Zadnje stanovnice Skrade bile su Ivka Sertić rođ. (21.12.1912. - ubijena 11.12.1991.) i Kate Sertić rođ. (7.10.1910. - ubijena 11.12.1991.) koje su na svom ognjištu ostale do kraja, do svoje tragične smrti. Na zvijerski način su ih ubili srpski zločinci, a potom zapalili zajedno s kućom.

Ivka i Kate Sertić, sestre Luke Lukićeva, svo troje je nestalo - ubijeno u Domovinskom ratu, do dana današnjeg nisu nađene njihove kosti, niti ih itko traži

Studeni 1991. godine, Saborskim se širi jeza koja seže i do Biljevine. Selom odjekuju rafali, gore kuće, gore živa goveda na jaslama i urlaju svinje u svinjcima, pečući se žive, ranjeni pas cvili sćućuren u kutu dvorišta... Pakao je posvuda! U Biljevini pet starica i jedan starac sjede skamenjeni od straha u svojim kućama i čekaju ..., Čekaju svoju smrt. Pljačkaške horde obilaze selo od kuće do kuće i tako u Biljevini nailaze na pet starica i jednog starca. Jedna od starica je neznance tražila šibice za naložiti vatru u peći, ne sluteći kakav ih kraj čeka. Nikada nećemo saznati jesu li žive izgorjele ili su ubijene prije nego što su im kuće zapalili.

Nakon Oluje su na zgarištima njihovih kuća nađeni ostaci njihovih izgorenih kostiju.

Teško bolesna Slavica Matovina iz Biljevine se tada nalazila u kući Jele i Jose Matovina kod Funtane, skončala je na isti način kao i ove starice u Biljevini.

Mate Matovina 96-ogodišnji starac je ubijen kod svoje kuće u Biljevini i bačen je u masovnu grobnicu "popov šanac" zajedno s ostalima.  Smije li itko biti amnestiran od ovoga zločina? Ne smije!

Na gore opisani način stradali su:

Slavica Matovina, rođ. 09.04.1959. (stara 32 godine)
Marija Matovina, rođ. 11.09.1909. (stara 82 godine)
Lucija Matovina, rođ. 11.05. 1906. (stara 85 godina)
Mate Matovina - Matan, rođ. 15.04.1895. (star 96 godina, tijelo nađeno 1995.g. u masovnoj grobnici)
Marta Matovina, rođ. 26.09.1918. (stara 73 godine)
Kate Matovina, rođ. 05.03.1920. (stara 71 godinu)
Kata Matovina, rođ. 04.11.1922. (stara 69 godina)

66 žrtava na tako malom području!

Ubijeni / poginuli i nestali 12. 11. 1991. u Saborskom:

 

