Ratne priče "Saborsko u paklu rata" 6. dio

Dana 2. studenoga 1991. osvanuo je prekrasan, sunčan dan. No iz smjera Čorkove uvale dopiralo je teško brujanje tenkovskih motora i zvuk motornih pila koje su uklanjale zapreke što smo ih ranije oborili preko ceste, ne bismo li u slučaju napada dobili barem trenutak da se organiziramo i zaustavimo srbočetničkog agresora.

Petar i Joso Matovina, kao i nebrojeno puta dotad, okupljaju branitelje i spremaju se krenuti ravno na neprijatelja, odlučni udariti prije nego što uklone zapreke. Još dvije skupine kreću preko brda Titra prema R. Lugu, s namjerom da neprijatelja napadnu s boka i straga. Gusta šuma omogućuje im da se protivniku približe na desetak metara, dok on u tom trenutku minobacačima tuče po Kuselju. Dok Petar i Joso skupini branitelja objašnjavaju smjer i način djelovanja, iznenada se pojavljuje MIG-21, ispaljuje rakete i pogađa ih.

Na mjestu pogibaju četvorica, a sedmorica su teško ranjena. Krv se u potocima slijeva niz cestu. Tenkovi prelaze preko prepreka, izlaze na rub šume prema Kuselju i započinju gađati kuće i položaje branitelja topovima i teškim mitraljezima. Ranjenicima nitko ne može pomoći; strah da će živi pasti u ruke neprijatelju tjera većinu onih koji su pri svijesti da u ruke uzmu bombu — spremni skratiti si muke ako zatreba.

Ante Kovačić nalazi se u isturenom položaju prema tenkovima. Svjestan da će, ako prođu, počiniti masakr, otvara vatru iz Browninga. Tada ga pogađa teški tenkovski mitraljez i ranjava u kuk. Pada u rov. Njegov otac, pod nemilosrdnom kišom metaka i granata, probija se do njega kako bi ga izvukao i spasio.

U tim trenucima dvije skupine koje su preko Titra stigle neprijatelju iza leđa otvaraju ubitačnu vatru po pozadini koja se spremala čistiti osvojeni teren. Branitelje dodatno motivira što su, skriveni u šumi, čuli jezive razgovore četnika o klanju, paljenju i silovanju. Ranjenog kapetana čuju kako panično poziva tenkiste, tražeći da ga spase jer su im naši “na leđima i boku”. Taj očajnički poziv tjera tenkove na naglo povlačenje — boje se odsijecanja i zarobljavanja.

To povlačenje budi nadu u Antinom ocu da će uspjeti spasiti sina. No Ante, iskrvarivši, umire ocu na rukama.

Četnici i JNA žurno se povlače prema Čorkovoj uvali, rušeći za sobom prepreke. Rane ranjenika stravične su: jednom je geler, uz mnoge druge ozljede, odnio cijelo lice; drugome gotovo prerezao vrat i polomio obje noge i ruku; treći je pogođen ravno u oko… Teško je i nabrajati dalje. Sreća u toj nesreći bila je što je u Saborsko, drugim konvojem, stigao dragovoljac — kirurg dr. Josip Zorko iz Ogulina. Nadljudskim naporima, uz pomoć braniteljica Marice i Marije Matovina, u lokalnoj ambulanti uspijeva zbrinuti sve ranjenike, pružiti im najnužniju pomoć i time im spasiti živote. Nakon toga ranjenici se prebacuju do naših ljudi u Rakovičkoj uvali, odakle ih hrabri branitelji, na rukama i kroz četničke položaje, prenose do Slunja — satima i kilometrima udaljenog.

Dok traje drama oko ranjenika, ja se nalazim na vrhu Alana, s mitraljezom očekujući mogući pješački prodor iz smjera Jurjeve drage i Kapele. Iznenada, bez upozorenja, zasipa nas paljba. Iza šumskih vrhova primjećujem helikopter Gazelu kako djeluje po našim položajima. Siguran sam da sam ga pogodio, jer nas nekoliko trenutaka kasnije zasipaju minobacačke granate — pokrivaju njegovo izvlačenje. Ležeći u plitkom rovu, želim samo zapaliti cigaretu — a nemam ni jedne.

