POVIJEST HRVATSKE OD 15. DO 18. STOLJEĆA - 13053124-Ive-Mazuran

PREDGOVOR

Već potkraj 14. stoljeća bili su Hrvati suočeni s golemom opasnošću i ne sluteći tada da će ona za njih imati tragične posljedice. Naglo širenje Osmanskog (Turskog) Carstva na Balkanskom poluotoku, ne samo da je ugrožavalo njihov opstanak, nego je vodilo potpunom uništenju i brisanju Hrvata s etnčke i političke karte ondašnje Europe. Nasuprot osmanskoj državi koja je poput plimnog vala sve pred sobom satirala, Hrvati su kao mali narod imali neusporedivo manje ljudske i materijalne mogućnosti da zaustave tursku vojsku i obrane svoj etnički prostor od Drave, Dunava i Jadranskog mora. I veći narodi ubrzo su podlegli Osmanskom Carstvu i prepustili se zloj sudbini. Za razliku od njih, Hrvati su, unatoč svemu, odabrali jedino mogući put u obrani svoga bića, na kojem su život i smrt postajali jednoznačni. Stoljetne povijesne mijene i opasnosti kroz koje su prije toga prolazili, bile su daleko manje i nikada nisu dovodile u pitanje njihovu opstojnost i dosegnutu srednjoeuropsku razinu kulturnog i gospodarskog razvoja. Istina, tatarska je bujica protutnjila Hrvatskom kao vihor ostavljajući za sobom zgarišta i pustoš, ali je i sama na povratku bila gotovo umrtvljena i nikada se više nije vratila.

U sudaru s Osmanskim Carstvom i stostruko nadmoćnijim neprijateljem, koji se nije razlikovao samo načinom ratovanja, nego i cjelokupnom državnom, društvenom i vjerskom organizacijom i svjetonazorom, Hrvatima svojstveno njihovu povijesnom biću, jedino nije manjkalo hrabrosti i odlučnosti da se žestoko suprotstave osmanskom divu i da se po cijenu života bore za svaku stopu svoje zemlje.

Od tog vremena, kao nitko i nigdje na europskom prostoru, Hrvati tri stoljeća ratuju s Turcima i generacijama ginu na bojištima. U ratnim okršajima prepušteni su uglavnom sami sebi i nadljudskim naporima i stradanjima suzbijaju turske napade. Sve u čestalije turske provale, pustošenja i razaranja crkava i samostana, sela i naselja, odvođenje i uništavanja stanovništva, slabili su njihovu otpornu snagu i prisiljavali ih na povlačenje prema zapadnom dijelu Hrvatske. Nezaštićeno i zastrašeno stanovništvo napuštalo je pred Turcima svoje kuće i kućišta i zauvijek odlazilo sjeverno od Save i Drave u Mađarsku, Češku i Austriju, ili preko Jadranskog mora na Apeninski poluotok. Za to vrijeme Turci su sustavno otkidali komad po komad hrvatskog prostora i pomicali granicu Osmanskog Carstva sve dalje i dalje prema zapadu. Uzalud je 1522. godine sjedobradi starac, knez Bernardin Frankapan, danima jahao do Nürnberga tražeći pomoć od njemačkih  knezova i staleža. Obraćajući se nazočnima na Saboru, izrekao je 19. studenog znakovit govor na latinskom, u kojem je između ostalog rekao:

Ja dođoh pred vas, svijetli knezovi i slavna gospodo, da vam živom riječi kažem kolika pogibelj prijeti od Turčina, najprije Hrvatskoj, a preko nje i vašim zemljama u susjedstvu Hrvatske, i da vas osobito na to sjetim da je Hrvatska štit i vrata krš ćanstva. Zato vas molim da u ime sve Hrvatske, dapače u ime svega kršćanstva, već jednom date pomoć toj zemlji koja, čemu nema drugdje primjera, sama odbija turske navale sve od onog dana kada je Constantinopolis pao. Pomislite koliki bi jadi nastali u kršćanskom svijetu da Hrvatska po nesreći padne. Naša je potreba tako prijeka da se oklijevati ne smije. Da se Turčin po nesreći Hrvatske dočepa, teško bi ga odanle istisnule vojske svega kršćanstva; takva je Hrvatska po svojoj prirodi i takvi su joj gradovi. Mi nećemo prosjačiti, onako kao što sam vidio u Rimu da čine mnogi ugledni ljudi iz drugih zemalja. Neka se ganu vaša srca našim suzama; sva Hrvatska pada pred vas i moli pomoć u Kristovo ime. Vršeći svoje poslanstvo ja sa suzom u oku i prignutim koljenom vapim za pomoć.

Ako nas ostavite bez pomoći, dogodit će se jedno od ovoga dvoga ili će Hrvati prihvatiti ponude i Turske i tako se podložiti, ili će ostaviti svoju postojbinu te se radije potucati svijetom od nemila do nedraga, nego da dođu u tursko ropstvo.

Vapaji nesretnog kneza Bernardina nisu ganuli srca ni knezova ni staleža. Čekajući njihov odgovor, drugi dan obratio se ponovno Saboru i rekao: Kada je tome tako, onda vas molim da mi date bilo kakav odgovor, pa da se vratim u svoju nesretnu domovinu i donesem joj kobne glase, te da u svojim gradovima kao pravi Kristov vojnik završim svoj život. Duboko razočaran i ožalošćen, na povratku u svoju osakaćenu domovinu, bio je knez Bernardin svjestan da od Europe pomoći nema i da Hrvatima preostaje jedino da se pouzdaju u vlastite snage i bore na život i smrt.

(...)

Više o tome OVDJE

You have no rights to post comments