U nastavku teksta naići ćete na pojmove Saborski kraj i Saborskog kraja, kojima se autor koristi za označavanje područja današnje Općine Saborsko.
Saborski - pridjev izveden od imena mjesta Saborsko. Upotrebljava se u standardnom hrvatskom jeziku: saborski kraj, saborska škola, saborska crkva, saborski govor.
Saborčanski – pridjev koji se odnosi na Saborčane, odnosno na njihove običaje, govor, tradiciju i posebnosti.
3. Kaštel Jesenica i prvi obrambeni pojas na Hrvatskoj krajini (XVI. st.)
Renesansni kaštel u Jesenici sagradio je vjerojatno knez Bernardin Frankapan početkom XVI. st. (u modruškom urbaru iz 1486. još se ne spominje) radi zaštite prijelaza preko rječice Jesenice i strateškog nadzora osmanskog kretanja prema Modrušu i Kranjskoj. U isto vrijeme podignuo je i kaštel u Ogulinu, gdje je premješteno središte naseljenosti iz Modruša nakon njegova razaranja 1493. godine. Nije isključeno da je knez Bernardin dao u Jesenici preurediti svoj bivši alodijalni dvor u fortifikacijski objekt („šlos“). Kamen za izgradnju kaštela vjerojatno je dovožen iz Kraja i Male Lisine, gdje se konture starog kamenoloma mogu još i danas razaznati. Upovijesnim izvorima prvi se put spominje 1544. u nagodbenom ugovoru o nasljeđivanju između Stjepana IV. Frankapana Ozaljskog, Bernardinova unuka, i Nikole IV. Zrinskog. Bila je to manja utvrda u obliku nepravilna četverokuta, dimenzija 45 m x 30 m, smještena na nekadašnjem riječnom poluotoku. Sastojala se od bedema s dvije okrugle kule i jednom kulom potkovičasta tlocrta. Ulaz u kaštel nalazio se na istočnom bedemu nedaleko od sjeveroistočne kule. Njegov položaj sa sjeverne, zapadne i južne strane bio je branjen koritom rječice Jesenice, a s istočne strane dubokim obrambenim jarkom. Kaštelom je dominiralo veliko dvorište, koje je s tri strane bilo omeđeno bedemima, a s četvrte, sjeverne strane dugačkom i uskom zgradom palasa (glavna stambena zgrada, u pravilu dvokatna).
Kaštel je sasvim kratko bio u posjedu Zrinskih, a Stjepan IV. je pak, zbog protivljenja ostalih Frankapana, bezuspješno nastojao razvrgnuti ugovor o nasljedstvu. Ni Zrinski, zbog sve manjih prihoda sa svojih opustošenih posjeda, nisu bili u stanju dalje financirati obranu kaštela pa su ga prepustili kralju Ferdinandu I. Kaštel je sredinom XVI. st. (oko 1554.) prepušten kraljevskim posadama i prelazi pod zapovjedništvo senjskog kapetana. Jesenica tako postaje dio lanca kraljevih obrambenih utvrda tzv. Vojne krajine koji nastaje duž granice s Osmanskim Carstvom. Kada je obrana Vojne krajine 1563. vezana za vojni sustav unutarnjoaustrijskih pokrajina (Hrvatska krajina za Kranjsku i Korušku), vojna uporišta stavljena su preko sustava kapetanija pod neposredno zapovjedništvo vrhovnih kapetana, a od 1579. i generala iz novopodignute utvrde Karlovac na prirodnom mostobranu na rijeci Kupi (Karlstädter Generalat). Kaštel se, prema izvješću vrhovnog kapetana Ivana Lenkovića iz 1563., nalazio na prvoj ili vanjskoj obrambenoj liniji, kao i utvrde Drežnik na lijevom i Dabar na desnom krilu te linije. Kontrolirao je uz to i važnu komunikaciju između kapetanijskih središta u Ogulinu i Otočcu koja se odvijala preko Male Kapele. Zanimljivo je da je hrvatski polihistor Pavao Ritter Vitezović, u svom protonacionalnom epu „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“ (Plorantis Croatiae saecula duo) iz 1703. godine, utvrdu Jesenicu povezao s mjestom pogibije hrvatskog bana Petra Berislavića.
Jesenička utvrda nalazila se na teritorijalnom spoju više kapetanija koje su se do 1592. izmjenjivale u nadležnostima nad tom perifernom fortifikacijom. Najprije se spominje 1556. u sastavu Velike senjske kapetanije, da bi do 1563. prešla pod odgovornost Bihaćke kapetanije, a 1576. ponovo bila pod senjskim kapetanom. U toj kapetaniji 1577. čini jednu od osam utvrda, ujedno i najistočniju. Već sljedeće, 1578. godine ponovo se bilježi u Bihaćkoj kapetaniji kao jedna od devet njezinih utvrda i to najzapadnija. Oko 1580. nakratko je u sastavu Slunjske kapetanije, a nakon toga opet u Velikoj senjskoj kapetaniji. Posada u Jesenici najviše se opskrbljivala iz Ogulina, gdje je kapetanijsko sjedište formirano oko 1563. godine. Susjedni kaštel Plaški (Stari Plaški ili Gradina, 635 m/nm), koji je po dimenzijama bio znatno veći od Jesenice i u vizualnom kontaktu s njom, cijelo je vrijeme pripadao Ogulinskoj kapetaniji. Prema Zorislavu Horvatu, Plaški je pripadao tzv. pseudokaštelima ovalnih tlocrta. Zbog velike udaljenosti od kapetanijskih središta u Senju, Bihaću i Ogulinu, ali i da bi se izbjegle nedefinirane odgovornosti na ovom području, s vremenom je uspostavljena i neformalna „potkapetanija“. Bivši ogulinski kapetan i kaštelan u Otočcu Andrija Tadiolović sklopio je 1581. s karlovačkim generalom Adreasom Auerspergom poseban ugovor kojim se obvezao da će se brinuti o obrani kaštela u Dabru, Jesenici i Plaškom (Täbar, Jesseniz und Blaskhy), te održavati straže na Kneji i Petrovcu u Slunjskoj kapetaniji. Za tu je dužnost primao godišnje 4.278 forinti iz krajiške ratne blagajne, a oružje i streljivo nabavljao je iz karlovačkog arsenala. Nakon smrti Andrije Tadiolovića 1586. brigu o obrani tih kaštela preuzeo je njegov sin Nikola.
Kaštel Jesenica već je 1551. bio oštećen i bez posade. Hans Ungnad 1554. tražio je 500 forinti za manje građevinske popravke na kaštelu u Jesenici, Plaškom i Ogulinu, „smatrajući te tri utvrde važnijima od ostalih za obranu područja između Bihaća i kranjske granice“. U nastavku izvješća ističe da „ako se ne popravi kaštel u Jesenici, tamo neće biti moguće dalje držati straže, a u tom bi slučaju bilo bolje porušiti ga pa sva sredstva iskoristiti za obnovu Modruša i Ogulina.“ Kaštel ipak nije bio napušten tako da u spomenutom Lenkovićevu opisu utvrda iz 1563. piše da je Jesenica utvrda u kraljevskoj vlasti u kojoj je smještena posada od 40 vojnika-haramija. Lenković tada predlaže da bi posadu trebalo pojačati za još najmanje toliko vojnika. U kaštelu su povjerenici tom prilikom našli samo tri dobre i dvije raspuknute puške „kukače“. Broj plaćenih vojnika u Jesenici je do 1578. povećan samo na 50 haramija na čelu s vojvodom. Haramije su bili rod lakog naoružanog pješaštva, nalik martolozima na osmanskoj strani. Služili su za mjesečnu plaću koja je iznosila oko 3 do 3,5 rajnska guldena. Fenomen je bio osmansko-turskog podrijetla (tur. harami, razbojnik, hajduk) i svojevrstan je odgovor osmanskom načinu pograničnog ratovanja koji je imao karakter pljačkaške gerile. Haramije su popunjavani iz redova domaćeg stanovništva i prebjeglih uskoka. Poznato je da je nešto uglavnom nekadašnjih slobodnih seljaka s modruškog vlastelinstva („knapi“) prešlo u vojnu službu kao haramije. Vojnička posada u Jesenici jedno je vrijeme dobivala oružje i streljivo iz Senja, a provijant je dobavljan iz Bele krajine, s vlastelinstava Metlika, Črnomelj i Gradac, odakle je žito i brašno prevoženo do Ogulina, a odatle raspoređivano po okolnim garnizonima.
