Sanja Vulić Zagreb
JEZIK MODRUŠKOGA URBARA
UDK: 811.163.42’373 (497.5 Ogulin)“14/15“ Rukopis primljen za tisak 11. 03. 2010. Izvorni znanstveni članak Original scientific paper Recenzenti: Andrea Zorka Kinda - Berlakovich, Robert Hajszan

U radu se, na temelju usporedbe jezika Modruškoga urbara s govorom autohtonoga stanovništva ogulinsko-modruške udoline, zatim s današnjim govorima potomaka hrvatskoga stanovništva koje je iz središnje Hrvatske otišlo prije pola tisućljeća, te s današnjim govorom potomaka iseljenika sa širega ogulinskoga područja koji su staru domovinu napustili prije dvjesto godina, nastoji prepoznati koje su jezične značajke Modruškoga urbara rezultat ustaljene manire onodobnoga hrvatskoga pisanoga jezika, a koje su imale ili su mogle imati uporište u onodobnim organskim idiomima ogulinsko-modruške udoline. Zaključuje se da je potonjih znatno više, barem kad je riječ o gramatičkim obilježjima i općem leksiku.

UVOD
Kao što danas postoji bitna razlika između hrvatskoga književnoga jezika i pojedinih mjesnih govora, tako se ni jezik hrvatskih pisanih spomenika iz 15. i 16. stoljeća ne može poistovjetiti s govorom stanovništva u doba kada su ti pisani spomenici nastali. Ipak, s pravom se može pretpostaviti da se jezik pisanih spomenika nije temeljio samo na starijoj književnoj tradiciji nego i na onodobnim organskim idiomima. No pri jezičnoj analizi pisanoga jezika starijih razdoblja, vremenski odmak nije otežavajući čimbenik jer je istraživanje sačuvanih zapisa moguće i puno stoljeća poslije.

Protjecanje vremena ponekad može biti i prednost jer uvijek postoji mogućnost da se pronađe još neki izgubljeni stari zapis koji će olakšati analizu pisanoga jezika određenoga vremena. Protivno tomu, pri pokušaju rekonstrukcije mjesnih govora, govornoga jezika starijih razdoblja, protjecanje je vremena uvijek otežavajući faktor. Dok jezik sačuvanih pisanih spomenika ostaje uvijek isti, govorni je jezik uvijek podložan promjenama i što vrijeme više prolazi teže ga je rekonstruirati. Naime, takva se rekonstrukcija samo djelomice može temeljiti na pisanim spomenicima, a taj pisani jezik valja uspoređivati s govorom autohtonoga stanovništva s područja s kojega potječu pisani dokumenti, naravno, ako takvo stanovništvo uopće postoji. od velike pomoći može biti i usporedba sa sačuvanim, u znatnoj mjeri petrificiranim mjesnim govorima u dijaspori koji potječu iz razmatranoga razdoblja, opet naravno ako takvi govori postoje, a upravo takve govore, stare pola tisućljeća, nalazimo među potomcima iseljenika iz središnje Hrvatske, ali i govor star dva stoljeća. Ukratko, govori današnjega autohtonoga stanovništva ogulinsko--modruške udoline, govori u polutisućljetnoj dijaspori i jezični spomenici poput Modruškoga urbara temeljni su izvori pri pokušaju rekonstrukcije govora u središnjoj Hrvatskoj u doba Bernardina Frankopana. Modruški je urbar iz 1486. istodobno i izvanredan izvor za analizu pisanoga jezika. Jezična analiza u ovom se radu temelji na izdanju teksta Modruškoga urbara što ga je za tisak priredio Radoslav Lopašić.

Dobro je poznato da je u 15. i 16. stoljeću većina tadašnjega hrvatskoga naroda govorila jezikom za koji se, poslužimo li se suvremenom dijalektološkom terminologijom, može reći da je pripadao drukčijoj narječnoj osnovici od one na kojoj je temeljen današnji standardni jezik. Većina hrvatskoga naroda toga doba govorila je idiomom koji danas nazivamo ikavsko-ekavski dijalekt čakavskoga narječja. Danas pak mjesni govori statistički najvećega broja Hrvata pripadaju jednomu od štokavskih dijalekata. Kao što je važnost središnje Hrvatske u političkom i gospodarskom pogledu, kao i po kulturnim djelatnostima, bila neusporedivo veća nego što je to danas, tako su važnost, položaj i rasprostranjenost čakavštine toga doba neusporedivi s današnjim stanjem. Zbog toga su i hrvatski jezični spomenici iz tog razdoblja u središnjoj Hrvatskoj ponajprije temeljeni na čakavštini. Modruški urbar dobar je uzorak za analizu onodobnoga pisanoga jezika, makar su dostupni prijepisi stoljeće, odnosno gotovo stoljeće i pol mlađi od izvornika i makar prepisivači nisu bili rodom iz modruškoga kraja. Kad je riječ o pisanom jeziku, valja istaknuti da je u ovom radu u potpunosti isključena analiza pravopisnih rješenja jer su ta rješenja potpuno nebitna za usporedbu pisanoga jezika s organskim idiomima. Lopašić je posebnu pozornost posvetio objašnjavanju pojedinih toponima, zatim ratarskoga i obrtničkoga nazivlja, također feudalnoga nazivlja. U ovom je pak radu težište stavljeno na analizu pojedinih obilježja gramatičkoga sustava i općega leksika. od onomastičke se građe uglavnom razmatraju antroponimi, i to vlastita imena muških osoba, ponajprije u okviru tvorbe riječi, zbog utvrđivanja plodnosti pojedinih sufikasa pri tvorbi takvih imena u 15. i 16. st.

 

O FONOLOŠKIM ZNAČAJKAMA

Već je spomenuto da su se u pisanom tekstu, autor ili autori Urbara oslanjali na dotadašnju hrvatsku pisanu tradiciju koja je u stanovitoj mjeri odstupala od govornoga jezika u središnjoj Hrvatskoj. Valja međutim opet naglasiti da je i osnovica pisanoga jezika, kao i organskih idioma, bio čakavski ikavsko-ekavski dijalekt. Sukladno tomu, upitno-odnosna zamjenica ča redovita je u tekstovima Urbara, npr. vse službe ča koli pod Modruše sliši (str. 15) ‘sve službe što gôd pod modruše pripada’; za no, ča se proda (str. 47) ‘za ono, što se proda’; od njega služi ča more (str. 57); a sada služi ča more (str. 63); a sada ča more (str. 77) i dr. Tipično su čakavske i prijedložne sveze s tom zamjenicom. među njima je vrlo česta prijedložna sveza zač ‘zašto’, koja se u Urbaru rabi kao uzročni veznik, npr. sinokoša se ne more pisati, zač je veći del u vsih škodi (str. 29); a sada služi ničimre, zač je pusto (str. 50); Benko Plešić ima zemlje dni 35 i sinokošu, zač mu luka uzeta za kneza, i za nju mu je dano jedno malinišće (str. 54). međutim, uz čakavsko nišće (usp. SKoK 1972: 111, 520) u značenju ‘ništa’, npr. služilo je zlati jedan, a sada nišće (str. 55), još se češće u tekstu Urbara susreće štokavsko ništar, npr. ništar ni vridna (str. 45); ništar nevridna (str. 52); dvi udovici, ke ništar nimata (str. 60).

