Vlada varljivo zatišje. Komšije u nepravilnim intervalima na Saborsko ispaljuju tek nekoliko minobacačkih projektila, iako znaju da imamo zarobljene četnike i očito ne mare za njihovu sudbinu. S druge strane, novopridošli branitelji polako se privikavaju na eksplozije i raspoređuju na linije obrane. Osim nekolicine dragovoljaca, sve su to domaći dečki koji dobro poznaju svaki šumarak i svaku stazu, što uvelike olakšava njihov razmještaj.
Zarobljeni četnici dugo se premišljaju hoće li otkriti tko im je veza u Ogulinu, jer je to bio naš uvjet kako bismo preko te veze dogovorili njihovu razmjenu. Na kraju ipak priznaju da poruku drugoj strani može prenijeti Dane Mikulica, milicajac u ogulinskoj postaji. Zanimljivo je da me upravo on zaduživao oružjem i opremom kada sam primljen u policiju. Nakon razmjene ovih zarobljenika pobjegao je iz Ogulina u Drežnicu jer mu je javljeno da je otkriven. Kada su Srbi iz Drežnice i Jasenka vratili oružje koje im je podijelila JNA, Mikulica se vratio u Ogulin, prodao stan i pobjegao u Srbiju.
Novopridošla pomoć u Saborskom preuzima zapovjedništvo nad obranom mjesta. Na čelu su Hodak i Marko Krizmanić, koji forsiraju razmjenu zarobljenika, pokušavajući, barem simbolično, pružiti ruku komšijama. Najmlađeg od zarobljenih šalju kao kurira u Ličku Jesenicu. Vraća se s porukom da pristaju na razmjenu, koja će se obaviti na ničijoj zemlji – na cesti između Saborskog i Ličke Jesenice. Kurir donosi i pismo Nikole Sertića iz Poljanka, koji moli i preklinje da se i njega uvrsti u razmjenu.
Razmjena je dogovorena. Na dogovoreno mjesto četnici dovode tri civila, a zauzvrat dobivaju devet uniformiranih pripadnika. Međutim, dok razmjena još traje, četnici već imaju trojicu branitelja Saborskog koje su zarobili na području poligona Slunj jer su – bez znanja ikoga iz zapovjedništva – krenuli obaviti privatne poslove u tom području. Četnici su namjerno izigrali razmjenu; ova trojica bit će mjesecima zadržana u više četničkih zatvora i u logoru Manjača.
Komšije nastavljaju po starom receptu: ponovno tuku Saborsko iz svih oružja te pod okriljem mraka napadaju linije obrane. Oformljujemo izvidnički vod koji svakodnevno krstari šumama oko Saborskog i pomaže gdje god to treba.
Tijekom jednog izviđanja prema Plitvicama primjećujemo da su upaljači s mina koje smo postavili skinuti te tragovi vršljanja četničkih grupa. U tom pravcu pojačavamo linije, a četnici po prvi put minobacačima iz pravca Bigine Poljane napadaju Kuselj, pri čemu ranjavaju desetogodišnjeg dječaka. Po preciznosti pogodaka jasno vidimo da minobacače sada opslužuju profesionalni vojnici – razaranja su veća nego ranije.
Izviđačka grupa nastavlja obilazak šuma oko Saborskog. Jednog dana, dok smo bili u ranije iseljenom dijelu Saborskog – Lugu – iz pravca Čorkove Uvale dopire brujanje tenkovskih motora. Zvuk postaje sve bliži i shvaćamo da idu ravno na nas, a mi smo podijeljeni u dvije grupe, naoružani samo pješačkim naoružanjem. Tenkovi izlaze iz šume na livade u Lugu, raspršuju se i otvaraju paklenu vatru, a da nas nisu ni primijetili. Brojimo dva tenka i tri oklopna transportera. Da imamo protuoklopno oružje, lako bismo ih uništili – zaustavili su se točno između naših grupa i bili idealna meta. Nakon desetak ispaljenih granata prema Saborskom povlače se istim putem.
Najvjerojatnije su ispitivali naše snage – ili su bili pijani pa se za okladu odvažili doći opaliti koju granatu. Ovo je bio moj prvi susret s tim grdosijama; samo brujanje tenkovskih motora ulijeva strah u kosti, a kamoli njihova borbena djelovanja.
Na području Luga postavljamo protutenkovske mine i redovitu zasjedu naoružanu ručnim bacačem, u slučaju da četnici opet pokušaju proći tim pravcem.
U prvoj polovini listopada, točnije 12. 10. 1991., u jutarnjim satima u selo dolazi civil iz Sertić Poljane koji javlja o četničkoj grupi viđenoj u blizini. Odmah okupljamo udarnu grupu, a za vodiča se javlja Nikola Sertić, onaj isti koji je uvršten u razmjenu. Poznaje taj teren kao svoj džep. Mudar i iskusan, ne dopušta grupi da se kreće cestom – trči ispred i izviđa. Ta mjera opreza spasit će nas pogibelji jer su četnici postavili zasjedu iznad provalije potoka Sartuk, s odličnim pregledom ceste.