Jesenička je posada danju i noću držala straže (čardake) na putovima prema Dabru, Drežniku i Slunju. Za stražarenje u šumama između Jesenice i Slunja bilo je 1556. raspoređeno 50 haramija ili martologa. Važan položaj imala je i straža na prijevoju Mala Kapela (805 m/nm), a taj će strateški položaj zadržati do XVIII. st. (Wachthaus ispod Verha Capella). Jesenička posada čuvala je i prolaze prema Plaškom i Ogulinu kod Uvale i Juruge u podnožju Plaške Glave. Kako se kaštel nalazio u dolini okružen brdima i bio bez vidika, prilaze su nadzirale straže s okolnih strateških uzvišenja na saborskoj visoravni. Čardaci su se vjerojatno nalazili na Malom Sivniku, Boriku, Stražištu i Alanu. Iz ovog razdoblja vjerojatno potječe i toponim Senj u Saborskom, koji zasigurno ima neke veze s položajem na granici. O neprijateljskom kretanju javljale su isturene straže i vrlo rasprostranjena obavještajna služba. Važan element obavještajne službe bio je i sustav pošta. U jeseničkom kaštelu bila je smještena poštanska postaja u kojoj su do 1556. bila stacionirana dva poštanska konjanika koja su primala mjesečnu plaću u iznosu od 4 rajnska guldena. Radilo se o teklićima koji su preuzimali pristigle obavijesti od straža i uhoda na granici i prenosili ih dalje.
4. U pojasu ničije zemlje (XVII. st.)
Bosanski namjesnik Hasan-paša Predojević nakon desetodnevne opsade zauzeo je 19. lipnja 1592. godine Bihać („ključ Hrvatske“), čime je prestala postojati i Bihaćka kapetanija. Taj slom izravno se odrazio i na Saborski kraj koji je sada postao otvoren eksponirani teritorij naspram osmanske pogranične zone. Nakon pada Bihaća širile su se vijesti da će paša provaljivati dalje, podčiniti uskoke na Žumberku i napasti Karlovac. U nastupu panike i malodušja malobrojna krajiška posada povukla se iz Jesenice. Utvrda Plaški također je 1592. napuštena. Osmanlije su 15. veljače 1592. osvojile i potom razorile Plaški. Osmanlije su se tada zadovoljile samo rušenjem napuštenih kaštela u Jesenici i Plaškom, te pljačkaškim prodorima do Ogulina.100 Time je 1592. Karlovački generalat izgubio efektivnu kontrolu nad Saborskim krajem, koji će sljedećih gotovo stotinu godina biti u pojasu tzv. „ničije zemlje“, prave pustoši (desertum) koja se prostirala između krajiških utvrda u Ogulinu na habsburškoj i Drežnika na osmanskoj strani granice, u novoformiranom Bihaćkom sandžaku. Bilo je to stalno poprište borbi i zasjeda, pustošenja i pljačke, tzv. „malog rata“ na granici. Od manjih bitaka i okršaja na granici treba istaći: 17. prosinca 1583. godine kod Rakovice došlo je do bitke u kojoj pogiba bihaćki kapetan Daniel Obritschan. Ogulinski kapetan Gašpar Frankapan poduzeo je 1634. i 1635. pljačkaške pohode u okolicu Bihaća, robeći i paleći Izačić i Zavalje. Gašpar Frankopan ponovo je 1642. upao na osmanski teritorij i razorio utvrdu Stari Peruši kod Vrhovina. Potkraj studenog 1649. grof Petar Zrinski s 800 vojnika krenuo je prema Bihaću, poharao Izačić, gdje su njegovi vojnici pohvatali više od 2.000 grla stoke. Na povratku je u Rakovici „kod crkve“ razbio potjeru „Turaka Krupljana“, pri čemu pogiba njihov zapovjednik Delim-aga Badnjević. Otočki kapetan Andrija Gusić bio je teško poražen u četovanju na osmanski teritorij 1655., kada pogiba 200 Otočana, a u srpnju iste godine, vjerojatno kao odmazda za prethodno pretrpljeni poraz kapetana Gusića, Petar Zrinski je s ogulinskim i senjskim krajišnicima potukao osmanske čete kod Visibabe (Babin Potok) blizu utvrde Stari Perušić, probio se potom do Korenice, koju je popalio i opljačkao, i na povratku poveo 12 vlaških obitelji „Usoraca“ sa 140 članova, koji su naseljeni u Plaški. Sukobi iz malog rata na granici prerasli su u pravi otvoreni rat između dvaju carstava, tzv. „Prvi turski rat“ (1663.-1664.), čiji je vrhunac u Hrvatskoj bila velika bitka kod Jurjevih stijena na prilazima Otočcu 16. listopada 1663. godine, u kojoj su Osmanlije pretrpjele težak poraz, a bosanski namjesnik Ali-paša Čengić bio je zarobljen. Bila je to svojevrsna najava osmanskog sloma u Lici koji će se dogoditi 20-ak godina kasnije.
Žitvanskim mirom 1606. priznat je teritorijalni status quo između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Približnu granicu koja je tada uspostavljena Milan Kruhek ovako opisuje:“… Granica je dalje tekla tokom Korane prema jugu sve do Slunja. Slunj je s manjim područjem u luku ostao na hrvatskoj strani i postao glavna granična utvrda nasuprot turskim utvrdama u Furjanu i Drežniku. Granična stražarska kula bila je podignuta i na Plitvicama, ponad Gradinskog jezera. Kraj Plitvica granica je tekla južno prema Korenici, i to tako da je Mrsinj-grad ostao na turskoj strani, a podno njegova položaja na brdu skretala je ravno prema zapadu, te je mimo Prozora preko Homoljačkog polja tekla dalje prema Gackoj dolini“. Senjske i otočke krajiške predstraže jedno su vrijeme držale malu stražarsku kulu koja je bila podignuta na ostacima starog pustinjačkog samostana, vjerojatno pavlinskog (Krčin-grad), na zapadnoj obali Gradinskog jezera na Plitvicama. Nasuprot su im stajale osmanske predstraže kod Rakovice (Dizdarevica), na Medveđaku (Pogledalac), Prozoru (Pogledalo) i Trnavcu (Kulina).
Pravno gledajući, institucija „ničije zemlje“ (terra nullius) potekla je iz rimskog prava, a označavala je područje na kojem nijedna država nije obavljala vlast. Međutim, islamsko vjersko pravo (šerijat), na kojem se temeljio državno-pravni poredak Osmanskog Carstva, nije poznavalo instituciju „ničije zemlje“. Približno analogne ustanove mogle su joj biti intiha-i serhadd (posljednja točka na serhatu, tj. granici) i darü`l-cihad (područje džihada, tj. svetog rata), a odnosili su se na one pogranične prostore koji su samo formalno bili u muslimanskim rukama ili u kojima je vlast još uvijek bila nesigurna, drugim riječima provizorna. Ta će percepcija vjerojatno i utjecati na odluke bosanskih namjesnika, Sarhoš Ibrahim-paše Memibegovića i Mehmed-paše Vuče, da 1630-ih krenu sa zaposjedanjem i utvrđivanjem niza napuštenih i ruiniranih gradova u dugom pojasu „ničije zemlje“ od morske podvelebitske obale do Pounja. Iskorišćujući primirje i zauzetost hrvatskih krajiških četa u Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.), ta će akcija naročito biti uspješna na području između rijeka Korane i Gline, gdje Osmanlije do 1640. zaposjedaju i utvrđuju obje Kladuše, Cetin, Furjan, Šturlić i Pećigrad. S druge strane Male Kapele 1636. zauzimaju i obnavljaju utvrdu Perušić kod Vrhovina, na „vratima Gacke“ (tzv. Stari ili Pusti Perušić u Rudopolju), koja je do tada bila na ničijoj zemlji. Prema izvješću iz 1637., Osmanlije su namjeravale zaposjesti i napuštene kaštele Dabar, Jesenicu i Plaški koje se nalaze „prema morskim brdima i ogulinskoj granici.“ To je moglo imati pogubne posljedice po obranu Hrvatske krajine, ali osmanska je strana od toga ubrzo odustala, vjerojatno zbog sasvim izvjesnih logističkih problema koje bi taj pothvat iziskivao. Moglo bi se reći da je široki pojas gustih šuma djelovao poput prirodne barijere. Osmanskoj vojsci bili su ograničeni prolazi na uske i nesigurne koridore, a trebalo je dodatno i prokrčiti prolaze kroz šume („kroz siču“) kako bi utvrde bile opskrbljene. Osmanlije nikad nisu zavladale potkapelskim krajem, ali na njihovu neposrednu blizinu i danas podsjeća lokalna onomastika koja je osmansko-turskog postanja (toponimi Begovac, Juruge; oronimi Aćimovac, Alan, Tavan, Titra; hidronim Sartuk).