Da je već tada dolazilo do stanovitih međudijalekatnih kontakata i postupnoga štokavskoga utjecaja, pokazuje uporaba riječi mlinar, usporedno s tipičnim čakavizmima malin ‘mlin’ i malinišće ‘mlinište, tj. zemljište s mlinom’, npr. malin jedan (str. 31); malinišća četrti del (str. 24), malinišća pol (str. 24); Šimuna mlinara selo, zemlje dni 12, služilo je zlati jedan, malinišća šesti del (str. 64). Zanimljivo je da je potpuno isti odnos malin : mlinar i danas sačuvan u govoru sela Pinkovca u južnom Gradišću u Austriji, u kojem čakavsko-štokavska prepletanja potječu iz vremena prije preseljenja u novu domovinu (usp. VULIĆ 1994: 145). Upravo nas primjer iz Pinkovca upozorava da valja biti oprezan pri opisu inonarječnih kontakata u hrvatskim pisanim spomenicima 15. i 16. stoljeća. Često se smatra da takve jezične kombinacije nisu bile odraz onodobnih mjesnih govora, nego manira pisanoga jezika. međutim, baš nas potvrde iz organskih idioma u dijaspori navode da posumnjamo u takvu postavku jer su se svojevrsni međunarječni kontakti ustalili u pojedinim organskim idiomima prije velikoga hrvatskoga egzodusa. Dvovrsne potvrde razvoja staroga prijedloga vъ također pokazuju čakavsko-štokavski kontakt. Naime, u Urbaru imamo praktički usporednu uporabu čakavskoga prijedloga va i štokavskoga u, npr. va to doba (str. 15); va to se popi ne pačaju (str. 53); ali: služi u gradu (str. 41); u Plasih (str. 46). Razvoj vъ > va nalazimo i u blagdanskom imenu Vazam ‘Uskrs’, koje je uobičajeno u čakavskom ikavsko-ekavskom dijalektu, a također se rabi u Urbaru, npr. najprvo o Vazmi janjca dva (str. 82). opet valja naglasiti da je tako i u današnjim autohtonim govorima u ogulinsko-modruškoj udolini, također u govorima u polutisućljetnoj dijaspori, kao i u govoru potomaka iseljenika koji su se početkom 18. st. iselili sa širega ogulinskoga područja u Hajmaš u mađarskoj. Čakavizam je i prilog kadi u značenju ‘gdje’, npr. kadi staše Bariša (str. 53) ‘gdje stanovaše Bariša’. Taj je prilog u istom značenju i danas sačuvan u govorima ogulinsko-modruške udoline u naglasnim inačicama kâdi (npr. u oštarijma) i kádi (npr. u ogulinu). Već spomenuti ikavsko-ekavski refleks jata u Urbaru se uglavnom dosljedno realizira, npr. u ikavizmima pridati (str. 46) ‘predati’, viditi (str. 15, 16) ‘vidjeti’, razdili se Jakov od Jurka (str. 68) ‘razdijeli se Jakov od Jurka’; dvi (str. 27.) ‘dvije’, odnosno ekavizmima četrti del (str. 25) ‘četvrti dio’; šesti del (str. 60) ‘šesti dio’; treti del (str. 26) ‘treći dio’; veći del (str. 29 i 45) ‘veći dio’; seno (str. 22 i str. 35) ‘sijeno’, zdela (str. 25) ‘zdjela’ itd. Realizacije ekavskoga, odnosno ikavskoga refleksa jata u tvorbeno povezanim riječima del ‘dio’ i razdili ‘razdijeli’ u potpunosti su u skladu s tipično čakavskim fonološkim zakonitostima refleksa jata u ikavsko-ekavskom dijalektu prema tzv. pravilu meyera i Jakubinskoga. U pojedinim primjerima ima i nedosljednosti, odnosno odstupanja od tog pravila, pa npr. susrećemo ostvaraj dela samo strile (str. 68), u kojem su i ekavizam dela i ikavizam strile u skladu sa spomenutim pravilom, dok u ostvaraju samo strele čini (str. 41) ekavski refleks jata odstupa od pravila. To je odstupanje najprikladnije smatrati analogijom prema polaznomu nominativnomu obliku strela u kojem je ekavski refleks jata u skladu s tim pravilom. Tipično je čakavska značajka ikavizam drivo ‘drvo’, npr. ... je služil drivo. Sukladan refleks jata susrećemo i u tvorenicama od te imenice kao što je npr. drivodelja u primjerima tipa ter drivodelju (str. 40); služi drivodelju (str. 65). Slijed ri još se ostvaruje u tipično čakavskom leksemu crikva ‘crkva’ (prema starocrkvenoslavenskomu cr’ky, gen. cr’k’ve), te sukladno tomu u odnosnom pridjevu crikveni ‘crkveni’. U tim riječima samoglasnik /i/ nije odraz jata, npr. crikva (str. 31); ko je poli crikve (str. 63); crikveni (str. 56); zemlja crikvena (str. 23 i 51); crikveno (str. 31). Fonem /l/ je dosljedno sačuvan na kraju sloga, odnosno na kraju riječi, npr. u imenici del ‘dio’ (str. 24, 25, 29, 45, 60), u oblicima muškoga roda jednine glagolskoga pridjeva radnoga, npr. ni pametara kad bi bil kmet na njem (str. 70) ‘ne pamti se kad kad bi bio kmet na njem’; bil je (str. 30) ‘bio je’; dal (str. 36) ‘dao’; je držal (45, 69) ‘je držao’; ako bi kmet imal janjac sto (28) ‘ako bi kmet imao sto janjaca’; ki bi ne imil janjac (28) ‘koji ne bi imao janjaca’; je postavil (str. 50) ‘je postavio’; to mu je bil pridal (str. 75) ‘to mu je bio predao’; služil je (str. 30, 36) ‘služio je’; je služil (str. 40) ‘je služio’; i on je na njem učinil (str. 54) ‘i on je na njem učinio’ itd. među antroponimima vrlo je često muško ime Paval sa sačuvanim dočetnim /l/, npr. Paval Serpelić (str. 42); Paval Jelenčić (str. 43); Paval Dianković (str. 50).

Kad je riječ o suglasničkom sustavu, među zajedničkim osobinama jezika Urbara, zatim govora Hrvata u dijaspori čiji predci potječu iz središnje Hrvatske te mjesnih govora današnjega autohtonoga stanovništva, ponajprije valja istaknuti šćakavizme i rotacizam u prezentskim oblicima glagola moći. Suglasnički skup šć nalazimo npr. u sufiksu -išće imenice malinišće (str. 24., 54.) ‘mlinište, tj. zemljište s mlinom’, u imenici miholšćina (str. 45, 61) ‘davanje kmetova o sv. mihovilu’, u prilogu jošće ‘još’, npr. jošće zemlje crikvene (str. 23); jošće je imil i malinišća pol (str. 63) ‘još je imao pola mliništa’; jošće malin jedan (str. 57) ‘još jedan mlin’; jošće puste zemlje (str. 65) ‘još puste zemlje’. Rotacizam, tj. promjena že > re susreće se u Urbaru u obliku za 3. os. jd. glagola moći, npr. kako se kada more (str. 28) ‘kako se kada može’; ča more (str. 57, 63, 77) ‘što može’; također zanijekano ne more (str. 29) ‘ne može’. Pridjevska zamjenica vas, u prijepisu Urbara iz 16. stoljeća zabilježena je bez premetanja vs > sv u ostalim oblicima, npr. viditi vse zemlje (str. 15) ‘vidjeti sve zemlje’; vsa sela (str. 15) ‘svi kmetski posjedi’; vse službe (str. 15) ‘sve službe’ (str. 15). međutim, u prijepisu Urbara iz 17. stoljeća to je premetanje provedeno, npr. viditi sve zemlje (str. 16); sva zemlja (str. 16); sve službe (str. 16). Sukladna neodređena pridjevska zamjenica u prijepisu Urbara iz 16. stoljeća zabilježena je bez premetanja, npr. vsake nedilje (str. 15); vsaki kmet (str. 15), dok je u prijepisu iz 17. stoljeća zabilježena s premetanjem, npr. svake nedelje (str. 16); svaki kmet (str. 16). Primjeri tipa vsako to selo ima zemlje dni 18 i sinokošu; i to svako služilo je (str. 53) najvjerojatnije su rezultat nedosljednosti prepisivača. Ne može se, međutim, u potpunosti isključiti pretpostavka da se već tada, kao rezultat međunarječnoga štokavsko-čakavskoga kontakta, pomalo počela rabiti i inačica svaki, koja je danas uobičajena u govorima autohtonoga stanovništva toga kraja, a načelno nije imanentna sjeverozapadnoj čakavštini. Izvedenice staroga glagola it čuvaju u infinitivu skup jt, a u prezentskim glagolskim oblicima glasovnu skupinu jd, npr. pojti s glasom (str. 22.); pojti s dvima volma (str. 60.) ‘poći s dvama volovima’. To čuvanje starijega stanja i danas je osobina autohtonih govora ogulinsko-modruške udoline.


