HRVOJE HITREC — Zašto su pobijeni Hrvati? Zato što su bili Hrvati. Zašto su Srbi to učinili? Zato što su bili Srbi, indoktrinirani huškanjem svojih političara, svoje “inteligencije” i svoje Crkve. Sad, možemo mudrovati, reći da nisu svi Srbi i Srbijanci ubijali, naravno da nisu, ali su ili šutjeli i čekali rasplet ili čak s pjesmom i veseljem ispraćali tenkove koji su iz Beograda išli na Vukovar, a Srbi u Zagrebu i inim mjestima nisu našli za shodno da prosvjeduju protiv ubijanja Hrvata, manjim ili većim skupom na Jelačićevu placu i drugdje. I dok su jedni mudro šutjeli, drugi su svojim putovima održavali veze s teroristima.

Zašto su pobijeni Hrvati? Zato što su bili Hrvati. Zašto su Srbi to učinili? Zato što su bili Srbi.

Hladno, kišno, turobno, mračno. Pa sad zamislite kako je bilo tih dana studenoga 1991., i još si pokušajte predočiti da i vas i vaše u ovo doba godine gađaju granatama, da pucaju na vas iz svih mogućih oružja, da vas ubijaju, strijeljaju, kolju i siluju, da djecu raznose geleri, da preživjeli nemaju druge do da se predaju pa i oni bivaju ubijeni ili odvedeni u srpska, srbijanska mučilišta, eto, kada to zamislite ne će vam više biti ni prehladno, ni premračno ni prekišno. Budite zahvalni što ste živi, budite zahvalni onima koji su mučeničkom smrću vama dali da živite, u slobodi i relativnoj sigurnosti, onima koji nisu “dali život” kako kaže fraza, nego im je život oduzet na najbestijalnije načine, vojnicima braniteljima bez dovoljno oružja, civilima, ženama i djeci. Zašto su pobijeni Hrvati? Zato što su bili Hrvati. Zašto su Srbi to učinili? Zato što su bili Srbi, indoktrinirani huškanjem svojih političara, svoje “inteligencije” i svoje Crkve. Sad, možemo mudrovati, reći da nisu svi Srbi i Srbijanci ubijali, naravno da nisu, ali su ili šutjeli i čekali rasplet ili čak s pjesmom i veseljem ispraćali tenkove koji su iz Beograda išli na Vukovar, a Srbi u Zagrebu i inim mjestima nisu našli za shodno da prosvjeduju protiv ubijanja Hrvata, manjim ili većim skupom na Jelačićevu placu i drugdje. I dok su jedni mudro šutjeli, drugi su svojim putovima održavali veze s teroristima. Jest, bilo i onih, na tisuće, koji su se borili kao pripadnici hrvatske vojske, ali o njima današnji srpski političari i njihovi mediji šute kao grobovi, ne uklapaju se u njihovu propagandu. Je li bilo pojedinačnih slučajeva (incidenata) gdje su Srbi spašavali Hrvate ili obratno, bilo je, ali to su rubni događaji, a matica srpskoga imperijalizma glavno i doista “istorijsko” zbivanje koje je zaludjelo srbijanske i srpske mase, već dugo, dugo prije dojene i zadojene mržnjom prema Hrvatima i hrvatstvu, prema muslimanskom, prema albanskom i prema svemu, sažeto, što nije srpsko. A najvišu cijenu platili su Vukovar, Škabrnja i mnoga mjesta u istočnoj Slavoniji, na Banovini (kojih se sjetimo tek na obljetnicu stradanja u njihovim selima i zaselcima), kao i u Posavini i cijeloj Bosni i Hercegovini.

U petak, 18. studenoga ove godine Kolonom sjećanja u Vukovaru obilježen je Veliki petak toga nesretnoga grada. Ako i niste bili ondje, mogli ste ponoviti gradivo gledajući odlično obavljen posao Hrvatske radiotelevizije koja je od jutra do kasnih noćnih sati bila baš vukovarska, dobro pripremljena i opskrbljena arhivskim snimkama, s nizom reportera i razgovorima s preživjelim braniteljima i zatočenicima, s danas već odraslom djecom iz zagušljivih podruma, s onima iz bolnice koji su imali sreću da ne budu odvedeni na Ovčaru, s onima koji su se u proboju dočepali Vinkovaca ili Nuštra, s majkama i ženama koje još traže nestale sinove i muževe. U svezi s potonjima i ne samo njima, jedna zamjerka: molim vas, nemojte tim ljudima postavljati izlizano i besmisleno pitanje: “Kako se vi danas osjećate?” Nadalje, a čulo se i na grobljanskoj misi (pa se ne odnosi na HTV), nemojte toga dana postavljati pitanje treba li oprostiti i zaboraviti, ili samo oprostiti, a ne zaboraviti. I ta misao da “treba zaboraviti” (a ne samo oprostiti) – jer je navodno i u tom nezaboravu skrivena nekakva prijetnja – ima u sebi nakaradnu logiku, jer da smo zaboravili muku Isusa Krista, recimo, i njegovo uskrsnuće, ni kršćanstva ne bi bilo. Znači, ne smijemo zaboraviti. A oprost? Kako oprostiti zločincima kojima može oprostiti samo čovjek-svetac, a mi nismo svetci, a oni nisu pokajnici, može mu oprostiti sud, u nedostatku dokaza, je li, u stvari mu može oprostiti samo Bog, a ne će ni on, jer će zločinci završiti u paklu čim ih opazi Ključar. Taj Bog kojega u nekim današnjim tiskovinama, hrvatskim dakako, uporno pišu malim slovom, trorogi provokatori.