5. Počeci obnove naseljenosti: vlaška kolonizacija Potkapelja (XVII. st.)
Početke demografske obnove u ovom kraju predstavljaju seobe vlaških prebjega s osmanskog teritorija, pretežno iz koreničkog kraja u Lici, koji su tijekom XVII. st. planski naseljavani najviše u Plaški i okolicu. U historiografiji se uobičajila tvrdnja da je XVII. st. bilo „stoljeće ravnoteže“. Osmanlije su nakon Žitvanskog mira 1606. formalno odustali od daljnjih osvajanja i počeli s preustrojem svog serhata koji je sve više poprimao defanzivni karakter oličen u novom sustavu krajiških kapetanija. Kako je to primijetio Fedor Moačanin, razdoblje dubinskih osmanskih prodora je završilo, a „sada iz Turske provaljuju tek mali odredi u pravilu bez osvajačkih namjera, već gotovo isključivo zbog sitne pljačke.“ Habsburška strana je relativno smirivanje prilika na granici iskoristila za obnovu poprilično oštećenih i zapuštenih krajiških utvrda. Pad Bihaćke kapetanije i razaranje utvrđenja u Jesenici, Plaškom i Modrušu pokazali su velike slabosti obrambenog sustava na ovom području. Tijekom konsolidacije obrambenog pojasa, krajiški zapovjednici – karlovački generali, ogulinski i senjski kapetani – sve su se više počeli oslanjati na uskočko-vlaški faktor koji je pristizao s osmanskog teritorija još od vremena Dugog rata (1599.-1600. naseljavanje Gomirja, Vrbovskog i Donjih Moravica). Još je 1596. nadvojvoda Ferdinand II, potonji car, obećao vlaškim prebjezima „uskočke slobode“ po uzoru na povlastice uskočkih Vlaha na Žumberku iz 1535. godine. Smisao je bio da se napuče pusti predijeli Karlovačkog generalata i uspostavi sustav neplaćenih krajišnika koji su trebali živjeti od prihoda sa svojih zemljišnih posjeda, a ne više samo od plaće i pljačke, sve prema modelu „slobodan seljak – vojnik“ (freier bauer und soldat). Vojna krajina se iz sustava utvrđenih uporišta počela tako pomalo preobražavati u posebno područje, koje je preko vojne uprave (generalat, kapetanije) bilo neposredno podčinjeno vladaru i de facto sve više bilo izdvojeno iz sklopa Hrvatske Kraljevine. Istovremeno su se i neke hrvatske izbjeglice počele vraćati iz Kranjske i naseljavati po feudalnim posjedima na desnoj obali rijeke Kupe, a pojedinci su prelazili i u tvrđavna naselja u Ogulinu i Tounju, i time pridonosili obnovi njihove naseljenosti. Tako su se nakon 1600. kod Ogulina susrele dvije migracijske struje – jugoistočna „uskočko-vlaška“ i sjeverozapadna „hrvatsko-kranjska“. Vlaški doseljenici sukobljavali su se s hrvatskim starosjediocima i povratnicima iz Kranjske, ponajprije zbog zemlje (njive, pašnjaci, pojilišta), a nerijetko su sukobi izbijali i zbog kulturnih i mentalitetskih razlika koje su postojale između prodornih stočara i ustrajnih zemljoradnika. Zbog toga se jedan dio nezadovoljnih Vlaha odselio 1615. iz Gomirja čak u Slavonsku krajinu. Dolaskom vlaških prebjega na ovo područje izmijenio se ne samo etničko-vjerski odnos nego i socioekonomska struktura naselja.
Sve izraženija sistemska kriza u Osmanskom Carstvu, gubitak vlaških povlastica i pretvaranje Vlaha u tzv. „filuridžijsku raju“, natjerali su vlaške zajednice na osmanskoj krajini da potraže alternativu na drugoj strani. Uza sve egzistencijalne teškoće i neizvjesnosti koje je donosio život na konfliktnoj granici, ona je uvijek pružala i oportunističke mogućnosti izbora. Slabo naseljena Ogulinsko-plaščanska dolina postala je tada privlačno područje za useljavanje vlaških prebjega iz Like i srednjeg Pounja (Cazinska krajina). Vlaški prebjezi dobro su poznavali ovaj kraj još iz vremena martoloških četovanja i upada. Plaščanska dolina ponovo je naseljena u nekoliko većih kolonizacijskih valova (1609.-1611., 1655.-1658. i 1685.) iako je bilo mnogo i kapilarnih, pojedinačnih doseljavanja. Prvu veću skupinu 1609.-1611. činili su vlaški prebjezi iz okolice Ribnika u Lici koji su se bili pobunili protiv ličkog sandžak-bega Halil-bega Memibegovića. Naselili su se oko Modruša, u Carevu Polju, Munjavi i Vajinom vrhu (24 obitelji), a k njima se 1611. doselilo još 50 obitelji. Skupina tzv. „Vlaha Usoraca“ (Valachi Uzorchovenses ex Turcia) iz područja Korenice u dva navrata, 1655. i 1658., prelazi u Plaški. U prvoj seobi u Plaški je došlo 12 obitelji sa 140 članova. Radilo se o nekadašnjoj vlaškoj aglomeraciji iz bosanske Usore (maglajski i tešanjski Vlasi), a starinom su bili iz Banjana i Nikšića u istočnoj Hercegovini. Osmanlije su ih nakon osvajanja Bihaća 1592. naselile dijelom u srednje Pounje (Petrovo Selo), a dijelom u Krbavu, najviše Korenicu. Drugi dio Vlaha Usoraca prebjegao je 1658. u širu okolicu Otočca (Vilić-selo, Doljani, Škare, Glavace, Vrhovine). To je i razlog zašto se kasnije s obje strane Male Kapele susreću ista prezimena (npr. Grbići, Jakšići, Kneževići, Ogrizovići, Vidakovići, Vukelići). Većina Vlaha Jeseničana potomci su tih usorskih naseljenika. U Plaškom i okolici bilo je 1671. već 218 neplaćenih vlaških krajišnika. Svi ti prebjezi bili su u vlaškim statusima i pravoslavne vjeroispovijesti. Pojam „Vlah“ ponajprije je izražavao društveni položaj i način života, ali će u ovom kraju postati i istoznačnica za pravoslavnog kršćanina. Uskočko ime pak suzilo se samo na Senjane i Žumberčane.
Vlaški prebjezi podižu i oživljavaju pusta sela oko Ogulina, Modruša i Plaškog, pritom stara imena naselja prilagođavaju svom štokavskom izgovoru i shvaćanju, pa tako nastaju: Gomirje – Gojmerje, Carevo Polje – Polje, Trojvrh i Vajin vrh – Zavrh, Međeđak – Medvija, Plaški – Plasi, Staro Selo – Selšići, Blata – Pliskovo, Jasenica – Jesenica, a možda su imali upliva i u nastanak imena Saborsko – Zaborsko. U Plaškom nije došlo do sporova oko zemlje između Hrvata i Vlaha kao što je to bio slučaj u Vitunju i Glibodolu. Prema navodu ogulinskog kapetana Ivana Adama Purgstalla, Ogulinci i Oštarci su prije naseljavanja Vlaha u Plaški, znači prije 1655., obrađivali zemlju čak do iza Plavče Drage (Plautscha draga), i to pored velike opasnosti od „Turaka“ koja im je tamo prijetila. Izgleda da su se Hrvati odricali udaljenih posjeda na nesigurnom području, ali zato nisu bili spremni vlaškim doseljenicima prepustiti zemljišta u blizini svojih naselja.
