Opet smo se vidjele Liko moja, neki dan, ti i ja. Opet mi je duša bila puna. Nestali su tragovi čežnje, bar na tren. Opet sam prodisala punim plućima kao nekad davno. Da, Liko moja, srce je puno kada god se tebi vratim kao majci iz daljine. Iako je bilo oblačno sunce mi je ovdje sjalo, jer sunce rodnog kraja najljepše sja, a ptice najljepše pjevaju.
Hladno je bilo, a one su neumorno pjevale, Liko moja tebi pjevaju i tebi se dive.
Odavno sam morala otići iz tebe Liko, život me odnio u neke druge gradove i sela. Poštujem ih Liko znaj, jer s njima sada živim i volim ih i poštujem te ljude.
Ali, Liko moja znaj, u tebi je ostalo srce one dvanaestogodišnje djevojčice, srce koje je tada bilo jako preplašeno i umorno, a dječija srca se ne bi trebala tako osjećati! I još uvijek nekako na pola dišem, a kada tebi navratim prodišem punim plućima. Srce mi razgali neka toplina, duša mi slavi život kada tebi dođem OJ SABORSKO MOJE!
Vesna Brletić rođ. Dumenčić
Komentari
Kako se Saborsko odužilo Ivici Dumnečiću, ne samo njemu nego i njegovim suborcima Braći Anti i Darku Dumenčiću herojima koji su 12. studenog 1991. godine stali na vrh Bukovače i do zadnjeg se metka borili s neprijateljem kojeg je u napadu na Saborsko, na tom pravcu, predvodio Nikola Medaković?
Nažalost NIKAKO!
Isto je i s drugim poginulim braniteljima. Nigdje nemaju spomen ploču (osim nekoliko pojedinačnih) na kojoj bi pisalo Ovo su branitelji koji su svoje živote položili za slobodu Hrvatske, za Saborsko!.
NEMAJU, to je činjenica!
Žal je meni svih žrtava i prolivene krvi kad vidim da su odavno već zaboravljene, da se spominju tek prigodno, a nema ništa trajnog što bi na njih posjećalo, u smislu naziva škole, ulice, trga i slično, uostalom o tome sam već puno puta pisao i sve je nailazilo na zid šutnje.