedan ručni bacač – jedina nada da pokušamo zaustaviti prvi tenk. Tri člana grupe, bez riječi, napuštaju nas. Mi nastavljamo, svjesni suludosti, ali i nužde.

Po putu nailazimo na netrzajni top bez posade. Nitko ne zna rukovati njime. Brata i ostale ne vidimo i raste mi užasan grč u želucu.

Tada čujemo sve više detonacija iz pravca Saborskog – vjerojatno su četnici probili liniju obrane iz pravca Ličke Jesenice. U tom trenutku nailazi kamion nepoznatog izgleda. Namjeravam pucati, ali me odvraćaju; kasnije ću saznati da su to bili Rakovčani.

Tenkovi ulaze u Kuselj, razarajući sve pred sobom, a avioni mitraljiraju ispred njih.

Nailazimo na grupu prestravljenih civila koji potvrđuju proboj i govore da ima mnogo mrtvih i ranjenih branitelja. Umirujem ih i obećavam da ih nećemo prepustiti sudbini. Tenkovi prolaze Biljevinu uz zastrašujuće granatiranje i mitraljiranje, onemogućujući povlačenje.

Skriveni u rupi, zasipani kišom projektila, slušamo jauke i vriske civila. Žene paničare, a ja ih pokušavam umiriti dok očekujem dolazak četničke pješadije, spreman boriti se do smrti.

Predvečer, u nevjerici, vidimo da se tenkovi povlače. Oprezni su – između Kuselja i Biljevine nalazi se usjek „Antelina žliba“, idealan za zasjedu i odsjecanje tenkova. To nam daje šansu da se domognemo prvih kuća i da civili uzmu nešto odjeće i hrane. Meni daju vunene čarape – noge su mi bile mokre od jutra.

Upućujem ih da bez straha uzmu najnužnije – četnici noću neće napredovati. Mi krećemo izviditi stanje i pokušati se povezati s ostalim braniteljima.

Selo gori. Plameni jezici gutaju sve pred sobom. Nikakav film ne može prikazati vidljivu stravu. Bijes i tuga nas razdiru. U zaseoku Galovići vidimo nebrojene buktinje i čujemo pjesmu četničkih monstruma. Želim ići dalje, do svoje kuće, pa makar da ubijem nekog gada i spasem obiteljske slike. Prijatelji me odvraćaju – i blaže ranjavanje znači sigurnu smrt.

U Sertićima srećemo branitelje koji javljaju da je poginuo Pintar te da se nekoliko ranjenih uspjelo izvući s Borika. O braniteljima Brdina, Štrkova i Varoša ne znamo ništa. Kasnije ću saznati da su četvorica poginulih u Štrkovima svojim životima zaustavila četničku pješadiju i tako spasila civile. To su braća Dumenčić – Ante i Darko – te mali Ivica Dumenčić i Joso Štrk. Prema kasnijim izjavama sudionika napada, odbili su predaju i, nakon što su ispucali zadnje streljivo, krenuli bajunetama na neprijatelja te su pobijeni. Kad su četnici vidjeli takvu hrabrost, pobjegli su glavom bez obzira. Pokazalo se u Domovinskom ratu da najveće podvige čine do jučer mirni i samozatajni ljudi, neskloni galami i samohvali.

U Hodakovoj kući kod Funtane nalazimo pravi mali supermarket: hrane, oružja, pa čak i cigareta. Uzimam stotinjak kutija da ih podijelim braniteljima. Tražim od Hodaka da pošalje ljude iznijeti hranu u šumu, ali nitko ne dolazi, pa nas nekoliko izvlači koliko može.

Noćim pod otvorenim nebom koje svjetluca poput polarne svjetlosti. Umor i strahota dana odnose svoje.

U zoru krećem prema mjestu okupljanja. Nailazim na branitelje koje nagriza malodušje i strah te piju rakiju koju su tko zna gdje našli. Brata nema i brinem se – dok se, napokon, i njegova grupa ne pojavljuje. Svi su živi.