Tijekom Bečkog rata (1683.-1699.) karlovački general Ivan Josip Herberstein doveo je iz Korenice 1685. novu skupinu vlaških preseljenika koju je činilo 70-ak obitelji. Najprije su bili smješteni kod Plaškog, da bi krajem iste godine preselili u opustošenu utvrdu Jesenicu (Jesseniza hinter Plaski, bey einem schlössel sich nidergelassen). Kaštel je tom prilikom djelomično bio obnovljen, a 1688. podignute su palisade (ograde oko utvrde od međusobno povezanih drvenih, pri vrhu zašiljenih balvana i kolaca), koje su poprečno zatvarale pristup poluotoku od jedne do druge obale. Bilo je to prvo stanovništvo u Jesenici nakon gotovo sto godina nenaseljenosti. U ovom će se selu Vlasi Koreničani zadržati oko četiri i pol godine, i pokazat će se da im je to bio tek privremeni zbjeg. Inače, karlovački general Josip Rabatta kasnije će sebi pripisivati zasluge za dovođenje i naseljavanje Koreničana u Jesenicu.
6. Bečki rat i novo povijesno razdoblje: ponovno naseljavanje Jesenice i Saborskog (1705.-1711.)
Bečki ili Veliki bečki rat (1683.-1699.) značio je preokret u povijesti hrvatskih zemljama, označio je početak habsburške rekonkviste, a time i hrvatskog teritorijalnog širenja na nekadašnja izgubljena područja u Turskoj Hrvatskoj. U ljeto 1690. većina koreničkih Vlaha odlučila se na povratak u Liku koja je prethodne godine bila oslobođena. Njihove starješine, knezovi Jovan Drakulić i Milin Lalić predvodeći 60 obitelji, zatražili su i dobili 17. kolovoza 1690. godine tzv. „konfirmacijsko pismo“ od povjerenika karlovačkog generala, kapetana Jurja Križanića, kojim im je dopušteno da ponovo nasele područje Korenice. Ovaj događaj pokazat će se prijelomnim za povijest Saborskog kraja, koji je time ponovo opustio, ali je oslobođen prostor za nove doseljenike iz Plaškog i nešto udaljenijeg ogulinskog i brinjskog područja, koji će se ovdje trajno naseliti u godinama koje slijede. Sklapanjem mira u Srijemskim Karlovcima 1699. i novim razgraničenjem s Osmanskim Carstvom, stvoreni su povoljniji opći uvjeti za život i počelo je novo povijesno razdoblje na ovom području. Naseljavanje se odvijalo sporo i postupno. U popisima „venturina“ i neplaćenih vojnih posada (mannschaft) u Hrvatskoj i Primorskoj krajini iz 1699.- 1701., Jesenica i Saborsko se ne spominju, što znači da je prvih godina XVIII. st.Saborski kraj još uvijek bio nenaseljen.
Nova granica s Osmanskim Carstvom, ovaj put kao demarkacijska linija, povučena je 10-ak kilometara zračne linije istočno i jugoistočno od Saborskog. Granična linija prelazila je Rakovičko polje, kod izvora potoka Grabovac postavljena je 23. „humka“ (granična oznaka), odatle je išla na Šarčodol, gdje je bila podignuta 26. granična humka, a potom do hrasta „s dvjema rašljama“, gdje je postavljena 27. humka. Granica se pružala dalje preko Runavice, pa sve do Mlinskog prelaza na rijeci Korani. Granica je odatle povučena na brdo Pogledalac gdje je postavljena prva granična humka za ovaj sektor. Potom je išla grebenom Pogledalca i Koprivite kose dalje na vrhove planine Plješivice. Time su Saborski kraj i Plitvička jezera ostali na habsburškoj odnosno hrvatskoj strani granice. Glavne straže (čardaci) na ovom sektoru bile su podignute, prema stanju iz katastra 1775., kod Mihaljevićeva Selišća nedaleko od Oštarskih Stanova, kod vrila potoka Rakovice i Čardačišta u Rakovici, na Grdića guvnu kod Grabovca, u Orihovom Selišću (Selište Drežničko) i Prisoviću u današnjem Poljanku, te Plitvici na ušću istoimenog potoka kod Sastavaka, gdje nastaje Korana. U nastavku čardake su držali otočki krajišnici kod „stare pošte“ Galovac na zapadnoj obali Gradinskog jezera, Radosovcu u Jezercu i Priboju (Prijeboj). Do ovih čardaka, gdje će straže držati i novonaseljeni krajišnici iz Jesenice i Saborskog, trebalo je prokrčiti i probiti putove kroz šumske predijele.
Kako je Jesenica nakon 1690. ponovo opustjela, predstavnici vlaške zajednice iz Plaškog zatražili su 13. prosinca 1705. godine dozvolu od karlovačkog generala Hanibala Emanuela Porzije da se s 30 obitelji nasele i preuzmu odgovornost za obranu tamošnjeg zapuštenog kaštela. U Plaškom se, naime, već osjećao nedostatak obradiva tla. Ondje je 1699. bilo popisano 110 kuća s 1.330 stanovnika, čime je plaščanska zajednica spadala među tri najveće krajiške općine u Ogulinskoj kapetaniji. Do 1705. južno od Plaške Glave, u Blata i Begovac, već se samoinicijativno naselilo nekoliko plaščanskih obitelji. Njihov zahtjev je brzo i povoljno riješen jer je karlovačkom generalu vladar već ranije naredio da mora pusti grad Jesenichu zovechi z dobrimi kraicznimy junachi opet naseliti kako ie y pervo do skoro vrimena naselen bio. Predajući im, kako se navodi u izvoru nim y ostankom nihovim recheni grad Jeseniczu, kao i njezin atar, general Porzia tražio je od plaščanskih Vlaha da imaju navadnu strasu tuliko nutri u gradu sada, kuliko y vani (kada potribno bude) vasdar dersati y u svemu kako ie gori imenovano virno i posteno Nih cesarevi svitlosti slusiti. Naseljavanje ovog prostora bilo je iznimno važno vojnim vlastima zbog uređenja i nadziranja nove granične linije. Osobito je važno bilo osigurati komunikaciju Ogulin – Otočac preko prijevoja Mala Kapela, koja je u prvoj polovini XVIII. st., kao i pravac preko prijevoja Razvala, jednako vrijedila za prometnu kralježnicu Generalata.
Za porkulaba jeseničkog kaštela bit će postavljen novi doseljenik iz Plaškog, Vučić Ogrizović. Među 30 obitelji koje su se preselile u Jesenicu uglavnom je najviše bilo onih iz većih plaščanskih obiteljskih zadruga koje su se tom prilikom podijelile, bili su to: Grbe, Jovetići, Klipe, Kovačevići, Medakovići, Ogrizovići, Paskasi, Vezmari i Vukelići. Zbog nedovoljno zemlje u Jesenicu preseljavaju i Čikare, Ćalići, Dokmanovići, Dragići, Kneževići, Kurteši, Malbaše, Milakovići, Momčilovići, Mudrići, Ninkovići, Pavlice, Večerinovići, Vidakovići. Opsenice i Šolaje vjerojatno pripadaju
onim malobrojnim vlaškim obiteljima koje se 1690. nisu vratile u Korenicu. Šolaje među prvima naseljavaju Saborsko (Borik), što će ostati upamćeno i u lokalnoj tradiciji. Nešto kasnije u Jesenicu se doseljavaju Jurkovići iz Brloga, Cvjetičanini i Lužaići iz Dabra, Price iz Korenice i Dudukovići iz Krnjaka na Kordunu.
