Obrana Saborskoga
Osmoga studenoga 1991. godine u 17,30 Javor 5 upućuje očajnički vapaj: "Ukoliko za dan, dva ne dođe pomoć u ljudstvu i opremi bit će Saborsko drugi Bleiburg". Branitelje Saborskoga iznenadila je silina neprijateljskog udara. Borbe za Saborsko vodile su se više od tri mjeseca gotovo svakoga dana, ali kombinirani artiljerijsko-tenkovsko-avionsko-pješački napad branitelji su tada prvi put doživjeli. Dan prije, 11. studenoga, agresor je napadao mjesto iz smjera L. Jesenice i Plitvica, na što su branitelji već bili navikli, da bi pred večer nastupilo zatišje. Ujutro, 12. studenoga, oko 8 sati, došao je na motoriću iz Kuselja neki mještanin s viješću da se čuju motorne pile. Iz smjera Previje čula se slična buka, pa su branitelji zaključili da teritorijalci postavljaju barikade. Oko 9 sati MIG-ovi nadlijeću selo snimajući položaje branitelja. Zapovjednik Marko Krizmanić šalje pomoć na Kuselj, držeći da će do napada doći iz smjera Plitvica. Još nitko ne sluti, da su u neposrednoj blizini, u Ličkoj Jesenici, koncentrirane gotovo sve raspoložive agresorske snage. I onda je zločinačka armada krenula.

Napad 

Nakon pet dana intezivnih priprema 12. studenoga 1991. u jutarnjim satima, zapisat će kroničar plaščanske brigade, počeo je kombinirani napad na Saborsko, iz svih smjerova: jame Balinke, Momčilovića, Vukelić poljane, vojnog poligona te kasarne u Ličkoj Jesenici. Nakon što je predhodno avijacija JNA bombardirala Sivnik, Bršljanovicu, Čorkovu uvalu te dio mjesta Saborskog, krenuli su tenkovi i pješaštvo. Oko podneva prvi tenkovi ušli su na područje Matićeva brda i sela Dumenčići, te na cestu ispod Sivnika osvojivši i Borik, a oko 15,30 sati dio snaga ušao je u središte mjesta. Odpor "ustaških snaga" nije bio posebno velik, jer je očito da ih u tom trenutku nije bilo više od 150, a dio njih se sklonio i to u onom smjeru iz kojeg su trebali djelovati jedinice iz Korenice i dobrovoljci s Korduna i poligona. "Očito da njihove akcije nisu bile sinkronizirane s našim, ljuti se kroničar. Pretpostavlja se da ih je poginulo oko 100, obzirom na nađena i uništena uporišta i oružja. Na našoj strani četiri borca su ranjena, od kojih samo jedan teže, Korolija Rade".

U noći kad je Saborsko prestalo postojati kao naseljeno mjesto, a zločini genocida nad zatečenim hrvatskim civilima dostizali vrhunac (ubijeno je 38 civila), pukovnik Bulat sazvao je sve komandante. (..)

Bulat je čestitao svima na izvrstno obavljenoj zadaći, a posebno pripadnicima martićeve milicije i djelatnicima Stanice milicije Plaški. Poslije raporta, uslijedila je pijanka. U Plavča Dragi slavila se pobjeda do kasno u noć. Ipak, Bulatovo slavlje pomutila je činjenica da se većina branitelja i civila uspjela spasiti izvlačeći se u nemogućim uvjetima prema Slunju i, manjim dijelom, Ogulinu.

Pukovnik Đorđević znao je brojnost i raspored branitelja Saborskog. Avioni su neprestano nadlijetali mjesto i snimali položaje branitelja. Brojka od 400 branitelja Saborskog navedenih u "Zapovesti za napad", ili kako ih on naziva "okorelih ustaša", trebala je prikriti planirani genocid nad stanovništvom mjesta kojih je, zajedno s braniteljima, bilo približno toliko.

Izvlačenje Ratne jedinice Saborsko preko Kapele 
Branitelji, uviđajući da neće moći zaustaviti silinu neprijateljskoga napada, planiraju uzmak prema Jojinom vršiću kraj Sivnika u smjeru Plitvica, a oni s Gladnog vrha povlače se prema Konjaku. Civilima je rečeno da idu prema Jojinom vršiću i dalje Rakovičkoj uvali. Branitelji su nosili ranjenike i izvlačili civile. Dio civila izvlačio se na svoju ruku, bez pratnje vojske, preko Kapele i nakon nekoliko dana stižu u Ogulin. Iskoristili su prostor oko Križ Kapele, gdje nije bilo neprijateljskih vojnika, i uspjeli se probiti do hrvatskih snaga. Branitelji se povlače u šumu na Jojin vršić.