O MORFOLOŠKIM ZNAČAJKAMA

Na morfološkoj razini ponajprije izdvajamo prepoznatljivo čakavske padežne oblike, npr. L jd. muškoga i srednjega roda s gramatičkim morfemom -i tipa pri svetom Stipani (str. 47) ‘pri Svetom Stjepanu’; pri svetom Martini (str. 51) ‘pri Svetom martinu’; o Vazmi (str. 82) ‘o Vazmu’; na seli (str. 46) ‘na kmetskom posjedu’; na Sledčića seli (str. 37). Tu su i primjeri s gramatičkim morfemom -u u svezama singularnoga lokativnoga oblika s već spomenutim prijedlogom u, npr. služi u gradu (str. 41). U I jd. m. r. nastavak je -om, npr. z bratom (str. 68). Jednosložne imenice m. r. najčešće imaju kratke množinske oblike koji su imanentni čakavštini, npr. N mn. kmeti (prema N jd. kmet) (str. 60, 63) ‘kmetovi’; popi (str. 47, 58) ‘popovi’; stogi (str. 37) ‘stogovi’. međutim, opet vjerojatno u međunarječnom kontaktu, postupno se susreću dugi množinski oblici, npr. u A mn. vsaki kmet ki ima volove (str. 28) Nastavak -e u imenica muškoga roda, pri sklonidbi s brojevima od dva do četiri do danas je sačuvan u već spomenutom govoru Hajmaša u mađarskoj. Stari nominativni množinski oblik s nastavkom -e nalazimo npr. u etniku Plašane ‘Plaščani’ (str. 35). Prepoznatljivo je čakavski i nastavak u G mn. m. r. -ov, npr. nima volov (str. 28) ‘nema volova’; zemlja popov (str. 51) ‘zemlja popova, tj. popovska zemlja’; ima stogov pet (str. 52) itd., također i nulti fleksem u G mn. m. r. tipa ki bi ne imil janjac (str. 28) ‘koji ne bi imao janjaca’ te u G mn. s. r., npr. od tih bi sel (str. 27); u Novacih sel 11 (str. 60) (prema N jd. selo); 12 jajac (str. 28) (prema N jd. jajce). U L mn. muškoga i srednjega roda nastavak je -ih, npr. u Ivančićih (prema N mn. Ivančići) (str. 60); u Plasih (prema N mn. Plasi) (str. 46); na selih (prema N mn. sela) (str. 60). U L jd. ženskoga roda gramatički je morfem -i kao u ostala dva roda u tom obliku, npr. pri crikvi (str. 58, 60) ‘pri crkvi’.

U I jd. ž. r. nastavak je -u, npr. z sinokošu ‘sa sjenokošom’ (prema N jd. sinokoša) (str. 68). U G mn. ž. r. redovito je nulti gramatički morfem, npr. dasak pet (str. 23) ‘pet dasaka’; deset dasak (str. 23) ‘deset dasaka’; jošće li fratrovih luk (str. 46) (prema N jd. luka ‘livada’) ‘još fratrovih livada’; ovac (str. 35, 60) ‘ovaca’. U D mn. ž. r. opet je u čakavštini uobičajeni nastavak -am, npr. k hižam (str. 23) ‘kućama’.

Općenito se može reći da su se padežni oblici svih triju rodova, koje susrećemo u Urbaru, do danas sačuvali u autohtonim govorima ogulinsko-modruške udoline. Isto se može reći za uporabu starih, ujedno i čakavskih oblika neodređene pridjevne zamjenice ki, ka, ko ‘koji, koja, koje’, odnosno u množini ki, ke, ka ‘koji, koje, koja’, u Urbaru npr. ki drži (str. 23), vsaki kmet ki ima (str. 28) ‘svaki kmet koji ima’; ki bi ne imil janjac (str. 28) ‘koji ne bi imao janjaca’ (str. 28.); ki bi zamiril kmeta na njem (str. 38) ‘tko bi zamijetio kmeta na njem’; ni mrve je nî manje, nego je te, ka je zgora pisana (str. 65) ‘ni malo je nije manje, nego te koja je poviše zapisana’; ku drži pop (str. 28) ‘koju drži pop’ (str. 28); ku drže popi ‘koju drže popovi’ (str. 47); ko bi imilo ‘koje bi imao’ (str. 29); selo, ko je držal (str. 45) ‘kmetski posjed, koji je držao’; selo, na ko gre Lovre Jakomelić (str. 50) ‘kmetski posjed, na koji ide Lovre Jakomlić’; selo poli Belića, ko je od velika davna pusto (str. 53) ‘kmetski posjed pokraj Belića, koji je već dugo vremena pust’; selo popovsko, ko je poli crikve (63) ‘popovski kmetski posjed, koji je pokraj crkve’; tu zemlju drže popi, ki stoje pri crikvi (str. 58) ‘tu zemlju drže popovi, koji stanuju pri crkvi’; dvi udovici, ke ništar nimata (str. 60) ‘dvije udovice, koje ništa nemaju’ itd. Staru čakavsku pokaznu zamjenicu za muški rod ta ‘taj’, susrećemo u primjerima tipa ki nima volov, ta je dužan ovsa kvartu jednu (str. 28); Matko Jušetić ... ta ima luke delati (str. 71). Tu su i potvrde uporabe čakavske pokazne zamjenice ni, na, no ‘onaj, ona, ono’, npr. za no, ča se proda (str. 47).

Vrlo značajna razlika između jezika Urbara i govora današnjega autohtonoga stanovništva ogulinsko-modruške udoline jest u nastavcima zamjeničko-pridjevne sklonidbe. U današnjim se govorima na tom području u tom tipu sklonidbe dosljedno rabi nastavak -eg(a) u genitivu i akuzativu, i nastavka -em u dativu i lokativu, npr. tega; malega; petnajstega; svakem itd. Isti je nastavak u govoru potomaka iseljenika koji su se početkom 18. st. iselili u Hajmaš u mađarskoj, npr. tega; sedmega itd. međutim, u jeziku Urbara, a također i u govorima potomaka čakavaca ikavsko-ekavskoga dijalekta koji su se iseljavali u doba nastajanja Urbara u ondašnju zapadnu Ugarsku, nastavci su -oga, odnosno -omu, -om, u Urbaru npr.: od toga (str. 39); svetoga Stipana (str. 47); svetoga Antona (str. 57); zemlje toga ladanja Modruškoga (str. 21); inoga (str. 30); sedmoga (str. 28); luke kosca jednoga (str. 39); k tomu (str. 46); na kom je Petar Bošnjak hižu postavil (str. 50); pri svetom Stipani (str. 47); pri svetom Martini (str. 51). Dativni (na omu) i lokativni (na om) singularni oblici zamjeničko-pridjevne sklonidbe u Urbaru se vrlo jasno razlikuju, kao i u govorima potomaka iseljenika u zapadnu Ugarsku, npr. dativ: k tomu (str. 46); odnosno lokativ: pri svetom Martini (str. 51); na njem (str. 32); ni pametara kad bi bil kmet na njem (str. 70); na kom (str. 50) itd. Nastavak -oga susreće se i u pojedinim čakavskim ikavsko-ekavskim govorima na Kvarneru, npr. u Vrbniku na Krku. To upućuje na dvije moguće pretpostavke: jedna je od njih da se u toj jezičnoj osobini pisani jezik Urbara razlikovao od govora stanovništva toga kraja,  a  druga  je  da  su  se  nastavci -ega, odnosno -em u govoru stanovništva ogulinsko-modruške udoline počeli rabiti otprilike u 17. stoljeću (možda i potkraj 16. st.) jer ih potomci iseljenika s početka 18. st. u svom govoru već imaju. Ukoliko je druga pretpostavka točna, onda su nastavci tipa -ega, -em u govorima autohtonoga stanovništva najvjerojatnije rezultat kajkavskog utjecaja. Dobro je naime poznato da se u pojedinim današnjim temeljno čakavskim govorima ogulinsko-modruške udoline prepoznaje stanoviti kajkavski utjecaj, ponajprije u realizaciji protetskoga v- i zamjenice kaj (usp. VULIĆ 2008: 25). Budući da nastavke -ega, -em ima i većina čakavaca, ti nastavci nisu prepoznati kao možebitni kajkavski utjecaj. Uzme li se u obzir da u govorima potomaka čakavskih iseljenika od prije pola tisljućljeća, tih nastavaka nema, kao ni u jeziku Urbara, možda je zaista riječ o kajkavskom utjecaju.