Samo Saborsko počelo se sukcesivno podizati narednih godina. Prvi val doseljavanja ogulinsko-modruških rodova događao se između 1706. i 1708., istodobno kad i u Rakovici, radilo se o dvama usporednim i istovjetnim procesima. Proces njihova naseljavanja međutim ne može se detaljnije pratiti u izvorima. Ono nije bilo organizirano kao u Jesenici, radilo se o samostalnom i spontanom doseljavanju pojedinih obiteljskih grupa, što i objašnjava činjenicu nedostatka konkretnih izvora. Budući da u Saborskom nije bilo fortifikacijskih objekata, makar i ruševnih, nije ni bila potrebna neka posebna dozvola vojnih vlasti. Ne treba, međutim, odbaciti ni pretpostavku da su vojne vlasti prešutno odobravale te kapilarne i sukcesivne migracije, naime poželjno je bilo da katolički krajišnici kao pouzdaniji element, nasele prvi granični pojas prema „Turcima“, kao što se to događalo i kod Rakovice i Slunja. Prvi, ujedno i najbrojniji doseljenici bili su hrvatski krajišnici iz Ogulinske kapetanije (Ogulin, Modruš, Oštarije), a činile su ih obitelji: Franjković, Grdić, Krizmanić, Sabljak, Špehar, Štefanac i Vuković. Razlog je bio isti kao i kod naseljavanja Plaščana u Jesenicu, zemljišna oskudica odnosno agrarna prenaseljenost poticali su potragu za novim obradivim površinama i pašnjacima u širokom pojasu dojučerašnje „ničije zemlje“. Neki od ovih ogulinskih doseljenika zauzeli su zemljišta istodobno u Saborskom i Rakovici, s time da su se nastanili u Saborskom, a u Rakovici i Selišću zadržali zemlju i podigli stanove gdje su povremeno boravili. Zato je isprava ogulinskog kapetana grofa Ivana Adama Purgstalla od 3. studenog 1708. godine izdana doseljenim Rakovičanima važan povijesni izvor i za razumijevanje procesa naseljavanja Saborskog. Tom je ispravom ogulinski kapetan priznao hrvatskim i vlaškim doseljenicima u Rakovici (zapravo na rakovičkom širem području) i potvrdio slobodno uživanje već zaposjednute zemlje: Budući se k nam podložniki kapitanije naše Ogulinske kuliko Vlaški, tuliko Hrvacki sini prijavili, a to oni, koji su u Rakovicah što zemalj zatekli, proseći nas, da bismo im kakovu kripost na one zemlje, ko je što zatekal dali, da se nebi koj drugi iz kraja meda nje tiskal. Taj podatak govori u prilog tezi o samostalnom i spontanom naseljavanju Rakovice, kao uostalom i Saborskog (ko je što zatekal). Kapetan Purgstall oslobađa doseljenike od bilo kakvih poreza (da je svak u svom falacu miran i da nisu dužni nikomu ništar od onoga davati, niti da ih nigdor ni malo ni veliko priko pene od 50 dukata bantuvat nima. Jenom ričjom, u mirnom posesu da ostati imaju, kako i druga Krajina do velike cesarske komešije). Pritom se računa s njihovom vojnom službom na tom dijelu granice, zbog čega kapetan u ispravi naglašava, da dobivenu zemlju ne mogu nikako otuđiti, jer ime se zemlja daje samo za „carsku službu“, dakle vojnu službu (… ako bi takovu zemlju aliti zatočbinu svoju koj od gori napisanih Rakovičanov sam od svoje dobre volje ostavil, da je predati niti prikazati nikomur prez našega znanja i privoljenja nemore, budući da krajične zemlje ne za sumu niti blago nikakovo, nego za službu cesarsku davati mogu). Iz isprave je vidljivo i da se ne radi o velikim posjedima u Rakovici (… da je toga svega kako na glavu rekuć po malo došlo).
O samoinicijativnom karakteru naseljavanja Saborskog početkom XVIII. st. u prilog govori i činjenica doseljavanja krajiških obitelji iz prekokapelskih krajeva u Primorskoj krajini, najviše iz Jezerana i Stajnice. Radilo se o obiteljima: Bićanić, Dumenčić, Sertić, Vuković (jezeranski ogranak) i Žagrović. Potraga za novom obradivom zemljom i pašnjacima, i kod njih je bio glavni motiv migracije. Stajnički porkulab Miho Sertić i jezeranski knez Ivan Sertić izvještavali su 1715. jedno vojno povjerenstvo, da se „tamošnje ljudstvo tuži na skupoću soli, na malu mjeru i slabu zemlju.“ Brinjski rodovi početkom XVIII. st. naročito intenzivno iseljavaju u Krbavu, najviše na Udbinu i u Podlapac, ali ove su seobe, predvođene popom Markom Mesićem, već imale organizirani karakter. Brinjsko-jezeranski doseljenici ostali su ograničeni samo na Saborsko, u Rakovici nisu zauzeli zemljišta.
Ogulinski i brinjski katolički doseljenici grupirali su se u Saborskom oko ruševne „stare crikve“, podižući krčenjem zemljišta nove zaseoke tzv. „donjeg sela“: Borik, Brdine, Varoš, Tuk, Grič i Kloštar. Nešto nakon 1709. u Saborsko za zapovjednika dolazi grof Karl Marx Depozi (de Pozzi), dotadašnji kapetan husarske konjice u Karlovcu (haubtman Depozi alss commendanten zu Saborie). Prema svemu sudeći, na početku XVIII. st. Saborsko se nije nalazilo pod jurisdikcijom ogulinskog kapetana. Ondje se naime doseljavaju i krajišnici iz drugih kapetanija. Ne treba isključiti ni mogućnost da su na takvo stanje utjecali i antagonistički odnosi koji su tada postojali između karlovačkog generala Rabatte i ogulinskog kapetana Purgstalla. Jesenica i Rakovica su, naprotiv, od početka bile u sastavu Ogulinske kapetanije.
Ima i jasnih naznaka koje govore da se naseljavanje Saborskog nije odvijalo sasvim izvan kontrole vojnih vlasti. Jedan primjer organizirane kolonizacije bilo je naseljavanje nekoliko kmetskih obitelji koje su dolazile iz habsburške unutrašnjosti, s feudalnih imanja u Gorskom kotaru i Pokuplju. Radilo se o obiteljima Conjar s vlastelinstva Brod-Moravice, Kovačić i Štrk iz Severina na Kupi, Antolić iz Bosiljeva, te Galović i Spudić s feudalnog posjeda Švarča kojim su od 1671. gospodarili karlovački vojni zapovjednici. Naseljavaju ih krajiški kapetani kao ljude marljive u zemljoradnji i vješte u seoskim obrtima, za razliku od krajišnika koji su se zbog vojne službe pomalo i odvikli od rada i motike. Vjerojatno je već kapetan Depozi oko 1710. prvi naselio neke od tih obitelji u Saborsko. Bili su to zavisni seljaci na koje se nisu odnosile krajiške povlastice, već su bili „dužni izvršavati sve obveze prema svome kapetanu na koje ih obavezuje urbar i stari običaji.“ Živjeli su u selu izmiješano s krajišnicima, ali nisu imali vojnu obvezu. Nalazili su se pod vojnom jurisdikcijom i njihov položaj odgovarao je statusu „kapetanskih kmetova“. Takvih kapetanskih kmetova nije bilo u vlaškim selima.
Upada u oči i činjenica konfesionalne distribucije novopodignutih naselja. Još 1702. jedno povjerenstvo u Hrvatskoj krajini naglasilo je da je potrebno razdvojiti Vlahe i Hrvate i dodijeliti im posebno zemljište (die Walachen von denen Croathen zusepariren, und jeden besondern Gründe anzuweisen).154 U pravilu novoosnovana katolička sela na ovom području zauzimaju prvolinijsku poziciju prema granici. Rakovica se, primjerice, nalazila na samoj osmanskoj granici. Tako senjski kanonik i otočki župnik Ivan Dominik Vukasović 1777. za Rakovicu kaže da je krajiški čardak (Gränitz Cherdak), odakle je potrebno samo nekoliko koraka da se dođe u Tursku. U zaleđu katoličkih sela pružao se pojas vlaških pravoslavnih sela. Kod Rakovice to su Gornja i Donja Močila, Mudrić Selo i Broćanac, a kod Saborskog, naravno, Jesenica, Begovac i Blata. Slično je bilo i na slunjskom području. Kao što je već istaknuto, katolički krajišnici odnosno Hrvati, s prešutnim su odobrenjem vlasti naselili područje uz samu novu granicu jer se u njih imalo više povjerenja i smatrani su lojalnijim elementom. Pravoslavni su Vlasi zbog nediscipline i čestih prekograničnih kontakata, ali i zbog kulturoloških stereotipa, u očima stranih časnika bili prilično nepouzdani. Tako, primjerice, u jednom izvještaju iz 1709. general Rabatta za Plaščane kaže da su „narod bez časti i stvarne revnosti u obavljanju vojne službe.“ Vlasi Plaščani bili su, naime, na lošem glasu kao „turske uhode“ koje odlaze na osmanski teritorij između ostalog i zbog trgovine i šverca, odnosno prodavali su ukradenu stoku u „Turskoj“, odnosno Bosni.
