10. 2. Antroponimijsko nasljeđe
Historijska antroponimija također je veoma korisna disciplina u istraživanju etnokulturnih fenomena. Antroponimi – imena i prezimena, nadimci i priimci u sebi nose pečat povijesti i tradicije, kulturnih utjecaja i veza, jezičnog razvoja i mentaliteta, vjerovanja i običaja, načina života i svjetonazora. U sebi sadrže pravi „rudnik“ podataka i materijala koji rasvjetljuju povijest „odozdo“. Gledajući u tom kontekstu, prezimena saborčanskih rodova naizgled karakteriziraju velike kulturne razlike. U njima su podjednako zastupljena prezimena nastala od staroslavenskih pretkršćanskih antroponima (npr. Grdić, Hodak, Vuković), antroponimi vlaškog ili starobalkanskog nasljeđa (npr. Butorac, Šolaja), potom prezimena koja su bila njemačkog podrijetla (npr. Conjar, Špehar, Štrk), kao i ona koja podsjećaju na višestoljetnu osmansko-tursko prisutnost (npr. Čorak, Malkoč, Sertić). Ta prezimena na najbolji način oslikavaju svu složenost povijesnih zbivanja koja su se odvijala na ovom području imperijalnih razmeđa od kraja XV. do početka XIX. stoljeća. Prema općim obilježjima mogu se podijeliti u tri skupine: prvu čine starosjedilačka hrvatska prezimena od kojih neka vuku podrijetlo još od starih modruških rodova iz kasnog srednjeg vijeka; drugu skupinu čine „uskočko-bunjevačka“ prezimena koja donose prebjezi s osmanskog teritorija u XVI. i XVII. st., a treću, „kranjsku“, čine prezimena doseljenika iz Kranjske i Gorskog kotara s početka XVIII. st. Na temelju mnogih izvora, urbara, vojnih popisa i matičnih knjiga koje Katolička crkva uvodi 1563., moguće im je pobliže utvrditi podrijetlo, smjerove kretanja i rasprostranjenost u ranom novom vijeku.
Franjkovići, Grdići, Krizmanići i Tomšići mogu se smatrati starosjediocima u ovim potkapelskim stranama. Njihova prezimena zabilježena su još 1486. u modruškom urbaru. Dvornik ili špan Mavar Franković navodi se u modruškom urbaru u selu Selšićima (danas Staro Selo, zaselak u Plaškom). U Plasima (Plaškom) navodi se i jedno tada već napušteno kmetsko selište Frankovića. Tijekom osmanske najezde u XVI. st. rasuli su se na više strana. Rano ulaze u vojnu službu u Tounju, 1581. spominje se porkulab u Ključu Mihovil Franjković. Franjkovići su prisutni i na bosiljevskom vlastelinstvu; prema urbaru iz 1650. bilo ih je u selu Dugače (Grgac Franjković), Bečevoj Gorici (Mihac Franjković), Potoku (Jure Franjković) i Orišju (Jure Franjković). Jedan ogranak preselio je i u Kranjsku. Na vlastelinstvu Metlika spominju se kao kmetovi 1610. u selu Babina Gora kod Drašiča (Mychel Frankchouitsch). U popisu vojnika Ogulinske kapetanije 1699. u Oštarijama zabilježeni su u četiri kuće (Mikula, Grgo, Mate, udovica Barbara). U Tounjskoj kapetaniji bilo ih je tada u Skradniku (2 kuće) i Tounju (1 kuća). Početkom XVIII. st. sudjeluju u naseljavanju Saborskog, a naknadno su se spustili i prema Korani. Prema stanju iz 1776., Mihat Franković (k.br. 13) držao je zemlju u Saborskom i Orihovom Selišću.Do kraja stoljeća sasvim su preselili u Orihovo Selišće i Koranu.