Inačica četire (str. 23) ‘četiri’ glavnoga broja koju susrećemo u Urbaru, može se usporediti sa sukladnim oblikom u današnjim govorima potomaka Hrvata koji su napuštali Hrvatsku u doba kada je Urbar sastavljan. Brojevi od 11 do 19 završavaju na naist, npr. petnaist (str. 24.) ‘petnaest’. Ta je osobina do danas sačuvana u govorima autohtonoga stanovništva na tom prostoru. Stare sklonidbene brojevne oblike također susrećemo u Urbaru, npr. genitivni oblik od trih sel (str. 47.) ‘od triju kmetskih posjeda’, kao i stariju inačicu rednoga broja treti ‘treći’, npr. dva na mali put, a treti na veliki (str. 22); malinišća treti del (str. 26), odnosno stariju inačicu rednoga broja četrti ‘četvrti’, npr. malinišća četrti del (str. 24, 25), te od toga broja izvedenu imenicu četrtina sufiksom -ina, npr. služilo je prvo četrtinom (str. 33); služi četrtinu (str. 45, 55). Valja još spomenuti sklonidbene oblike uz brojeve od 2 do 4 tipa dva dni težati (str. 15, 16) ‘dva dana raditi na zemlji’, tri tovore (str. 22) i dr.

Infinitiv se rabi u punom obliku, tj. s dočetnim i, npr. imiti (str. 27) ‘imati’; pisati (str. 29); pojti (str. 60) ‘poći’; sijati (str. 60); služiti (str. 45) itd. moguće je pretpostaviti da je to manira pisanoga jezika jer je u govorima potomaka iseljenika iz 16. stoljeća, kao i onih s početka 18. st. redovit tzv. krnji infinitiv bez dočetnoga i, a isto tako u govoru današnjega autohtonoga stanovništva ogulinsko-modruške udoline. Zbog toga možemo pretpostaviti da se u organskim idiomima puni infinitiv nije rabio ni u doba Bernardina Frankopana. Zanijekani svršeni prezent glagola biti u obliku za 3. os. jd. glasi ni, npr. ni veće dužan (str. 28) ‘nije više dužan’; ni mrve je nî manje ‘nimalo je nije manje’ (str. 65); ništar ni vridna (str. 45) ‘ništa, tj. nimalo nije vrijedna’. Zavisno o kontekstu, spomenuti se zanijekani prezentski oblik susreće i u značenju ‘nema’, npr. sinokoše ni ‘nije sjenokoše, odnosno nema sjenokoše’ (str. 24); pametara ni, ki bi zamiril kmeta na njem ‘nije spomena, odnosno nema spomena, tj. ne pamti se da je tko zamijetio kmeta na njem’ (str. 38); ni pametara kad bi bil kmet na njem (str. 70) ‘nije spomena, odnosno nema spomena, tj. ne pamti se kad bi bio kmet na njem’. Sukladni zanijekani prezentski oblik susreće se i u čakavskim govorima u dijaspori koji su podrijetlom iz središnje Hrvatske, a također i u današnjim govorima autohtonoga stanovništva ogulinsko-modruške udoline. Prezentski oblici tipa nimam ‘nemam’ (u kojima samoglasnik i nije odraz jata, nego je nastao kao spoj sveze ne imam nakon gubljenja samoglasnika e) također se i danas rabi u govorima autohtonoga stanovništva. U Urbaru npr. susrećemo sintagmu nima volov (str. 28) ‘nema volova’. Glagol imiti (prez. imam) (str. 27) ‘imati’ pripada konjugacijskomu tipu koji nema sukladnih oblika u današnjem hrvatskom književnom jeziku. Kombinacija imit, prez. imam uobičajena je u pojedinim govorima čakavskoga ikavsko-ekavskoga dijalekta na sjeverozapadu (npr. na otoku Krku), ali se ne rabi u govorima autohtonoga stanovništva ogulinsko-modruške udoline, nego sklonidbeni oblik koji pripada 4. razredu V. vrste, tj. imat, prez. imam. Glagol imit ne rabi se ni u govorima u dijaspori koji potječu iz središnje Hrvatske, nego također imat, prez. imam, pa je teško utvrditi je li se u doba Bernardina Frankopana rabio u živim govorima ogulinsko-modruške udoline ili samo u pisanom jeziku. Usto valja upozoriti da se u Urbaru, u glagolskom pridjevu radnom susreću oba oblika, ali je oblik imil češći, npr. jošće je imil i malinišća pol (63); ki bi ne imil janjac (str. 28); to bi takoj imilo služiti četrtinu (str. 45), ali: Ako bi kmet imal janjac sto (str. 28). Naravno, takva nedosljednost može biti i propust prepisivačev, ali ne možemo isključiti ni mogućnost usporedne uporabe obiju inačica u pisanom jeziku. Ikavski refleks jata u množinskom obliku glagolskoga pridjeva radnoga hotili u skladu je sa zakonitostima čakavskoga ikavsko-ekavskoga odraza jata, npr. koliko su hotili (str. 55) ‘koliko su htjeli’. Čakavski prezentski oblik gre ‘ide’ u Urbaru je uobičajen, upravo u navedenom obliku za 3. os. jd., npr. gre na kup z trgovinom (str. 28); selo, na ko gre Lovre Jakomelić (str. 50); to Jurku gre (str. 70) (‘to Jurku ide’, tj. u prenes. značenju ‘to dobija Jurko’). Zanimljivo je da se prezent gre ne rabi u današnjim autohtonim govorima ogulinsko-modruške udoline, a isto tako ni u govoru potomaka iseljenika s početka 18. stoljeća, a također ni u otprilike polovici čakavskih ikavsko-ekavskih govora u polutisućljetnoj dijaspori. Prezentski oblici za 3. os. mn. pz. završavaju na /e/, npr. zemlje u Plasih svetoga Stipana, ku drže popi (str. 47); tu zemlju drže popi, ki stoje pri crikvi (str. 58); vsi kmeti služe (str. 63) itd. Protivno tomu, množinski prezentski oblici za 3. os. svih glagola, u govorima autohtonoga stanovništva ogulinsko-modruške udoline, a isto tako u govoru potomaka iseljenika s početka 18. st., redovito i beziznimno završavaju samoglasnikom /u/. Takav je završetak dobro poznat i u govoru potomaka iseljenika iz središnje Hrvatske iz 16. st., pa se može pretpostaviti da završetak /e/ u tom obliku u jeziku Urbara nije temeljen na onodobnim govorima toga kraja. U Urbaru se susreću i pojedini imperfektivni oblici, npr. oblik staše ‘stanovaše’ za 3. os jd., npr. u sintagmi iz mesta, kadi staše Bariša (str. 53). Tu su i primjeri uporabe pluskvamperfekta, npr. u 3. os. jd. to mu je bil pridal pokojni stari knez za njega službu (str. 75).

Među jezičnim osobinama koje izrazito odvajaju jezik Urbara od današnjih govora autohtonoga stanovništva ogulinsko-modruške udoline te od govora potomaka iseljenika s početka 18. st. prije svega valja izdvojiti uporabu duala. osobito u konjugaciji ta je uporaba u Urbaru dosljedna. Dual se dosljedno susreće ne samo kod glagola biti, npr. na tom sta podvorca dva (str. 32); na njem sta dva kmeta (str. 32); i to sta bili dve seli (str. 54), nego i kod svih ostalih glagola, npr. na toj zemlji sta dva podvorca, sada služita oba dohodkom (str. 72); Martin Tomašić i Blažina imata zemlje (str. 27); Matko Črnjak i Jandrij imata zemlje ... služita konjem (str. 75); služita obi dvi (str. 46) (odnosi se na Jurjevo Selo i Mitrićevo Selo). Pravilnost uporabe dvojine i množine u konjugaciji izvrsno ilustrira sljedeća složena rečenica: I sada su na selih tri kmeti, ter dvi udovici, ke ništar nimata, a ostalo to je vse pusto (str. 60). Primjer pokazuje da se uz broj 3 rabi prezentski množinski glagolski oblik su, a uz broj 2 (odnosno u ženskom rodu dvi) dvojinski oblik nimata (u današnjem značenju ‘nemaju’ koje izražavamo množinom). Dual načelno nije svojstven čakavskim govorima u dijaspori koji vuku podrijetlo sa širega područja središnje Hrvatske prije otprilike pola tisućljeća od pola tisućljeća, ali u pojedinim se govorima ipak susreće, npr. u ikavskom čakavskom govoru Stinjaka u južnom Gradišću u Austriji, npr. u sintagmi koja se odnosi na muža i ženu: k’ad sta se ‘ujtro st’ali, k’u j m’u:ž bi: či’:sto zdr’av (NEWEKLOWSKY 1989 : 37).

