Novinar i dokumentarist Gordan Malić na društvenim mrežama napisao je tekst s naslovom 'ZAŠTO SE U HRVATSKOJ NE SLAVI BRANITELJE SRPSKE NACIONALNOSTI?'.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
"Dokumentarac o potresu na Banovini, epohalnoj hrvatskoj katastrofi, započeo bih preletom drona iznad porušenih sela, sve do Gline koja je najviše postradala. I hrvatskom himnom. Nju je 1848. u kući Peleš u Glini, kao kadet graničarskog pješadijskog puka pod zapovjedništvom bana Josipa Jelačića, skladao pravoslavac Josif/Josip Runjanin. Kao i njegov otac građevni kapetan Ignjat Runjanin, bio je blizak tzv. glinskom Ilirskome krugu, kojem su osim baruna Jelačića, pripadali i časnici pravoslavci: Jelačićev zamjenik Aksentije Teodorović, varaždinski veliki župan Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, i autor našeg najvećeg nacionalnog epa Petar Preradović. Tekst Mihanovićeve 'Horvatske domovine' Runjanin je pročitao u Gajevoj 'Danici' tiskanoj novim pravopisom. Nije imao formalnog glazbenog obrazovanja, ali je na glasoviru vojnog kapelnika uglazbio dvije kitice Mihanovićeve pjesme koja je vremenom postala hrvatska himna. Pjevale su je i Pavelićeve ustaše. Čak je i samo ime ustaša preuzeto od pravoslavaca, bosanskih ustanika u 19. stoljeću nakon Austro-Ugarske okupacije, koji su ga upotrebljavali u dva varijeteta – kao ustaš i ustaša.
U to vrijeme istaknuti hrvatski pravoslavci izgradili su zagrebačku Gradsku vijećnicu, prvo hrvatsko profesionalno kazalište zagrebački HNK i njime upravljali, kao i prvu hrvatsku štedionicu. Bili oni Cincari, Srbi ili pravoslavni Hrvati, u svakoj od tih etničkih formacija neosporno je da su činili dio važan hrvatskog nacionalnog indentiteta. Od uspostave kraljevine SHS do danas, hrvatski pravoslavci u najvećem broju izjašnjavaju se kao Srbi. Kakvu je ulogu u tome igrala ruska imperijalna politika u nadmetanju s Habsburškom monarhijom, a kakvu SPC, danas je svejedno. Tome su ne malo pomogli i Pavelićevi rasni zakoni, ustaški zločini nad Srbima i Pavelićeva Hrvatska pravoslavna crkva koja bi u drugim okolnostima možda i pustila korijenje. Ovako, što je tu je. Na posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj se 15 tisuća pravoslavaca odredilo za nesrpsku nacionalnost. U golemoj većini izjasnili su se kao Srbi.
Raspad druge Jugoslavije i Domovinski rat formirali su novi hrvatski nacionalni identitet, nasuprot utopijama Ilirskoga pokreta. Sveslavenskim iluzijama iz 19. st. presudile su slike gradova koje je krajem 20 st. opsjedala Jugoslavenska narodna Armija, formirana da ih štiti.
Vukovar, Dubrovnik, Vinkovci, Sarajevo, Tuzla... Svugdje isti prizori. Stanovništvo bez struje, vode i hrane, zgrade zahvaćene plamenom, dvorišta i sportska igrališta postaju groblja , a cijeli gradovi ruševine, ovovjeke Masade. Oni koji opsjedaju gradove jesu Srbi. Nakon Drugog svjetskog rata Europa ne pamti tako brutalnu opsadu urbanih naselja i njihovo dugo mučno teroriziranje. Ali i u gradovima u kojima se svakodnevno ginulo, također su živjeli Srbi. Prvi poginuli hrvatski policajac bio je Srbin, 27-godišnji hrvatski policajac Goran Alavanja iz Donjeg Karina kraj Benkovca. Ubijen je u noćnoj patroli na službenoj dužnosti 22. studenog 1990. u službenoj odori Ministarstva unutarnjih poslova RH. Izraze saučešća obitelji je uputio i sam hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Na pogrebu u Benkovcu, Zdravko Zečević, predsjednik pobunjene Skupštine općine Benkovac, uz ostalo je istaknuo i 'da je pokojnik služio režimu kojeg ni sam nije volio i da je za taj režim izgubio glavu'. Ukratko, dogodilo mu se ono što je i zaslužio.
