Rečenici, koju je pri kraju svoje knjige Rat u Hrvatskoj iz pera obavještajca napisao Mihajlo Knežević pukovnik KOS-a; "(...) Da li je Hrvatska sama tako htela ili je imala ulogu vernog sluge ja ne znam, ali se jasno razabire kako se tanana nit zločinačkog delovanja proteže tokom čitavog 20. veka", suprostavljam PREDGOVOR koji je za knjigu BEZDANI HRVATSKE KALVARIJE, Zvonimira Bukovine napisao dr. Nedjeljko Kujundžić.
PREDGOVOR
FENOMENOLOGIJA SRPSKOG GENOCIDA NAD HRVATIMA
Hrvatski novinar, publicist i književnik Zvonimir Bukovina u ovoj je knjizi prikazao dio poratnih zločina što su ih boljševička, četnička armija i hrvatske izdajice počinili poslije svršetka Drugoga svjetskog rata masovnim ubijanjem žena, djece i razoružanih hrvatskih vojnika na području Zagorja, kojim je prohujala 21. srpska udarna divizija u sastavu armije pod vodstvom Koče Popovića.
U pedeset fičeriziranih priča, u kojima preživjeli svjedoci govore o tom zločinu Srba nad Hrvatima, Bukovina prikazuje strahote prvoga čina Križnog puta i likvidacije mirnog stanovništva. Iz perspektive ondašnjeg dječaka-očevidca on se nakon pola stoljeća pita: Zašto je sve to moralo biti? I što se tim pokoljima htjelo postići?
Ondašnji dječak-promatrač tih zvjerstava čudio se tolikom zlu i bestijalnosti srpskih osvajača. Zreli Bukovina-pisac zna zašto se to dogodilo i tko je krivac. Otkrio mu je to najprije Milovan Đilas, koji je više puta u svojim intervjuima naglašavao kako je hrvatska vojska „morala biti pobijena na Bleiburgu da bi mogla živjeti Jugoslavija“. No produbljujući tijekom života pitanje zašto i čemu sve to zlo, Bukovina se nužno vraćao sve dublje u prošlost. Do Vuka Karadžića s kojim je počela književna invazija na Hrvatsku. Još sredinom prošlog stoljeća Vuk je izjavljivao kako Hrvati nisu narod, kako nemaju ni svoga jezika i kako se trebaju pretopiti u „veliki“ srpski narod. Za njega i mnoge druge srpske intelektualce poslije njega Hrvati su samo „Srbi katoličke veroispovesti“.
Druga velika ofenziva na Hrvatsku počela je 1844. s „Načertanijem“ Ilije Garašanina, u kojem je pomno razrađen program svih budućih srpskih osvajanja nesrpskih zemalja. U tome genocidnom manifestu, svim balkanskim narodima najavljena je okupacija i zatiranje: čak i Bugarima, a ne samo Hrvatima i Muslimanima, Makedoncima, Slovencima, Crnogorcima…
Treća ofenziva bila je već pravi rat. Srbi su tada okupirali dijelove Albanije i Crnu Goru, a protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine počeli subverzivnu djelatnost. Vođe „Crne ruke“ zavrbovali su tada čak i dio Hrvata kao izdajice vlastite domovine u pripremama kasnijega „povijesnog prisajedinjenja“ Srbiji.
Četvrta ofenziva u tome stoljetnom srpskom „Drangu nach Westen“ (prodoru na Zapad) bila je okupacija Hrvatske 1918. nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije. I tada počinje za Hrvate Križni put: batinanje Pribićevićevih žandara, ubijanje demonstranata na Trgu bana Jelačića, u Omišu, Senju, Šibeniku i brojnim drugim mjestima. Najveći se pak zločin zbio 1928. usred parlamenta u Beogradu gdje su ubijeni hrvatski zastupnici. Kako se time čaša žuči prelila, Hrvati podižu svoj prvi hrvatski ustanak (lički ustanak, 1932.). Ugušivši taj ustanak, Srbi masovno masakriraju Hrvate najprije u Lici, a onda i diljem cijele Hrvatske. Čak su, radi sračunane buke, priveli i stotinjak uhićenih seljaka u Beograd, gdje su ih po kratkom postupku prijekog suda strijeljali, vješali i osuđivali na dugogodišnju robiju. Ta je tragedija konačno otvorila oči većini Hrvata, i tada se javio pokret za konačno oslobađanje Hrvatske iz smrtonosnog zagrljaja četnika.