1. Bićanić Ana (06.05.1924. - ubijena 12.11.1991.)

2. Bićanić Milan (3. 7. 1927. – ubijen 12. 11. 1991.)

3. Bićanić Nikola (17. 2. 1928. – ubijen 12. 11. 1991.)

4. Bićanić Petar (13. 10. 1935. – ubijen 12. 11. 1991.)

5. Conjar Polde (05.01.1895., zapaljen 12.11.1991.)

6. Dumenčić Ante (13. 10. 1962. – ubijen 12. 11. 1991.)

7. Dumenčić Darko (9. 3. 1970. – ubijen 12. 11. 1991.)

8. Dumenčić Ivica (13. 8. 1972. – ubijen 12. 11. 1991.)

9. Dumenčić Kate (02.08.1930. - ubijena 12.11.1991.)

10. Dumenčić Nikola (24.04.1930. - ubijen 12.11.1991.)

11. Grdić Kate (20. 07. 1930. - nestala 12./13. 11. 1991.)

12. Grdić Marko (10.12.1906., ubijen 12.11.1991.)

13. Kovačić Josip (05.06.1913. ubijen 12.11.1991.)

14. Kovačić Mande (13.05.1911., nestala 12.11.1991.)

15. Krizmanić, Marija (29.06.1902., nestala 12.11.1991.)

16. Krizmanić Marija (20.07.1921., ubijena 12.11.1991.)

17. Luketić Ivan (16. 6. 1950. – nestao 12. 11. 1991.)

18. Matovina Ivan (28. 8. 1930. – ubijen 12. 11. 1991.)

19. Matovina Kata (04.11.1922., ubijena 12.11.1991.)

20. Matovina Kate (05.03.1920., zapaljena 12.11.1991.)

21. Matovina Lucija (11.05. 1906., ubijena 12.11.1991.)

22. Matovina Marija (11.09.1909., živa zapaljena 12.11.1991.)

23. Matovina Marta (26.09.1918., ubijena 12.11.1991.)

24. Matovina Mate (15.04.1895., ubijen 12.11.1991.)

25. Matovina Milan (11.08.1940., ubijen 12.11.1991.)

26. Matovina Slavica (09.04.1959., živa zapaljena 12.11.1991.)

27. Sertić Ivka (21.12.1912., nestala 20.11.1991.)

28. Sertić Kata (07.10.1910., nestala 20.11.1991.)

29. Sertić Luka (23.08.1919., nestao 12./13.11.1991.)

30. Sertić Slavko (15. 2. 1942. – ubijen 12. 11. 1991.)

31. Špehar Mate (29. 5. 1960. – ubijen 12. 11. 1991.)

32. Štrk Joso (19. 1. 1934. – ubijen 12. 11. 1991.)

33. Štrk Jure (3. 2. 1931. – nestao 12. 11. 1991.)

34. Vuković Jelena (24.10.1921. - ubijena 12.11.1991.)

35. Vuković Jelena (14.08.1930. - ubijena 12.11.1991.)

36. Vuković Jure (17.12.1929. - ubijen 12.11.1991.)

37. Vuković Marija (19.08.1920 - nestala 12./13.11.1991.)

38. Vuković Ivan (1. 9. 1931. – ubijen 12. 11. 1991.)

39. Vuković Jure (30. 6. 1930. – ubijen 12. 11. 1991.)

40. Vuković Petar (11. 7. 1932. – ubijen 12. 11. 1991.)

 

Ostali poginuli iz Saborskog:

 

41. Čorak (Tomo) Milan (8. 4. 1961. – 2. 11. 1991.)

42. Čorak Nikola (20.11. 1914. - poginuo 17. 10. 1991. 

43. Galović (Petar) Mate (29. 7. 1963. – 13. 9. 1993.)

44. Kovačić (Mate) Ante (15. 2. 1960. – 2. 11. 1991.)

45. Krizmanić (Ivan) Marko (6. 8. 1959. – 2. 11. 1991.)

46. Matovina (Stipe) Ivica (20. 2. 1969. – 6. 9. 1991.)

47. Matovina (Ante) Joso (1. 1. 1963. – 2. 11. 1991.)

48. Matovina (Ante) Joso (21. 5. 1968. – 5. 9. 1995.)

49. Matovina (Ante) Petar (25. 6. 1964. – 2. 11. 1991.)

50. Matovina (Dane) Stipe (21. 9. 1968. – 6. 9. 1991.)

51. Sertić (Jure) Nikola (15. 10. 1940. – 12. 10. 1991.)

52. Šebalj (Mihovil) Marko (22. 7. 1970. – 6. 9. 1991.)

 

Branitelji poginuli na položaju između Rakovice i Saborskog, privremeno 4 godine pokopani u Saborskom:

 

53. Palijan (Ivan) Nikica, 58. bataljun Slunj HV (22. 12. 1970. – 29. 10. 1991.)

54. Pavlić (Jure) Mile, 58. bataljun Slunj HV (18. 8. 1961. – 29. 10. 1991.)

55. Rupčić (Miroslav) Milan, 58. bataljun Slunj HV (2. 9. 1967. - 29. 10. 1991.)

 

Branitelji poginuli na području Ličke Jesenice (općina Saborsko) s prebivalištem izvan općine Saborsko:

 

56. Bićanić (Mihovil) Ivica, 1. gbr. Zagreb HV (29. 7. 1969. – 29. 5. 1993.)

57. Kostelić (Dragutin) Josip, 143. brigada HV-a Ogulin (8. 11. 1965. – 7. 8. 1994.)

58. Kovačić (Franjo) Ivica, 1. gbr. Zagreb HV (7. 3. 1970. – 5. 8. 1995.)

59. Rendulić (Ivan) Dragan, 110. brigada HV-a Karlovac (16. 11. 1967. – 7. 11. 1991.)

60. Štrok (Antun) Zvonko, 1. gbr. Zagreb HV (16. 7. 1970. – 4. 8. 1995.)

