Kada se pogleda povijest obitelji Vilhar, teško je ne primijetiti jednu bitnu razliku između nekadašnjeg i današnjeg shvaćanja poduzetništva. Vilhari nisu samo dolazili u mjesta u kojima su vidjeli poslovni interes. Oni su u ta mjesta ulagali. Gradili su pilane, ceste, stvarali radna mjesta i razvijali gospodarsku infrastrukturu. Od njihova poslovanja nije živjela samo njihova obitelj – živjela je i zajednica.
U Prezidu su Vilhari svojim gospodarskim djelovanjem ostavili dubok trag. Slična se priča nekoliko desetljeća kasnije dogodila i u Saborskom. Ivan Vilhar nije samo sagradio pilanu, nego i cestu prema Rakovičkoj uvali, do Vilharova lagera. Trebala mu je infrastruktura za posao, ali ono što je izgradio ostalo je i zajednici. Njegov interes za vlastiti posao nije bio odvojen od razvoja prostora u kojem je taj posao obavljao.
Danas je slika često drukčija. Naravno, ne može se sve današnje obrtnike i poduzetnike staviti u isti koš. Ima i danas ljudi koji ulažu u svoje mjesto, zapošljavaju, pomažu zajednici i razmišljaju o tome što će iza njih ostati. Ali sve je više onih kojima je osnovni cilj izvući što veću ekonomsku korist iz prostora, a što manje vratiti zajednici u kojoj posluju.
Ako se takav način razmišljanja nastavi, dolazimo do apsurda: selo se polako prazni, mladi odlaze, kuće ostaju prazne, infrastruktura propada, a pojedinci i dalje pokušavaju iz prostora izvući što više za sebe. Kao da nije važno hoće li za deset, dvadeset ili trideset godina ovdje još biti ljudi.
Vilhari su, čini se, razumjeli nešto što smo danas pomalo zaboravili – ne možeš dugoročno biti uspješan ako zajednica u kojoj posluješ propada. Njihov osobni interes i interes mjesta nisu uvijek bili suprotstavljeni. Naprotiv, što je mjesto bilo razvijenije, zaposlenije i brojnije, to su i njihove gospodarske mogućnosti bile veće.
Zato njihova priča nije samo priča o jednoj obitelji, pilanama i trgovini drvom. Ona je i podsjetnik na jednu drukčiju filozofiju poduzetništva: zaraditi, ali istodobno nešto i ostaviti iza sebe.
Danas nam možda više nego ikad trebaju upravo takvi ljudi. Ne oni koji će iz sela izvući posljednju vrijednost i potom otići, nego oni koji će u njega ulagati, zapošljavati ljude, stvarati novu vrijednost i razmišljati nekoliko desetljeća unaprijed.
Jer ako svatko bude gledao samo koliko može uzeti, a nitko koliko može dati, jednoga dana možda više neće biti ni sela iz kojeg bi se moglo uzeti.
Vilhari nisu puno govorili o svom doprinosu. Govorila su njihova djela. A o tome koliko su današnji naraštaji spremni ostaviti iza sebe, najbolje će suditi oni koji će ovdje živjeti nakon nas.
Komentari