U govorima autohtonoga stanovništva ogulinsko-modruške udoline uobičajeni su i prilozi kuliko i tuliko ‘koliko’ i ‘toliko’ sa samoglasnikom /u/. Tako je i u svim ikavskoekavskim govorima u dijaspori koji potječu iz središnje Hrvatske. Protivno tomu, jezik Urbara karakterizira nedosljednost uporabe inačica kuliko (npr. na str. 38) i koliko (npr. na str. 55). Prilog takoj rabi se u značenju ‘također’, npr. Selo Jurmanića ima zemlje dni 10, sinokošu; to bi takoj imilo služiti četrtinu, a sada je pusto (str. 45). Taj se prilog može usporediti s inačicom takaj koja se u istom značenju i danas rabi u brojnim čakavskim govorima u polutisućljetnoj dijaspori. Stari prijedlog prez ‘bez’ još se uvijek može čuti u temeljno čakavskim govorima ogulinsko-modruške udoline, a također i u polutisućljetnoj dijaspori. U Urbaru se također susreće, npr. ka je prez popovske ... (str. 51). Stari prilog jednuč ‘jednom’ još uvijek se rabi u mnogim čakavskim, odnosno temeljno čakavskim ikavsko-ekavskim govorima u polutisućljetnoj dijaspori, npr. u govoru Hrvatskoga Groba jednuč (usp. VULIĆ i PETROVIĆ 1999: 81). U Urbaru je zabilježen u inačici jednuć, npr. ter jednuć po vino (str. 60). etimolog Petar Skok smatra da je /ć/ u jednuć analogija prema sinoć (SKoK 1971: 767). Vremenski prilozi prvo i prija u značenju ‘prije’ u Urbaru se usporedno rabe, ali je inačica prvo znatno češća, npr. služilo je prvo zlat. 1, a sada je pusto (str. 30); služil je prvo zlata 2, a sada služi zlat 1 (str. 30); služilo je prvo zlata 2, a sada je pusto (str. 30) itd. Prilog prvo u tom je značenju zabilježen i u čakavskim govorima ogulinsko-modruške udoline, npr. u oštarijama, a isto tako u govoru potomaka iseljenika s početka 18. st. Inačica prija u Urbaru je zabilježena bez međusamoglasničkoga fonema /j/, tj. pria, npr. služilo je pria zlate 3, a bil je vsega inoga slobodan pria (str. 30); pria je služil četrtinu (str. 39). Potonji prilog inače nije svojstven niti današnjim autohtonim govorima ogulinsko-modruške udoline niti govorima u dijaspori koji potječu iz središnje Hrvatske. od priloga prvo ‘prije’ izveden je prefiksacijom prilog najprvo ‘najprije’, npr. najprvo o Vazmi janjca dva (str. 82). U istom se značenju taj prilog rabi u govoru spomenutih potomaka iseljenika s početka 18. st. Stari čakavski prijedlog poli ‘pokraj’ također nalazimo u Urbaru, npr. jedno selo poli Belića (str. 53); selo popovsko, ko je poli crikve (str. 63). U sjeverozapadnoj je čakavštini taj prilog u 15. i 16. st. bio uobičajen, pa ga sukladno tomu susrećemo u dijaspori, npr. u čakavskom ikavskom govoru Stinjaka u južnom Gradišću u Austriji. Sastavni veznik ter u Urbaru je uobičajen, npr. sel pustih 6 ter pol (str. 23); gospodinu k hižam lesa privezti, ter vsaki deset dasak (str. 23); jedan ter pol (str. 24); dvi ter pol (str. 27); vsaki kmet da ima pojti s dvima volma ovsa sijati, ter jednuć po vino (str. 60); sada su na selih tri kmeti, ter dvi udovici (str. 60) itd. Veznik ter i danas je uobičajen u brojnim čakavskim govorima u polutisućljetnoj dijaspori. Čestica koli (sukladna današnjoj standardnojezičnoj god) susreće se u Urbaru i u pojedinih čakavskih pisaca. U prijepisu Urbara iz 16. stoljeća susrećemo je npr. u sklopu sintagme ča koli pod Modruše sliši (str. 15) ‘što god pripada modrušu’. međutim, prepisivač iz 17. stoljeća vjerojatno u svom govoru više nije rabio tu česticu, pa mijenja taj dio teksta u kako li pod Modruše sliši (str. 16).

IZ RJEČOTVORJA

Među tvorbeno motiviranim imenicama u jeziku Urbara izdvajamo apstraktne imenice ženskoga roda, koje su izvedene sufiksom -ija od imenica muškoga roda koje označavaju vršitelja radnje. Takve su imenice tipa ribarija (< ribar) i ptičarija (< ptičar ‘onaj koji lovi ptice za potrebe vlastelinstva’), npr. od polovice toga sela služi Matko ribariju (str. 26); a sada služi ribariju (str. 39); od toga služi ptičariju (str. 26). među apstraktnim imenicama ženskoga roda izvedenim sufiksom -šćina valja spomenuti izvedenicu miholšćina ‘davanje kmetova o sv. mihovilu’ (npr. na str. 45). Imenice srednjega roda, izvedene sufiksom -išće imaju mjesno značenje, tipa malinišće ‘mesto kadi je malin’ (tj. ‘mjesto gdje je mlin stajao’), npr. i za nju mu je dano jedno malinišće, nakon te i on je na njem učinil malin (str. 54); malinišća četrti del (str. 24).