Grdići se u modruškom urbaru 1486. spominju u dva kmetska domaćinstva u Selišćima, tj. Starom Selu u Plaškom i Vitunju kod današnjeg Ogulina. Prezime je nastalo od starog narodnog imena Grde, Grdan. Tijekom osmanskih ratova u XVI. st. naseljavaju se u ogulinsko tvrđavno naselje i ulaze u vojnu službu. Jedan Grdić (Ivan) spominje se 1551. i u popisu senjske vojne posade. U ispravi karlovačkog generala Vuka Krste Frankapana iz 1630. spominje se ogulinski građanin Ive Grdić, a u izvješću o pobuni Ogulinaca iz 1640. navode se kao sudionici pobune
Mijo i Mate Grdić. Ogulinski Grdići u drugoj se polovini XVII. st. naseljavaju i u okolna sela u Zagorju Ogulinskom i Modrušu. U krajiškom popisu iz 1699. zabilježeno je 8 kuća Grdića u Ogulinskoj kapetaniji. Nešto prije 1708. sudjeluju u naseljavanju Rakovice i Saborskog. Grdići su se u Saborskom naselili u donjem selu, a stanove su kasnije podigli i u Skradi. Prema popisu 1775., bilo ih je dvije kuće.
Krizmanići su stari modruški rod, prvi put spominju se 1486. u selu Zavrhu (današnji Trojvrh) u dva domaćinstva. Podrijetlo prezimena nije sasvim jasno. Dvojako se tumači; od pridjeva za imenicu krizma („onaj koji je pomazan svetim uljem“), ili od starog narodnog imena Krizman/Krsman, složenog imena od pridjeva križni/krsni. U svakom slučaju ime stoji u nekoj vezi s crkvenim obredom. Najvećim dijelom izbjegli su početkom XVI. st. u Kranjsku. Krizmanići se već 1531. spominju u Kostelu na Kupi Sredinom XVII. st. susrećemo ih na bosiljevskom vlastelinstvu u selima Bosiljevo i Pribanjci (1678. Martinus Krismanich, Hellena Krissmanich). U Bosiljevu je sredinom XVII. st. službovao i pop glagoljaš Jure Krizmanić. Neki od njih prelaze i u vojnu službu u Karlovačkom generalatu. Popis Ogulinske kapetanije 1699. bilježi ih u dvije kuće u Oštarijama (Vid i Mijo). Oko 1708. odatle s ostalim Ogulincima prelaze u Saborsko. Naselili su se u donje selo, a 1775. u Saborskom ih je bila jedna kuća.
Tomšići su također stari Modrušani. U urbaru 1486. zabilježeni su kmetovi Mihac Tomšić u selu Krakaru i Jure Tomšić u Gojmerju. Prezime je patronimsko, nastalo od imena Tomaš. Tomšići se pred osmanskom opasnošću također najvećim dijelom iseljavaju u Kranjsku, posebno u Belu krajinu (tzv. „kranjski Hrvati“). U urbaru za vlastelinstvo Metliku iz 1593. spominju se kmetovi Mihalj Tomšić (Myhel Thomsych) u selu Dragovanja Vas i Petar Tomšić (Peter Thomsych) u selu Dolenja Paka. Bilo ih je i u Vinici koja je tada potpadala pod isto „gospodstvo“. Tomšići su se izgleda tek 1740-ih doselili u Saborsko, i to izravno iz Kranjske. Tada su ogulinski kapetani naselili po jednu obitelj u Saborsko i Oštarije. Naseljeni su u saborsko gornje selo. Prema evidenciji iz 1775. bila je po jedna kuća ili zadruga Tomšića u Saborskom i Oštarijama. Među starosjedilačke rodove koji potječu iz drugih dijelova Hrvatske, ubrajamo Bićaniće, Sabljake, Štefance, Vukoviće i Žagroviće. Bićanići su bili izbjeglice s bihaćkog područja. Prezime je ktetičko, izvedeno iz imena mjesta ili kraja podrijetla. U tvrđavnom naselju Prozor kod Otočca 1540. zabilježen je jedan haramija s prezimenom Bihćanić. Na brinjsko tlo dolaze u XVII. st. Početkom XVIII. st. jedan brinjski ogranak Bićanića naseljava se u Dabar, a drugi u Saborsko. Podižu tada kuće u dabarskom i saborskom Varošu. U Orihovom Selišću 1776. zemlju je uživala zadruga Bićanića koja je ubilježena pod k. br. 26 u Saborskom. Bićanići iz Saborskog naselili su krajem XVIII. st. Poljanak i Smoljanac.