Kad je žestina napada jenjala, dolazi vijest da na Kuselju imamo poginule. Odmah sam pomislio na Peru — nikada se nije štedio. Nažalost, bio sam u pravu. Kada se pročulo tko je poginuo, odlazim ih vidjeti; prizor je bio toliko potresan da mi je želudac zgrčilo. Govorilo se da je među mrtvima i Mladen, no na pojasu jednog od poginulih, kojem je glava bila raznesena, primjećujem gelerima oštećen Mauzer — pištolj Marka Krizmanića — i tako utvrđujemo identitet.

Teška tuga uvlači se u srce svakome od nas, dok se pod okriljem noći opraštamo i sahranjujemo ove neprikosnovene heroje. Četnici, svjesni da su nam nanijeli gubitke, nadlijeću mjesto avionima u brišućem letu, očekujući sahranu i želeći ubiti što više nas. Prokleti bili, četnički izrodi — kao da su birali upravo ljude s najplemenitijim osobinama i najvećom hrabrošću. Kasnije će se pokazati koliko će nam upravo ti ljudi nedostajati.

Ne gubimo nadu. Pretražujemo šumu u potrazi za napadačima i uviđamo razmjere njihovih gubitaka — o tome svjedoče odbačena oprema, dijelovi naoružanja, osobni predmeti i sanitetski materijal kojim su previjali svoje ranjene. Nad Saborskim se nadvila teška, olovna sumaglica — nagovještaj da patnja, krv, smrt i suze tek slijede. I doista, krvoloci neće odustati, a svoj će bijes i snagu oružja iskaliti deset dana kasnije. To ću vam, premda teško opisivo, pokušati dočarati u sljedećoj priči.

2. srpnja 2013.
Maćan

7. dio PAD SABORSKOG

Nedugo nakon četničkog upada u Kuselju, žilavog otpora branitelja te pogibije petorice i ranjavanja sedmorice pripadnika ratne jedinice Saborsko, stiže vijest da su u pomoć Saborskom i njegovoj deblokadi krenuli dragovoljci ogulinskog i brinjskog kraja. Ta vijest u svima nama budi novu nadu i jača odlučnost da izdržimo nasrtaje četnika, obranimo ognjišta i spasimo živote civila — kako saborčanskih, tako i nekoliko stotina izbjeglica iz rakovičko-drežničkog kraja, koje smo prihvatili i smjestili u selo.

Sa strepnjom osluškujemo borbu iz pravca Kapele i iščekujemo toliko željenu pomoć. Meni osobno njihov proboj traje predugo; poznajem svaki pedalj dionice kojom se moraju probiti i strahujem da će svako odugovlačenje dati četnicima vremena da se organiziraju, uklone prepreke i ponovno zatvore cestu. To bi našim snagama bilo kobno.

Proboj se odužio. Trećeg dana tražim od Hodaka da putem satelitskog telefona stupi u vezu sa zapovjednikom s ogulinske strane i prenese mu moj prijedlog: da ja s jednom skupinom udarim četnicima s leđa i olakšam im prodor. Hodak uspostavlja vezu, ali zapovjednik odgovara da to nije potrebno, da „napreduju polako, ali sigurno“. Te riječi u nama bude dodatnu nadu, stvarajući sliku jake i organizirane sile koja se probija prema Saborskom.

No četvrtog dana čujem istog zapovjednika kako javlja da imaju mrtvih i ranjenih, te da mu je stotinu ljudi pokislo. Traži smjenu ljudstva — i tu prestaje svaki daljnji pokušaj proboja. U nama raste ogorčenje i bunt. To je ujedno posljednji čavao u lijesu obrane Saborskog: bez pomoći, protiv sile oklopa koja se iz okupiranih hrvatskih gradova prelila na slunjski poligon, nismo imali nikakve šanse.