Podatci u Urbaru pokazuju da su poneki od kmetova nosili svetačka imena, ali su njihova imena znatno češće bila izvedenice domaćim sufiksima, koje su derivirane od spomenutih imena. Najveći je broj takvih imena izveden sufiksom -ko. Tako se npr. u Urbaru spominju Stipan Ratković (str. 76) i Stipan Grišnjaković (str. 78), ali još je više kmetova kojih je ime izvedeno sufiksom -ko od skraćene osnove imena Stipan, npr. Stipko Jurić (str. 26); Stipko Belčić (str. 63); Stipko Prosković (str. 68). Dio kmetova nosi imena Juraj i Matij, npr. Juraj Barbić (str. 42); Juraj Brkiš (str. 68); Juraj Grkšić (str. 72), Matij Skalić (str. 37); Matij Bošnjak (str. 51), a dio hipokoristik izveden sufiksom -ko od skraćene osnove tih imena, npr. Jurko Ladišić (str. 29); Jurko Gamzić (str. 31); Jurko Ugrić (str. 56); Jurko Brkiš (str. 68); Matko Lasić (str. 26); Matko Juretić (str. 71); Matko Črnjak (str. 75). Uz ime Šimun, npr. Šimun Grdasić (str. 56); Šimun Orlovčić (str. 60); Šimun Belčić (str. 71), javlja se i od skraćene osnove izvedenica sa sufiksom -ko, npr. Šimko Popović (str. 48). Usporedno s imenom Ivan, npr. Ivan Malšić (str. 49) i Ivan Grkšić (72) susreću se izvedenice sufiksom -ko od pune osnove, npr. Ivanko Ivković (str. 73) i od skraćene osnove, npr. Ivko, Mavrićev kmet (str. 54). od skraćene osnove imena Ivan i Juraj nalazimo i muška imena izvedena sufiksom -ša, tj. Ivša i Jurša, npr. Ivša Jarnetić (str. 24) i Jurša Gašpić (str. 58). Isto tako, osim imena Mihovil, npr. Mihovil Rodčić (str. 60),  susreće se hipokoristik Mihac izveden od skraćene osnove toga imena sufiksom -ac, npr. Mihac Tomšić (str. 71). Premda u razmatranom tekstu nema imena Franjo, hipokoristik Franjac (str. 24) i inačicu Franjko, npr. Franjko Zebić (str. 44) valja smatrati izvedenicama od toga imena, prvu sufiksom -ac, a drugu sufiksom -ko. Isto tako, hipokoristik Benac (str. 29) i inačice Benko, npr. Benko Baričević (str. 24); Benko Plešić (str. 54); Benko Grkšić (str. 72) i Benša, npr. Benša Grgečić (str. 56); Benša Banić (str. 70)  valja  smatrati  izvedenicama  spomenutim sufiksima -ac, -ko i -ša od skraćene osnove imena Benedikt. Sukladno tomu, ime Jerko, npr. Jerko Brkiš (str. 68) valja smatrati izvedenicom sufiksom -ko od skraćene osnove imena Jeronim / Jerolim. Ime Blaško, koje je izvedeno sufiksom -ko od imena Blaž, ponekad je zapisano bez jednačenja po zvučnosti, npr. Blažko Pačelatić (str. 43), a ponekad s provedenim jednačenjem žk > šk, npr. Blaško Ferdulić (str. 63). Izvedenicom sufiksom -ko može se smatrati i ime Cvitko, npr. Cvitko Olovčić (str. 63). muško ime Domša (str. 30) izvedeno je sufiksom -ša od skraćene osnove imena Dominik, a muško ime Lukša sufiksom -ša od imena Luka, npr. Lukša Pačelatić (str. 29); Lukša Berojević (str. 37); Lukša Štefulinić (str. 37); Lukša Lončar (str. 49) itd. Usporedno s imenima Bartol, Jakov i Mikula, npr. Bartol Ferdolić (str. 63), Jakov Medilić (str. 43) i Mikula Banić (str. 70), susreću se, od skraćene osnove tih imena, sufiksom -e izvedena muška imena Bare, Jake i Mike, npr. Bare, popa Mavra brat (str. 67); Jake Grklić (str. 78) i Mike Martolić (str. 78). Često je ime Grgur, npr. Grgur Valdanić (str. 60); Grgur Ratković (str. 66); Grgur Drkosić (str. 80) s izvedenicama od skraćene osnove sa sufiksima -e, -o i -a, npr. Grge Mirčić (str. 71); Grge Ostronić (str. 78), ali Grgo Klenković (str. 76) te Grga Čičić (str. 71). muško ime Lovre može se smatrati izvedenicom od Lovrenac, npr. Lovre Rilić (str. 24); Lovre Jakomelić (str. 50); Lovre Durdačić (str. 83), a muško ime Vale izvedenicom od Valentin, npr. Vale Medved (str. 58). Navedena imena i prezimena kmetova jasno pokazuju da su Hrvati već potkraj 15. stoljeća imali prava prezimena. Ženska su imena u Urbaru rijetka, a ovom prilikom izdvajamo ime Jelka koje se može smatrati izvedenicom sufiksom -ka od skraćene osnove imena Jelena, npr. Jelka, Dedkovića žena (str. 43).

Ženskoga su roda blagdanska imena Jurjeva i Miholja koja su nastala poimeničenjem nekadašnjih odnosnih pridjeva, npr. od Jurjeve do Miholje (str. 15); od Miholje (str. 35). Pri tvorbi odnosnih pridjeva uobičajen je sufiks s tvorbenim formantom -j-, npr. u srednjem rodu kapelje (str. 32) s tvorbenim značenjem ‘koje se odnosi na kapelu’, odnosno u srednjem rodu dolinja (str. 71) s tvorbenim značenjem ‘koja se odnosi na dolinu’.


IZ SINTAKSE

Posvojnost se ponekad izriče posvojnim pridjevom, npr. Mavar, Carov zet (str. 43), Jandri, Martin unuk (str. 48), a ponekad posvojnim genitivom, npr. Mavar, Zebića zet (str. 46). Umjesto posvojnih zamjenica njegov, nje(zi)n susreće se genitiv osobne zamjenice za 3. osobu, npr. za njega službu (str. 75) ‘za njegovu službu’. Dijelni genitiv susrećemo u primjerima tipa k hižam lesa privezti (str. 23); s dvima volma ovsa sijati (str. 60). Za oznaku mjesta rabi se prijedlog pri, naravno s lokativom, npr. pri svetom Stipani (str. 47); pri svetom Martini (str. 51). Kombinacija prijedlog pri + lokativ za oznaku mjesta i danas je česta u autohtonim govorima ogulinsko--modruške udoline.

Već je spomenuto da prilog zač često ima službu uzročnoga veznika, npr. a sada služi ničimre, zač je pusto (str. 50) ‘a sada ne služi ničemu jer je pusto’; zač mu luka uzeta za kneza, i za nju mu je dano jedno malinišće (str. 54) ‘budući da mu je livada uzeta za kneza, za nju mu je dano jedno mlinište’. Instrumental se često rabi u mjesnom značenju, npr. a sada služi drivodelju i gradom (str. 65) (podcrtala S. V.) ‘sada služi kao drvosječa i u gradu’. Instrumental je uobičajen i u rečenicama tipa a sada služi ničimre, zač je pusto (str. 50) (podcrtala S. V.) ‘a sada ne služi ničemu jer je pusto’. U niječnim kondicionalnim rečenicama oblik glagola biti može biti ispred niječnice ne, npr. ki bi ne imil janjac (str. 28) ‘koji ne bi imao janjaca’.


NEKE LEKSIČKE ZNAČAJKE

Od staroga hrvatskoga leksika izdvajamo npr. riječ škoda (str. 29) u značenju ‘šteta’ koja se do danas sačuvala u polutisućljetnoj čakavskoj dijaspori. U Urbaru se susreće i stara hrvatska riječ ladanje, npr. viditi vse zemlje toga ladanja modruškoga (str. 21). Za riječ ladanje lingvist Tomo maretić u svom jezičnom savjetniku piše da je kajkavizam te nastavlja: “ladanje nije ništa drugo do prijevod lat. riječi dominium ili njem. Herrschaft, a štokavski bi ta riječ imala upravo da glasi. vladanje”. I jezikoslovac Ljudevit Jonke piše da je ta riječ kajkavskoga podrijetla (usp. JONKE 1965: 191). Jezikoslovac Slavko Pavešić u svom jezičnom savjetniku preuzimlje mišljenje da je ladanje kajkavizam. Sam oblik imenice ladanje pokazuje da je to bila glagolska imenica izvedena od glagola ladati se, a taj glagol susrećemo i u arhaičnom štokavskom dijalektu u polutisućljetnoj dijaspori u Austriji, npr. u govoru Hrvatskoga cikljina. Pojavnost riječi ladanje u Urbaru upućuje i na pretpostavku o možebitnoj uporabi te riječi na čakavskom terenu. od nazivlja žitarica spominju se pšenica (str. 21), ovas (str. 21) ‘zob’ i proso (str. 32 i 53). U Urbaru susrećemo i izvedenicu bližičtvo u značenju ‘susjedstvo, ono što je u blizini’, npr. jošće u Jušetića ter u Mirčića u njih bližičtvom malinišći 2 (str. 71.). Lopašić u podrubnici označava riječ bližičtvo, odnosno sintagmu u kojoj se ta riječ rabi kao nerazumljivu. međutim, tu se zapravo radi o staroj hrvatskoj riječi koja je izvedena od imenice bližika. Upravo je riječ bližika, u značenju ‘susjedstvo’, u 17. stoljeću uvrstio hrvatski leksikograf Ivan Belostenec u svoj rječnik. Važno je upozoriti da ta riječ nije imanentna današnjim autohtonim govorima u središnjoj Hrvatskoj, a isto tako ni govorima u dijaspori koji potječu s tog područja. U skladu s glagoljaškom tradicijom u Urbaru se u značenju ‘svećenik’ redovito rabi imenica pop (npr. str. 23, 28, 47, 53, 58, 67 i dr.), koja je također praslavenskoga podrijetla. P. Skok navodi da je pop “kod katolika na kopnu pejorativ (18. v.), na otocima ne” (SKOK 1973: 8). Ta je tvrdnja samo djelomice točna jer je pop i danas stilski neutralna riječ među katolicima u središnjoj Hrvatskoj, kao što je bila u doba sastavljanja Urbara, a još uvijek je sačuvana u pojedinim govorima u polutisućljetnoj dijaspori, npr. u čakavskim ikavskim Stinjakima i Velikom medvešu na jugu Gradišća u Austriji, u čakavskoj ikavsko-ekavskoj Hrastini u jugozapadnoj mađarskoj, a isto tako u govoru potomaka već više puta spomenutih iseljenika s početka 18. st. Također u mnogim obalnim govorima u Dalmaciji naziv pop za katoličkoga svećenika nije pogrdan. Riječ praslavenskoga podrijetla les, s ekavskim refleksom jata, u značenju ‘drvna građa, drvo kao građevni materijal (npr. za ograde)’ bila je česta u čakavaca, osobito na čakavskom sjeverozapadu. Sukladno tomu susrećemo ju i u Urbaru, npr. Jošće su dužni gospodinu k hižam lesa privezti (str. 22).