Budući da je nova svjetska situacija dala na znanje Srbima da ne mogu tako bestijalno postupati s Hrvatima, oni umjereniji pokušavaju pronaći modus vivendi, a drugi (četnički orijentirani Srbi) još žešće napadaju na sve što je hrvatsko i katoličko. Četnički intelektualac Dušan Dule Nikolajević u svojoj drami „Volga, Volga“ stavlja tako ove riječi u usta Dostojevskom (kao predstavniku fundamentalističkog pravoslavlja): „Prikuj mene na krst, Vladimire Iliću, i uništi Evropu, golube moj! Raznesi bombama Mikelanđelova Mojsija i sruši iz temelja Bogorodičinu crkvu (u Parizu)! I razbi i pobacaj sve katoličke kipove Hristosa! I neka nestane s lica zemlje rimsko hrišćanstvo!“ Duli Nikolajeviću i njegovom četničkom pozivu na rušenje katoličanstva i zapadne kulture godinama je pljeskala beogradska čaršija – sve do početka rata. To je bio credo koji je pripremao Srbe na „vekovni obračun“ s drugim narodima Balkana radi ostvarivanja velike Srbije.
Budući da je ta opcija temeljito poražena 1941., pošto su na Balkanu stvorene nove države, među njima i Nezavisna Država Hrvatska, koja je nastala u drugom ustanku Hrvata, četnici zajedno s partizanima započinju otvoreni rat protiv nove hrvatske države i čine sve da opet podjarme Hrvate.
Peta srpska ofenziva na Hrvatsku počinje nakon Drugoga svjetskog rata i poprima dimenzije genocida nad Hrvatima na Bleiburgu i – u još tragičnijem obliku – na Križnom putu. Budući da su shvatili poruke Svetozara Pribićevića, kako se pokazalo da će se prije Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svoga imena i svoje narodne individualnosti, srpski su komandanti kao presvučeni četnici s hrvatskim izdajicama odlučili Hrvate zbrisati s lica zemlje i ostvariti veliku Srbiju. U tome su im pripomogle ondašnje povijesne prilike (engleska izdaja naših razoružanih vojnika i njihovih obitelji, kao i interregnum u novom europskom poretku). Oni su poslije rata vodili protiv Hrvata najbestijalniji genocidni pomor.
Ova knjiga Zvonimira Bukovine živo je svjedočenje o tome genocidu iz perspektive dječaka koji je promatrao zločine, a kao zreli novinar i pisac zapisivao na magnetofonu svjedočenja preživjelih o zlodjelima zloglasne 21. srpske udarne divizije pod vodstvom Koče Popovića diljem Hrvatskog zagorja, pa čak i neposrednog područja gdje je bio rođen i vrhovni komandant Tito koji je sve to odobravao.
Za razliku od apstraktnih povijesnih tekstova, ova knjiga evocira tu žalosnu zbilju konkretno. Bukovina, kao protagonist fičerskog stila u hrvatskoj literaturi, ne piše samo kao novinar (koji opisuje tek častovit i goli detalj), niti kao pozitivistički povjesničar (koji samo opisuje i datira povijesne detalje), ali isto tako ni kao stari tip pisca (koji izmišlja likove i situacije da bi izrazio svoje ideje i stavove). Polazeći od poznatog kanona L. von Ranke, „wie es eigentlich gewesen“ (kako se to stvarno zbilo i što je zapravo ono bitno što se zbilo u stvarnosti), kao i svoje fičerske naracije in minimus maxima (da se bit svega uvijek izražava u znakovitim pojedinostima, a ne u apstrakcijama i praznim pojmovima), Zvonimir Bukovina ispisuje svoj povijesni mozaik „Bezdani hrvatske Kalvarije“ u pedeset esencijalno-egzistencijalnih slika.