Za Sabljake se pretpostavlja da su podrijetlom iz cazinskog kraja, ali za tu tvrdnju nema potvrda u izvorima. Prvi se put spominju 1551. u popisu vojne posade u Brinju (Ivan Sabljak). Kasnije prelaze u ogulinsko tvrđavno naselje. U listini iz 1645. navodi se da je Sabljakovo Selo kod Brinja bilo pusto. U Ogulinu se spominju 1630. u ispravi generala Vuka Krste Frankapana (Grgur Sabljak). Prezime će u XVII. st. postati tipično za ogulinsko-modruški kraj. Popis krajišnika iz 1699. bilježi četiri kuće Sabljaka u Modrušu (Miko, Ivan, Ive stari, Filip) i jednu u Ogulinu (Grgac). Nešto prije 1708. naseljavaju se u Rakovicu i Saborsko. Kao rakovički knez spominje se 1711. Mihalj-Miko Sabljak iz Modruša koji je predvodio hrvatske obitelji na tom području. Izgleda da su se iz Saborskog sasvim rano preselili k rođacima u Rakovicu (Sabljakovo Selo) jer 1775. više nisu zabilježeni u selu.
Štefancima prvi trag nalazimo među hrvatskim izbjeglicama u Kranjskoj (u modruškom urbaru spominju se prezimena s oblicima Štefac i Štefulinić). Za Štefančiće znademo da su starinom iz Kostela na Kupi. U Selima pri Otovcu kod Črnomlja 1576. navode se kmetovi Andre i Veno Štefanac (Steffanez). Dio Štefanaca se u XVII. st. vraća u Hrvatsku i naseljava u okolici Barilovića i Vrbovskog. Jedan ogranak iz Vrbovskog pridružit će se ogulinskoj vojnoj posadi. U popisu krajišnika 1699. u Modrušu zabilježena je jedna njihova zadruga (Jandre Štefanac). Pridružuju se ostalim Ogulincima u naseljavanju Saborskog. Nastanjuju se u donjem selu (Tuk), gdje razvijaju svoje rodovsko naselje. U popisu 1775. zabilježeni su ondje u dvije kuće. Jedan dio Štefanaca iz Saborskog preselio se i u Rakovicu (Brajdić selo), gdje ih je 1775. bilo također u dvije kuće. Štefanci iz Saborskog naselili su i Selište Drežničko. Kasnije u XIX. st. krčit će i naseliti donji dio Skrade, zvanu Dolska ili Štefanska Lisina.
Vukovići su stari i razgranati rod. Postoje mnoge nesrodne rodovske zajednice ovog prezimena koje je motivirano nekoć vrlo raširen antroponimom Vuk. Potkapelski Vukovići spominju se još u XIV. st. u Dabru (1339.), a bilo ih je i u drugim dijelovima Like, npr. u Hotuči. Za vrijeme najžešćih osmanskih napada prelaze u vojnu službu u Brinje, odakle će u XVII. st. naseliti Jezerane i Stajnicu, gdje su se razvili u jaki rod. Jedan ogranak Vukovića dospio je i u ogulinsku posadu. Ondje se prvi put spominju u ispravi generala Vuka Krste Frankapana iz 1630. (Bartol Vuković). U popisu vojnika Ogulinske kapetanije 1699. zabilježeno je sedam kuća Vukovića u Ogulinu i dvije u Otoku. Prezime Vuković bilo je veoma rašireno i među vlaškim uskocima u Hrvatskoj krajini. Zabilježeni su i kao slobodni seljaci na bosiljevskom vlastelinstvu, u selima Orišje (1650. Mihalj Vuković) i Vukovoj Gorici (Grgur Vuković). U Saborsko se nešto prije 1708. doseljavaju „dvi grane“ Vukovića – ogulinska i jezeranska. Naseljavaju donje selo: Tuk, Varoš i Brdine. Prema lokalnoj tradiciji, Vukovići su uz Špehare „najstarije pleme koje se doselilo u Saborsko.“ Bilo ih je 1775. četiri kuće, a dio će se preseliti i u Orihovo Selišće. Vukovići će postati najbrojniji saborčanski rod i raširit će se po okolnim planinskim „stanovima“ iz kojih će nastati zaseoci Vuković-Kapela, Ravni Lug i Vukovići u Poljanku.