Drugi važan izvor za najraniju povijest novog Saborskog u XVIII. st. je dekret karlovačkog generala Josipa Rabatte od 20. kolovoza 1711. godine kojim povjerava knezovima Mihalju Sabljaku i Stipanu Kukiću naseljavanje 200 hrvatskih i vlaških obitelji u Rakovičko polje. Tom je prilikom general Rabatta odredio i granice sela Rakovice, pa je tako u dogovoru s kapetanom Depozijem određena i granica prema Saborskom. Granica prema Saborskom povučena je od Rakovičkog mlina na Korani, preko Selišća i Orihove kose do Plitvičkog Osoja, a potom preko Korita na Peskovitu lokvu i Hrastovu kosu, pa dalje sve do vrila Mrežnice. Spomenutu granicu potvrdit će Rabatta i 1722. godine. Za našu temu zanimljivo je da se u tom opisu seoskih međa spominje i toponim Lazi Vukovića, što znači da se u lokalnoj mikrotoponimiji već tada pojavljuju nazivi koji potječu od novodoseljenog stanovništva u Saborskom. U dokumentu o razgraničenju sela iz 1711. posebno se ističe da „planina i okolno područje ostaju zajednički“ (das gebürg und noch vaidt denen ybrigen in communi blebie), pri čemu se očito mislilo na pravo drvarenja u Rakovačkoj Uvali i Pištenici koje je podjednako pripadalo stanovnicima Rakovice i Saborskog. Kao što se iz priloženog može zaključiti, saborskom je ataru pripadalo prostrano područje od Borika do Poljanka na rijeci Korani. Premda tada još sasvim pusti, prostori Belih Potoka (Kuselj), buduće Čorkove Uvale i Sertić Poljane, Poljanka i Korane, potpadali su pod Saborsko. Katastarska granica na drugoj strani prema Jesenici pružala se od Vodene drage na Pištenici, išla dalje između Kraja (pripada Jesenici) i Malog Sivnika (pripada Saborskom), do Borova vrha, te se u nastavku pružala preko Velikog vrela i Opaljenika do Jurjeve drage na Maloj Kapeli. Južnu katastarsku među Saborskog, ujedno i granicu prema Otočkoj kapetaniji (Rudopolje, Babin Potok), činili su kapelski masivi Velikog Javornika i Visibabe, gdje se uzdiže i najviši vrh ove planine, Seliški vrh (1.279 m/nm).
U tom najranijem razdoblju iz XVIII. st., osim useljavanja bilo je i iseljavanja, prvenstveno zbog nerodice i gladi. Naročito su 1715. bila zabilježena velika iseljavanja iz Ogulinske kapetanije u Srijem i južnu Ugarsku. Porkulab u Jesenici, Vučić Ogrizović izvijestio je početkom travnja 1715. godine posebno povjerenstvo koje je istraživalo uzrok iseljavanja krajišnika iz Karlovačkog generalata, da je iz Jesenice zbog gladi u Srijem otišlo 6 obitelji s ukupno 18 vojnika. Radilo se o domaćinstvima: Trivuna Grbića, Maleše Medakovića, Milina Dokmanovića, Ivana Medakovića, Velisava Ninkovića i Vida Ćalića. Njihove zemlje u selu ostale su puste, a samo je Ninkovićevu zemlju ogulinski kapetan Purgstall obećao porkulabu Ogrizoviću. U Saborskom takva iseljavanja nisu zabilježena, ali znamo da su se pojedine obitelji, poput Sabljaka i Franjkovića, rano iselile u Rakovicu i Orihovo Selišće.
7. Vojna krajina i oblikovanje seoskih prostora (XVIII. st.)
(...)
(...) Do nove reorganizacije dolazi već 1765., kada Ogulinsku pukovniju čini 16 „novih-starih“ satnija. Kako ističe Željko Holjevac: „Nove satnije razlikovale su se od dosadašnjih utoliko što više nisu obuhvaćale dijelove pojedinih naselja nego čitave krajeve s barem nekoliko prostorno povezanih naselja.“ Tada je ustrojena posebna Jesenička satnija br. 7, koja je obuhvaćala sela: Jesenicu, Begovac, Blata i Saborsko. Časnički kvartir ili štacija jeseničkog kapetana nalazila se u starom kaštelu, u narodu poznatom kao Šlos, po kojem je i nazvan središnji dio sela Ličke Jesenice. Jedan drveni časnički stan (časnička straža?) podignut je u Blatima.
Franjo Julije Fras zapisao je za Jesenicu: „Ovaj (je) kraj dugo godina bio pust, tako da je pri naseljavanju 1680. grad sa čitavom okolicom zatečen obrastao žbunjem koje se moralo raskrčiti.“ Isto je bilo i u Saborskom. Na intenzivno krčenje u prošlosti podsjećaju mnogi toponimi u ovom kraju (Alan, Biljenice, Bilježi, Krč, Krčevina, Laz, Opaljenik, Palež, Paljevine, Panjići) U Saborskom su, kao što je već bilo rečeno, najprije podignuti zaseoci tzv. „donjeg sela“: Borik, Brdine, Varoš, Tuk, Grič i Kloštar. Radilo se o raspršenom tipu naselja koje se spontano razvijalo od početka XVIII. st. Takva raštrkana naseljenost za vojnu vlast bila je ozbiljan problem jer nije odgovarala vojnim i obrambenim potrebama. U uvjetima raspršene naseljenosti nije se mogla uspostaviti učinkovita kontrola po selima, što je moglo imati za posljedicu nedostatak reda i discipline kod krajišnika. Poseban problem bilo je razbojništvo („hajdučija“) jer su planina, šuma i blizina granice bile najčešća mjesta okupljanja razbojnika, odmetnika i vojnih bjegunaca. Vlasti su u Vojnoj krajini nastojale regulirati kretanje stanovništva, posebno su bili strogi propisi o prelaženju granice, tzv. „kordonski režim“. Treba ipak istaknuti da pokušaji vojnokrajiške uprave da na ovom području razvije tip regulirane i koncentrirane naseljenosti uglavnom nisu ostvareni, tip raspršene naseljenosti ostat će trajna odlika seoskih prostora u Potkapelju i Lici.
Na mjestu stare srednjovjekovne crkve u Saborskom podignuta je 1726. nova crkva, a potom i župa sv. Ivana Nepomuka. Izbor zaštitnika župe bio je pun simbolike. Sveti Ivan Nepomuk smatran je „svecem habsburških zemalja“ i bio je simbol katoličke obnove, naročito u krajevima oslobođenim od Osmanlija. Crkva stilski pripada starijem tipu seoskih crkava „na preslicu“, karakterističnom za prostore Senjske i Modruško krbavske biskupije. Senjski biskup Ivan Antun Benzoni je 24. siječnja 1735., u prisutnosti arhiđakona i generalnog vikara Jurja Wolfganga Čolića i mnogih drugih, u Saborskom blagoslovio zvono u čast sv. Ivana Nepomuka. Uz crkvu je podignuto i seosko groblje („cimiter“). Među prvim župnicima ili „plovanima“ bio je pop glagoljaš Pavao Draženović, rodom iz Brinja, koji se spominje 1735. godine. Plovanija (župni stan) nalazila se na lokaciji „kvartira“ kod tzv. „Popovog šanca“, ali ostaje pitanje kada je to postala, jer je taj objekt korišten i u vojne svrhe (časnički stan). Prema biskupskim izvješćima, Saborsko je bilo među najsiromašnijim župama u biskupiji. Nije se mogla pripojiti nijednoj drugoj župi, jer joj je najbliža bila udaljena 6 sati hoda. U vrijeme popa Draženovića, župnikov godišnji dohodak iznosio je, uz malu štolarinu, samo 57 forinti i 14 novčića. Pod župu Saborsko su do 1786. potpadale Rakovica i Orihovo Selišće (danas Selište Drežničko), kamo su vrlo rano odselili i neki Saborčani. Rakovica se od Saborskog nalazila na sedam sati hoda po brdovitom i šumovitom terenu. Ondje je pop isprva držao „mašu“ pod vedrim nebom. Od 1750. Rakovica je vikarijat župe Saborsko, dakle imala je svojeg upravitelja, ali ne još i svoju župu. Prošavši kroz „Zaborsko“ 1735., biskup Benzoni hvali njegove žitelje „za pobožnost i mirni poredak.“ U nastavku vizitacijskog izvješća, biskup ističe da između Zaborskog i Modruša žive mnogobrojni „šizmatici“ koji drže najbolje zemlje, dok su slabije pripale katolicima, dodavši pritom, da kad ne bi bilo pravoslavnih u ovom kraju, da bi se moglo ovdje osnovati „šest odličnih župa“ (…in hac sola parte 6 constitui possent praestantissimae parochiae). Saborsko (Zaborsko) je 1735. imalo 28 kuća i 289 stanovnika. U prosjeku to je iznosilo 10,3 člana po domaćinstvu, što znači da se radilo pretežno o zadružnim ili proširenim obiteljima, odnosno o savezu braće i njihovih obitelji koji su zajedno živjeli na istom ognjištu.