(JAVORJE - VRBINA: Nekadašnej startište na polju i livadi Jure Ostreša. " Tu su ih - pokazuje rukom - potukli dve hilade" ...) slika lijevo
Kako je ostvario tu povijesno-literarnu sintezu?
Kao reporter Hrvatskog radija, nekoliko je desetljeća hodao po hrvatskom razbojištu i slušao pričanje naroda. Osjetio je vapaj za novim starcem Milovanom (fra Andrija Kačić-Miošić), koji bi in saecula saeculorum ostavio vjerodostojan zapis o pokolju što su ga nad hrvatskim narodom počinili Srbi u pet spomenutih ofenziva. Kako su živi svjedoci pomalo umirali, Bukovina je odlučio preživjele magnetofonski snimiti. Tako je nastala velika sirova fonoteka kao zvučni panopticum croaticum, gdje seljaci, obrtnici i intelektualci govore o zlu što su ga u okupiranoj Hrvatskoj počinili četnici i boljševici. Nekoliko godina Bukovina je preslušavao i selekcionirao fonomaterijale i na kraju ono izabrano prenio u pismoslovni kod.
Zaprepašten bezdanom hrvatske Kalvarije (ovom je sintagmom s pravom i naslovio svoje najnovije djelo), počeo je dublje analizirati te strašne događaje, jer je uočio kako opisane pojave brahijalne agresije ne mogu objasniti uzroke genocida Srba nad Hrvatima. Analiziranjem zločina Bukovina je ubrzo došao do Vuka Karadžića, Garašanina i tisuća drugih srpskih intelektualaca koji, zajedno s „Memorandumom“ Srpske akademije nauka čine tvorce strašnog genocida nad Hrvatima koji čak i danas na usta „svetog lica“ Amfilohija Radovića govore i pišu kako se Srbi moraju od Hrvata namiriti u krvi.
Usustavljajući tako vertikalno i horizontalno sve činjenice i relacije srpskog zločina nad Hrvatima, Bukovina je ovom knjigom utemeljio fenomenologiju srpskih zločina. Zahvaljujući dijakronijskoj analizi, shvatio je dubinu vektora toga brahijalnog zločina protiv Hrvata, a sinkronijski uvid u zlosilje omogućio mu je da shvati kako je širok dijapazon vrsta i modaliteta srpskih zločina: počevši od batinanja, pljačkanja i otimanja imovine do silovanja žena i djevojaka, vađenja očiju zarobljenicima i monstruoznog piljenja hrvatskih tijela motornim šumskim pilama.
Fičerskom naracijom kondenziranja bitnoga u znakovitom detalju kao signumu, esenciji i paradigmi što su zasićeni hrvatskom krvlju, Bukovina je objektivno i doživljajno prikazao srpski povijesni MAGNUM CRIMEN prema Hrvatima.
Nižu se tako u ovom panopticumu croaticumu slike ubojstava mirnih građana. U mozaiku hrvatskih stradanja od Bleiburga, kao hrvatske Katinske šume, do Vršca i Niša, Bukovina ocrtava izvornim riječima izvornih svjedoka bit stradanja u jamama oko Brdovca. O njima svjedoči još živi župnik (nažalost umro 1996.), Mirko Cigrovski. Tu je i iskaz Josipa Kovačića iz Javorja. Slijede izjave očevidaca o silovanju djevojaka što su ih sprovodile srpske horde na Križnom putu do posljednjeg počinka negdje gdje bi prvi put sustale. Iz svih tih sadističkih mučenja stvarno se spoznaje kako Srbima nije dovoljno samo ubijati Hrvate nego ih žele i okrutno, osvetoljubivo zlostavljati do „večnosti“.