Dijelimo konzerve što smo izvukli iz šume, za sebe ne ostavljajući ni jednu – zbog čega ću se kasnije kajati jer me teret iscrpljuje. Jedan branitelj dovukao je pun protvan pečenog mesa, zaogrnuo ga jaknom i proždire ne obazirući se ni na koga – slika koja me zapanjuje.

Širi se glas da četnici nastavljaju paliti i pljačkati. Srce nam puca. Krećemo prema selu, a nekolicina preplašenih pokušava nas zaustaviti uz prijetnje prijekim sudom „ako se nekom nešto dogodi“. Ignoriramo ih.

Nad Sertićima vidimo kako palikuće bezbrižno pale kuće i staje. Petorica ulaze u Miškovo dvorište i pale živu stoku. Strašna rika gorućih životinja para zrak. Po njihovom skakutanju zaključujem da su balavci od 15–16 godina. Kasnije ću od povratnika saznati da je to bila skupina mladića 1974. godište, poslana da čini masakre nad starcima.

Kod Conjara stoji veća grupa četnika koja goni stoku. Jedan od njih zapovijeda palikućama: „Dosta za danas!“

Ne mogu to više gledati. Otvaramo vatru. Ispalio sam nekoliko redenika uz podršku prijatelja. Povlačimo se. Paljenje i pljačka barem su na trenutak zaustavljeni.

Vraćamo se na mjesto okupljanja – nema nikoga, samo moj brat čeka. Postaje jasno: s ovako destabiliziranom „vojskom“ nema šanse za organiziranu borbu. Odlučujem da sutradan krećem u proboj preko Kapele.

U nekom stijenjaku nalazim Hodaka koji fantazira o gerilskoj borbi, a nije bio u stanju ni ljude poslati po hranu.

Legnem i zaspim. Negdje u noći budi me kiša koja mi pada ravno na lice – kao da i Bog plače nad mojim selom i masakriranim nevinim žrtvama.

.

22. srpnja 2013.

Maćan

8.dio

Mjesec studeni – mjesec posebne tuge za neprežaljene nevine žrtve u mom kraju i u cijeloj Hrvatskoj. Iz dana u dan redaju se komemoracije žrtvama sulude velikosrpske agresije. Tako sam danas, 07. studenog 2013., prisustvovao komemoraciji mučki ubijenim žrtvama na današnji dan 1991. godine u selu Mali Vuković, u blizini Saborskog i Poljanka.

Žrtve ovog zločina bili su civili – njih osmero, izvučeno iz podruma i pobijeno. Među njima bio je i tada dvanaestogodišnji dječak Božo. Otac ga je vlastitim tijelom štitio od zločinačkih metaka, da bi se dijete potom uhvatilo oko nogu jednog od ubojica, plakalo i molilo da ga ne ubiju. To je, čini se, probudilo ubojicu, koji ga je zaklonio vlastitim tijelom i spriječio druge da ga ubiju. Dječak je, nakon što je pušten, dva dana lutao šumama u potrazi za spasom.

Promatram sada odraslog Božu i pokušavam na njegovom licu pronaći trag ove tragedije, ali ne pronalazim ga. Svu proživljenu strahotu pospremio je u dubinu svoje duše i živi s njom. Tragediju dodatno produbljuje činjenica da su ubojice tijela ubijenih nekud bacili, a do danas nisu pronađena. Povratnici iz Srbije šetaju po ovom kraju, traže ćirilicu, a nitko, čak ni anonimno, ne otkriva gdje su kosti ovih mučenika da bi se mogle dostojno pokopati, i da bi njihove obitelji pronašle mir. Moj prijatelj Nikola ovim pokoljem izgubio je oca, djeda, četiri strica i dvije tetke. Muka je živjeti s tim teretom i ostati zdrave pameti.

No, vratimo se tragediji Saborskog i datumu 13. studenog 1991. godine. Nakon što me probudila hladna jesenska kiša, cupkam na mjestu pokušavajući se zagrijati jer je mrkli mrak. Ne znam koliko je sati, a nestrpljivo iščekujem zoru jer sam potpuno mokar. Iz pravca sela dopiru jetki mirisi spaljenog ljudskog i životinjskog mesa, pomiješani s mirisom spaljenih kuća. Nikakvi zvukovi ne dopiru; moje selo sada je jedan ogroman grob u kojem nevine žrtve umuknuše u mukama. Povampirene zvijeri miruju, čučeći negdje u tmini svojih duša.

