Dragi moj Vlado,
Hrvatska je završila 15. na Eurosongu.
Za mene je Eurosong uvijek bio parada kiča, glazbenog quasi-liberalizma s upakiranim političkim porukama da se mase zabave. Glazba je za mene, kao i znanost, uvijek bila stvaralački prijenos kulture življenja, duha i ideja koje bi trebale harmonizirati ljude, a ne ih dodatno razdvajati.
Ali to sam samo ja.
Možda zato nikada nisam potpuno razumio Eurosong.
“Izdajice”, “rat”, hrvatski lelek već zadnjih 30 godina. Politika se bavi prošlošću. Glazba se bavi prošlošću. Kultura se bavi prošlošću. Znanost se bavi prošlošću. Mediji se bave prošlošću. Građani se bave prošlošću.
A gotovo nikoga ne brine da će hrvatski lelek uskoro postati himalajski lelek.
A možda je baš to najbolji opis Hrvatske 2026. godine.
Države koja više ni sama ne zna što je.
Ne govorim ovo iz mržnje prema bilo kome. Zadnja sam osoba koja je ikada brojala krvna zrnca. Više od 15 godina živio sam i radio u pet država i možda sam upravo zato naučio koliko su identiteti fluidni, a ljudi slični kada makneš politiku, propagandu i kolektivne traume.
Ali, moj Vlado, postoji jedna stvar koju smo potpuno izgubili — kulturu življenja.
Ne folklor. Ne zastave. Ne ideološko deranje po ulicama.
Nego kulturu ponašanja, rada, demokracije i međusobnog poštovanja.
Ti si jednom rekao:
“Tehnički napredak moguć je bez slobode, ali kultura bez slobode ne postoji.”
I možda upravo zato danas imamo autoceste, trgovačke centre i EU fondove, ali sve manje osjećaja zajedništva, kulture dijaloga i pripadnosti. Kao da smo izgradili infrastrukturu države, ali izgubili unutarnju arhitekturu društva.
Ti si također govorio da je demokracija razgovor slobodnih ljudi. I možda upravo tu leži naš najveći problem — mi više ne znamo razgovarati. Samo urlati.
Jedni urlaju o ustašama, drugi o partizanima. Jedni o izdajnicima, drugi o fašistima. A između njih stoji običan čovjek koji samo želi normalnu državu, normalnu plaću i malo dostojanstva.
I dok se Hrvatska iscrpljuje u ideološkim ratovima prošlog stoljeća, događa se nešto puno važnije — potpuna promjena društvene strukture zemlje.
U zadnje tri godine u Hrvatsku je došlo više radnika iz Azije nego što je trebalo desetljećima za migracije ljudi iz BiH koji su pričali isti jezik, imali sličnu kulturu i živjeli s nama 45 godina u istoj državi.
I sad dolazimo do paradoksa hrvatske politike.
Nisu nam valjali ni vlastiti građani koji su otišli. Nisu nam valjali ni “naši” iz BiH i Srbije. Ali sada će nam odjednom uspjeti demokratska i kulturološka sinergija s pola milijuna ljudi iz potpuno drugačijih civilizacijskih okvira — u državi koja ni sama sa sobom nije uspjela postići društveni konsenzus.
Pa mi, moj Vlado, nismo znali živjeti ni među ljudima koji su imali isti jezik, istu rasu i gotovo identičnu kulturu. I sada glumimo da smo veliko otvoreno liberalno društvo, a nismo sposobni podnijeti ni drukčije mišljenje susjeda u istoj zgradi.
Jer pravi problem Hrvatske nisu migracije.
Pravi problem Hrvatske je što je izgubila unutarnju kulturu demokracije.
Demokracija nije samo izaći na izbore svake četiri godine. Demokracija je poštivanje pravila, meritokracije i čovjeka. Demokracija je da posao ne dobije rođo, nego najbolji. Demokracija je da se institucije ne savijaju pred strankama. Demokracija je da sloboda mišljenja nije društvena mana.
A mi smo, moj Vlado, stvorili društvo kasta.
Političkih. Stranačkih. Interesnih.
Ovo više nije ni lijevo ni desno. Ovo je samo sustav održavanja mediokriteta.
I zato danas kultura na ovim prostorima više nije način života, nego izvedbeni program za proračunske udruge i ideološke performanse.
Kultura se ne održava kroz izvedbene programe na Eurosongu, Hipodromu i televiziji. Ona nije privilegija izabranih od politike. Ona živi u nama svima. U svakom našem dahu. U našem svakodnevnom govoru i našim postupanjima. Ona živi u ljudima.
A mi smo pola milijuna kulturnih nositelja iselili u inozemstvo. Ljudi koji su mogli prenositi jezik, običaje, mentalitet i osjećaj pripadnosti ovoj zemlji danas grade neke druge države. Tako da će možda već sljedeća generacija znati engleski ili njemački bolje nego hrvatski, a kamoli tko je bio ban Jelačić ili tko si bio ti, Vlado.
Ti si možda bolje od svih razumio da sloboda bez odgovornosti završava u kaosu, a demokracija bez kulture završava u rulji.
Zato danas imamo paradoks da se svi kunu u demokraciju, a gotovo nitko ne podnosi slobodnog čovjeka koji misli svojom glavom.
I zato nam država sve više liči na prostor bez zajedničkog identiteta, bez zajedničkog cilja i bez zajedničkog osjećaja pripadnosti.
Od hrvatskog leleka do himalajskog leleka.
A između toga — tišina nestajanja jednog naroda koji se predugo bavio prošlošću, a premalo budućnošću.
Ali možda još nije kasno.
Jer kulture se ne raspadaju preko noći, nego onda kada ljudi prestanu vjerovati da ih vrijedi čuvati. A možda će jednom ponovno doći generacije koje će razumjeti da se država ne gradi vikom, nego karakterom. Ne mržnjom, nego znanjem. Ne podobnošću, nego sposobnošću.
I možda ćemo tada ponovno naučiti živjeti slobodu, umjesto da je samo izgovaramo.
I možda si nas upravo zato najbolje opisao još davno:
“Mržnja je ostala iznad slobode, nesnošljivost iznad nade.”
A narod koji izgubi nadu u zajedničku budućnost vrlo brzo izgubi i kulturu koja ga je držala na okupu.
Tvoj Dejan
Autor teksta Dejan Kovač
Komentari