Žagrovićima je teško ući u povijesni trag. Otvoreno je pitanje radi li se o starom rodu podrijetlom iz srednjovjekovne kninske županije i/ili o kranjskim doseljenicima/povratnicima iz gornjeg Pokuplja. Kako bilo, Žagrovići iz Sinca prelaze u Saborsko početkom XVIII. st. Naseljavaju se u donje selo (Brdine), a 1775. zabilježena je jedna njihova kuća.
Takozvana kranjska prezimena ponajprije karakterizira njihovo njemačko jezično podrijetlo. To su većinom bili mali rodovi, s izuzetkom Conjara i Špehara, od kojih se neki do XX. st. neće održati u Saborskom. Prezime Conjar se u Kranjskoj prvo spominje u obliku Zollner (njem. „mitničar“, „carinik“). Spominju se 1531. godine u Kostelu na Kupi, gdje će kroatizirati svoje prezime u Colner, Colnar i konačno Conjar. Tijekom XVII. st. sele se preko Kupe na brod-moravičko vlastelinstvo u Gorskom kotaru; 1650. spominje se Jure Colnar kod Broda na Kupi, a 1670. Andreas Zolnar u Bukovom Vrhu kod Skrada. Odatle su kao komorski kmetovi preseljeni u Saborsko, u gornje selo. Prema popisu iz 1775. bila je jedna njihova kuća, tj. zadruga. Nakon što su 1746. izjednačeni u društvenom položaju s krajišnicima, preseljavaju se bliže granici. Krajem XVIII. st. nastanjuju se u Orihovom Selišću i Drežnik Gradu (Jure i Ivan Conjar).
Prezime Štrk nastalo je od njem. stärke („jak“, „snažan“). U urbaru za poljansko vlastelinstvo u Beloj krajini iz 1576. spominje se kmet Gregor Sterchk u selu Pregrad. Odatle ih knezovi Frankapani preseljavaju južno od Kupe, u selo Osojnik na severinskom vlastelinstvu. Kao komorski kmetovi naseljeni su u Saborsko oko 1710. u donje selo (Borik). Bilo ih je 1775. jedna kuća.
Špehari najvjerojatnije potječu od hrvatskih izbjeglica u Kranjskoj i pripadaju skupini tzv. kranjskih Hrvata (kod Valvasora 1689. Crainerische Crabaten ). Svoj nadimak koji će im postati i trajno prezime, dobili su za boravka na tom području. Prezime je nastalo od njem. späher („uhoda“, „izvidnik“), što bi moglo značiti da su rano ušli u vojnu uhodarsku službu na granici. U urbaru vlastelinstva Poljane u Beloj krajini iz 1576. Špehari (Spehar) zapisani su u šest kuća u selu Špeharji (Michael, Jakob, Klement, dva Broza, tj. Ambroza i Toma). Neki od njih držali su mlinove na rijeci Kupi. Tijekom XVII. st. jedan dio vraća se preko Kupe u Hrvatsku i naseljava na bosiljevskom vlastelinstvu. Zabilježeni su tako 1650. kao slobodni seljaci (slobodnjaki) Ive i Pave Špehar u selu Umol, gdje su pored ostalih obveza bili dužni i na pandursku službu (Pišice vsaki ili na paripu mora, kamo mu se zapovi, pojti i na vrata gradska na predovanju hoditi dužan je). Šime Špehar zabilježen je 1670. i u Osojniku. Kao bivši vlastelinski panduri (oružnici) prelaze u ogulinsku vojnu posadu, vjerojatno nakon konfiskacije Frankapanske imovine 1671., kada je dio bosiljevskog vlastelinstva pripao Ogulinskoj kapetaniji. U popisu ogulinskih graničara 1699. Špehari se navode u tri kuće (Paval, Toma, udovica Katarina). S ostalim Ogulincima oko 1708. naseljavaju Rakovicu i Saborsko. U Saborskom podižu kuće u donjem selu (Kloštar, Grič). Prema stanju iz 1775. bilo ih je tri kuće. U Saborskom su nazivani i „Špejari“. Posjedovali su zemlju i u Orihovom Selišću, gdje će se neki krajem XVIII. st. i za stalno naseliti. Neke obitelji naselit će se i u Rastovaču.