Tijekom dana trebala bi se vratiti grupa branitelja koja je otpratila civile prema Slunju, nakon čega planiramo krenuti u proboj preko Kapele. Moja grupa, u kojoj nas je tridesetak, kretat će se u pravcu zaseoka Lug, jer u manjim skupinama imamo veće šanse ostati neprimijećeni, a možda ćemo pronaći i preživjele branitelje i mještane.

U očima ljudi iščitava se neizvjesnost i strah, a većina, vjerujući mi kao dobrom poznavatelju puta kroz vrleti Kapele, vidi svoj spas. Slabo stojim s municijom za puškostrojnicu, kada iznenada izroni Ante, živ i stenjući pod teretom, reče da ima pun ruksak moje potrebne municije, ali da mu je preteška. Obradovao sam se njegovim riječima, preuzeo teret i popunio redenike – sada imam 800 metaka, osam bombi, garonju i pištolj. Povelik je ovo teret, ali ne žalim jer o njemu mogu ovisiti naši životi u proboju.

Krećemo oprezno prema Biljevini, gdje planiramo u usjeku anteline žlibe prijeći cestu kojom patroliraju borbena vozila, pljačkaši, ubojice, palikuće i svakojaki četnički lešinari. Hladna jesenska kiša reže nam obraze dok polako napredujemo. Na uzvisini ponad Biljevine promatramo kako četnici iz borbenog vozila ubijaju preplašenog konja – zvijeri se zabavljaju na ovaj način.

Prilazimo kućama i na pedesetak metara vidimo borbeno vozilo iz kojeg je posada izašla i razmilila se u pljačkaški pohod. Zauzimam položaj i želim likvidirati ovu bratiju, ali mi ne dopuštaju – riskirao bih grupu koja treba krenuti za nama. Nedostaje među nama one žestine koju su za života imali braća Matovina. Zaklonjeni smrekovom šumom, žurno prelazimo cestu jedan po jedan.

Dolazi red na Milu – pada na sred ceste i govori da ne može dalje. Grabe ga dvojica i odvlače u šumu. Ne znam je li riječ o pravoj slabosti ili pretvaranju, ali mi nastavljamo put, noseći Milu naizmjence. Među nama su ranjenici koji stišćući zube podnose hrabro sve fizičke i psihičke napore.

U džepu imam nekoliko čajeva u prahu i vitaminskih bombončića iz vojničkog obroka. Špiro mi se žali da je gladan i iscrpljen te da dalje neće moći pješačiti. Kradomice iz džepa vadim vrećicu čaja i pružam mu je. Poslije će mi reći da mu je taj čaj dao nevjerojatnu snagu i pomogao mu da izdrži naporan put.

Dolazimo u Lug, gdje ima još kuća, iako je mjesto iseljeno prije rata. Oprezno osvajamo metar po metar, a u jednoj kući čujemo zvukove nečije prisutnosti. Pozivamo ih na predaju i ustanovljavamo da se radi o manjoj grupi koja je dan prije pošla u skupljanje preživjelih mještana. Mokri smo do gole kože i ulazimo u štalu kako bismo naložili vatru i ugrijali se koliko-toliko.

Ugodno je uz pucketanje vatre, ali razgovor je minimalan jer smo shrvani napornim maršom. Netko otvori konzervu vojničkog zelja – miris se širi štalom. Dopadam zalogaj i osjećam kako me podsjeća na najdražu hranu, nešto što u JNA nisam mogao ni okusiti. Uspijemo odrijemati, a budim se smrznutih leđa – kroz pukotine nastambe puše hladan zrak, dok je vatra već dogorjela.