Dana 10. studenoga 1991. počinje neočekivana i brza evakuacija civila rakovičko-drežničkog kraja prema Rakovičkoj uvali, odakle će, uz našu pratnju, krenuti prema Slunju, a potom preko Bosne u slobodne dijelove Hrvatske. Na cesti susrećem obitelj koja je boravila u mojoj kući; opraštamo se u suzama, kao da smo oduvijek ista obitelj. Patnja nas je u tako kratkom vremenu povezala do mjere da smo osjećali jedni za druge kao najbliži. Nejasno mi je zašto tom prilikom nisu evakuirani i naši civili — time bi braniteljima bio skinut teret brige za najmilije i otpor agresoru bio bi učinkovitiji.

Na moj prijedlog zapovjedništvu da se unaprijed odredi zborno mjesto u slučaju proboja linija obrane, dobijem grubu prijekor: zašto uopće razmišljam o padu mjesta, „to se ne može dogoditi“. Kasnije će se pokazati suprotno, imali su nalog da ni mačka ne smije ostati živa u Saborskom.

U danima koji slijede četnici gađaju selo haubicama, minobacačima i tko zna čim još. Avioni prelijeću, snimaju položaje branitelja. Sve pripremaju za krvavi pir i čekaju dan bez magle.

Saborsko je u grču dok slušamo brujanje tenkova u Ličkoj Jesenici koji zauzimaju napadne položaje. Mještani ranije nego obično kolju svinje — nedostaje svježeg mesa, a Kapela je te godine rano zabijelila.

Jedna skupina branitelja kreće preko Kapele u Ogulin tražiti pomoć, ne bi li opet pokušali deblokirati Saborsko. Mi vršimo popunu municije i pripremamo se za obranu. Od protuoklopnog naoružanja imamo dva beztrzajna topa s četiri granate, četiri ručna bacača i jednu zolju. Nadamo se da će pogodak u prvi tenk obeshrabriti ostale.

Na pojedinim mjestima postavljamo protutenkovske mine, zajedno s protupješačkima — barem mala sigurnost.

Svanuo je 12. studenoga 1991., suncem okupan i prekrasan. Brat i ja krećemo, po dogovoru, propatrolirati oko Kuselja i izviditi ima li pokreta četničkih skupina. Dok prolazimo selom, vidimo kako mnogi kolju svinje. Prijatelj nam daje po dvije cigarete — prava rijetkost u tim danima.

Navlačim pancirku, tešku poput „šarca“, ali naviknut sam na teret. Nekoliko dana ranije jedna se skupina našla u minskom polju — pancirka je Željku iz Njemačke spasila život. To mi je dodatna motivacija da je nosim.

Skupina se okuplja na Kuselju, ali prije polaska začujemo snažne detonacije i zvuk aviona u brišućem letu. Eksplozije odjekuju i iz sela — novi napad. Krećemo prema  Kuselju; avioni nas prelijeću ne primjećujući. Brujanje tenkova dolazi od barikada. Granate iz VBR-ova i minobacača padaju oko nas i razbijaju skupinu. Nekolicina nas nalazi zaklon kod suhozida, dok je moj brat s lakše naoružanima produžio dalje. Po silini vatre nemoguće je provjeriti jesu li dobro.

Kanonada traje kao vječnost. Kada posegnem za cigaretom, u džepu nalazim samo mokre mrvice duhana — tek tad shvaćam da ležim u blatnoj kaljuži. Sve ostalo postaje nevažno pred jednim ciljem: preživjeti.

Kako granatiranje jenjava, čujemo tenkove kako napreduju prema Kuselju. Mi nemamo ništa za protuoklopnu obranu. Prisjećamo se da je u kombiju ostao jedan ručni bacač — jedina nada. Trojica bez riječi napuštaju grupu. Mi nastavljamo dalje.

Usput nailazimo na beztrzajni top bez posade. Nitko ne zna rukovati njime. Brata i ostale ne vidimo; obuzima me težak strah.

Detonacije se sve jače čuju iz pravca Saborskog — vjerojatno je probijena linija obrane iz Ličke Jesenice.

Tenkovi ulaze u Kuselj, razarajući sve pred sobom, a avioni mitraljiraju ispred njih.

Nailazimo na skupinu prestravljenih civila koji potvrđuju proboj i kažu da ima mnogo mrtvih i ranjenih branitelja. Tenkovi prolaze Biljevinu, uz strašno granatiranje i mitraljiranje, sprječavajući povlačenje.