61. Zajec (Stjepan) Danijel, 1. gbr. Zagreb HV (18. 9. 1961. – 25. 6. 1993.)

62. Zijan (Marko) Mijo, 1. gbr. Zagreb HV (28. 11. 1972. – 4. 8. 1995.)

63. Zrakić (Ivo) Darko, 1. gbr. Zagreb HV (20. 11. 1969. – 4. 8. 1995.)

64. Žafran (Franjo) Joso, 1. gbr. Zagreb HV (4. 1. 1964. – 29. 5. 1993.)

 

Žrtve iz Sertić Poljane (župa Saborsko):

65. Sertić Ana (ubijena 8.10.1991.)

66. Sertić Ankica (ubijena 8.10.1991.)

 

Počivali u miru Božjem!

 Ivan Vuković

.

.

Za dva dana, 12. studenog se sjećamo velike tragedije Saborskog iz 1991. godine kada je selo nakon tromjesečne opsade i nadljudskih napora obrane palo u ruke srbo-četničkog neprijatelja koji su ga potom spalili i razrušili  do temlja, a njegova 52. stanovnika su masakrirali. Povodom 27. godišnjice  Pada Saborskog objavljujemo djelove teksta, koji se odnose na Saborsko, iz knjige Ivana Strižića Ogulinski kraj u Domovinskom ratu. Komemoracija kod spomen obilježja masovne grobnice  počinje u 10.30 polaganjem vjenaca i paljenjem svijeća, a nastavlja se u crkvi sv. Ivana Nepomuka u 11:00 sati.

 

Obrana Saborskog

 

Osmoga studenoga 1991. godine u 17,30 Javor 5 upućuje očajnički vapaj: "Ukoliko za dan, dva ne dođe pomoć u ljudstvu i opremi bit će Saborsko drugi Bleiburg". Branitelje Saborskoga iznenadila je silina neprijateljskog udara. Borbe za Saborsko vodile su se više od tri mjeseca gotovo svakoga dana, ali kombinirani artiljerijsko-tenkovsko-avionsko-pješački napad branitelji su tada prvi put doživjeli. Dan prije, 11. studenoga, agresor je napadao mjesto iz smjera L. Jesenice i Plitvica, na što su branitelji već bili navikli, da bi pred večer nastupilo zatišje. Ujutro, 12. studenoga, oko 8 sati, došao je na motoriću iz Kuselja neki mještanin s viješću da se čuju motorne pile. Iz smjera Previje čula se slična buka, pa su branitelji zaključili da teritorijalci postavljaju barikade. Oko 9 sati MIG-ovi nadlijeću selo snimajući položaje branitelja. Zapovjednik Marko Krizmanić šalje pomoć na Kuselj, držeći da će do napada doći iz smjera Plitvica. Još nitko ne sluti, da su u neposrednoj blizini, u Ličkoj Jesenici, koncentrirane gotovo sve raspoložive agresorske snage. I onda je zločinačka armada krenula.

 

Napad 

 

Nakon pet dana intezivnih priprema 12. studenoga 1991. u jutarnjim satima, zapisat će kroničar plaščanske brigade, počeo je kombinirani napad na Saborsko, iz svih smjerova: jame Balinke, Momčilovića, Vukelić poljane, vojnog poligona te kasarne u Ličkoj Jesenici. Nakon što je predhodno avijacija JNA bombardirala Sivnik, Bršljanovicu, Čorkovu uvalu te dio mjesta Saborskog, krenuli su tenkovi i pješaštvo. Oko podneva prvi tenkovi ušli su na područje Matićeva brda i sela Dumenčići, te na cestu ispod Sivnika osvojivši i Borik, a oko 15,30 sati dio snaga ušao je u središte mjesta. Odpor "ustaških snaga" nije bio posebno velik, jer je očito da ih u tom trenutku nije bilo više od 150, a dio njih se sklonio i to u onom smjeru iz kojeg su trebali djelovati jedinice iz Korenice i dobrovoljci s Korduna i poligona. "Očito da njihove akcije nisu bile sinkronizirane s našim, ljuti se kroničar. Pretpostavlja se da ih je poginulo oko 100, obzirom na nađena i uništena uporišta i oružja. Na našoj strani četiri borca su ranjena, od kojih samo jedan teže, Korolija Rade".