Nižu se potom u Bukovininom panoptikumu hrvatskih stradanja svjedočenja Stjepana Huline iz Prudnica, Vide Ražnja iz Drenja, Tome Kolarića iz Laduča, Mirka i Josipa Filipčića iz Ključa o pokolju više od 2.000 zarobljenih vojnika i civila što ih je izvela u Javorju i u Zdencima 21. srpska udarna divizija. U taj se mozaik smještaju i jame s hrvatskim truplima u Vrbini, te grobišta tisuća neznanih Hrvata. Pavao Kraljić iz Šenkovca osobno je slušao naredbe da se ti zločini brzo i efikasno obave. Posebno je potresna izjava Zvonimira Čurka, koji je bio prisilno mobiliziran u 21. srpsku udarnu diviziju.
Bukovina bilježi i zločine počinjene oko Slunja. Ne zaboravlja ni teška stradanja Muslimana koje su četnici još zvjerskije istrebljivali s namjerom da ih zbrišu s lica zemlje i tako otvore prostore srpskoj kolonizaciji koja tek danas misli dovršiti svoje započeto djelo pod parolom četnika: „Muslimane poklati“, a „katolike baciti u Jadran“.
Zapisujući taj mozaik stradanja Hrvata i Muslimana, Bukovina je uspio dijakronijsko-sinkronijskom sinkopom doprijeti do korijena cijeloga stoljetnog progona Hrvata i ostalih naroda na Balkanu, a to je „preispoljna“ žudnja Srba da zagospodare Balkanskim poluotokom. I ta se žudnja danas dovršava u obliku svestranog rata: pravoslavlja protiv katolicizma i islama, ideološkog rata boljševizma protiv demokracije, nacionalnog rata Srba protiv Hrvata i Muslimana te, konačno, srpskog rata protiv civilizacije. Na taj su način Srbi bacili rukavicu izazova cijelome slobodoljubivom svijetu, i to usred Europe, u doba svjetskog mira. Teško je očekivati da će svijet pozdraviti teške pokolje mirnog stanovništva koje iz dana u dan promatra posredovanjem satelitske televizije poput fantastičnog filma u Spielbergovoj režiji.
Papa Ivan Pavao II., u ime kršćanstva i slobodoljubivog svijeta, prvi je odlučno osudio to satansko ubijanje ljudi, a sve smo više svjedoci da takve osude izriču i drugi vladari, zemlje i organizacije — sve do Ujedinjenih naroda, što su znakovi da srpska agresija no pasaran (neće proći).
Knjiga Zvonimira Bukovine u tom smislu pravo je i istinito povijesno svjedočenje iz kojega cijeli svijet može vidjeti da su Srbi slične zločine činili u prošlom ratu, zatim poslije njega, a i tijekom povijesti. U tom smislu ova je knjiga jedan veliki memento: memento Hrvatima da shvate u čemu je bit srpske agresije; memento Zapadu, jer dopusti li tu agresiju mora znati da fundamentalistički ruski pravoslavci dolaze na Jadran, a odatle za kratko vrijeme prodrijeti u Italiju i zemlje Sredozemlja, te proširuju osvajanja na Afriku — do konačnog sloma zapadnog svijeta; memento Katoličkoj crkvi, koju Srbi žele s Balkana „baciti u Jadran“; memento Europi i demokraciji, jer Srbi se ne ustručavaju izazvati i treći svjetski rat radi uništenja Zapada i nametanja pravoslavno-boljševičkog modela cijelom svijetu.
Budući da je danas cijeli svijet osviješten i odlučan da tu satansku rabotu Srba primjereno kazni, sigurni smo da će ovaj neolitski i trogloditski srpski imperijalizam biti ne samo suzbijen nego i pravedno kažnjen za neviđene zločine protiv čovječanstva i stabilnosti svjetskog poretka.
