Jedna od najtužnijih pojedinačnih priča o poginulim braniteljima Domovinskog rata, pogibija braće Siniše i Zrinka Rendulića, ističe se među brojnim tužnim stradanjima branitelja prije 35 godina u rujnu 1991. Sinovi Željka i Ružice, pripadnici 1. „A“ brigade Zbora narodne garde („Tigrovi“), stradali su u razmaku tri dana. Njihova imena trajno su u sjećanju stanovnika Oštarija, Josipdola i cijelog ogulinskog kraja. Siniša je rođen 17. 7. 1963. u Ogulinu i poginuo 15. 9. 1991. u Kosovcu kraj Okučana, u dobi od 28 godina. Zrinko je rođen 28. 2. 1966. u Ogulinu i poginuo 18. 9. 1991. na Španjevom brdu kod Oštarija, u dobi od 25 godina. Siniša je bio otac četverogodišnjeg sina. Zrinko je iščekivao rođenje kćeri, koja se rodila tjedan dana poslije njegove pogibije. Došao je 17. rujna s ratišta kod Novske izreći roditeljima tužnu vijest o pogibiji Siniše. Nije to mogao riječima izreći roditeljima, već su shvatili po njegovim očima. Poginuo je idući dan prije podneva, 18. rujna.
Tog jutra, čuo je da je padom vojarni u Ogulinu 16. rujna zaplijenjeno i na položaje oko Oštarija dopremljeno ponešto teškog naoružanja, kako bi se na predaju prisilila i posada vojarne u Oštarijama, ali bilo je malo onih koji su znali rukovati tim oružjem. Zrinko je tugovao za svojim bratom, ali odmah je nesebično i hrabro otišao pomoći svojim sumještanima i kao već iskusan vojnik staviti svoje znanje i iskustvo na raspolaganje te opet iznova riskirati svoj život za obranu Domovine.
Braća Rendulić su 10. kolovoza dobili raspored u 1. „A“ brigadu ZNG-a, u antiterorističku postrojbu sa sjedištem u Rakitju. Zajedno su otišli na ratište u blizini Okučana, pomoći u slamanju pobune i sprečavanju nadiranja JNA iz smjera BiH preko Save.
U teškim borbama, sa skromnim naoružanjem protiv tenkova i aviona, pružali su sa svojim suborcima snažan otpor do 15. rujna 1991. Toga dana, u Kosovcu kraj Okučana poginuo je Siniša Rendulić, zajedno sa još četvero pripadnika. Njihova tijela su ostala na okupiranom području sve do ožujka 1992., kada je Hrvatska vojska razmijenila žive zarobljenike za mrtva tijela.
foto: Fotomonografija poginulih, umrlih i nestalih branitelja ogulinskog kraja u Domovinskom ratu (1991. – 1996.)
Zrinko Rendulić otišao je na položaj kraj Oštarija, u vrijeme vrlo teške, kritične situacije za obranu Careva Polja i Kutpolja, kada još nisu osvojene vojarne i skladišta JNA u Skradniku i Oštarijama. Nakon zapovijedi o provođenju blokada vojarni JNA u Hrvatskoj i pada vojarni u Ogulinu 16. rujna, JNA nije uspjela izvršiti proboj smjerom poligon Slunj – Carevo Polje – Skradnik, s ciljem osiguranja vojarne u Skradniku. U vrijeme neuspješnog pokušaja proboja JNA kroz liniju hrvatske obrane, pojedini pripadnici TO Plaški upali su u dio Carevog Polja, gdje su opljačkali i zapalili nekoliko kuća, krali traktore i ubijali životinje, što je obrazac koji će dio pobunjenih Plaščana ponoviti u velikim dijelovima Cerovnika i čitavom Saborskom nakon okupacije.
Krizni štab općine Ogulin zapovjedio je osvajanje vojarne-skladišta Oštarije II, što bi utjecalo na stanje u Oštarijama I. Ciljevi su bili i rasterećenje bojišnice Carevo Polje – Skradnik i onemogućavanje potencijalnog probijanja neprijateljskih tenkova i pješaštva do vojarne u Skradniku. U akciji je sudjelovalo preko sto dobrovoljaca iz Narodne zaštite i pripadnici MUP-a. Minobacačkom vatrom je zapovijedao Zrinko Rendulić.
Vojno skladište Oštarije I imalo je 21 skladišnu zgradu s velikom količinom eksplozivnih sredstava. Bilo je jedno od najvećih skladišta oružja i streljiva u Hrvatskoj. Prema količini uskladištenih streljačkih i ubojito borbenih sredstava, bilo je četvrto skladište JNA. Skladište Oštarije II bilo je 500 m istočnije, sa značajnim količinama tehničkih sredstava i zaliha hrane.
Dragovoljci Narodne zaštite MZ-a Oštarija i Josipdola u suradnji s pripadnicima MUP-a uspješno su u blokadi držali pripadnike JNA i na svim prilaznim putevima postavili zapreke.
Oštarije II stavljene su u poluokruženje. Iz smjera vojarne Vedrinac je na pripadnike Narodne zaštite otvorena topnička vatra, na koju je uzvraćeno. Upravnik vojarne Oštarije II, major Slobodan Milošević odbijao je predaju. Ionako nepristupačan teren dodatno je miniran nekoliko stotina metara izvan žičane ograde, gdje su bile isturene promatračnice i straže. Zrakoplovstvo JNA je u više navrata raketiralo područje uz žičanu ogradu i Krpel. Složenosti situacije pridonosio je promet putničkih i teretnih vlakova u neposrednoj blizini skladišta.
