906687021_10245324030663434_465492813797301605_n.jpg

Saborsko je bilo veliko ličko selo na cesti između Plitvica i Plaškog, u najstudenijem mjesecu nekako uvijek u sjeni Vukovara i Škabrnje. Sjeverno od Saborskog je Vojni poligon Slunj, zapadno mala kasarna JNA Lička Jesenica s velikom ratnom zalihom goriva, a istočno grupacija JNA i TO oko izdvojenog komandnog mjesta 13. riječkog korpusa JNA u Domu 6. ličke proleterske divizije. Saborsko je bilo veliko selo, sve dok ga nije osvojio pukovnik Čedo Bulat, koji se u Oluji na Banovini sa svojim korpusom predao generalu Stipetiću. Piše jednom proložački novinar Ante Tomić, da je „cijela ta časna i gospodska, samurajska predstava na banijskoj cesti, bila sasvim rijetka zgoda da su Hrvati i Srbi bili, eto, ljudi.“ Međutim, da ne otežavam upis brojkama, u Saborskom je pobijeno toliko ljudi da je teško naći primjer većeg omjera stanovništva i pobijenih i u kojem je gotovo svaka obitelj iskusila ono najgore u životu. O tome je Tomićev „časni samuraj“ Čedo Bulat mogao štošta reći na sudu - ali nije.

Kao i Vukovarci, Saborčani su tijekom opsade sustavno demonizirani i dehumanizirani jer su eto usudili se braniti svoj dom. Dehumaniziranje neprijatelja je prvi korak ka sustavnom zločinu, ubijanju i genocidu. Prvo označiš cijelu skupinu „njima“ („ustaše“), zatim ih kolektivno stigmatiziraš odstranjujući im ljudskost i ljudske osobine i onda je njihovo sustavno ubijanje i čišćenje „opravdano“. Sama pripadnost toj stigmatiziranoj skupini kvalificira vas kao zločinca, kojem ne treba suda, osim prijekog. Kasnije njihova ljudska, smrtna tijela nazivaš kao Ante Tomić „gnjilim truplima“ što onda „opravdava“ njihovo prepuštanje da ih divlje životinje razvlače po šumama kao što su učinili u nekim zaseocima Saborskog. U katoličkom nauku „mrtva pokopati“ je djelo milosrđa, kao i „zarobljenog i prognanog pomagati“. Zbog dehumanizacije bilo „ustaša“ ili Židova ili koje god ljudske skupine, dogodile su se Škabrnje, Ovčare, Srebrenice… Cijeli tok te psihologije dehumanizacije navodnih „ustaša“ koja vodi ka sustavnom ubijanju, sažeo je jedan srpski vojnik koji je ljubio kameru na prilazima Saborskom 1991.


Kao i Vukovar, Saborsko je okruženo i pod opsadom tjednima i mjesecima. Kao i Vukovar napadano iz zraka i s postavljenog obruča ujedinjenih partizana (konkretno 5. partizanska brigada), teritorijalaca i četnika. Osim što je naseljeno hrvatskim stanovništvom, drugi krimen Saborskog je bio taj što je bilo „selo na putu“ stvaranju kompaktnog prostora osvajanjem i okrupnjavanjem područja kasnije nazvanog Republika Srpska Krajina. Postojanje Saborskog otežavalo je komunikaciju između Plaškog i Korenice. Rušeno je avionima s Bihaća, topovima 130mm sa slunjskog poligona JNA, haubicama 122mm (s platoa otkud Veliki slap pada u Plitvička jezera), višecjevnim bacačima raketa iz Ličke Jesenice, minobacačima 82mm i 120mm iz već sustavno spaljene Sertić Poljane i Poljanka. U poljanačkom zaseoku Vukovići kukavički je pobijena i zapaljena cijela obitelj, a od zaseoka je danas ostala samo jedna spomen ploča. Kao i u Vukovaru, u zapovijedima oficira JNA provlačila se teza o napadima na Saborsko zbog navodne „deblokade kasarne“ u Ličkoj Jesenici.

U moj „palanački mozak i skučene horizonte“ kako je to lijepo sročio Ante Tomić, s pravom ogrnut plaštom slobode govora i izražavanja u demokratskoj Hrvatskoj, nikako se ne uklapa njegovo naricanje nad zaboravom pukovnika Čede Bulata. Piše Ante: „Nacionalistički prostaci mržnju uvijek opravdavaju tvrdnjom kako njihovi neprijatelji, ako i izgledaju kao ljudi, u stvari nemaju ljudskih osobina. I zbog toga čudaci poput Zlatka Hasanbegovića pišu neke nove istorije koje se često ne podudaraju s onim što je zaista bilo, i zbog toga je trebalo zaboraviti pozvati generala Petra Stipetića na proslavu u Glini, i zbog toga je pukovnik Čedo Bulat zaboravljen umro u Beogradu.“ Sve je Ante uhvatio u odlomku - i „prostake“ i „čudake“ i tužni „zaborav“ Čede Bulata i „novu istoriju“. Njegova dehumanizacija (saborčanskih ili vukovarskih ili jazovčanskih) „ustaša“ je, naravno, dopuštena i prihvatljiva.

Kada su Tigrovi iz 1. gardijske brigade, 5.8.1995. nakon razbijanja obrane srpske 70. pješadijske brigade u Ličkoj Jesenici izbili u Saborsko, prema topografskim zemljovidima očekivali su vidjeti veliko selo. Međutim, od nekoliko km dugačkog sela nije ostao ni „kamen na kamenu“. Doslovno. Sustavno opljačkano, zapaljeno, uništeno, minirano i pretvoreno u pustopoljinu danima nakon što ga je 12.11.1991. „oslobodio“ Tomićev „samuraj“ Čedo Bulat. Ujutro, dan nakon osvajanja Saborskog, pukovnik Čeda Bulat je u Jelovom Klancu kod Rakovice upao u jednu „ustašku“ zasjedu u kojoj je ranjen jedan vodnik i dva vojnika iz njegovog osiguranja. Da je stvar pošla drugim tokom, tko zna bi li Bulat gledao i dopuštao pretvaranje Saborskog u pustopoljinu.
Usprkos i Čedi i Anti, zahvaljujući i Tigrovima, danas je Saborsko opet veliko selo.

907839111_10245324041103695_2312370055697149424_n.jpg

Tomislav Kovačić

Komentari