U cik zore krećemo dalje, kiša neumitno pada, a nakon kilometar-dva ponovno smo mokri. U koloni nam se pridružuje preplašeni pas. Netko predlaže da ga se riješimo, bojeći se da će nas izdati lavežom, ali odlučujem da ga ostavimo – uvjeren sam da će ostati miran. Poslije saznajem da je netko na kraju kolone ubio životinju kolcem, što me rastužilo.

Javornik zaobilazimo u širokom luku, kako ne bismo naletjeli na četničku zasjedu. Milu nosimo naizmjence, a neki članovi grupe pokazuju malodušnost. Jedan čak prijeti da će ga ubiti zbog tereta koji svi nosimo. Umirujem ga i obećavam da ćemo svi izaći zajedno – i nastavljamo put. Težina oružja i municije iscrpljuje me, ali ne odustajem.

Kiša i magla otežavaju put i shvaćam da smo zalutali. Svatko u grupi ima svoju viziju gdje smo, pa jedan kaže da smo kod Karlovca – da nije tragično, bilo bi smiješno. Nastavljamo, penjući se na visoko brdo kako bismo se orijentirali. S vrha brda nazirem selo u daljini koje netko prepoznaje kao Dabar.

Planiram sa nekoliko ljudi otići do prvih kuća i utvrditi gdje smo, ali oluja nam potpuno zaklanja vidike. Nailazimo na utabanu šumsku cestu koja je prometna – znak da smo u blizini neprijatelja. Pada noć, a mi smo mokri do kože. Nalažem da se u vrtači naloži vatra, skrivajući plamen, kako bismo se ugrijali. Neki se protive, ali pristaju.

Ovu noć ću pamtiti cijeli život – kiša neumoljivo pada, grijem jedan dio tijela dok drugi hladi kiša koja mi se slijeva niz vrat. Vraćam se mislima u Saborsko, brinući za drage ljude. Razmišljam o krvnicima – mi Hrvati smo bratski prihvatili Srbe koji su bježali pred Turcima, a oni nas starosjedioce pobiše, popališe i protjeraše.

Kad je svanula zora, kiša je stala, a ja primjećujem da su mi nogavice hlača i djelo uniforme na leđima izgorjeli dok sam spavao uz vatru. Izmučeni nastavljamo put, a nakon sat-dva konačno prepoznajem brdo ponad Glibodola – olakšanje je neopisivo. Govorim grupi da budu maksimalno oprezni jer smo u ničijoj zemlji.

Uskoro nailazimo na tragove prisutnosti četnika, ali nastavljamo dalje – cilj je probiti se do Lipica pod kontrolom naših snaga. Ulazimo oprezno u Glibodol u zaseok Ljuštine, nastanjen srpskim stanovništvom. Vidim starca s upečatljivim sukanim ličkim brkom – uplašen je. Netko iz grupe vikne da će ga ubiti, ali s uperenom garonjom zapovijedam da ga puste. Grupa prolazi dostojanstveno, gladna i žedna, ali svjesna da su ovo nevini starci.

Dolaskom u hrvatski dio sela vidim civile kako u panici bježe. Jedva ih zaustavljam vikom. Tresu se od straha i nude nam sve što imaju – prvenstveno vodu i slaninu. Nakon nekoliko zalogaja osjećam kako mi se energija vraća. Iz pravca od kud smo došli čuje se štektanje mitraljeza – to je naša grupa koja je upala u zasjedu i eliminirala četnike, pritom imaju dva ranjena branitelja.

Ispred Glibodola prilaze nam hrvatski vojnici i prebacuju nas u Lipice. Vidjevši poznata lica, ne mogu suspregnuti suze – lijevaju se kao kiša koja nas je noćas neumoljivo prala.

23. studenog 2013.
Maćan

Osam priča je objavio Večernji list, a poslijednju 9. priču je objavio samo saborsko.net

9. dio

Godišnjica je oslobodilačke operacije „Oluja“. Budan sam od sitnih jutarnjih sati, a osjećaji su mi ispremješani ponosom, srećom, tugom i bijesom. Sreću i ponos osjećam zbog oslobodilačke operacije „Oluja“ i konačnog povratka na svoja spaljena ognjišta, na grobove zvjerski mučenih i ubijenih nevinih ljudi.