Takozvano „gornje selo“ i njegovi zaseoci Senj, Hodakova varoš (Funtana) i Panjići, nastaju nešto kasnije, vjerojatno tijekom 1740-ih, u vrijeme Hildburghauseovih reformi koje su pratile unutarnje migracije i preseljenja. Naročitu ulogu u formiranju gornjeg sela imali su bunjevački doseljenici iz Like. Iz Donjeg Pazarišta planski se tada u Saborsko naseljavaju mnogočlane zadruge Butoraca, Hodaka i Matovina (Balenovići). Njihovo naseljavanje u Saborsko treba promatrati u kontekstu naseljavanja Korduna i lađevačkog kraja u okolici Slunja, kamo su se doselili bunjevački rodovi također s područja Pazarišta, Kosinja, Krasna i Vratnika u Lici. Podijeljenost Saborskog na nešto starije donje „kranjsko“ i novije gornje „bunjevačko“ selo, odrazilo se i u ustroju satnija između 1746. i 1765., kada je jedan dio sela potpadao pod Plaški, a drugi pod Vrbovsko. Te će se razlike, međutim, s vremenom sve više smanjivati i gotovo sasvim izblijedjeti. Župa Saborsko je 1790., ovaj put bez Rakovice, imala ukupno 613 duša u 42 kuće.
7.1. Saborski kraj u Jozefinskom katastarskom premjeru 1775.-1776. i izgradnja cesta
Prvi katastarski premjer u Karlovačkom generalatu proveden je tijekom 1775. i 1776. godine. Car suvladar Josip II. još je 1762. izdao jednu naredbu o sustavnom premjeru čitave Monarhije, nakon čega su i vojni topografi počeli s pripremama za premjer krajiškog zemljišta. Nadzor nad tim golemim poslom na području Karlovačkog generalata imao je general-bojnik i topograf Ludwig von Jeney (1719.-1797.). Katastrom je trebalo ustanoviti vlasničke odnose u krajiškim selima i ujedno ih mapirati, odnosno izvršen je premjer i kartografiranje seoskih prostora koje nam pruža iznimno vrijedne topografske podatke. Sustavno kartografiranje Ogulinske pukovnije izvršeno je u roku od dvije godine, 1775.-1777. Ne treba podsjećati na to da je to prvi slučaj premjera u povijesti koji nam daje pregled mikrostruktura jednog ruralnog prostora. Najveći broj katastarskih knjiga inače (grundbücher) sačuvao se upravo za Ogulinsku pukovniju. Samoj izradi katastra prethodio je plan o numeriranju kuća iz 1775. godine. Prilikom prve numeracije naselja u Saborskom bilo je evidentirano ukupno 40 kućnih brojeva. Numeracija je počinjala od kućnog broja 1 u Hodakovoj varoši u gornjem selu, a završavala s kućnim brojem 40 obitelji Žagrović u Brdinama u donjem selu. U prvom, gornjem dijelu sela, gledajući po kućnim brojevima, bilo je 12 kuća, a u drugom, donjem selu 28 kuća. Dok je donje selo bilo raspršenog tipa, gornje je selo već poprimilo obilježje izduženog naselja. Naime, ondje je većina kuća bila poredana duž obje strane ceste. Teško je danas objasniti koliko su na nastanak takvog tipa naselja utjecala obilježja reljefa, a koliko naredbe krajiških časnika koji su od sredine XVIII. st. slijedili smjernice centralnih vlasti o načinu naseljavanja i koncentriranja naseobina. Najbrojniji rodovi u selu bili su Vukovići, Hodaci, Sertići i Matovine. Po domaćinstvima, tj. kućnim zadrugama to je izgledalo ovako: Hodaka i Sertića bilo je po 5 kuća, Vukovića u 4 kuće, Malkoča i Špehara po 3 kuće, Krizmanića, Matovina, Šolaja i Štefanaca po 2 kuće, a po jedna Antolića, Conjara, Dumenčića, Galovića, Kovačića, Štrka, Tomšića i Žagrovića. Na katastarskoj mapi u Saborskom (dorf Szaborski) crvenom je bojom ubilježen 61 objekt (bez crkve i „kvartira“), ali gledajući one koji su crtama obilježeni, ispada da ih ima točno 40, što se slaže i s podacima iz prve numeracije. To samo znači da je u Saborskom tada službeno bilo 40 kućnih zadruga koje su raspolagale s 61 objektom, pri čemu je nemoguće točno utvrditi što su bili gospodarski objekti, a što veće zadruge čiji su članovi živjeli u po dvije pa i tri kuće na okupu (tzv. „kućari“, „komorice“, „vajati“). Na ovom primjeru možemo naslutiti vrlo raširenu pojavu tzv. „poluzadružnih“ odnosa tajno izdvojenih obitelji, prakse koja se pojavila još od najranijih vremena terezijanske regulacije. Drugo što upada u oči su „stanovi“ (sztan), provizorne stočarske naseobine zadruga izvan sela. Prema stanju iz 1775., dva takva stana ubilježena su na sjevernom podnožju brda Skrade (Szkrada), a jedan južno od uzvišenja Alan (Pales). Jedan stan nalazio se pak duboko u Jurjevoj dragi. Također znamo za Jurkovića stan, koji se nalazio na Maloj Kapeli u dolcu ispod Jasenka, a takvih stanova bilo je kasnije i na Torištu i Ljetištima na Ljupči.
Jesenica i okolna sela zadržali su karakter raspršenih naselja. Radilo se o srodničkim zaseocima („komšilucima“), uglavnom patronimskih naziva. U Jesenici to su bili: Vukelić Poljana, Kneževići, Zavođe, Dragići, Momčilovići, Malbaše, Šlos, Potkapela, Čikare, Paskaši, Vidakovići-Gmajna, Grbe, Potpolje i Vukelići. Begovac su činila dva manja zaseoka Vrcelji Begovački i Vezmari, a Blata: Ogrizovići, Grbe, Vrcelji i Kurteši. U zaseoku Šlos formiralo se središte sela. Ondje se nalazio časnički kvartir smješten u obnovljenom jeseničkom kaštelu, a nedaleko odatle podignuta je i crkva s parohijskim domom. Pravoslavna crkva sv. Ilije Proroka sagrađena je 1751. na starom crkvištu gdje se nekoć u predosmansko doba nalazila crkva koja je, kao što smo vidjeli, zabilježena u modruškom urbaru. Parohija je obuhvaćala sela Jesenicu, Begovac, Blata i Saborsko, bila je u sastavu Gornjokarlovačke eparhije i protoprezbiterijata plaščanskog. Prema domovnom protokolu iz 1768., parohija je brojila 58 domova, zapravo kućnih zadruga, od toga 33 u samoj Jesenici, 24 u Blatima i Begovcu, te jedna kuća u Saborskom.208 Do 1800. broj kućanstava u parohiji se udvostručio, porastao je na 117 domova s ukupno 1.368 duša, da bi u vrijeme francuske uprave 1811. u parohiji samo muškaraca bilo 705 (dakle realno nešto više od 1.400 duša). Taj skok u broju kućanstava dogodio se nakon što je jeseničkoj parohiji bilo priključeno selo Jezero.