Antolići potječu iz Bosiljeva (1684. Joannes Antolich). Kao komorski kmetovi naseljeni su u Saborsko, u donje selo, gdje je 1775. postojala jedna kuća Antolića. Kovačići su bili razgranati rod u Gorskom kotaru i gornjem Pokuplju, većinom povratnici iz Kranjske u XVII. st. Prema Ivanu Buriću, Kovač je gerovsko prezime, a Kovačića ima na severinskom i bosiljevskom području. Nalazimo ih u selima duž obje strane rijeke Kupe. U urbaru za vlastelinstvo Poljane u Beloj krajini 1576. zabilježeni su kmetovi Andre Kovačić i Toma Kovačić u selu Jelenja vas pri Predgradu (Anndre Khouatschitsch, Thomas Khouatschitsch). Na Dolskom potoku pod gradom Poljane upisan je mlin koji je držao Lenmntsche Khouatshitsch. U urbaru „gospodstva“ Vinica iz 1674. spominje se Toma Kovačić u selu Vukovci na Kupi (Wolffsdorff). Na desnoj obali Kupe spominju se u urbaru za vlastelinstvo Bosiljevo 1650. u selu Dugače (Ivan Kovačić), Fratrovoj vasi (Grgo Kovačić) i Žubrincima (Mihalj Kovačić). Na severinskom području to su 1670. bili Petar Kovačić iz Joseunicze i Blaž Kovačić iz Lesnice (danas Lesci na Kupi kod Lukovdola). Kao komorski kmetovi naseljeni su u Saborsko. Jedna njihova kuća zabilježena je 1775. u donjem selu.
Galovići i Spudići kmetske su obitelji doseljene s vlastelinstva Švarča kod Karlovca. Prezime Galović nastalo je od nadimka Gale („čovjek crne kose“). U urbaru za Švarču 1652. u selu Velika Švarča zabilježen je Ivan Galović, a u Galović-selu Paval Galović. Spudići su im bili susjedi na vlastelinstvu. Naime, u istom urbaru spominje se kmet Jandre Spudić u selu Bogovićevo. Ivan Spudić bio je pak 1642. podložnik na dvoru (kuriji) plemića Farkaša Malogrudića, u sudčiji Zavrh na ozaljskom vlastelinstvu. Galoviće i Spudiće su kao vrijedne zemljoradnike u Saborsko
(donje selo) naselile vojne vlasti.
Posebnu skupinu antroponima u Saborskom čine „uskočko-bunjevačka“ prezimena koja su donijeli prebjezi, uglavnom s osmanskog područja, i koja su se proširila u hrvatskim i bunjevačkim naseljima u Primorskoj krajini. U tu skupinu idu Dumenčići, Sertići, Butorci, Hodaci, Matovine, Malkoči i Čorci.
Dumenčići su bili uskočkog podrijetla, točnije „venturinskog“. Vjerojatno potječu od mletačkih podanika s kvarnerskih otoka, moguće s otoka Raba, koji su prebjegli u Senj. Prezime je povezano s pomorskom tradicijom, nastalo od tur. dumen („kormilo“, „krma“) i dumendžija („kormilar“), od čega je nastalo prezime i u obliku Dumendžić. Nakon što su prema odredbama Madridskog mira 1618. uskoci raseljeni iz Senja, stižu u Brinjski kraj, najviše u Stajnicu. Iz Stajnice oko 1708. prelaze u Saborsko i naseljavaju se u donje selo (Borik).
Sertići su poznati uskočki rod koji će ostaviti značajan trag u povijesti Like. Primjer su hrvatske asimilacije u Primorskoj krajini. U izvorima se prvi put spominju 1540. u popisu uskočke vojne posade u Senju. Bili su to Toma, Ivan i Juraj Sertić, koji su primali plaću od 30 rajnskih guldena. U Golubiću kod Bihaća 1551. zabilježeni su Martin i Matija Sertić. Prezime je nastalo od nadimka koji opisuje ratnički karakter, tur. sert, („tvrd“, „čvrst“, „žestok“) i sertli („ljutit“, „nabosit“, „oštar“). Kasnije prelaze u Brinje, gdje se spominju 1645. prilikom dijeljenja zemljišta između brinjskih Hrvata i doseljenih Vlaha iz Like. U tvrđavnom naselju Brinja 1701. bilo ih je pet kuća. Najviše se pak nastanjuju u Jezeranama i Stajnici, gdje su obnašali funkcije vojnih i seoskih starješina (porkulabi i knezovi). S vremenom će steći i rang vojničkog plemstva (adelische krighsleithe). Krajem XVII. st. sudjeluju u velikom naseljavanju Like i Krbave. Najviše se iseljavaju na Udbinu i u Podlapac, a jedan ogranak iz Stajnice prelazi i u Saborsko. Naseljavaju donje selo. Prema podatku iz 1775. u Saborskom ih je bilo pet kuća. Na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. dio se preselio u Poljanu, gdje su podigli dva zaseoka „Gornjani“ i „Doljani“ prema staroj tradiciji grupiranja naselja prema rodu.