Antonim pridjevu mali (str. 15, 16, 22) jest pridjev veliki. Realizacija veliki (a ne veli kako ima glavnina čakavaca) nalazi se i u prijepisu iz 16. i u prijepisu iz 17. st. (str. 15, 16, 22). Važno je naglasiti da je pridjev veliki (a ne veli) imanentan današnjim autohtonim temeljno čakavskim govorima ogulinsko-modruške udoline, također govorima u polutisućljetnoj dijaspori koji potječu iz središnje Hrvatske, te govoru potomaka iseljenika s početka 18. st. Prema pozitivu veliki rabi se u Urbaru komparativ veći, npr. veći del ‘veći dio’ (str. 29), što je također sukladno glavnini čakavskih govora polutisućljetne dijaspore, osobito govorima čakavskoga ikavsko-ekavskoga dijalekta (usp. NEWEKLOWSKY 1978: Karta 28). U skladu s hrvatskim jezikom u 15. i 16. st., ali i u kasnijim stoljećima, u Urbaru je uobičajen pridjev praslavenskoga podrijetla ini, ina, ino ‘drugi, druga, drugo’, npr. vsega inoga (str. 30); ine službe (str. 60). Pridjev osebujan u značenju ‘osobit, poseban’ također pripada hrvatskoj jezičnoj starini, npr. u Urbaru: zemlja crikvena, ka je prez popovske osebujna (str. 5.) ‘tj. posebna, odijeljena’.

Glagol pametit, odnosno s dočetnim /i/ pametiti, u značenju ‘pamtiti’, tj. ‘držati u pameti’, čest je u čakavaca, pa ga susrećemo i u Urbaru, npr. ko je pusto i ne pameti se, kada bi kmet na njem (str. 40). od prezentske osnove toga glagola izvedena je riječ pametar ‘spomen’, koja se koristi u kombinaciji sa zanijekanim prezentom glagola biti u obliku za 3. os. jd., npr. pametara ni, ki bi zamiril kmeta na njem ‘nije spomena, odnosno nema spomena, tj. ne pamti se da je tko zamijetio kmeta na njem’ (str. 38); ni pametara kad bi bil kmet na njem (str. 70) ‘nije spomena, odnosno nema spomena, tj. ne pamti se kad bi bio kmet na njem’. Za nesvršeni glagol težati, u značenju ‘obrađivati zemlju’, P. Skok piše da je izveden od postverbala teg (SKoK 1973: 452). Upravo glagol težati u navedenom značenju nalazimo u Urbaru, npr. a k tomu je dužan od Jurjeve do Miholje vsake nedilje dva dni težati (str. 15) ‘a k tomu je dužan od Svetoga Jurja do Svetoga mihovila svakoga tjedna dva dana obrađivati zemlju’. U Urbaru se susreće i glagol prigoditi, npr. kako se zgora piše, ili kako se prigodi (str. 59). Zanimljivo je da u današnjem standardnom jeziku rabimo izvedenice od toga glagola, tj. imenicu prigoda i pridjev prigodan, ali ne i glagol od kojega su izvedene. Glagol činiti susrećemo u značenju ‘raditi, izrađivati’, što je često u čakavaca, osobito na današnjem čakavskom jugu, ali i u ikavsko-ekavskim govorima u dijaspori, npr. u Urbaru: strele čini ‘izrađuje strijele’ (str. 41).

Prilog veće u značenju ‘više’ imanentan je čakavštini, kajkavštini, a susretao se i u arhaičnoj štokavštini, pa ga sukladno tomu susrećemo i u Urbaru, npr. ni veće dužan ‘nije više dužan’ (str. 28). Prilog zopet (str. 29) ‘opet, usto’ čest je u govorima čakavskoga ikavsko-ekavskoga dijalekta, a sačuvan je i u polutisućljetnoj dijaspori. Tu su još i složeni prilozi zdola ‘dole’, npr. to je zdola potpisano (str. 33) i zgora ‘gore’, npr. kako se zgora uzdrži (str. 51); kako se zgora piše (str. 59); kak je zgora pisano (str. 61); ni mrve je nî manje, nego je te, ka je zgora pisana (str. 65). Prilog kako uobičajen je u Urbaru, npr. kako se zgora piše (str. 59) i dr., a rijetko se susreće inačica kak, npr. kak je zgora pisano (str. 61), pa nije isključeno da se tu radi o pogrješci prepisivača.

U jeziku Urbara susreće se veći broj starih romanizama. Romanizam barbir (usp. tal. barbiere) u starini se rabio u značenju ‘vidar, ranar, pučki liječnik, veterinar, također i brijač’, npr. u Urbaru: to drži barbir Paval (str. 31); Selo Puničino, ko drži barbir (str. 52); to drži Paval barbir (str. 63). Taj se leksem također sačuvao u polutisućljetnoj dijaspori, npr. u govoru sela Pinkovca u južnom Gradišću u Austriji. Stari romanizam toverna (npr. na str. 51), koji od 14. st. nalazimo u različitim čakavskim tekstovima (usp. SKoK 1973: 486), ponegdje je u Urbaru zabilježen u inačici taverna (str. 69). Tu je i stari romanizam kopun ‘uškopljeni pijetao’ koji se inače susreće u različitim hrvatskim idiomima (usp. SKOK 1972: 44), npr. u Urbaru: o Miholi kopuna (str. 82).

Izraz ništar nevridna (str. 52) ‘potpuno nevrijedna’ s dvostrukom negacijom koja služi za isticanje, također je u duhu hrvatskoga jezika starijih razdoblja. Iz frazemske građe u Urbaru izdvajamo frazem genitivnoga tipa ni mrve s priložnim značenjem ‘nimalo’, npr. ni mrve je ni manje (str. 65) ‘nimalo je nije manje’. Tu su i frazemi s glagolskim značenjem kao sveze glagola i imenice u instrumentalu, npr. frazem pojti s glasom (str. 22) ‘biti glasnik’.

Budući da neka u Urbaru česta osobna imena do sada nisu istaknuta, posvetit ćemo još malo pozornosti antroponimiji. među muškim imenima često se spominje Mavar (Mavro), npr. Mavar Salopek (str. 29); Mavar Dujmović (str. 34); Mavar Franković (str. 36); Mavar Lopčić (str. 41); Mavar, Carov zet (str. 43); Mavar, Zebića zet (str. 4). Često je i ime Broz (Ambroz), npr. Broz Ferdulić (str. 63); Broz Grkšić (str. 66); Broz Črnčić (str. 69); Broz Dubić (str. 70). U čakavaca uobičajeno ime Jandrij (Andrija), s protetskim j- i završetkom ij, npr. Jurića sin Jandrij (str. 49); Jandrij Rosnić (str. 56), često se javlja bez završnoga fonema /j/, npr. Jandri Jurjaković (str. 30); Jandri Belčić (str. 49); Jandri Vučković (str. 64); Jandri Jušetić (str. 71); Jandri Matetić (str. 75). među prepoznatljivo čakavskima još su imena Mikula (Nikola), npr. Mikula Jurišić (str. 30) i Žvan (Ivan), npr. Žvan Klinčić (str. 40), a u sjeverozapadnih čakavaca čest je i Anton (Antun), npr. Anton Olebušić (str. 65).