 

U noći kad je Saborsko prestalo postojati kao naseljeno mjesto, a zločini genocida nad zatečenim hrvatskim civilima dostizali vrhunac (ubijeno je 38 civila), pukovnik Bulat sazvao je sve komandante. (..)

 

Bulat je čestitao svima na izvrstno obavljenoj zadaći, a posebno pripadnicima martićeve milicije i djelatnicima Stanice milicije Plaški. Poslije raporta, uslijedila je pijanka. U Plavča Dragi slavila se pobjeda do kasno u noć. Ipak, Bulatovo slavlje pomutila je činjenica da se većina branitelja i civila uspjela spasiti izvlačeći se u nemogućim uvjetima prema Slunju i, manjim dijelom, Ogulinu.

 

Pukovnik Đorđević znao je brojnost i raspored branitelja Saborskog. Avioni su neprestano nadlijetali mjesto i snimali položaje branitelja. Brojka od 400 branitelja Saborskog navedenih u "Zapovesti za napad", ili kako ih on naziva "okorelih ustaša", trebala je prikriti planirani genocid nad stanovništvom mjesta kojih je, zajedno s braniteljima, bilo približno toliko.

 

Izvlačenje Ratne jedinice Saborsko preko Kapele 

 

Branitelji, uviđajući da neće moći zaustaviti silinu neprijateljskoga napada, planiraju uzmak prema Jojinom vršiću kraj Sivnika u smjeru Plitvica, a oni s Gladnog vrha povlače se prema Konjaku. Civilima je rečeno da idu prema Jojinom vršiću i dalje Rakovičkoj uvali. Branitelji su nosili ranjenike i izvlačili civile. Dio civila izvlačio se na svoju ruku, bez pratnje vojske, preko Kapele i nakon nekoliko dana stižu u Ogulin. Iskoristili su prostor oko Križ Kapele, gdje nije bilo neprijateljskih vojnika, i uspjeli se probiti do hrvatskih snaga. Branitelji se povlače u šumu na Jojin vršić.

 

Krizmanić zapovijeda: izvući sve zaostale civile iz sela i šume i uputiti ih prema Rakovičkoj uvali i dalje u Slunj. Tijekom noći raspoređuju se: dio branitelja odlazi u selo tražiti civile, iako je selo bilo puno pripadnika br TO Plaški, martićeve milicije i vojnika JNA. Drugi dio krenuo je prema Biljevini potražiti hranu; znali su da je jedan mještanin, dan prije, imao svinjokolju. U Biljevini, zaselku prema Kuselju, zatekli su dvije starice: jedna je bila slijepa, a druga nije htjela ostaviti dom. Pronašli su hranu, natovarili pune tačke mesa i krumpira. Među braniteljima su bile i dvije braniteljice: jedna domaća djevojka, Marija Matovina i druga, Marica Matovina iz Rijeke, pridošla s Ratnom jedinicom. Dijele se u dvije grupe: dvadesetak branitelja ostat će i sačekati povratak suboraca iz Slunja, koji su proveli civile i ranjenike do Rakovičke uvale, odakle su ih, zajedno s rakovičkim braniteljima, pratili do Slunja. U povratku, ova grupa trebala je prokrstariti područjem tražeći izbjegle civile, a onda se prebaciti u Ravni Lug, i preko Javornika, Lipica i Brinja stići u Ogulin. Druga grupa od četrdesetak branitelja u noći 13. studenoga od četrdesetak branitelja ulazi u selo u potrazi za civilima, ali nikoga ne nalaze. Navraćaju do kuće Luke Hodaka, uzimaju hranu i cigarete i vraćaju u šumu.