Zasjedu uočavamo na vrijeme i dolazi do žestokog obračuna. Vještina rukovanja ručnim bombama daje prednost našoj strani. Petar, po svom ustaljenom receptu, mitraljezom krči put pred sobom, bez imalo straha. Tu je i Iva Krivica, koji u okršaju biva pogođen u stopalo. Umjesto jauka, steže zube i prijeti četniku da će mu „jebati mater kad dođe do njega“. Vidjevši s kakvim žarom branitelji uzvraćaju, četnici panično bježe i skaču u provaliju, ostavljajući mrtve i oružje.
Mi imamo pet ranjenih, dvojicu teško. Nikola Sertić ranjen je u trbuh i od posljedica će preminuti u bihaćkoj bolnici. Petar je pogođen u lijevu stranu prsnog koša; nekoliko metaka pogodilo ga je i u tjeme lubanje, otkinuvši dio uha. U naletu prema četnicima ostao je bez municije pa ga je četnik pogodio rafalom, ali ga nije uspio dokrajčiti – Petar je pištoljem spriječio neprijatelja da mu se približi i sam se izvukao.
Ovdje moram spomenuti dvije braniteljice – Maricu i Mariju Matovinu – koje do jučer nisu imale nikakvog iskustva u medicini, a hrabro i stručno zbrinjavale su ranjenike. Marica, moja školska poznanica, dragovoljno je stigla iz Rijeke, napustivši udobnu kancelariju kako bi pomogla obrani.
Prilazim ranjenom Petru i pokušavam naći riječi utjehe, no on kao da ne osjeća bol. Umjesto brige za sebe, traži da dobro pazimo na liniju prema Plitvicama jer je od umirućeg četnika saznao da spremaju sveopću ofenzivu. Ne mogu vjerovati koliko ovaj čovjek ima snage i energije. Čak ni u najtežim trenucima ne misli na sebe, nego na obranu mjesta.
Ranjenike moramo prevesti do Slunja šumskim putevima uz vojni poligon. Jedna grupa ide naprijed kamionom s dva mitraljeza, a iza njih ambulantno vozilo s ranjenicima. U Slunj stižemo bez zasjeda i predajemo ranjenike medicinskom osoblju. Duboko u sebi žalim za ovim ljudima, posebno za Petrom – nenadoknadivim braniteljem Saborskog.
Te noći u Saborsko stižu kolone izbjeglica iz Drežnik Grada i okolice koje su zauzele četničke snage. Zbrinjavamo te promrzle ljude po kućama i dijelimo ono malo hrane što imamo. Govore o zvjerstvima i paljenju pa se povlače prema Saborskom tražeći spas. Branitelji iz njihova kraja stacioniraju se u Rakovačkoj Uvali i djeluju po neprijatelju, a nama postaju most prema Slunju u evakuaciji ranjenika.
Naša izvidnička grupa upada u minsko polje na Kuselju. Teško je ranjen Petar Sertić – geleri su mu oštetili pluća. Rakovica je već pala i vozilom se ne može do Slunja. Vozimo ga noću, bez svjetala, šumskim putevima. Svaka minuta može biti presudna, krv mu se skuplja u plućima. U Rakovačkoj Uvali predajemo ga ljudima koji će ga, kroz četničke punktove, nositi u Slunj i tako mu spasiti život.
Dolaskom izbjeglica u Saborsko, unatoč napadima, mjesto oživljava. Procjenjuje se da je stiglo oko tisuću ljudi. Srećom, bit će evakuirani 10. 11. 1991., jer bi 12. 11., padom Saborskog, svi bili pobijeni.
Krajem listopada pada odluka da pokušamo provući još jedan konvoj kroz četnički obruč. Zalihe municije, hrane i zimske opreme prijeko su nam potrebne. Konvoj bi pomogao i blokiranom Slunju te Drežničanima, koji dane i noći provode na otvorenom.
Dogovaramo da nas osmorica krenemo preko Kapele i provedemo konvoj do Saborskog. Krećemo u ponoć, birajući najnepristupačniji teren kako bismo izbjegli zasjede. Kroz gustu šumu hodamo u koloni, štiteći oči od granja. Pao je prvi snijeg, petnaestak centimetara, otežavajući kretanje. Umor me savladava – uspijevam čak i zaspati u snijegu. Dečki me bude, smiju se, ali i njih pritišće iscrpljenost.