Butorci su starinom Bunjevci ili katolički Vlasi iz zapadne Hercegovine. Prezime je nastalo od vlaškog (rum.) butor, butur („šuplje drvo“, „šumski zloduh“). Pripadaju krmpotskoj grani primorsko-ličkih Bunjevaca. Sudjelovali su u prvoj bunjevačkoj seobi 1605. iz Krmpotskog sela (Medviđa) u Bukovici na habsburški teritorij. Naselili su se tada u Liču u Gorskom kotaru. Ondje je 1605. zabilježena kuća Mile Butorčića, a bilo ih je i u obližnjem Sungeru. Dio ih se naknadno preselio u Krmpote (Sveti Jakov) kod Senja. Sudjeluju 1690. u naseljavanju Pazarišta koje je predvodio jablanački knez Lovre Milinković. U popisu 1712. u Pazarištu zapisan je sudac Martin Butorac i četiri zadruge Butoraca. Doselili su se u Saborsko oko 1740. iz Donjeg Pazarišta i naselili zaselak Senj u gornjem selu. U popisu 1776. Josip Butorac imao je zemlje u Saborskom i Orihovom Selišću. Saborčanski Butorci će se početkom XIX. st. sasvim preseliti u današnje Selište Drežničko (ispod Lisine). Na Butorce u Saborskom podsjećaju još samo njive Butorke u gornjem selu.
Hodaci su bunjevački rod primorsko-ličkog ogranka. Prezime je nastalo od narodnog ili ponarođenog „Hodimir“. U povijesnim izvorima XVI. i XVII. st. nalazimo mnogo primjera gdje Hodak dolazi kao osobno ime (npr. 1579. Vlah Hodak 347 Josip Krizmanić ovako je zabilježio lokalnu tradiciju: „Sertići su se protegli do rječice Plitvice. Tamo su iskrčili velike površine, osobito oko potoka Sartuk i dva manja izvora – zvani Gornja i Donja vodica. U početku su živjeli dvodomno, u Saborskom i Poljani, koja je poslije dobila ime Sertić Poljana. Takav život nije bio prikladan, pa su se dogovorili da neki od braće za stalno dosele u Poljanu.“ (Krizmanić, 1995.: 13.)
Galić iz Boraje u trogirskom zaleđu; 1650. Vlah Hodak Munjasović u Popovom Selištu kod Gornjih Dubrava, na bosiljevskom vlastelinstvu). Hodak je i prastara ustanova izaslanika kojeg pleme ili katun šalje da razgleda i izvidi novo područje za naseljavanje (pješak vješta hoda, izvidnik, emisar, eksplorator). Prvi put s prezimenom spominju se 1608. u Posedarju, Medo Hodaković bio je prebjeg s osmanskog područja. Iz Bukovice i donjeg Pozrmanja jedna skupina Hodaka 1627. prelazi na habsburški teritorij u Primorje. Sudjeluju u naseljavanju Pazarišta 1690. koje je predvodio jablanački knez Lovre Milinković. Dio se Hodaka iz Primorja doselio i u seoce Luku između Otočca i Prozora. U popisu Like i Krbave iz 1712. u Pazarištu (Podastrana) popisane su dvije kuće Hodaka, Petra i Mate s ukupno 20 članova obitelji. Oko 1740. zadruge su se u Donjem Pazarištu podijelile i mlađe obitelji odselile u Saborsko. U Saborskom ih je 1775. bilo ukupno već pet kuća koncentriranih u gornjem selu, u zaseoku koje je dobilo po njima ime Hodakova-varoš. Posjedovali su ponajbolju zemlju u selu. Vrlo rano kao stočari šire se i po okolici. Dio ih se naselio u Orihovom Selišću, gdje ih je 1776. bilo tri kuće. Odatle će neki preseliti u Čatrnju i Rastovaču, a nakon Svištovskog mira 1791. i u Drežnik Grad, te su postali jedno od najraširenijih prezimena čitavog kraja. Na plitvičkom području pojavljivali su se i u inačici „Odak“, a živjeli su u Rastovači.
