Sicanje (tako nazivano u Hercegovini, dijelu Bosne i Dalmatinskoj zagori) ili bocanje (u ostatku Bosne), stari je hrvatski običaj tetoviranja djevojčica, najčešće u dobi od 10. do 15. g., a rjeđe dječaka. Sicani simboli, osim trajno urezani na koži naših starih baka iz BIH, mogu se naći i na stećcima (bilizima) i narodnim nošnjama Hrvata u BIH, što svjedoči da pripadaju istoj kulturi hrvatskog naroda u BIH.
.
U čitavom slavenskom svijetu od Rusije do Jadrana, Hrvati su jedini Slaveni kod kojih je zabilježeno tradicionalno tetoviranje, a ovaj običaj među starobalkanskim narodima u 5. st. pr. Kr. bilježi "otac povijesti" Herodot. Strabon u 1. st. pr. Kr. piše da se tetoviraju Japodi i ostali Iliri i Tračani. U 1. st., Plutarh navodi da su sve Tračanke tetovirane, a Plinije da Dačani i Sarmati obilježavaju svoje tijelo.
.
O starosti ovog običaja svjedoči i preko 300 zabilježenih prastarih simbola na koži hrvatskih baka iz BIH. Dominira stilizirani križ koji se razlikuje od kraja do kraja (npr. kupreški, ramski), a česti su i 2. simboli koji najčešće predstavljaju sunce (uglavnom kolo kao sunčev disk), ali i (polu)mjesec, klasje i rešme. Djevojčice su ponegdje i do 1960-ih uvijek sicane početkom proljeća (ekvinocij), najčešće na blagdan sv. Josipa (19. 3.), a proljetni ekvinocij je pripadnicima starih kultura poput Ilira i Vučedolaca bio početak nove godine. Znamen (tetovaža) koji se nije primio na Josipovo, obično je ponavljan na Blagovijest (25. 3).
.
Sicanje križeva posebno se proširilo u vrijeme osmanske vlasti, što je označavalo pripadnost katoličkoj vjeri i pokušaje sprečavanja turske otmice djevojaka, prelaska na islam, udaje za muslimana i sl. Običaj se sačuvao i naraštajima nakon prestanka osmanske vlasti te u krajevima gdi i nije bilo muslimana (npr. između Šibenika i Sinja, čije stanovništvo potječe iz Hercegovine). Smjesa za sicanje se razlikovala od kraja do kraja. Djeca su sicana iglom do krvi, uglavnom od odraslih žena, a ponekad su se djeca međusobno sicala na paši ili rijetko sama sebe jednostavnim motivima.
.
Tradicionalno tetoviranje u cijeloj Europi najduže se zadržalo među Hrvatima u BIH, pogotovo od sela na planini Vlašić i Kraljeve Sutjeske preko planinskih sela središnje Bosne i Rame do visoravni Kupresa, a posljednji slučajevi sicanja na prastari način zabilježeni su sredinom 1980-ih. Na tom području ima i drugog kulturnog naslijeđa koje se može povezati s autohtonim starobalkanskim stanovništvom. S druge strane, ovaj običaj nije nikad zabilježen među Hrvatima Banje Luke, Prijedora, Dervente i uz Savu (osim oko Brčkog) te u nekim selima središnje Hercegovine.
.
Važno je da se ovaj drevni hrvatski običaj bolje prouči i ostane trajno urezan u pamćenje kao dio identiteta našeg naroda u većini BIH i dijelu Dalmacije, a tome će zacijelo doprinijeti i pjesma grupe Lelek na Eurosongu.
Grupa LELEK
Za one koji negoduju da Hrvatska na Eurosongu ima pjesmu s temom koja nije iz Hrvatske, nisam znao da u RH nisu ovi dijelovi Dalmacije (trokut Boraja – Svilaja – Kijevo, Imotski, zaleđe Stona i dio Zažablja) i Jošani u Lici.Običaj sicanja ima više vremenskih slojeva. Najmlađi je sačuvan na koži starijih Hrvatica, srednji u povijesnim zapisima, muzejima i knjižnicama, a najstariji su nam u svojim zapisima sačuvali Rimljani i stari Grci te ilirska arheološka nalazišta u BIH u kojima su nađene igle za tetoviranje.
.
Najstariji sloj je ilirski. Pitanje je postoji li kontinuitet između njega i osmanskog razdoblja ili je običaj nestao pa se ponovno nakon puno stoljeća pojavio na istom prostoru. Čak i ako je nestao, na taj prostor mogli su ga donijeti oni koji su ga sačuvali. Prapovijesna tetovaža Tračanke, sačuvana na keramici, ista je kao tetovaža Hrvatica u BIH zabilježena u Etnološkom atlasu Jugoslavije. Neke tetovaže iste hrvatskima u BIH, sačuvane su na spomenicima ilirskih Dauna koji su se preko Jadrana naselili na jug Italije. Daunke su tetovirale podlaktice, isto kao i Hrvatice u BIH. Tetoviranje početkom proljeća na prijelazu iz dječje u djevojačku dob i pretrpljena bol bocanja iglom do krvi, bili su inicijacija koju je svaka ilirska, tračka, ali i hrvatska djevojka u dijelovima BIH i Dalmacije morala proći.
.
Ako sicanje potječe iz ilirskog sloja, onda ne može biti sačuvano samo među Hrvatima, a ne i po Balkanu. I nije. Premda je tradicionalno tetoviranje bilo najraširenije i najdulje sačuvano među Hrvatima u BIH, isti običaj s uglavnom istim simbolima stiliziranih križeva, još je sačuvan na rukama nekih starijih pripadnica albanske katoličke manjine na Kosovu i sjev. Albaniji čiji jezik potječe od jednog ilirskog. Tradicionalno tetoviranje križeva je prije 2. svjetskog rata postojalo u planinama sjev. Grčke, Albanije, Makedonije i JZ Bugarske, i to najviše među Vlasima Aromunima (Cincarima) čiji jezik potječe od latinskog, zatim Grcima Sarakačanima koji govore grčki i ponekim Šopima koji govore bugarski i torlački.
.
Srednji sloj je onaj o kojem pjeva Lelek. I u njemu se označavala pripadnost katoličkoj vjeri, ali i pokušavalo zaštititi od prelaska na islam, otmice djevojaka, ropstva, udaje za muslimana i slično. Poznati primjer iz tog vremena je legenda o Divi Grabovčevoj, kćeri Luke Grabovca iz Rame, koju je ubio Tahir-beg s Kupresa, jer se odbila udati za njega. Divin grob na Kedžari na padinama Vran planine danas je mjesto hodočašća. Svake prve nedjelje nakon Petrova ondje dođe na tisuće hodočasnika. Autentičnost groba je potvrdio arheolog Ćiro Truhelka. Utvrđeno je da je riječ o kosturu mlade djevojke.
.
Premda nam je iz najmlađeg sloja dakako najviše sačuvano, o njemu možemo čitati u rijetkim knjigama i člancima te ga vidjeti u još rjeđim dokumentarcima. Tetovirane bake na cijelom području od Kiseljaka i Kotor Varoša do Duvna među razlozima sicanja uvijek navode isti. Bez obzira kažu li da su sicane ili bocane, razlog je „zato što smo Rvati i katolici“. Hrvatski i katolički identitet tih starih Bosanki i Hercegovki nemoguće je prebrisati ili negirati, jer je on urezan u srce, um i doslovno u kožu.
Komentari