Tuga me mori jer mi se u mislima vrzmaju slike proživljenih strahota i patnje, a bijes, bijes koji razdire, prisutan je u svakom dijelu mog bića. Bijes je probudila vijest da izbjegli hrvatski Srbi u Srbiji traže kažnjavanje zločina hrvatske vojske, zabranu proslave „Oluje“ i isplatu odšteta zbog stradanja Srba u ovoj oslobodilačkoj akciji. Od kakvog materijala čovjek mora biti sazdan da mu u njemu ne proradi bijes, bijes poput erupcije vulkana? Zar u tim ljudima nema niti trunke ljudskosti, iskrenosti i kajanja za sve zlo koje nam napraviše? Sjete li se makar u snovima vriske živih ljudi paljenih u svojim domovima, masakriranih starica, samrtnog hropca nevinih, zaklanih ljudi?

Mirno i s privilegijama žive tu pored nas, a kao da im nije bilo dosta sranja i klanja, opet zazivaju kaos i destrukciju.

Kao na filmskoj traci redaju mi se slike ranjenih, promrzlih, gladnih branitelja i civila mog Saborskog, nakon okupacije i proboja do Lipica. Vrijeme je to kad u našim glavama vlada opći košmar, a vijesti o mrtvim i ranjenima samo se redaju. Pokušavamo utvrditi tko nedostaje od vojnika i mještana, ali zbog siline neprijateljskog udara i raspršenosti naroda po šumama oko Saborskog, ne možemo trenutno odrediti razmjere zločina i broj žrtava.

U danima koji slijede, bezbroj je informacija i dezinformacija vezanih uz sudbine mještana i branitelja. Prošao je mjesec dana od okupacije i uništenja mjesta, a nade da će još netko živ izlutati iz šuma, sve su manje. Među onima koji nedostaju je i moj prijatelj, susjed i imenjak Petar s roditeljima. Na dan pada mjesta izgubio im se svaki trag.

Sjedim u jednom zagrebačkom kafiću i kroz staklo ugledam siluetu poznatog i dragog prijatelja. Pomišljam da me oči varaju, ali kako se približava, uvjeravam se da je on – Petar zvan Kinkela. Pojavio se niotkuda i grlimo se od sreće. U dahu mi govori da su mu roditelji živi te da će trebati organizirati akciju izvlačenja njih i mog ujaka Dane, koji je također preživio lutajući šumama danima.

U najvećoj tajnosti moramo oformiti grupu koja će kroz pakao Kapele i Saborskog izvući te ljude žive i spasiti ih od sigurne smrti i masakra. Što je to u nama, što nam daje snagu i hrabrost? Samo mjesec dana ranije prošli smo pakao, jedva izvukli glave, a sada se opet trebamo vratiti u Saborsko u kojem haraju bande zločinaca svih kalibara. Već je nastupila oštra lička zima, a šanse da ljudi koje trebamo spasiti prežive, vrlo su male – oštra zima, glad i oštri četnički nož prijete svakog trenutka.

Temperatura je pala na oko -20 stupnjeva. Pješačiti ćemo neprekidno petnaestak sati kroz vrleti Male Kapele, izbjegavajući četničke zasjede. U slučaju da budemo primjećeni, izvlačenje će biti veoma teško, a o ranjavanju bilo koga iz grupe ne smijemo niti razmišljati – dotičnog čeka sigurna smrt.

Već prilikom dogovora imamo problem jer u akciju žele ići moj brat Martin te Željkov brat Mića. To po nama nije dobro – ne želimo da u smrt odu dvojica iz jedne obitelji. Teškom mukom razuvjeravamo braću da odustanu. Za pokret nas je spremno jedanaestorica, uključujući Martina, koji je netom stigao na godišnji odmor iz Rusije. Iskazao je želju da vidi kako to sve izgleda, no pokazat će se da njegova neiskustva unose nemir u grupu.

Krećemo iz kafića, a za nama izlazi Mile, kojem je otac strijeljan na dan pada sela. Potiho me pita kamo idemo. Pokušavam izbjeći odgovor, ali on je uporan i želi pronaći i pokopati oca. Konačno ga prihvaćamo – naoružat će se usput u Karlovcu ili Ogulinu.