Za Matovine tradicija drži da su se prije prezivali Balenović, a novo prezime dobili su po obiteljskom nadimku svoga pretka Matovini Balenoviću iz Pazarišta. Na sličan način počekom XVIII. st. od Rukavina nastaju Bevandići, a od Krpana Matovinovići. Matovina se u popisu Like i Krbave 1712. pojavljuje i kao osobno ime među Bunjevcima. Balenovići su bili poznati i ugledni bunjevački rod krmpotske (primorsko-ličke) grane. Prvi njihov spomen odnosi se na Ivana Balenovića sin Mihovilovog, čije je ime uklesano na krstači iz XVI. st. u Kijanima kod Gračaca. Podrijetlom su iz skupine Krmpota koji su 1605. prebjegli s osmanskog područja i naselili se na posjede grofova Zrinskih u hreljinskom kotaru vinodolskog vlastelinstva. Tada ih je došlo pet obitelji (Vid, Juraj, Jakov, Marko, Tadija). Marko Balenović se 1605. trajno naselio u Liču, a ostali će se postupno preseliti u Primorje, na svetojakovsko područje između Senja i Ledenica (Krmpote). Uoči Bečkog rata istakao se u četovanju u Lici senjski krajišnik Juriša Balenović, kojeg spominje i Pavao Ritter Vitezović. Juriša će ući i u pjesmaricu fra Andrije Kačića Miošića Razgovor ugodni naroda slovinskog (1756.). Naselili su se 1690. u Pazarište kad i ostali primorski Bunjevci (Klanac, Balenija, Kruščica). U spomenutom popisu iz 1712. u Pazarištu popisane su četiri kuće Balenovića. Među njima bio je i izvjesni Mate Balenović od let 32, čija je kućna zadruga imala 15 članova (Mate od let 32, braća Miho od 29, Stipe od 28, male muške djece 6, ženske čeljadi 6). Držali su posjede veličine 95 štrikova u Pazarištu i Žitniku. Možemo li u tom Mati prepoznati legendarnog Matovinu, tek bi trebalo istražiti. Ako to analiza podataka iz matičnih knjiga potvrdi, značilo bi da se netko od Matovinih sinova oko 1740. odvojio od zadruge i s obitelji zaputio u Saborsko. Ako je tada još uopće bio živ, Mati-Matovini moglo je biti više
od 60 godina. Matovine su naselili gornje selo, zaselak Senj, a 1775. ondje ih je bilo u dvije kućne zadruge. Moguće je da su upravo oni tada držali i jedan stočarski stan južnije, u Krivom dolu. U Orihovom Selišću 1776. jedna zadruga Matovina (Marko, Anton, Paval) imala je svoj stan, a druga zadruga (Ivan, Mate, Tomo) samo njive. Matovine kao tradicionalni stočari također pripadaju najekspanzivnijim saborčanskim rodovima. Krajem XVIII. st. u Poljanku podižu svoj rodovski zaselak Matovinsku Lisinu, a u XIX. st. naselit će se u Biljevini i Kuselju.
Prezime Malkoč karakteristično je za Saborski kraj. Tradicija njihovo podrijetlo vezuje za zapadnu Bosnu, što se povijesno može smatrati utemeljenim. Ostaje nepoznato doseljavaju li se u Saborsko kao stari kršćani ili su to bili muslimani koji su, dobrovoljno ili kao zarobljenici, prešli na kršćanstvo. U Cazinskoj krajini postoji prezime Malkočević. Moglo se naravno raditi i o ličkim muslimanima od kojih većina Cazinjana i vuče podrijetlo. U svakom slučaju radilo se o pridošlicama s osmanskog teritorija i tipičan su primjer liminalnosti i transkulturalnosti kontaktne pogranične zone. Prezime je moglo nastati na dva načina: od muslimanskog osobnog imena Malkoč (tur. malkoç „junak“) ili od funkcije malkoča, zapovjednika akindžijskih odreda. U Saborsko se doseljavaju u prvom valu kolonizacije i nastanjuju se u donjem selu (Borik). Prema stanju iz 1775.-1776. bilo ih je tri kuće. Tada je zabilježeno da su dvije zadruge Malkoča iz Saborskog stanovale ili držale zemlju i u Orihovom Selišću kamo će se kasnije neki i za stalno preseliti, a odatle će neki prijeći i u Drežnik Grad.