Ubojstvo Gorana Alavanje nije presedan. U Dubrovniku je od prve granate JNA poginuo pjesnik i prevoditelj Milan Milišić, autor izvanredne poeme 'Kad je Bog stvarao Dubrovnik', kao prva civilna žrtva u rodnom gradu, na pragu svog stana u Župskoj ulici broj 5. Milišić je bio Srbin, član Udruženja književnika Srbije i Hrvatskog društva književnika. Živio je u Beogradu i Dubrovniku, bio vezan za Sarajevo u kome je rođena, umrla i sahranjena njegova majka Olga, a čiji je simbol obrane u ratu bio Srbin Jovan Divjak. Kao i moj nesuđeni kum, Goran Samardžić, sjajan bosanskohercegovački pisac, a rođeni Beograđanin.
Hrvatska službena politika rijetko navodi imena ratnih stradalnika srpske nacionalnosti, iako oni nose važnu simboličku poruku, a još je čudnije što ih uopće ne spominju predstavnici srpskih političkih organizacija u RH. Ni uz najbolju volju nisam mogao pronaći bilo kakav trag obljetnici njihove pogibije u kalendaru čelnika SDSS-a i SNV-a. Kao da nisu Srbi.
Jednako tako, u arhivi njihovih komemoracija nema službenog spomena civilima i braniteljima srpske nacionalnosti stradalima od velikosrpske agresije. Činjenica je da su Srbi stradavali od velikosrpskih metaka i granata u gradovima širom Hrvatske i BiH. Rame uz rame s hrvatskim braniteljima borilo se oko 10 tisuća etničkih Srba izvan tzv. Republike Srpske Krajine. Nitko od njih nije promijenio ni vjeru ni nacionalnost kada je obukao hrvatsku uniformu i zbog toga svatko od njih zavređuje status heroja. Njihovo sudjelovanje u obrani Hrvatske posebna je vrsta moralne odluke, bez obzira jesu li bili mobilizirani ili dio dragovoljačkog sastava. Kao što je i svaki Hrvat koji se u ratu dokazivao ubijanjem srpskih civila odabrao svoj put zločinca i izopćenika.
Obljetnica Oluje prilika je da se progovori o velikoj pobjedi nad velikosrpskim projektom koji je u konačnici doveo do organiziranog seljenja Srba iz Krajine i Istočnog Sarajeva, čime se do u detalje upravljalo iz Beograda. Srbi su na kraju rata postali i subjekt i objekt, i agresori i žrtve političkog projekta 'Svi Srbi u jednoj državi'.
Premijer Plenković na prošloj je obljetnici Oluje održao politički hrabar, odmjeren i empatičan govor na tom tragu. Bio je to dokaz da hrvatska država ima jasan stav o političkom smjeru kojim ide, a koji se simbolički odražava i u liku Nikole Tesle na hrvatskom euru. Osim što je simbol tehnološkog napretka u 20 st., Tesla je i dokaz da su hrvatski pravoslavci ili Srbi, Hrvatsku vidjeli kao svoju prvu domovinu. Nažalost politički predstavnici hrvatskih Srba danas većinu svojih obljetnica vežu uz antagoniziranje s idejom hrvatske nacionalne države.
Zbog čega Srpsko narodno Vijeće na jednak način ne tretira pravoslavne Ilirce i njihove moderne pandane Srbe branitelje Hrvatske? Zašto prisvaja prve, a druge odbija prihvatiti? Odbija li iz istog razloga i Srpska Pravoslavna Crkva odbija ukapati pravoslavne branitelje RH u svoja groblja, ako se obred odvija uz obilježja hrvatske vojske i hrvatske države?
Odlukom da potpredsjednik vlade Boris Milošević ne sudjeluje u obilježavanju dana hrvatskog oslobođenja, taj je dojam produbljen. Šteta, jer upravo je Milošević u neku ruku simbol hrvatsko-srpskih odnosa na prijelazu stoljeća, kao što su to u svoje vrijeme bili pravoslavni Ilirci, ili stoljeće kasnije Svetozar Pribičević. Miloševićev otac je hrvatski branitelj, a njegova baka mučki je ubijena od ruke jednog od očevih suboraca. Danas je potpredsjednik u HDZ-ovoj vladi, što je također hrabar izbor.
Na sličnom putu Svetozar Pribičević morao je napustiti kraljevinu Jugoslaviju kao prvi hrvatski politički emigrant. Mandat koji je predstavnicima Srba dao priliku da participiraju u državnoj vlasti, jedinstvena je šansa da se ideja pomirenja realizira bez novih trauma.
Kao što je potres na Banovini/Baniji, kojim su jednako pogođeni Srbi i Hrvati, bio prilika da se o traumatskoj povijesti i perspektivi njihovih odnosa na tome arealu nešto korisno kaže u formatu tv-dokumentarca, zbog čega sam aplicirao na nedavnom natječaju. Ali, HRT je odlučio da ta tema pripada isključivo žanru katastrofe, tj. serijalu hrvatske 'Nesreće'. Doslovno, simbolički i jedino moguće".
Komentari