Tijek akcije odvijao se uz niske nalete Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva. Neprijatelj je otkrio minobacački položaj na Španjevom brdu na koji je otvorio vatru. Od eksplozije minobacačke granate 120 mm poginuo je Zrinko Rendulić. Teže je ranjen zapovjednik Odreda Narodne Zaštite „Oštarije“ Josip Duić.
Pjesma „Proljeće“ Zrinka Rendulića sačuvana je u Listu učenika Prve osnovne škole Ogulin iz 1974., kada je Zrinko bio učenik II. C razreda. Dio stihova glasi:
„Proljeće je slikar koji izlaže slike na stabla
i crta ih u vodama.
Proljeće donosi ptice.
Lastavice, rode i divlje patke
vraćaju se u svoju domovinu,
u svoja gnijezda
među svoje prijatelje.“
Zrinko se vratio među svoje prijatelje i obitelj, u svoj dom, kako bi donio tužnu vijest o pogibiji brata, te je ondje položio i svoj život.
foto: Fotomonografija poginulih, umrlih i nestalih branitelja ogulinskog kraja u Domovinskom ratu (1991. – 1996.)
Dok su se vodile borbe oko Oštarija II, od posljedica minobacačkog napada došlo je do požara u skladištima Oštarija I. U strahu da požar izazove eksploziju nekog od skladišta, dio vojnika JNA je pobjegao, a ostali su napustili stražaru i povukli se dublje u područje Oštarija I. Uslijedila je pat-pozicija i višetjedni pregovori o predaji Oštarija I i II. Glavni pregovarač JNA bio je major Slobodan Milošević. Hrvatima je rečeno da će „sve da leti u vazduh”, ako ne prestanu nadzirati vojarne i kretanje vojnika.
Dan nakon pogibije Zrinka Rendulića, hrvatske snage osvojile su vojarne i skladište u Skradniku. Oštarije I pripadnici JNA dižu u zrak u nedjelju, 13. 10. 1991. Prvo su zapalili vojarnu Oštarije II sa skladištima i opremom. Oštarije I minirano je na satni mehanizam i dignuto u zrak skladište po skladište u razmaku od 15-ak minuta. Eksplozije su počele u 9,15h i odjekivale do kasnog poslijepodneva. Ozlijeđena je jedna žena. Na području Oštarija bilo je većih oštećenja na kućama i zgradama. Na 6 km udaljeni Ogulin doletjelo je 10-ak granata i drugih projektila. Nisu eksplodirale, ali jedna je probila krov kuće.
Iz Oštarija II pobjeglo je 12 mladih vojnika JNA iz Srbije, BIH, Kosova i Makedonije. Mještani ih prihvaćaju i odvode do PI Josipdol. Zbrinuti su u Učeničkom domu Ogulin. Tvrdili su da nisu znali za aktivnosti nadređenih. Naveli su da srećom nije dignuto u zrak sve odjednom, jer u Oštarijama I ima 8000 tona municije, odnosno skoro dvije atomske bombe i u krugu od 80 km više ne bi bilo ničega.
U Ogulinu je prihvaćen i dio ugroženog stanovništva. Mnogi Ogulinci dan su proveli u skloništima zbog snažnih eksplozija, a manje pojedinačne čule su se i idućeg dana. JNA je za njih okrivljavala gromove, a oficiri su se na vrijeme povukli na Krpel i helikopterom odletjeli na slunjski poligon. Unatoč eksploziji, spašen je dio streljiva i ostalih vojnih sredstava te hrane i ostale ratne pričuve. Ostao je vrlo velik broj razasutih najrazličitijih neeksplodiranih ubojnih sredstava, a okolica vojarne i skladište su minirani.
Mediji su eksplozije u Oštarijama nazivali „hrvatskom Hirošimom“. Prema knjizi Ivana Strižića „Ogulinska narodna zaštita“ (2015.), zbog eksplozija u Oštarijama na početku ličke pruge, došlo je do velikog zagađivanja teškim metalima (kadmijem, živom, olovom), a budući da je riječ o vapnenačkom području, teški metali prodrli su u zemlju i podzemne vode. Prema mišljenju toksikologa i eko-stručnjaka, eksplozija skladišta JNA u Oštarijama bila je jedan od najvećih incidenata u Europi u posljednje vrijeme i predstavlja ratni zločin koji ne zastarijeva. Broj oboljenja lokalnog stanovništva od karcinoma je bio u stalnom porastu od dana eksplozije, budući da se kadmij skuplja u žitaricama, krumpiru i biljkama (Strižić, 2015.).
Ime „Siniša i Zrinko Rendulić“ od 1996. godine s ponosom nosi škola u Oštarijama, osmogodišnja područna škola u sastavu OŠ Josipdol. Ispred škole nalazi se spomen-obilježje poginuloj braći. I ime škole trajni je svjedok požrtvovnosti i nesebične ljubavi braće Rendulić prema domovini za buduće generacije.
Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković: https://web.facebook.com/iv7777
Ovaj članak je preuzet s OG portala
Komentari