 

Ova grupa kreće prema Javorniku. Kad su došli blizu Javornika (željeznička postaja) šalju 5-6 ljudi u izvidnicu. Zaobišli su  Javornik, prešli prugu i uputili na vrh Kapele ne želeći se sukobljavati s neprijateljom. Vrhom Kapele prolazi cesta za Vrhovine (ide do P. Drežnice). Tom cestom, poviše makadamske ceste iznad vojarne u L. Jesenica, kreću se u smjeru Garova, a onda spuštaju u Petrinić polje kod Dabra. Uočavaju pogrješku, pa se vraćaju i noće u selu Živice spaljenom od četničke ruke još u II. sv. ratu. Ujutro, 15. studenoga, kreću i opet dolaze do Garova, ali s druge strane Kapele. Preko brisanoga prostora, jer im drugo nije preostalo, primaknu se kući vojnika srbskih snaga Garova koji je bio ranjen. Zatječu i njegovu ženu, kratko se odmore, ostave domaćine u miru, i zapute poprijeko kroz šumu i za oko 150 metara prođu mimo Križ Kapele. Već su pomislili, da su napokon na teritoriju pod kontrolom hrvatskih snaga, pa krenu prema Glibodolu. U to začuju kamione, vide ljude, ali iz daljine ne mogu sa sigurnošću zaključiti jesu li to hrvatski vojnici ili teritorijalci. Pošalju izvidnicu, koja se vraća bez sigurnog zaključka. Ljudi koje su primjetili bili su dabarski teritorijalci, što su razaznali kad su se približili. Zaborave na umor i iscrpljenost i krenu u proboj. U žestokoj, bliskoj borbi, naprave prolaz kroz neprijateljske redove. Neprijatelj je pretrpio teške gubitke: na bojnom polju ostalo je ležati šest njegovih pripadnika, dok su sedmorica zarobljena. U redovima branitelja ranjeni su Ivica Hodak i Zdravko Kovačić. Hodajući iscrpljeni od bitke, brinući za ranjenike nalete na Denisa Kapovića-Klokana i njegovu grupu izvidnika. Zarobljene neprijateljske vojnike, pridržavajući se ratnih propisa, došavši u Stajnicu, predali su Vojnoj policiji, koja ih odvozi u Ogulin.

 

Izvlačenje civila preko Rakovičke uvale

 

Marica Špehar povlačila se s većom grupom saborskih civila, u pratnji vojnika, kroz šumu, bez ičega. O bježanju pred neprijateljskom vojskom, žednom krvi, ostavila je svjedočanstvo. "Ja sam imala na nogama samo 'pošivačice' (vrsta papuča) reći će za Vilu Velebita, a već je bilo i malo snijega, po danu sunce otopi snijeg, a po noći se sve smrzne. Skrivali smo se u Rakovičkoj uvali pod stablima u šumi. Tu smo bili dva dana i dvije noći, a treću noć smo krenuli prema Slunju. Ja sam tada sama izišla iz Saborskog s dva sina-branitelja. Mate je poginuo na položaju-na Boriku. On je prvi poginuo kod zauzimanja sela. U Slunj smo došli u četvrtak. Tamo su nas dočekali predstavnici naše vlasti. Zapravo, s dva autobusa smo iz Slušnice išli u Slunj oko 4 sata ujutro. Bila je noć. Puno naših ljudi je ostalo u šumi. U Slunju su nas dočekali, odvezli u hotel, nahranili, zagrijali, a onda odvezli teretnim kamionima u Veliku Kladušu. Tu smo prenoćili, ujutro smo autobusima koje smo plaćali 1.000 dinara išli put Zagreba. Bilo je 9 autobusa nas prognanika. Među nama je bilo ljudi od Rakovice, Drežnika, Sertić Poljane, Vaganca, Poljanka. Kod nas su bili tri tjedna, bili su dognali traktore i blago, a sad im je sve propalo u Saborskom. Oni su prvi krenuli iz Saborskog i to 10. 11, a mi 12. 11. Kad sam bježala, iz šume sam vidjela kako mi gori kuća i štala. Naše kuće uglavnom su drvene, jer je oko nas bilo dosta šume. U štali su mi izgorjele 2 krave, 2 svinje od 200 kila, i puno živadi. Konja sam prodala mjesec dana prije toga, jer sam mislila kupiti drugog. Moj Mate je poginuo oko 11,30 sati, a napad na Saborsko je počeo u 10 sati. Tek kad sam 16-og došla u Zagreb saznala sam da mi je sin Pere živ. On se provukao s vojskom i civilima. S njima je bilo puno starčadi. Iz šume smo gledali četnike, koji su pjevali četničke pjesme, kako silaze u selo. Oni su išli šumskom cestom. To su sve bili domaći ljudi-Srbi koji su u našoj šumi znali svaki putić-sve Plaščani i Jeseničani. 