Kad se jednom izgradi Dom hrvatskih mučenika, knjiga Zvonimira Bukovine u njemu će naći dostojno mjesto, jer je uspjela istrgnuti iz zaborava hrvatske žrtve od Jazovke i Macelja do Bleiburga i Križnog puta, te tisuće još nedovoljno opisanih stratišta. Stoga će ovu knjigu prigrliti svaki Hrvat s radošću i žalošću: s radošću zato što mu ona otkriva prešućivane istine, a i sa žalošću zbog patnji i žrtava što ih je hrvatski narod položio na oltar svoje SLOBODE.
Mladima, pak, ova će knjiga biti vječni memento da nikada više ne dopuste klanje i da osiguraju djelotvornu obranu Hrvatske, jer za Srbe vrijedi poslovica: Graeca fidae - nulla fidae (pravoslavna vjera - nikakva vjera).
Dr. Nedjeljko Kujundžić
Bezdani hrvatske kalvarije - kratki sažetak
Autor je iz perspektive ondašnjeg dječaka-očevidca bilježio svjedočanstva o žločinima na području Bukovlja u selima: Harmica, Ključ, Šenkovec, Laduč, Drenje, Prigorje, Prudnica, Januševec, Zdenci, Vrbina, Javorje. Sva ova sela se nalaze na malom prostoru između Brdovca i Dobove, u njima postoje masovne grobnice, koje ni dan danas nisu otkopane. Sve zločine na ovome području počinila je 21. srpska udarna divizija.
(Na karti su označena mjesta na kojima je 21. srpsko-četnička udarna divizija počinila gnjusne i masovne zločine. U svega nekoliko dana, sredinom svibnja 1945., mučki su ubili nekoliko tisuća nevinih civila i zarobljenika, a iza njih su ostale masovne grobnice. Ta se mjesta, čije su krajnje točke Harmica i Javorje, nalaze unutar razmaka od oko 8 km po dužini, dok širina područja, računajući od Save do Brdovca, iznosi oko 3,5 km. Riječ je o području koje je po dužini jednako našem Saborskom, s tom razlikom što Saborsko nije toliko rasprostranjeno u širinu.)
Svjedočanstva preživjelih govore o jezivim zločinima nad izmučenim hrvatskim vojnicima koji su se nakon završetka rata uputili prema Austriji, među kojima su bili i Nijemci iz Slavonije, tzv. folksdojčeri, kako ih svjedoci često spominju. Na tom su ih putu sustigli zločinci 21. srpske udarne divizije pod vodstvom Koče Popovića, nakon čega su uslijedila mučenja, a potom i strijeljanja, pri čemu su ti jadnici bili prisiljeni sami sebi iskopati grobove, dok su ih seljani morali zakapati.
Prolaskom kroz sela brdovečkog kraja stradali su i stanovnici tih sela od krvavih ruku zločinaca 21. srpske udarne divizije — na tisuće njih. Osim ubojstava, bilo je i silovanja djevojaka i žena, nakon čega su i one ubijane. Svjedoci spominju i domaće izdajničke civile (muškarce i žene) koji su pomagali zločincima kao vodiči i prokazivači simpatizera NDH.
Velik broj stanovnika ovoga kraja priključio se partizanima na samom početku; u tom kraju nije bilo ustaša, stoga je još čudnije zašto su pripadnici 21. srpske divizije činili takve zločine nad tim stanovništvom. Koji je bio njihov motiv? Nema drugog objašnjenja osim da je riječ o velikosrpskom planu usmjerenom na ubijanje što većeg broja Hrvata, unaprijed smišljenom i provedenom.