Krizmanić zapovijeda: izvući sve zaostale civile iz sela i šume i uputiti ih prema Rakovičkoj uvali i dalje u Slunj. Tijekom noći raspoređuju se: dio branitelja odlazi u selo tražiti civile, iako je selo bilo puno pripadnika br TO Plaški, martićeve milicije i vojnika JNA. Drugi dio krenuo je prema Biljevini potražiti hranu; znali su da je jedan mještanin, dan prije, imao svinjokolju. U Biljevini, zaselku prema Kuselju, zatekli su dvije starice: jedna je bila slijepa, a druga nije htjela ostaviti dom. Pronašli su hranu, natovarili pune tačke mesa i krumpira. Među braniteljima su bile i dvije braniteljice: jedna domaća djevojka, Marija Matovina i druga, Marica Matovina iz Rijeke, pridošla s Ratnom jedinicom. Dijele se u dvije grupe: dvadesetak branitelja ostat će i sačekati povratak suboraca iz Slunja, koji su proveli civile i ranjenike do Rakovičke uvale, odakle su ih, zajedno s rakovičkim braniteljima, pratili do Slunja. U povratku, ova grupa trebala je prokrstariti područjem tražeći izbjegle civile, a onda se prebaciti u Ravni Lug, i preko Javornika, Lipica i Brinja stići u Ogulin. Druga grupa od četrdesetak branitelja u noći 13. studenoga od četrdesetak branitelja ulazi u selo u potrazi za civilima, ali nikoga ne nalaze. Navraćaju do kuće Luke Hodaka, uzimaju hranu i cigarete i vraćaju u šumu.

Ova grupa kreće prema Javorniku. Kad su došli blizu Javornika (željeznička postaja) šalju 5-6 ljudi u izvidnicu. Zaobišli su  Javornik, prešli prugu i uputili na vrh Kapele ne želeći se sukobljavati s neprijateljom. Vrhom Kapele prolazi cesta za Vrhovine (ide do P. Drežnice). Tom cestom, poviše makadamske ceste iznad vojarne u L. Jesenica, kreću se u smjeru Garova, a onda spuštaju u Petrinić polje kod Dabra. Uočavaju pogrješku, pa se vraćaju i noće u selu Živice spaljenom od četničke ruke još u II. sv. ratu. Ujutro, 15. studenoga, kreću i opet dolaze do Garova, ali s druge strane Kapele. Preko brisanoga prostora, jer im drugo nije preostalo, primaknu se kući vojnika srbskih snaga Garova koji je bio ranjen. Zatječu i njegovu ženu, kratko se odmore, ostave domaćine u miru, i zapute poprijeko kroz šumu i za oko 150 metara prođu mimo Križ Kapele. Već su pomislili, da su napokon na teritoriju pod kontrolom hrvatskih snaga, pa krenu prema Glibodolu. U to začuju kamione, vide ljude, ali iz daljine ne mogu sa sigurnošću zaključiti jesu li to hrvatski vojnici ili teritorijalci. Pošalju izvidnicu, koja se vraća bez sigurnog zaključka. Ljudi koje su primjetili bili su dabarski teritorijalci, što su razaznali kad su se približili. Zaborave na umor i iscrpljenost i krenu u proboj. U žestokoj, bliskoj borbi, naprave prolaz kroz neprijateljske redove. Neprijatelj je pretrpio teške gubitke: na bojnom polju ostalo je ležati šest njegovih pripadnika, dok su sedmorica zarobljena. U redovima branitelja ranjeni su Ivica Hodak i Zdravko Kovačić. Hodajući iscrpljeni od bitke, brinući za ranjenike nalete na Denisa Kapovića-Klokana i njegovu grupu izvidnika. Zarobljene neprijateljske vojnike, pridržavajući se ratnih propisa, došavši u Stajnicu, predali su Vojnoj policiji, koja ih odvozi u Ogulin.