 

Genocid, memoricid, kulturocid 

 

Ulaskom desnokrilne grupacije neprijateljskih snaga u zaselak Varoš oko 14,00 sati pripadnici martićeve milicije i 1. čete iz L. Jesenice počinju s pljačkom napuštenih kuća, a potom i paljenjem preostalih kuća, gospodarskih zgrada i sjenika. 

Prema podatcima Komisije za procjenu i popis ratne štete na području Saborskog ukupno je srušeno i spaljeno 1.171 kuća i gospodarskih objekata.

 

Osim paljenja, pljačke i rušenja svih stambenih i gospodarskih objekata u Saborskom koji su bili privatno vlasništvo, oštećeni su i srušeni i svi infrastrukturni i društveni objekti (zgrada MZ, škola, pošta), a miniranjem je srušena u podpunosti crkva Sv. Ivana Nepomuka, dok je teško oštećena crkva Sv. Marije od Rozarija, a staro i novo groblje pregaženi su tenkovskim gusjenicama. S obzirom na karakter i veličinu razaranja, te objekte koji su bili razarani, jasno je da se nije radilo o razaranjima koja su nastupila uslijed borbenih djelovanja prilikom zauzimanja Saborskog 12. studenoga 1991., već se nakon okupacije mjesta nastavilo sa sustavnim uništavanjem sela, što je dokaz da se radilo o svjestnom i namjernom uništavanju stambenih, gospodarskih, infrastrukturalnih i sakralnih objekata koji su svjedočili o nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu mještana Saborskog.

 

Iskazi svjedoka to potvrđuju.

 

Od početka artiljerijskoga i avio napada na Saborsko 5. kolovoza 1991. pa do 12. studenoga 1991. godine kad je Saborsko osvojeno i okupirano, od napada neprijateljske artiljerije izgorila je jedna kuća, crkva i škola su bile znatno oštećene, a u manjoj mjeri još nekoliko kuća i gospodarskih zgrada. Prigodom napadaja 12. studenoga 1991., prema procjeni Petra Krizmanića, predsjednika MZ Saborsko, srušeno je ili zapaljeno oko 30% objekata.

 

S Krizmanićem se slaže i Predrag Knežević, pripadnik martićeve milicije, koji ističe da se "glavno razaranje Saborskog nije dogodilo istoga dana kad smo ga zauzeli, jer za to jednostavno nije bilo vremena, budući je već bio mrak i većina vojske se povukla uL. Jesenicu. Pljačkanje, paljenje i rušenje počelo je idućih dana i trajalo je mjesec, možda i više. 

Petar Vuković Martinov trvrdi da su se tenkovi zadržali u selu do sljedećega dana poslijepodne. Vidio je da su granatirali pojedine kuće i gospodarske objekte. "Paljevina se nastavila i nakon povlačenja tenkova iz sela, ističe, sve do 1. 12. 1991. tj. do kada sam bio u svojoj kući, odnosno skrivao se negdje u šumi"."?

.

 

Foto: Miro Brozović

.

Miniranje crkve Sv. Ivana Nepomuka

 

U razaranje Saborskog utrošeno je mnogo mržnje. Od staroga zdanja crkve Sv. Ivana Nepomuka, sagrađenog 1806. godine, ostala je samo gromača kamenja. Pogodili su je više puta. U crkvi su izgorjeli oltari, slike, klupe i sav ostali vrij edan inventar.

 

Milan Grba, pripadnik TO Plaški, svjedoči da su crkvu u Saborskom "minirali Šnjaka (Ogrizović-I. S.), Pejić, Kole (Momčilović-I. S.) i neki 'Žuja' iz Plaškog. Milan Malbaša i Ilija Malbaša, zajedno s ocem Bogdanom, hvalili su se da su uzeli zvono sa srušene crkve u Saborskom, te su ga zakopali u zemlju".