Put prema Karlovcu protiče u gromoglasnom smijanju Martinovim dogodovštinama iz Rusije, što grupu opušta i donosi potrebnu atmosferu za težak put.

U Karlovcu kod Mate iz Luga preuzimamo puške, municiju i pješačku opremu. Oprema ima poznati miris smrti, što me odmah podsjeća na mrtve neprijatelje.

Dolazimo u Ogulin gdje se sastajemo sa zapovjednikom specijalne policije Turkovićem, Saborčanskim zetom. On nam osigurava hranu, specijalnu opremu, protuoklopna sredstva, snajper s prigušivačem i kameru. Uniforme i čizme biram s hrvatskim grbom – da se zna tko smo, ako poginemo.

Nakon pripreme krećemo prema Lipicama, gdje nas prima pokojni Krsta. Tu prenoćujemo i prije svitanja krećemo put Kapele i Saborskog. Tijekom noći lička zima još je jače iskesala svoje zube, ali ništa nas ne može omesti od našeg nauma.

Ujutro pakiramo municiju, bombe i hranu. Ja okačim desetak bombi, a Martin samo jednu. Kažem mu da uzme još nekoliko bombi – u slučaju zarobljavanja to bi mu spasilo život. Kasnije mi priznaje da nije bio svjestan kud ide i da ga je pomisao na samoubojstvo užasavala.

Mata nas vodi iz Lipica prema Glibodolu i Kapele. Hladnoća štipa za obraze, a snijeg pokriva Kapelu sitnim, oštrim pahuljama. Granate svih kalibara zasipaju Lipice iz pravca Dabra i Kapele. Brujanje tenkova sve je bliže i prisiljeni smo krenuti u vrleti Kapele kako bismo izbjegli susret s čelikom koji nadilazi naše mogućnosti.

Put je težak, snježna vijavica nas prati, ali usprkos opasnostima, straži i zasjedama, nastavljamo. Dolazimo do Saborskog, do spaljenih zidanica i crkve. Na vrhu Alana, brda ponad Saborskog, čujemo rafale i vidimo kuću u plamenu. Krećemo bez riječi, stežući oružje.

Dolazimo do Čatrnje, gdje po Petrovim riječima ostaju njegovi roditelji i Dane. Snježna vijavica prati naš put. U vojničkom šatoru konačno pronalazimo preživjele – 15 osoba. Milka cijelu noć loži „kozu“ i pomaže svima. Ujutro dijelimo ostatke hrane, presvlačimo mokre čarape i pripremamo se za povratak kroz snijeg i opasnosti.

Grupa se dijeli – neki u obilazak sela, neki u zaselak Skrada u nadi da pronađu još preživjelih. Pronalazimo mrtvu susjedu Mariju Krizmanić „Marićiku“ u Ivinoj ljetnoj kuhinji. Plačemo za šarplanincem, za tragovima života koji nestaju.

Svinjetina i krumpiri od Milke spašavaju nas od gladi. Predvečer idemo u dio sela Varoš, mjesto strijeljanja sedam muškaraca i dvije žene. Tragovi četnika vidljivi su po snijegu, ali u noći nestaju – straža i oprez spašavaju naš plan izvlačenja.

U sumrak stižemo do vrha Kapele, promatramo Saborsko – spaljeno, mrtvo, ali još uvijek traži svoje preživjele. U munjevitom pokretu uočavamo 111. Riječku brigadu – naši saveznici zaustavili su četnički prodor. Zahvaljujući njima, mnogi su preživjeli.

Proučavajući kasnije četničke dokumente, vidljivo je da je prisustvo naše diverzantske grupe u Saborskom spriječilo daljnje zauzimanje Glibodola i Lipica. Spašeni su životi ljudi osuđenih na sigurnu smrt, a mi smo se uvjerili u razmjere mržnje i želje da zatru svaki trag Hrvata na ovim prostorima.

24. kolovoza 2014.
Maćan