I u Jesenici se susrećemo s nerazmjerom u podacima između numeracije kućanstava i objekata označenih crvenom bojom na katastarskoj mapi. Tako je na karti, bez crkve i časničkih kvartira u Jesenici i Blatima, označeno crvenom bojom 105 objekata, dok je broj kućnih zadruga, pa bio on i fiktivan, iznosio 62, znači nešto više u odnosu na domovni protokol iz 1768. Iz karte proizlazi da su primjerice veliku zadrugu Vukelića u Poljani tada možda činile i 4 kuće na okupu. U svakom slučaju zaselak Vukelić Poljana već je bio formiran. Isto je bilo i s Dragićima. Vrcelja u Begovcu bila je jedna zadruga od 5 kuća na okupu, a isto tako je bilo i s Vrceljima u Blatima.
Jesenica i okolica bogati su izvorima i vodotocima, što je vidljivo i iz Jozefinskog katastra. Na rječici Jesenici, od Velikog i Malog Vrela do ponora u Potpolju, i desnoj pritoci Točak, nalazilo se čak 18 mlinova. Posebno su zanimljivi mlinovi na izvorištima. Jedan takav mlin ubilježen je kod samog Velikog Vrela (Vrillo Jeszenicza), a do njega i jedna kuća. Saborčani su žito mljeli u Jesenici, a od kraja XVIII. st. odlazi se i na Koranu. Radilo se većinom o suvlasničkim mlinovima („redovnički mlinovi“) koji imaju dugu tradiciju u ovim krajevima. Takve zajedničke mlinove na
Korani imali su u XIX. st. stanovnici Sertić Poljane, Poljanka, Matovinske Lisine, Rastovače, Korane, Selišta i Korita.
Graničarske vojne vlasti su od 1770-ih počele graditi ceste za kolni promet (makadamski putovi) i postupno nabavljati željezom okovana kola. Do tada se transport robe obavljao konjima na samaru. Generalkomanda je 1776. naručila u Kuterevu izgradnju 38 graničarskih kola, a 1778. još 330 kola. Glavna transverzalna cesta Karlovac – Senj (Jozefina), građena od 1775. do 1779., obilazila je Saborski kraj ostavljajući ga prilično po strani. Kroz Saborski kraj prolazila je zato kordunska spojna cesta koja je počinjala u Jezeranama, išla preko Stajnice, Glibodola, Male Kapele, Jesenice, Saborskog, Poljanka i spajala se kod Drežnik Grada s kordunskom cestom iz pravca Slunja. Cesta se pružala u dužini od 22.400 hvati (oko 40 km). Ta komunikacija značajno će utjecati na daljnji razvoj Saborskog. U Jesenici se spajala sa starom cestom koja je preko Uvale vodila za Plaški i Ogulin, dok će paralelni pravac preko Jurge i Kunića biti kasnije napušten. U Jesenici je podignut drveni most preko istoimene rječice, koji će 1876. zamijeniti današnji Kameni most. U Vrletnim Dragama na Kapeli ova se cesta spajala sa spojim putem koji je išao iz Otočca i Sinca. Vojne su vlasti 1786. planirale na kapelske prijevoje Razvalu i Malu Kapelu premjestiti glavne carinske postaje. Ipak, to se na kraju neće dogoditi. Nakon Svištovskog mira 1791. i novog razgraničenja, tridesetnice se od 1795. ponovo uspostavljaju na državnoj granici prema Osmanskom Carstvu i Mletačkoj Republici.
8. „Novoselija“ nakon Svištovskog mira 1791.
Procesi lokalnih migracija i pomicanja naseljenosti ulaze u završnu fazu u desetljećima nakon Svištovskog mira 1791. i novog razgraničenja s Osmanskim Carstvom kada je granica minimalno pomaknuta na istok za još 8 do 10 km. Od tada Saborčani postupno podižu naselja na svojim zemljištima u neposrednoj blizini bivše stare granice na Korani, te sudjeluju u naseljavanju novostečevine, tzv. „novoselije“ oko Drežnik Grada, Vaganca i Smoljanca na sjevernim rubovima Plitvičkih jezera. Vojne vlasti ovaj su put kontrolirale i planski organizirale naseljavanje „gornjeg Korduna“. Saborčanske rodove raspoređuju duž nekadašnje granice i nastanjuju u čardacima kod Poljanka i Selišta. U naseljavanju drežničkog „kotara“ 1793. ovako su planirali rasporediti obitelji: u Ljeskovac, 50; Grabovac, 66; Drežnik, 66; Sadilovac, 32; Vaganac, 66; Rešetar, 50.221 Na cijelom drežničkom području bilo je na raspolaganju 21.400 jutara zemlje.222 U neposrednom zaleđu novog graničnog pojasa, nešto spontanije odvijalo se naseljavanje stočarskih stanova, „torina“, koji su zadržali karakter razbijenog tipa i srodničke aglomeracije, s tzv. „med´kućama“, tj. prostorima između nastamba potomaka jedne loze.223 Te mikromigracije i inverzna kretanja obitelji nalikovali su onima s početka XVIII. st., a bili su posljedica množenja (i dioba) zadružnih obitelji i traganja za boljim uvjetima egzistencije.
Sertić Poljanu naselili su Sertići iz Saborskog, gdje su podigli dva zaseoka „Gornjani“ i „Doljani“, prema staroj tradiciji grupiranja naselja prema rodu. Matovine i Vukovići u Poljanku organizirali su se u zasebne srodničke zaseoke, Matovinsku Lisinu i Vukoviće, a u samom Poljanku naselili su se Bićanići iz Saborskog i Špoljarići koji su se doselili iz Kosinja. Dvije obitelji Čorak iz Donjih Vrhovina iskrčile su dio šume u Uvali i podigle svoje rodovsko naselje Čorkovu Uvalu. Na isti način nastaju tada i ostali patronimski zaseoci u Plitvičkom kraju: Rodića Poljana, Bigina Poljana,
Mirića Štropina, Borića Selište, Končarev Kraj, Čuića Krčevina, Drakulić Rijeka. Podizanjem Čorkove Uvale završeno je naseljavanje Potkapelja.
Nakon „francuskog intermezza“ 1809.-1813. i nove reorganizacije Vojne krajine, zbog novonastale prostorne i demografske povezanosti, Saborsko je 1819. priključeno novoformiranoj Drežničkoj satniji br. 7, dok je stara Jesenička satnija raspuštena, a Jesenica pripojena Plaščanskoj satniji br. 8.227 U Saborskom je tada podignut Offiziersposten – časničko mjesto ili straža – koja je imala ulogu vojnog redarstva (serežani). Časnički stan (kvartir) vjerojatno se nalazio na mjestu kasnijeg župnog stana, dugo vremena uz crkvu jedinog zidanog objekta u Saborskom. Prema Frasu, 1835. Saborsko je bilo: časnička straža, gorsko katoličko župno selo sa 49 kuća i 602 stanovnika, od kojih 572 pripadaju katoličkoj vjeri, a preostali grkonesjedinjenoj. U prosjeku zadrugu je tada u selu činilo 12,3 članova. Za Jesenicu Fras bilježi: Jesenica, časnička straža, grkonesjedinjeno parohijsko selo sa 65 kuća i 687 stanovnika, od kojih su 11 katolici, a preostali grkonesjedinjeni. I ovdje je općinski žitni magazin i razrušeni grad s kulom, koji leži na maloj uzvišici okružen vodom, bez vidika, jer su naokolo brda. Begovac je bilo malo selo s 12 kuća i 130 grkonesjedinjenih stanovnika, a Blata, na malom jezeru, isto tako grkonesjedinjeno selo s 21 kućom i 222 stanovnika.230 Prema tome, Saborski kraj je oko 1835. imao ukupno 167 kuća, odnosno zadruga i 1.641 stanovnika.
9. Pregled gospodarskih prilika
...
O tome više Ovdje
Komentari