Predrag Knežević, već citirani martićevac, o rušenju crkve kaže: "Ljuban Koralija 1992. ili 93. poginuo je na obroncima brda Borik, samo s druge strane, prema L. Jesenici i to od mine, inače on će za 10-15 dana naokon zauzimanja Saborskog minirati crkvu Sv. Ivana Nepomuka. Crkva u Saborskom je gađana iz tenkova, te je prilično bio oštećen toranj, ali nije bila zapaljena prilikom ovog napada. Tek 10-15 dana kasnije Ljuban Koralija, pod zapovjedništvom Šnjake, minirao je. Zvono su odnijela braća Čombići i to negdje prema Sivniku. To mi je pričao Nedjeljko Mudrić. Inače, majka Ljubana Korolije Desanka hvalila se po Plaškom daje njezin sin srušio crkvu. Još jedan agresorski vojnik svjedoči o tragičnoj ali i znakovitoj sudbini crkve. "Kad je Koralija minirao crkvu, u jednom trenutku, neposredno nakon eksplozije, njima se učinilo kao da je zvonik ostao stajati, a donji dio je eksplozija izbila. Ovaj Malbaša bio je prisutan i rekao mi je da ih je uhvatio veliki strah, jer su pomislili da je u pitanju neka viša sila i da se crkva ne će srušiti. Zvonik se ipak srušio, a svi prisutni su se u strahu razbježali, tek tada shvativši što su učinili."?

 

Pismo Nikole Medakovića

 

Nakon osvajanja i okupacije Saborskoga, Nikola Medaković uputio je pismo predsjedniku SO Ogulin Rudolfu Špeharu, u kojemu, između inoga, kaže: 

 

"U povodu teških događaja u Saborskom imam moralnu obavezu da vam se obratim. Saborsko je doživjelo tužnu sudbinu Vaganca, Drežnika, Lovinca i svih ostalih koji su silom pokušali prkositi srpskom narodu. Tko se mača laća od mača gine. 

Nudili smo narodu u Saborskom da predaju oružje i formiraju civilnu vlast, sve je to odbijeno. Sada Saborskog više nema i vjerojatno ga nikad neće ni biti. Neka to bude opomena svima onima koji su mislili silom nametnuti svoju vlast srpskom narodu. 

Ako ne ćete milom, morat ćete silom! 

Protiv zla, zlo činiti, nije zlo".

 

(Gornji tekst je uzet iz knjige Ivana Strižića - Ogulinski kraj u domovinskom ratu)

.

Jedina presuda za zločine počinjene u Saborskom je ona Milanu Martiću predsjedniku tzv. Republike Srpske krajine (1991-1995.) pred Haškim sudom.

.

HAŠKI SUD: IZVADAK IZ PRESUDE MARTIĆU ZA ZLOČINE POČINJENE U SABORSKOM

203. Raspravno vijeće je zaključilo da su snage JNA, zajedno s jednom jedinicom SDB iz Plaškog, brigadom TO Plaškog i jedinicama Milicije Krajine napale Saborsko tijekom prijepodneva 12. studenog 1991. godine. Poslije napada na Saborsko veliki broj srpskih vojnika i policajaca ostao je u centru Saborskog. Raspravno vijeće je zaključilo da je 12. studenog 1991. godine u Saborskom hotimično ubijeno 20 osoba, od kojih je za 13 bez sumnje utvrđeno da su civili. Raspravno vijeće je zaključilo da su u vezi s tim lišavanjima života dokazani svi elementi progona kao zločina protiv čovječnosti (točka 1), ubojstva kao zločina protiv čovječnosti (točka 3) i ubojstva kao kršenja zakona i običaja ratovanja (točka 4). Raspravno vijeće je također zaključilo da su poslije napada na Saborsko srpske snage koje su ušle u selo zapalile veliki broj civilnih kuća i drugih objekata i da su u vezi s tim djelima dokazani elementi bezobzirnog razaranja sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom kao kršenje zakona i običaja ratovanja (točka 12). Naposlijetku, Raspravno veće je zaključilo da su srpski vojnici i policajci koji su sudjelovali u napadu pljačkali prodavaonice i gospodarske objekte, oduzimali traktore, automobile i stoku, čime su dokazani elementi zločina pljačke javne ili privatne imovine prema članu 3 (točka 14). Martiću je izrečena osuđujuća presuda za zločine počinjene u Saborskom jer su oni bili prirodna i predvidiva posljedica ostvarenja zajedničkog cilja UZP.

RATNE RUŠEVINE

Komentari