Predvečer, u nevjerici, vidimo da se tenkovi povlače. Oprezni su — između Kuselja i Biljevine nalazi se usjek „Antelina žliba“, idealan za zasjedu i mogućnost da budu odsječeni. To nam daje priliku da se domognemo prvih kuća i da civili uzmu nešto odjeće i hrane. Daju mi vunene čarape — noge su mi mokre od jutra.

Upućujem civile da bez straha uzmu najnužnije — četnici noću neće napredovati. Mi krećemo izviditi stanje i pokušati pronaći ostale branitelje.

Selo gori. Plameni jezici gutaju sve pred sobom. Ni jedan film ne može dočarati stravu takvog prizora. Bijes i tuga razdiru nas. U Galovićima vidimo bezbrojne buktinje i čujemo pjesmu četničkih monstruma. Želim ići do svoje kuće — makar da ubijem nekog gada i spasim obiteljske slike. Prijatelji me odvraćaju: i najblaže ranjavanje značilo bi sigurnu smrt.

U Sertićima susrećemo branitelje koji javljaju da je poginuo Pintar i da se nekoliko ranjenih uspjelo izvući s Borika. O braniteljima Brdina, Štrkova i Varoša ništa ne znamo. Kasnije doznajem da su četvorica poginulih u Štrkovima svojom požrtvovnošću zaustavila četničku pješadiju i tako spasila civile. To su braća Dumenčić — Ante i Darko — zatim Ivica Dumenčić, najmlađi poginuli branitelj, i Joso Štrk. Prema kasnijim izjavama vođe napada, Medakovića, odbili su predaju, a nakon što su ispucali zadnje streljivo, jurnuli su bajunetama na neprijatelja i tako pali. Četnici su nakon tog okršaja odustali od daljnjeg napredovanja i vratili se na početni položaj u Vukelić Poljanu. Pokazalo se u Domovinskom ratu da najveće podvige čine mirni i samozatajni ljudi, neskloni galami i samohvali.

U Hodakovoj kući kraj Funtane nailazimo na pravi mali supermarket: hrane, oružja, čak i cigareta, dok su branitelji u svemu oskudijevali. Uzimam stotinjak kutija da ih podijelim braniteljima. Tražim od Hodaka da pošalje ljude po hranu, ali nitko ne dolazi, pa nas nekoliko iznosi koliko može.

Ležim pod otvorenim nebom, zvijezde svjetlucaju, a umor me svladava. Zaspim.

U zoru krećem prema mjestu okupljanja. Nailazim na branitelje koje nagriza malodušje i strah — i piju rakiju koju su tko zna gdje našli. Brata nema; brinem se, dok se napokon ne pojavi i njegova skupina — svi živi.

Dijelimo konzerve koje smo izvukli iz šume, ne zadržavajući ni jednu za sebe. Kasnije ću zažaliti — izgladnio sam i iscrpio se. Jedan branitelj drži punu posudu pečenog mesa, zaogrnuo je jaknom i jede ne mareći za druge — prizor koji me zaprepastio.

Širi se glas da četnici nastavljaju paliti i pljačkati. Krećemo prema selu, a nekolicina uplašenih pokušava nas zaustaviti uz prijetnje sudom „ako se nekome nešto dogodi“. Ignoriramo ih.

Iznad Sertića gledamo kako četnici bezbrižno pale kuće i staje. Petorica ulaze u Miškovo dvorište i pale živu stoku. Selo odzvanja strašnom rikom gorućih životinja.

Kod Conjara stoji veća skupina četnika koja goni stoku. Jedan zapovijeda palikućama i pljačkašima: „Dosta za danas!“

Ne mogu to više gledati. Otvaramo vatru. Ispaljujem nekoliko redenika uz podršku prijatelja. Povlačimo se. Paljenje i pljačka barem su na trenutak zaustavljeni.

Vraćamo se na mjesto okupljanja — nikoga nema, tek moj brat čeka. Postaje jasno: s ovako razbijenom “vojskom” nema izgleda za organiziranu borbu. Odlučujem sutradan krenuti u proboj preko Kapele.

U šumi, kraj nekih stijena, nailazim na Hodaka koji fantazira o gerilskoj borbi, a nije bio sposoban ni ljude poslati po hranu.