Jedna zanimljivost za koju sam samo i ranije čuo, a sada se čitajući knjigu i uvjerio, je ta da se u tom kraju govori kajkavskom ikavicom: čovik, tirali su ih, kaj se tu dila, gdi, dva su ga mladića otirala, o tom čoviku kaj dila očale, svit, rog za sviću, mliko, drugdi, rič, to su ljudi pripovidali, ....
2. prosinca Zdravko Lebo u studiju predstavio knjigu Bezdani hrvatske kalvarije-VIDEO
3. prosinca U Brdovcu predstavljena knjiga “Bezdani hrvatske kalvarije”
POVIJESNA ANALIZA:
- Kome se da, bilo bi korisno poslušati Milana St. Protića srpskog povjesničara u emisiji Bez ustručavanja pod naslovom Europa je digla ruke od Srbije u kojoj govori o TRENUTNOM stanju u Srbiji i o obadvije Jugoslavije i o razlozima koji su bili uzrok njihove neodrživosti.
Komentari
Dakle, "fičerska naracija" podrazumijeva:
- Stil pisanja koji koristi elemente književnog pripovijedanja (poput razvoja likova, postavljanja scene, zapleta i vrhunca) unutar novinarskog djela.
- Fokus na ljudskoj priči ili zanimljivom aspektu teme, a ne samo na osnovnim informacijama (tko, što, gdje, kada, zašto).
- Cilj je zaokupiti čitateljevu pažnju, prenijeti emociju i pružiti dublje razumijevanje teme na zanimljiv i angažirajući način.
Najjednostavnije rečeno, to je novinarski tekst koji priča priču.
Tijekom Domovinskog rata isto ovo slušali smo od četničkog vojvode i ratnog zločinca Šešelja: da su svi štokavci Srbi. Tako govori i danas; štoviše, kaže da smo mi Hrvati zapravo „Srbi katoličke veroispovijesti“, kao što je govorio i Vuk. To znači da ova bolesna ideja kod Srba živi najmanje 180 godina (ako računamo od Vuka i „Načertanija“ Ilije Garašanina iz 1844.), a iz nje su proizašli svi sukobi između Srba i Hrvata u 20. stoljeću.
Njihova je deviza „Svi Srbi u jednoj državi“. Prvo je postojala Kraljevina Jugoslavija — Srbi su bili u jednoj državi, ali nije išlo, s našeg gledišta. Zatim je postojala SFRJ — opet su Srbi bili u jednoj državi, pa opet nije išlo jer su Srbi dominirali nad ostalim narodima. Milošević je po svaku cijenu pokušao stvoriti neku treću Jugoslaviju silom i znamo kako je to završilo — ratom. Isto je želio i Hitler: okupirati sve zemlje u kojima žive Nijemci kako bi živjeli u jednoj državi.
Nije li to onda isto ono što žele i Srbi? Žele li oni opet rat, vrlo je moguće, jer je Vučić još uvijek na istim postavkama kao 90-ih?
Nasuprot tome imamo Francusku, čiji narod živi u tri države — u Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj — pa joj ne pada na pamet tražiti da svi Francuzi žive u jednoj državi ili da to pokušaju ostvarivati silom.
To je suštinska razlika između autokratskih režima istoka i zapadne demokracije, stoga Srbiji nikako nije mjesto u EU.
Nešto što mi je ispričao jedan Srbin iz Plaškog govori u prilog tome. Naime nekoliko godina nakon Oluje u Plaški se vratio Mile Vukelić željezničar, koji mi prilikom priključenja struje na njegovu kuću rekao; "Est Bogami Ivane, ono prije nije bilo pravedno!" Ja upitam, a što to? Kaže mi on; "Od Moravica do Knina sve i jedan šef željezničke stanice bio je Srbin"., što me doista iznenadilo. Znao sam za tadašnju miliciju i vojsku da su u njima dominirali Srbi ili su u najmanju ruku bili prezastupljeni, ali ovo što mi je rekao Mile Vukelić je za mene bilo gotovo nevjerojatno.