Čorci su na svoj način također specifičan saborčanski rod. Prezime je vjerojatnije nastalo od tur. çorak („neplodan“, „jalov“), çoraklık („neplodnost“), nego od „ćor“ (tur. kör, „slijep na jedno ili oba oka“). Pripadali su uskočkoj skupini, ali su, poput Rupčića i Zdunića, podjednako ušli u hrvatska i bunjevačka naselja, tako
da im je teško odrediti subetnicitet. U izvorima se spominju prilično kasno, tek 1701. u popisu hrvatskog tvrđavnog stanovništva u Otočcu i Prozoru, a 1712. među doseljenim Hrvatima i Bunjevcima u Barletama i Ostrvici, i to dvije kuće Pave i Bože Čorkovića (Paul Tschortshowitsch, Boxo Tscherkhowitsch).381 U Pišaću na Krbavi 1712., tada čistom vlaškom pravoslavnom selu, porkulab je bio Ivan Čorak, koji će u narednim godinama ondje naseliti svoje rođake od Otočca i podignuti Čorkovo Selo. Naselili su se i u Sincu, a odatle nakon dioba zadruga sredinom XVIII. st. prelaze u Donje Vrhovine, gdje podižu istoimeni zaselak. Kao što je već bilo rečeno, dvije obitelji Čoraka iz Vrhovina krajem XVIII. st. posljednji dolaze u Saborski kraj. Iskrčili su dio šume u Čorkovoj Uvali i tamo na mjestu ranijih stočarskih stanova podigli svoje rodovsko naselje, čime je završeno naseljavanje Potkapelja. Novo zemljište oko Prijeboja otočke krajiške vlasti u proljeće 1796. također su naselile obiteljima Čorak koje su došle iz Vrhovina i Sinca. Čorci će dugo vremena ostati više vezani za Vrhovine, odakle su doselili, nego za Saborsko. Živeći na osami, udaljeni od ostalih sela, razvili su se u izrazite gorštake-stočare i drvodjelje. S razvojem šumarske službe u Vojnoj krajini mnogi će iz ovog roda postati lugari.
Autor je između ostalih izvora za ovaj rad koristio i mrežne stranice portala saborsko.net:
202 Podatke obradila Sue Oreilly, dostupni su na portalu saborsko.net urednika Ivana Matovine, publiciste zavičajne povijesti Saborskog kraja: „Saborsko 1871. kućni brojevi i prezimena, te 1. numeracija kuća“, www.saborsko.net/index.php/arhiva-clanaka/3607-saborsko-1871-po-katastru pristupano 7.12.2025.; Hodak (k.br. 1, 2?, 3, 4), Tomšić (k.br. 5), Krizmanić (k.br. 6), Conjar (k.br. 7), Matovina (k.br. 8, 9), Malkoč (k.br. 10), Sertić (k.br. 11), Hodak (k.br. 12), Galović (k.br. 13), Kovačić (k.br. 14), Antolić (k.br. 15), Krizmanić (k.br. 16), Grdić (k.br. 17., 18.), Sertić (k.br. 19, 20, 21, 22), Špehar (k.br. 23, 24, 25), Vuković (k.br. 26), Štefanac (k.br. 27, 28), Vuković (k.br. 29), Dumenčić (k.br. 30), Šolaja (k.br. 31, 32), Malkoč (k.br. 33, 34), Štrk (k.br. 35), Vuković (k.br. 38, 39) i Žagrović (k.br. 40).
Gornji tekst je preuzet iz izvornog rada Marka Šarića Od nestanka do ponovnog rađanja: Saborski kraj u ranom novom vijeku, pripremljenog povodom znanstvenog skupa pod nazivom "Općina Saborsko i okolica u prošlosti i sadašnjosti" održanog u Saborskom 17. svibnja 2025. godine u organizaciji Udruge Podplješivički graničari. Izvorni rad dostupan je na poveznici OVDJE: https://hrcak.srce.hr/file/502394
Komentari