Legnem i zaspim. U noći me budi kiša koja pada ravno na lice — kao da i Bog plače nad mojim selom i masakriranim civilima.

22. srpnja 2013.
Maćan

8. dio IZVLAČENJE IZ OKUPIRANOG SABORSKOG

Budi me hladna jesenska kiša; cupkam na mjestu pokušavajući se ugrijati, jer još uvijek vlada mrkli mrak. Ne znam koliko je sati i nestrpljivo čekam svitanje. Već sam potpuno mokar. Iz pravca sela dopiru teški mirisi spaljenog ljudskog i životinjskog mesa, pomiješani s vonjem izgorjelih kuća. Ni zvuka — moje je selo sada zgarište, golemi grob u kojem su nevine žrtve utišane u svojim mukama. I povampirene zvijeri, barem za trenutak, miruju.

Tijekom dana trebala bi se vratiti skupina branitelja koja je dopratila civile prema Slunju, nakon čega namjeravamo krenuti u proboj preko Kapele. Plan je da moja skupina, nas tridesetak, krene prema Ravnom Lugu. U manjim grupama imamo veće izglede ostati neprimijećeni i možda pronaći kojeg preživjelog branitelja ili mještanina.

U očima ljudi vidim neizvjesnost i strah, a mnogi u meni, kao poznavatelju svakog prevoja Kapele, vide svoj spas. Stojim loše s municijom za puškostrojnicu, no prilazi Anta, stenjući pod teretom teškog ruksaka. Kaže da je pun metaka koji mi trebaju. Obradujem se i popunjavam redenike — sada imam osam stotina metaka, osam bombi, garonju i pištolj. Težak teret za put koji nas čeka, ali ne žalim se: o toj opremi mogla bi ovisiti naša sudbina.

Oprezno krećemo prema Biljevini, gdje namjeravamo, u usjeku Anteline žlibe, prijeći cestu kojom patroliraju borbena vozila — pljačkaši, ubojice, palikuće i svakojaki četnički lešinari. Kiša nam reže lica dok polako napredujemo. Na uzvisini iznad Biljevine promatramo kako četnici iz oklopnog vozila ubijaju preplašenog konja — tako se, valjda, zabavljaju. Prilazimo kućama; na pedesetak metara vidimo vozilo iz kojeg je posada izišla i pljačka. Zauzimam položaj i želim ih likvidirati, ali mi ne daju — time bih ugrozio skupinu koja dolazi iza nas. Nedostaje nam one žestine koju su za života imali braća Matovina.

Zaklonjeni smrekama, prelazimo cestu jedan po jedan. Dolazi red na Milu — pada nasred ceste i govori da više ne može. Dvojica ga odvlače u šumu. Ne znam razlog njegove slabosti; jučer sam ga gledao kako halapljivo jede za trojicu. Ipak smo prešli neprimijećeni, ali s Milom ćemo se mučiti cijelim putem preko Kapele, a među nama su i ranjenici koji šute i trpe.

Već se spustio mrak kad stižemo u Ravni Lug, gdje se još drži nekoliko čitavih kuća — mjesto je prije rata iseljeno. Oprezno napredujemo, metar po metar. U jednoj kući čujemo šum; pozivamo na predaju i shvaćamo da je to mala skupina naših ljudi, koji su dan ranije krenuli tražiti preživjele mještane. Mokri do kože, uvlačimo se u jednu štalu i palimo vatru da se barem djelomično osušimo.

Ugodno je uz pucketanje vatre, ali malo tko govori — premoreni smo od marša. Netko otvara konzervu vojničkog zelja; miris se širi štalom. Uzimam jedan zalogaj — prija mi kao da jedem pečenu šniclu, premda sam to isto zelje u JNA mrzio. Uspijevamo i zadrijemati, ali budim se ukočenih leđa — kroz pukotine probija ledeni vjetar, a vatra se ugasila.