Predlažem da siđemo na cestu jer smo već prošli Ličku Jesenicu. Tko bi, mislim, po ovakvom snijegu čekao u zasjedi? Idem prvi, pedesetak metara ispred. Pridružuje se Prelac. Polako se približavamo križanju cesta Glibodol – Dabar – Lička Jesenica. U cik zore, okružen snijegom okićenim jelkama i smrekama, šapućem Prelcu da tu sigurno nema nikoga. Okrećem se – i tada, dvadesetak metara iza nas, vidim plamičke dogorjele vatre.
Adrenalin udara. Signaliziram Prelcu, a potom i grupi. Ležimo, osluškujemo – nitko ne puca. Okrećem pušku prema vatri i tada shvaćam: pijani su i spavaju. Vrijeme je kada bi i najbudniji stražar zadrijemao.
Dogovaramo da ih ne diramo – prioritet je prolazak konvoja. Pužemo pored njih; svaki krivi pokret mogao bi značiti smrt. Kad smo već mislili da smo prošli, primjećujem još jednu vatru s lijeve strane. Prelac mi ne vjeruje sve dok ga ne povučem za rame i pokažem mu. Ostali dečki još nisu prošli ni prvu. Sad više nema povratka – moramo svi zajedno naprijed.
Vraćam se po njih i upozoravam svakoga da ne dodiruje žicu protupješačke mine koju je Prelac uočio. Tek nakon nekoliko stotina metara uspravno padamo u snijeg, iscrpljeni, ali sretni što smo ostali živi. Bog nas je, još jednom, sačuvao.
U Lipicama saznajemo da konvoj ima petnaestak vozila, osamdeset ljudi te znatne količine oružja, municije i hrane. Moramo ih provesti kroz obruč. Sreća je što sada točno znamo gdje su zasjede.
Sljedećeg dana u četiri ujutro krećemo prema Glibodolu i Kapeli. Nedostaje mi Prelac, najpouzdaniji čovjek za ovakve situacije. Prolazimo Glibodol, lavež pasa otkriva nas, ali nadamo se da četnici neće imati vremena organizirati se. Do Kapelskog Križa vodi šest kilometara makadama. Hodam pognut, prstom pipam cestu da osjetim moguće žice mina. Naiđemo na olupinu autobusa koji je nedavno nagazio na mine, unatoč upozorenjima da tuda ne idu. Bosanci, na privremenom radu, nisu vjerovali da ima razloga za strah – i platili su životima.
Pred Križem dogovaramo likvidaciju zasjeda. No tada odjekuju mitraljezi. Ne možemo ih iznenaditi – moramo direktno. S lijevog boka otvara se vatra – brinjska grupa kasni i pucaju po nama, misleći da smo četnici.
Olakšanje je kad nam prilazi skupina iz drežničko-rakovičkog kraja – prekaljeni ratnici. Napredujemo kroz šumu zatrpanu srušenim stablima. Pred barikadom primjećujem žicu mine. Ukopan sam. Dolazi čovjek kojeg ne poznajem i kaže da zna raditi s minama. Demontira je. Kasnije saznajem da je to Medo – hrabri ratnik koji će, zajedno s dvojicom braće, poginuti u ratu.
Kako se približavamo Križu, shvaćamo da se pucnjevi udaljavaju – četnici bježe. Kasnije ću doznati da su naletjeli na grupu mog brata i tu otvorili vatru, a kad su čuli naš dolazak, pobjegli su bojeći se okruženja.
Osvajamo Križ. Nailazim na opremu moje braće – strah me da su zarobljeni. Ali uskoro stiže vijest da su živi i da su se priključili konvoju.
Po dogovoru, Saborsko je otvorilo paljbu prema Ličkoj Jesenici kako bi skrenulo pozornost četnika. Javljamo konvoju da krene. Uklanjaju spaljeni autobus i desetak mina koje pronalaze. Prolaze pokraj vojarne bez otpora – četnici su zbunjeni.
No ubrzo shvaćaju što se događa i kreću za nama. Na Javorniku nailazimo na naše dečke i grlimo se od sreće. U tom trenutku četnici otvaraju vatru po konvoju. Mnogi misle da se puca u znak slavlja pa pucaju u zrak. Vidim obilježavajuće metke i vičem da smo napadnuti. Uzvraćamo vatru. Ranjen su dvojica. Četnici ciljaju cisternu misleći da je puna goriva, no unutra je zapravo zimska odjeća.
Joso Matovina udara tromblonskim minama kao da su obični meci. Ljudi iz konvoja otvaraju žestoku vatru i ušutkavaju neprijatelja.
Ulazimo u Saborsko – iscrpljeni, ali pobjedonosni. Mi, mali ljudi, svojom voljom, hrabrošću i ludom odlučnošću još smo jednom nadmudrili i nadigrali do zuba naoružanog, školovanog neprijatelja. Dolazak konvoja budi novu nadu u uspjeh naše borbe i konačno oslobođenje domovine.
15. siječnja 2013.
Maćan
Komentari