Lopašić prezime prepisivača koji se zove Ivan Pukšar povezuje s ogulinskim prezimenom Puškarić (str. 17). Navodi da je Ivan Pukšar bio računovođa grada Ribnika i ozlja, prepisivao Modruški urbar od 1580. do 1590. te je objavljeni Urbar najvećim dijelom tiskan prema njegovu, tj. starijemu prijepisu. Lopašićevo je povezivanje spomenutih dvaju prezimena posve opravdano jer je u polutisućljetnoj čakavskoj dijaspori i danas uobičajena riječ pukša u značenju ‘puška’. To je stara germanska posuđenica koja je u tim govorima prihvaćena prije preseljenja iz središnje Hrvatske u novu domovinu. U govorima staroga kraja tek je kasnije prihvaćena inačica s metatezom kš > šk, tj. pukša > puška, pa tako i Pukšari postaju Puškarići.


NEKOLIKO NAPOMENA IZ SEMANTIKE

U Urbaru se također susreću stare hrvatske riječi praslavenskoga podrijetla luka (str. 24) i sinokoša (str. 24). U današnjem je hrvatskom jeziku naziv luka u tom značenju potisnuo balkanski grecizam livada. Zanimljivo je da se, na temelju uporabnih potvrda u Urbaru, može zaključiti da je naziv luka imao šire značenje od naziva sinokoša, tj. da je luka bila hiperonim, a sinokoša hiponim toga hiperonima, tj. sinokoša je bila vrsta luke. Zato u Urbaru susrećemo kombinaciju luka sinokoša (str. 26) u značenju ‘livada sjenokoša’. Za razliku od toga, u čakavskim govorima u polutisućljetnoj dijaspori u ikavsko-ekavskim se govorima u pravilu sačuvala samo riječ sinokoš, odnosno sinokoša u značenjima ‘livada’ i ‘sjenokoša’, dok se u pojedinim čakavskim ikavskim govorima u južnom Gradišću u oba značenja sačuvala riječ luka, npr. u Santaleku lu:k’a (NEWEKLOWSKY 1978: 140), također na Stinjakima, što je jasno iz sintagme pa ćeš t’u l’u:ku pokos’it (NEWEKLOWSKY 1989: 74). U ikavsko-ekavskom govoru potomaka iseljenika s početka 18. st. rabi se riječ sinokoša u značenjima ‘livada’ i ‘sjenokoša’.

U hrvatskoj je starini riječ hiža mogla imati ne samo značenje ‘kuća’ nego i ‘soba’, o čem među inim svjedoče i brojni govori u polutisućljetnoj dijaspori. U Urbaru ta imenica ima značenje ‘kuća’, npr. Lubanića selo, zemlje dni 16, na kom je Petar Bošnjak hižu postavil (50). Vrlo je zanimljiva uporaba inačice nedilja u značenju ‘tjedan’: a k tomu je dužan od Jurjeve do Miholje vsake nedilje dva dni težati (str. 15) ‘a k tomu je dužan od Svetoga Jurja do Svetoga mihovila svakoga tjedna dva dana obrađivati zemlju’. Naime, u autohtonim govorima imenica nedilja ne rabi se u tom značenju, a isto tako ni u kojem od hrvatskih govora u dijaspori koji su podrijetlom iz središnje Hrvatske. Zbog toga je jasno da tu pisani jezik nema uporišta u govorima kraja u kojem je tekst nastao.

U Urbaru se glagol slišiti rabi u značenju ‘pripadati’, npr. pod Modruše sliši (str. 15) ‘pripada modrušu, pripada pod modruš’. U istom se značenju taj glagol susreće u brojnim čakavskim ikavsko-ekavskim govorima u polutisućljetnoj dijaspori. Glagol pak zamiriti rabi se u značenju ‘zamijetiti, opaziti’, npr. pametara ni, ki bi zamiril kmeta na njem ‘nije spomena, odnosno nema spomena, tj. ne pamti se da je tko zamijetio, tj. opazio kmeta na njem’ (str. 38). Zanimljivo je da se taj glagol, u tom istom značenju, danas rabi u pojedinim novoštokavskim ikavskim govorima u Dalmaciji. U čakavskim se pak ikavsko-ekavskim govorima u polutisućljetnoj dijaspori rabi glagol mierkat u značenju ‘paziti’, odnosno svršeni zamierkat.

Vrlo je zanimljiva uporaba komparativa bolje u komparativnom značenju ‘više’, npr. Jošće pod gospocki dvor dni bolje od 20, a sinokoše kosac bolje od 50 (str. 23). U istom se značenju taj prilog i danas rabi u pojedinim čakavskim ikavsko-ekavskim govorima, npr. u govoru otočića ošljaka.


ZAKLJUČNE NAPOMENE

Kada se gramatička obilježja i opći leksik iz prijepisa Urbara usporede s mjesnim govorima današnjega autohtonoga stanovništva ogulinsko-modruške udoline te s petrificiranim jezičnim obilježjima u dijaspori, starijoj polutisućljetnoj i mlađoj dvostoljetnoj, uočavaju se brojne sukladnosti, što pokazuje da je jezik Urbara znatno više temeljen na onodobnim organskim idiomima nego što se često pretpostavlja. Naravno ima i razlika uvjetovanih specifičnostima onodobnoga pisanoga jezika, a pritom prije svega mislimo na nastavak -e u 3. os. množine prezenta, na lekseme kao što su prilog pria ‘prije’, imenica bližičtvo ‘susjedstvo’ te imenica nedilja u značenju ‘tjedan’. Za jezične značajke koje susrećemo i u Urbaru i u govorima u polutisućljetnoj dijaspori, ali ih nema u današnjim govorima autohtonoga stanovništva, ne može se isključiti mogućnost njihove uporabe u čakavskim govorima ogulinsko-modruške udoline u doba Bernardina Frankopana. Tu npr. mislimo na zamjeničko-pridjevne nastavke tipa -oga, na prezentske oblike glagola grem, greš, a također i na dualne oblike u konjugaciji.
   
LITERATURA

JONKE (Ljudevit), 1965, Književni jezik u teoriji i praksi, Zagreb

LUKEŽIĆ (Iva), 1990, Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt, Rijeka

MARETIĆ (Tomo), 1924, Hrvatski ili srpski jezični savjetnik, Zagreb

MOGUŠ (Milan), 1977, Čakavsko narječje, Zagreb

NEWEKLOWSKY (Gerhard), 1978, Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete, Wien

NEWEKLOWSKY (Gerhard), 1989, Der kroatische Dialekt von Stinatz Wörterbuch, Wiener slawisticher Almanach, 25, (1989), Wien

PAVEŠIĆ (Slavko) i dr., 1971: Jezični savjetnik s gramatikom, Zagreb

SKOK (Petar), 1971-1974, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I-IV, Zagreb

TORNOW (Siegfried), 1989, Burgenlandkroatisches Dialektwörterbuch. Die vlahischen Ortschaften, Berlin Urbar modruški iz 1486., prir. Radoslav

LOPAŠIĆ 1997, ogulin

VULIĆ (Sanja), 1994, “štokavski elementi u govoru čakavskoga gradišćanskohrvatskoga sela Pinkovca”, Čakavska rič, I (1994), Split, 143-148.

VULIć (Sanja), 2006, “Utrnuti i umirući čakavski govori oko Körmenda u mađarskoj”, Riječki filološki dani 6. Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenoga skupa, Rijeka, 339-356.

VULIĆ (Sanja), 2007, “Govor Hrvata u mađarskoj koji su podrijetlom sa širega ogulinskoga područja”, Modruški zbornik, I (2007), modruš, 13-51.

VULIĆ (Sanja), 2008, “o govoru Turković Sela”, Modruški zbornik, II (2008), modruš, 3-29. VULIĆ (Sanja), 2009, “oštarski govor u Strohalovo doba i danas”, Rudolf Strohal i njegovo djelo. Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa povodom 150. obljetnice rođenja Rudolfa Strohala, Karlovac 20. listopada 2006, ur. Alojz Jembrih

 

https://hrcak.srce.hr/

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi