Foto lijevo: učenici O.Š. Saborsko i učiteljica Jele Matovina Slika desno snimljena u Jesenici na nekoj svečanosti
U ovom članku donosimo dva rada:
Marko Šarić: OD NESTANKA DO PONOVNOG RAĐANJA: OPĆINA SABORSKO U RANOM NOVOM VIJEKU
Filip Škiljan: Lička Jesenica, Begovac i Blata – ljudi, porodice i život kroz istoriju
Marko Šarić
5. Počeci obnove naseljenosti: vlaška kolonizacija Potkapelja (XVII. st.)
Početke demografske obnove u ovom kraju predstavljaju seobe vlaških prebjega s osmanskog teritorija, pretežno iz koreničkog kraja u Lici, koji su tijekom XVII. st. planski naseljavani najviše u Plaški i okolicu. U historiografiji se uobičajila tvrdnja da je XVII. st. bilo „stoljeće ravnoteže“. Osmanlije su nakon Žitvanskog mira 1606. formalno odustali od daljnjih osvajanja i počeli s preustrojem svog serhata koji je sve više poprimao defanzivni karakter oličen u novom sustavu krajiških kapetanija. Kako je to primijetio Fedor Moačanin, razdoblje dubinskih osmanskih prodora je završilo, a „sada iz Turske provaljuju tek mali odredi u pravilu bez osvajačkih namjera, već gotovo isključivo zbog sitne pljačke.“ Habsburška strana je relativno smirivanje prilika na granici iskoristila za obnovu poprilično oštećenih i zapuštenih krajiških utvrda. Pad Bihaćke kapetanije i razaranje utvrđenja u Jesenici, Plaškom i Modrušu pokazali su velike slabosti obrambenog sustava na ovom području. Tijekom konsolidacije obrambenog pojasa, krajiški zapovjednici – karlovački generali, ogulinski i senjski kapetani – sve su se više počeli oslanjati na uskočko-vlaški faktor koji je pristizao s osmanskog teritorija još od vremena Dugog rata (1599.-1600. naseljavanje Gomirja, Vrbovskog i Donjih Moravica). Još je 1596. nadvojvoda Ferdinand II, potonji car, obećao vlaškim prebjezima „uskočke slobode“ po uzoru na povlastice uskočkih Vlaha na Žumberku iz 1535. godine. Smisao je bio da se napuče pusti predijeli Karlovačkog generalata i uspostavi sustav neplaćenih krajišnika koji su trebali živjeti od prihoda sa svojih zemljišnih posjeda, a ne više samo od plaće i pljačke, sve prema modelu „slobodan seljak – vojnik“ (freier bauer und soldat). Vojna krajina se iz sustava utvrđenih uporišta počela tako pomalo preobražavati u posebno područje, koje je preko vojne uprave (generalat, kapetanije) bilo neposredno podčinjeno vladaru i de facto sve više bilo izdvojeno iz sklopa Hrvatske Kraljevine. Istovremeno su se i neke hrvatske izbjeglice počele vraćati iz Kranjske i naseljavati po feudalnim posjedima na desnoj obali rijeke Kupe, a pojedinci su prelazili i u tvrđavna naselja u Ogulinu i Tounju, i time pridonosili obnovi njihove naseljenosti. Tako su se nakon 1600. kod Ogulina susrele dvije migracijske struje – jugoistočna „uskočko-vlaška“ i sjeverozapadna „hrvatsko-kranjska“.
(...)
Slabo naseljena Ogulinsko-plaščanska dolina postala je tada privlačno područje za useljavanje vlaških prebjega iz Like i srednjeg Pounja (Cazinska krajina). Vlaški prebjezi dobro su poznavali ovaj kraj još iz vremena martoloških četovanja i upada. Plaščanska dolina ponovo je naseljena u nekoliko većih kolonizacijskih valova (1609.-1611., 1655.-1658. i 1685.) iako je bilo mnogo i kapilarnih, pojedinačnih doseljavanja. Prvu veću skupinu 1609.-1611. činili su vlaški prebjezi iz okolice Ribnika u Lici koji su se bili pobunili protiv ličkog san-džak-bega Halil-bega Memibegovića. Naselili su se oko Modruša, u Carevu Polju, Munjavi i Vajinom vrhu (24 obitelji), a k njima se 1611. doselilo još 50 obitelji.Skupina tzv. „Vlaha Usoraca“ (Valachi Uzorchovenses ex Turcia) iz područja Korenice u dva navrata, 1655. i 1658., prelazi u Plaški. U prvoj seobi u Plaški je došlo 12 obitelji sa 140 članova.114 Radilo se o nekadašnjoj vlaškoj aglomeraciji iz bosanske Usore (maglajski i tešanjski Vlasi), a starinom su bili iz Banjana i Nikšića u istočnoj Hercegovini.
(...)
Tijekom Bečkog rata (1683.-1699.) karlovački general Ivan Josip Herberstein doveo je iz Korenice 1685. novu skupinu vlaških preseljenika koju je činilo 70-ak obitelji. Najprije su bili smješteni kod Plaškog, da bi krajem iste godine preselili opustošenu utvrdu Jesenicu (Jesseniza hinter Plaski, bey einem schlössel sich nidergelassen). Kaštel je tom prilikom djelomično bio obnovljen, a 1688. podignute su palisade (ograde oko utvrde od međusobno povezanih drvenih, pri vrhu zašiljenih balvana i kolaca), koje su poprečno zatvarale pristup poluotoku od jedne do druge obale. Bilo je to prvo stanovništvo u Jesenici nakon gotovo sto godina pustoši. U ovom će se selu Vlasi Koreničani zadržati oko četiri i pol godine, i pokazat će se da im je to bio tek privremeni zbjeg. Inače, karlovački general Josip Rabatta kasnije će sebi pripisivati zasluge za dovođenje i naseljavanje Koreničana u Jesenicu.
6. Bečki rat i novo povijesno razdoblje: ponovno naseljavanje Jesenice i Saborskog (1705.-1711.)
Bečki ili Veliki bečki rat (1683.-1699.) značio je preokret u povijesti hrvatskih zemljama, označio je početak habsburške rekonkviste, a time i hrvatskog teritorijalnog širenja na nekadašnja izgubljena područja u Turskoj Hrvatskoj. U ljeto 1690. većina koreničkih Vlaha odlučila se na povratak u Liku koja je prethodne godine bila oslobođena. Njihove starješine, knezovi Jovan Drakulić i Milin Lalić predvodeći 60 obitelji, zatražili su i dobili 17. kolovoza 1690. godine tzv. „konfirmacijsko pismo“ od povjerenika karlovačkog generala, kapetana Jurja Križanića, kojim im je dopušteno da ponovo nasele područje Korenice. Ovaj događaj pokazat će se prijelomnim za povijest Saborskog kraja (današnje područje Općine Saborsko, op.a.), koji je time ponovo opustio, ali je oslobođen prostor za nove doseljenike iz Plaškog i nešto udaljenijeg ogulinskog i brinjskog područja, koji će se ovdje trajno naseliti u godinama koje slijede. Sklapanjem mira u Srijemskim Karlovcima 1699. i novim razgraničenjem s Osmanskim Carstvom, stvoreni su povoljniji opći uvjeti za život i počelo je novo povijesno razdoblje na ovom području. Naseljavanje se odvijalo sporo i postupno. U popisima „venturina“ i neplaćenih vojnih posada (mannschaft) u Hrvatskoj i Primorskoj krajini iz 1699. 1701., Jesenica i Saborsko se ne spominju, što znači da je prvih godina XVIII. st. Saborski kraj (Općina Saborsko op.a.) još uvijek bio nenaseljen.
(...)
Kako je Jesenica nakon 1690. ponovo opustjela, predstavnici vlaške zajednice iz Plaškog zatražili su 13. prosinca 1705. godine dozvolu od karlovačkog generala Hanibala Emanuela Porzije da se s 30 obitelji nasele i preuzmu odgovornost za obranu tamošnjeg zapuštenog kaštela. U Plaškom se, naime, već osjećao nedostatak obradiva tla. Ondje je 1699. bilo popisano 110 kuća s 1.330 stanovnika, čime je plaščanska zajednica spadala među tri najveće krajiške općine u Ogulinskoj kapetaniji. Do 1705. južno od Plaške Glave, u Blata i Begovac, već se samoinicijativno naselilo nekoliko plaščanskih obitelji.
(...)
Za porkulaba jeseničkog kaštela bit će postavljen novi doseljenik iz Plaškog, Vučić Ogrizović. Među 30 obitelji koje su se preselile u Jesenicu uglavnom je najviše bilo onih iz većih plaščanskih obiteljskih zadruga koje su se tom prilikom podijelile, bili su to: Grbe, Jovetići, Klipe, Kovačevići, Medakovići, Ogrizovići, Paskasi, Vezmari i Vukelići. Zbog nedovoljno zemlje u Jesenicu preseljavaju i Čikare, Ćalići, Dokmanovići, Dragići, Kneževići, Kurteši, Malbaše, Milakovići, Momčilovići, Mudrići, Ninkovići, Pavlice, Večerinovići, Vidakovići. Opsenice i Šolaje vjerojatno pripadaju
onim malobrojnim vlaškim obiteljima koje se 1690. nisu vratile u Korenicu.140 Šolaje među prvima naseljavaju Saborsko (Borik), što će ostati upamćeno i u lokalnoj tradiciji.141 Nešto kasnije u Jesenicu se doseljavaju Jurkovići iz Brloga, Cvjetičanini i Lužaići iz Dabra, Price iz Korenice i Dudukovići iz Krnjaka na Kordunu.
(...)
Autor: Marko Šarić, doc. dr. sc.
Odsjek za povijest
Filozofski fakultet u Zagrebu
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Filip Škiljan
Naseljavanje i porijeklo porodica / lickajesenica.com
Sjećanja na nekadašnji život, porodice, običaje, rad i ljude našega kraja
(...)
Područje današnje Ličke Jesenice, Begovca i Blata naseljeno je pravoslavnim stanovništvom još u 17. vijeku. Istorijski zapisi spominju Jesenicu već 1609. godine, kada je na tom prostoru zabilježeno 532 stanovnika, među kojima je bilo i 190 vojnika.
Godine 1611. na područje Ličke Jesenice doselile su se 62 pravoslavne porodice, koje su brojile oko 600 ljudi. Njihov zadatak bio je obnova tvrđave u Jesenici, koja je tada predstavljala važnu tačku prema osmanskom području. Nakon četrnaest godina dio doseljenika napustio je Jesenicu i otišao prema Svetom Jurju, a zatim u Ravne kotare.Godine 1640. vratile su se tri porodice – jedna porodica Vidaković i dvije porodice Čikara. Kasnije se doseljavaju i porodice Pavlice, Kovačevići, Jurkovići, Milakovići, Grbe, Jovetići, Momčilovići, Dragići, Malbaše, Vukelići i Kneževići. Opsenice su doselile iz okolice Korenice, dok su Dudukovići i Price doselili tokom 20. vijeka.
O porijeklu svojih porodica govorili su i ljudi koji su učestvovali u istraživanju. Vukašin Vukelić iz Ličke Jesenice, na primjer, kazivao je da njegova porodica vodi porijeklo iz Crne Gore.
Porodična predanja, stari zapisi i knjige zajedno nam pomažu da razumijemo kako su se porodice naseljavale i kako se kroz vrijeme stvarala zajednica u kojoj su ljudi bili povezani mnogo više nego što se to danas može vidjeti na karti.
(...)
Autor: Filip Škiljan
Cijeli članak možete pročitati ovddje: ličkajesenica.com ličkajesenica.com
Komentari