Izvlačenje civila preko Rakovičke uvale

Marica Špehar povlačila se s većom grupom saborskih civila, u pratnji vojnika, kroz šumu, bez ičega. O bježanju pred neprijateljskom vojskom, žednom krvi, ostavila je svjedočanstvo. "Ja sam imala na nogama samo 'pošivačice' (vrsta papuča) reći će za Vilu Velebita, a već je bilo i malo snijega, po danu sunce otopi snijeg, a po noći se sve smrzne. Skrivali smo se u Rakovičkoj uvali pod stablima u šumi. Tu smo bili dva dana i dvije noći, a treću noć smo krenuli prema Slunju. Ja sam tada sama izišla iz Saborskog s dva sina-branitelja. Mate je poginuo na položaju-na Boriku. On je prvi poginuo kod zauzimanja sela. U Slunj smo došli u četvrtak. Tamo su nas dočekali predstavnici naše vlasti. Zapravo, s dva autobusa smo iz Slušnice išli u Slunj oko 4 sata ujutro. Bila je noć. Puno naših ljudi je ostalo u šumi. U Slunju su nas dočekali, odvezli u hotel, nahranili, zagrijali, a onda odvezli teretnim kamionima u Veliku Kladušu. Tu smo prenoćili, ujutro smo autobusima koje smo plaćali 1.000 dinara išli put Zagreba. Bilo je 9 autobusa nas prognanika. Među nama je bilo ljudi od Rakovice, Drežnika, Sertić Poljane, Vaganca, Poljanka. Kod nas su bili tri tjedna, bili su dognali traktore i blago, a sad im je sve propalo u Saborskom. Oni su prvi krenuli iz Saborskog i to 10. 11, a mi 12. 11. Kad sam bježala, iz šume sam vidjela kako mi gori kuća i štala. Naše kuće uglavnom su drvene, jer je oko nas bilo dosta šume. U štali su mi izgorjele 2 krave, 2 svinje od 200 kila, i puno živadi. Konja sam prodala mjesec dana prije toga, jer sam mislila kupiti drugog. Moj Mate je poginuo oko 11,30 sati, a napad na Saborsko je počeo u 10 sati. Tek kad sam 16-og došla u Zagreb saznala sam da mi je sin Pere živ. On se provukao s vojskom i civilima. S njima je bilo puno starčadi. Iz šume smo gledali četnike, koji su pjevali četničke pjesme, kako silaze u selo. Oni su išli šumskom cestom. To su sve bili domaći ljudi-Srbi koji su u našoj šumi znali svaki putić-sve Plaščani i Jeseničani. 

Genocid, memoricid, kulturocid 
Ulaskom desnokrilne grupacije neprijateljskih snaga u zaselak Varoš oko 14,00 sati pripadnici martićeve milicije i 1. čete iz L. Jesenice počinju s pljačkom napuštenih kuća, a potom i paljenjem preostalih kuća, gospodarskih zgrada i sjenika. 
Prema podatcima Komisije za procjenu i popis ratne štete na području Saborskog ukupno je srušeno i spaljeno 1.171 kuća i gospodarskih objekata.

Osim paljenja, pljačke i rušenja svih stambenih i gospodarskih objekata u Saborskom koji su bili privatno vlasništvo, oštećeni su i srušeni i svi infrastrukturni i društveni objekti (zgrada MZ, škola, pošta), a miniranjem je srušena u podpunosti crkva Sv. Ivana Nepomuka, dok je teško oštećena crkva Sv. Marije od Rozarija, a staro i novo groblje pregaženi su tenkovskim gusjenicama. S obzirom na karakter i veličinu razaranja, te objekte koji su bili razarani, jasno je da se nije radilo o razaranjima koja su nastupila uslijed borbenih djelovanja prilikom zauzimanja Saborskog 12. studenoga 1991., već se nakon okupacije mjesta nastavilo sa sustavnim uništavanjem sela, što je dokaz da se radilo o svjestnom i namjernom uništavanju stambenih, gospodarskih, infrastrukturalnih i sakralnih objekata koji su svjedočili o nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu mještana Saborskog.

Iskazi svjedoka to potvrđuju.

Od početka artiljerijskoga i avio napada na Saborsko 5. kolovoza 1991. pa do 12. studenoga 1991. godine kad je Saborsko osvojeno i okupirano, od napada neprijateljske artiljerije izgorila je jedna kuća, crkva i škola su bile znatno oštećene, a u manjoj mjeri još nekoliko kuća i gospodarskih zgrada. Prigodom napadaja 12. studenoga 1991., prema procjeni Petra Krizmanića, predsjednika MZ Saborsko, srušeno je ili zapaljeno oko 30% objekata.