U cik zore krećemo dalje; kiša kao da prkosi i nakon pola sata opet smo mokri do kože. Javornik obilazimo u širokom luku da ne naletimo na zasjedu. S Milom se sve teže nosimo; prenosimo ga naizmjence. Kod nekih se javlja malodušnost — uvjereni su da se pretvara. Jedan čak diže pušku i prijeti da će ga ubiti jer zbog njega možemo svi stradati. Smirujem ga i govorim: „Izići ćemo svi — nikoga ne ostavljamo.” Nastavljamo dalje. Teret oružja i municije iscrpljuje me. Dolazim u napast da bacim garonju, ali što ako naletimo na zasjedu? Čime ću se boriti?

Kiša i magla čine svoje — shvaćamo da smo zalutali. Svatko ima svoju „sigurnu” verziju gdje se nalazimo; jedan tvrdi da smo kod Karlovca — da nije tragično, bilo bi smiješno. Jedan, psihički slomljen, optužuje me da sam ih odveo u smrt. Smirujem ga. Penjemo se na vrh jednog velikog brda nadajući se da ćemo se orijentirati. U daljini se kroz maglu nazire selo — netko ga prepoznaje kao Dabar. Planiram s nekoliko ljudi otići do prvih kuća, uhvatiti nekoga i provjeriti gdje smo. No nagla se oluja spušta i briše svaki vidik.

Nastavljamo i nailazimo na utabanu šumsku cestu, prometnu — znak da je neprijatelj blizu. Pada noć; mokri smo, ledeni i iscrpljeni. Shvativši da više ne možemo izdržati, naređujem loženje vatre u jednoj vrtači, gdje se plamen neće vidjeti. Neki se protive, ali na kraju pristanu. Uskoro gori nekoliko vatri — previše nas je da bismo stali uz jednu. Tu noć pamtit ću dok sam živ. Grijem jedan dio tijela, dok drugi hladi kiša koja mi se slijeva niz vrat. Misli mi se vraćaju u Saborsko; brinem za svoje najmilije. Razmišljam i o našim krvnicima: mi Hrvati smo bratski primili Srbe koji su pred Turcima bježali spašavajući živu glavu, a oni sada pobiše, popališe i protjeraše starosjedioce. A mi — kao vuci — lutamo šumama vlastite domovine. Uz susjednu vatru nekome spada bomba s remena; srećom, netko je uočava, izbacuje iz vatre i baca u mrak. Da je eksplodirala — bio bi to pokolj.

S prvim svjetlom kiša konačno jenjava. Primjećujem da nemam nogavice hlača ni dijela uniforme na leđima — izgorjelo je dok sam drijemao uz vatru. Izmučeni, nastavljamo put. Nakon sat–dva prepoznajem brdo ponad Glibodola. Bože, kakvo olakšanje — barem znam gdje smo. Upozoravam skupinu na oprez: ovo je ničija zemlja. Uskoro nailazimo na tragove četničke prisutnosti, ali moramo po svaku cijenu do Lipica — ondje smo sigurni.

Ulazimo u Glibodol, u zaseok Ljuštine, naseljen Srbima. Znam to mjesto — prolazio sam ovuda nebrojeno puta, a mlađi su odavno otišli u četnike. U dvorištu vidim starca s upečatljivim ličkim, sukanim brkom. Preplašen je; netko iz skupine viče da će ga ubiti. Okrećem se, uperujem garonju i naređujem: „Prolazite. Nikoga ne dirajte.” Teška je to kušnja — gotovo nitko među nama nema kuću koja nije izgorjela, nitko nema nekoga tko nije poginuo ili nestao. A ipak se suzdržavamo — i ti stari ljudi odahnuše vidjevši našu veličinu usred vlastite muke.

U hrvatskom dijelu sela vidim civile kako panično bježe pred nama; vikanjem ih jedva zaustavljam. Tresu se od straha, a zatim nam nude sve što imaju — vodu i hranu. Nakon nekoliko zalogaja vid mi se razbistri, a snaga vrati u tijelo. Iz smjera kojim smo došli odjekuje rafalna pucnjava. Kasnije doznajem da je skupina iza nas upala u zasjedu; naši su je uspjeli razbiti i zarobiti nekoliko napadača. Bila je to žestoka borba s dvojicom ranjenih branitelja na našoj strani.

Pred Glibodolom nam prilaze hrvatski vojnici i prevoze nas u Lipice.

23. studenoga 2013.
Maćan

You have no rights to post comments