Još jedna riječ koja upućuje na sadašnjost i valjda budućnost, izaziva dvojbe. Riječ se zove suživot. Koji normalan čovjek ne bi htio mirno živjeti u nacionalnoj državi Hrvata, u kojoj egzistiraju i dobro zaštićene manjine, a one se bave svojom kulturom i nitko im ne priječi. Takvih manjina imamo, s njima je suživot prirodan. Imamo, međutim, i drugih, a strši srpska manjina, odnosno njezina stranka koju vode ljudi instruirani iz Beograda ili tek zaostali u vremenu srpskoga gospodstva u Hrvatskoj, drage uspomene iz prošlosti i projekcije budućnosti, te im je radosni posao provokacija i slabo skrivena iritiranost postojanjem hrvatske države, svake hrvatske države. Proviruje to iz napisa u srpskim novinama, iz “prkosa” da nazočnošću ili nenazočnošću daju sebi važnost čak i u trenutcima kada Hrvati komemoriraju svoje žrtve ili slave obljetnice poput Oluje. Tako skreću na sebe pozornost medija, a mediji nasjedaju. Ili ih radosno ističu.

Vratimo se HTV-u (koji ima svojih mana, ali se 18.11. iskazao). Navečer dokumentarni film Glava dole, ruke na leđa, odlično realiziran, svjedoci vjerodostojni, a njihovi iskazi dramatični, o križnom putu na relaciji Stajićevo, Srijemska Mitrovica, Beograd, Niš i kojekuda. Zatim i film Harrisonovo cvijeće, uza sve faktografske pogrješke (sniman u Češkoj, ali ne zato) vrlo dobar film, snimljen prema knjizi Isabel Ellsen Vrag ima prednost, koji otvara mnoga pitanja. Zašto Hrvatska nije snimila igrani film o junačkoj obrani Vukovara, zašto mi moramo snimati (ako već snimamo) samo žrtvoslovne filmove o Vukovaru, kao da naše uvažene filmske poslenike više zanima slom, tuga i jad, valjda da junaštvo ne pobudi “negativne” osjećaje mladosti, pa je herojstvo zazorno i onda kada se brani vlastita kuća, dom, ulica, grad, domovina. Da, mi još nemamo veliki, epski film o Vukovaru. Samo ulomke. Imamo film Bogorodica o početcima rata u hrvatskom Podunavlju, ali on je bunkeriran.

Slično i sa Škabrnjom. Kada je počela tako strašna mržnja, kada je usađena, od zaleđa Zadra do Knina? U epilogu knjige Dux Chroatorum (neprikrivena reklama) govori se o događaju koji se odigrao tisuću godina poslije Branimirova doba. Znači ne u 9. stoljeću, nego u 19. stoljeću. Tada je arheolog fra Lujo Marun u zarušenoj kripti crkve sv. Marije (Biskupija) podno westverka našao sarkofag, a u njemu kostur umotan u svilenu odjeću. Blizu njega ženski skelet i ostatci dvaju dječaka. Marun je otišao na počinak, već je bila noć, a kada se ujutro probudio i pošao bolje promotriti nalaz, vidio je da su pravoslavni seljaci teškim kamenjem uništili kostur i već paučinastu svilu. Uspio je jedino prenijeti sarkofag u Knin. Danas se nalazi u Muzeju hrvatskih arheoloških starina u Splitu. S velikom dozom vjerojatnosti riječ je sarkofagu u kojemu je bilo tijelo kneza Branimira. Ne moram dalje objašnjavati. Znači, već je tada sav taj prostor bio “rezerviran” za Vlahe koji su se pod utjecajem SPC-a počeli osjećati Srbima, s programiranim čišćenjem svega katoličkoga i hrvatskog, pa premda i iz davnih vremena. Posebno iz davnih vremena, da tko ne bi pomislio eto oni nisu oduvijek tu. Taj (zlo)duh nastavljao se potom preko one “do istrage vaše ili naše” do četničkih divljanja u vrijeme Drugoga rata, i na kraju doveo i do masakra žitelja Škabrnje u srpskoj agresiji na Hrvatsku. I ne samo Škabrnje (Nadin itd.)

projektvelebit.com

You have no rights to post comments