S Krizmanićem se slaže i Predrag Knežević, pripadnik martićeve milicije, koji ističe da se "glavno razaranje Saborskog nije dogodilo istoga dana kad smo ga zauzeli, jer za to jednostavno nije bilo vremena, budući je već bio mrak i većina vojske se povukla uL. Jesenicu. Pljačkanje, paljenje i rušenje počelo je idućih dana i trajalo je mjesec, možda i više. 
Petar Vuković Martinov trvrdi da su se tenkovi zadržali u selu do sljedećega dana poslijepodne. Vidio je da su granatirali pojedine kuće i gospodarske objekte. "Paljevina se nastavila i nakon povlačenja tenkova iz sela, ističe, sve do 1. 12. 1991. tj. do kada sam bio u svojoj kući, odnosno skrivao se negdje u šumi"."?

Miniranje crkve Sv. Ivana Nepomuka 
U razaranje Saborskog utrošeno je mnogo mržnje. Od staroga zdanja crkve Sv. Ivana Nepomuka, sagrađenog 1806. godine, ostala je samo gromača kamenja. Pogodili su je više puta. U crkvi su izgorjeli oltari, slike, klupe i sav ostali vrij edan inventar.

Milan Grba, pripadnik TO Plaški, svjedoči da su crkvu u Saborskom "minirali Šnjaka (Ogrizović-I. S.), Pejić, Kole (Momčilović-I. S.) i neki 'Žuja' iz Plaškog. Milan Malbaša i Ilija Malbaša, zajedno s ocem Bogdanom, hvalili su se da su uzeli zvono sa srušene crkve u Saborskom, te su ga zakopali u zemlju".
Predrag Knežević, već citirani martićevac, o rušenju crkve kaže: "Ljuban Koralija 1992. ili 93. poginuo je na obroncima brda Borik, samo s druge strane, prema L. Jesenici i to od mine, inače on će za 10-15 dana naokon zauzimanja Saborskog minirati crkvu Sv. Ivana Nepomuka. Crkva u Saborskom je gađana iz tenkova, te je prilično bio oštećen toranj, ali nije bila zapaljena prilikom ovog napada. Tek 10-15 dana kasnije Ljuban Koralija, pod zapovjedništvom Šnjake, minirao je. Zvono su odnijela braća Čombići i to negdje prema Sivniku. To mi je pričao Nedjeljko Mudrić. Inače, majka Ljubana Korolije Desanka hvalila se po Plaškom daje njezin sin srušio crkvu. Još jedan agresorski vojnik svjedoči o tragičnoj ali i znakovitoj sudbini crkve. "Kad je Koralija minirao crkvu, u jednom trenutku, neposredno nakon eksplozije, njima se učinilo kao da je zvonik ostao stajati, a donji dio je eksplozija izbila. Ovaj Malbaša bio je prisutan i rekao mi je da ih je uhvatio veliki strah, jer su pomislili da je u pitanju neka viša sila i da se crkva ne će srušiti. Zvonik se ipak srušio, a svi prisutni su se u strahu razbježali, tek tada shvativši što su učinili."?

Pismo Nikole Medakovića
Nakon osvajanja i okupacije Saborskoga, Nikola Medaković uputio je pismo predsjedniku SO Ogulin Rudolfu Špeharu, u kojemu, između inoga, kaže: 

"U povodu teških događaja u Saborskom imam moralnu obavezu da vam se obratim. Saborsko je doživjelo tužnu sudbinu Vaganca, Drežnika, Lovinca i svih ostalih koji su silom pokušali prkositi srpskom narodu. Tko se mača laća od mača gine. 
Nudili smo narodu u Saborskom da predaju oružje i formiraju civilnu vlast, sve je to odbijeno. Sada Saborskog više nema i vjerojatno ga nikad neće ni biti. Neka to bude opomena svima onima koji su mislili silom nametnuti svoju vlast srpskom narodu. 
Ako ne ćete milom, morat ćete silom! 
Protiv zla, zlo činiti, nije zlo".

(Gornji tekst je uzet iz knjige Ivana Strižića - Ogulinski kraj u domovinskom ratu)

You have no rights to post comments