I. dio – OBRANA SABORSKOG
Jedna od najdugotrajnijih obrana i jedan od najvećih zločina u Domovinskom ratu dogodio se u Saborskom, koje je bilo prva linija obrane ogulinskog i slunjskog područja.
Saborsko je po broju stanovnika maleno, ali po herojstvu i žrtvi veliko selo u krajoliku prekrasne prirode, omeđenom smaragdnim Plitvičkim jezerima, stoljetnim veličanstvenim šumama Plitvica i planine Male Kapele te kristalnim izvorima vode i jedinstvenim periodičnim Blaćanskim jezerom. Teško da bi se moglo zamisliti ljepše, zdravije i mirnije okruženje. Nažalost, Saborsko je bilo okruženo najvećim poligonom 5. vojne oblasti JNA prema Slunju, istaknutim zapovjednim mjestom JNA na Plitvicama koje su krvarile još od „krvavog Uskrsa”, vojarnom JNA u Ličkoj Jesenici, vojnim aerodromom JNA Željava između Plitvica i Bihaća, te jednima od najvećih žarišta velikosrpske pobune, Plaškim i Titovom Korenicom.
Kao da to okruženje nije bilo dovoljno, Saborsko je gađano iz oružja koje je pristiglo iz Beograda i raznih vojarni JNA. To hrvatsko selo, 4 mjeseca je bilo okruženo vojnicima, među kojima su ga mnogi htjeli razoriti i zatrti, a stanovništvo poubijati i protjerati. To su bili vojnici JNA, paravojne postrojbe, domaći Ličani koji su poznavali teren i ranije sa Saborčanima često dijelili dobro i zlo te dobrovoljci iz raznih krajeva Srbije. Bili su zatrovani velikosrpskom ideologijom koja je zacrtala da Saborskog više ne smije biti, jer je hrvatsko i jer se nalazi na putu koji je bio od vitalne važnosti za spajanje okupiranih dijelova te za planove presijecanja Hrvatske preko Ogulina, Gomirja i tadašnjih Srpskih Moravica do granice sa Slovenijom.
U tim planovima, Saborsko je trebalo pregaziti i sravniti još početkom kolovoza, a onda krenuti prema Ogulinu, kako je pisao Plaščanski ratni bilten: Nakon čišćenja Saborskog otvoren put preko Ogulina, prema Gomirju i Srpskim Moravicama, jer neće valjda Plaški ostati zapadna granica Krajine.
Ogulin se tad još nije naoružao, nisu osvojene vojarne na ogulinskom području koje su bile goruća prijetnja u centru grada, Sv. Petru, Oštarijama i Skradniku, a Hrvatskoj je prijetilo presijecanje na tom životnom dijelu kojim prolaze sve prometnice između nizinske Hrvatske i mora: ceste i željezničke pruge Zagreb – Rijeka i Zagreb – Split. Presijecanje bi značilo prometni i gospodarski kolaps Hrvatske te slom obrane Hrvatske.
Daljnjim spajanjem Gorskog kotara, Like i Korduna s Bihaćem i Bosanskom krajinom, Hrvatska bi se našla u bezizlaznoj situaciji i „Oluja” bi bila gotovo nemoguća. Velikosrpskim planovima ispriječilo se Saborsko. Srpski ekstremisti u odmetnutoj Plaščanskoj dolini su uveli strahovladu i ubili pojedine ugledne plaščanske Srbe koji su se zalagali za mir i suživot, čime su mnoge ušutkali. JNA je naoružala srpsko seosko stanovništvo u Plaščanskoj dolini i Gorskom kotaru, a velikosrpska propaganda plašila ih je da im hrvatske vlasti spremaju genocid. Sve je bilo spremno za rat protiv Hrvatske.
Saborsko se u nepovoljnom okruženju nalazilo još od rujna 1990., kada su srpski pobunjenici minirali prugu na području Ličke Jesenice i Blata. U ta dva naselja današnje općine Saborsko i cijeloj Plaščanskoj dolini, 30. 12. 1990. održan je referendum kojim je odlučeno da se to područje izdvoji iz sastava općine Ogulin i pripoji općini T. Korenica, a samim time i sastavu tzv. SAO Krajine. Stanovnici Saborskog su referendum bojkotirali.
Na dan „krvavog Uskrsa”, 31. 3. 1991., sukobi i pogibija nisu bili samo u južnoj plitvičkoj okolini Saborskog, nego i u sjevernoj plaščanskoj. Tog dana je na barikadi u Vojnovcu hrvatski policajac srpske nacionalnosti Sekula Tomić u nužnoj samoobrani ubio srpskog pobunjenika Stevu Radoševića, a u Plaškom su zarobljena 3 djelatnika MUP-a RH i pripadnik JPN-a Ogulin. Istog dana, u Plaški su stigli čelnici SDS-a Jovan Rašković i Jovan Opačić. Nakon „krvavog Uskrsa”, srpski pobunjenici postavili su barikadu i između L. Jesenice i Saborskog, kasnije uklonjenu. Pobunjenim Plaščanima je zauzimanje Saborskog bilo od vitalne važnosti, jer su bili u okruženju hrvatskih snaga čija je najugroženija točka obrane bila Saborsko. Okupacijom Saborskog, plaščanski borci spojili bi se s ostatkom tzv. Krajine i mogli posvetiti nastavku napadnih djelovanja prema Ogulinu i okolici, koji su počeli minobacačkim napadom na Modruš 16. 6. i napadom na Josipdol 22. 7. 1991. Ti početni napadi prema Ogulinu umjesto Saborskom, svjedoče da su zapadnu granicu tzv. Krajine htjeli pomaknuti što dalje od Plaškog te da su najveću ugrozu doživljavali od strane ogulinskih snaga, a bespomoćno Saborsko su podcijenili.
Saborsko je prvi put napadnuto pješačko – minobacačkim napadom 5. kolovoza 1991., kada još nije bilo HV-a, a prve napade tih dana uspješno su obranili malobrojna policija i domaći seljaci s lovačkim puškama. Tada je većina staraca i majki s djecom izbjegla iz sela, nakon čega se dio stanovništva ubrzo vratio, većinom djedovi i bake, od kojih će mnogi biti ubijeni nakon pada mjesta. Napadači su planirali selo osvojiti u nekoliko dana, a teško da su mogli zamisliti da će otpor potrajati točno sto dana.
Nakon prvog napada, počinju se organizirati Saborčani koji žive i rade izvan sela, u Zagrebu, Rijeci, Karlovcu, Ogulinu, Slavoniji, inozemstvu. Legalizirani kao Samostalna satnija Saborsko, krajem rujna se konvojem iz vojarne u Črnomercu, 102 dragovoljca probijaju preko Kapele u opkoljeno Saborsko, nakon čega je ustrojena Ratna jedinica Saborsko od 250 ljudi, u ogromnom postotku Saborčana. To je jedinstven slučaj odaziva u obrani svog zavičaja, s obzirom da je prema popisu stanovništva 1991., u Saborskom živio 181 muškarac u dobi od 20 do 49 godina. U Saborskom je bio i nemali broj maloljetnih branitelja. U obranu su se uključili svi u selu prema svojim mogućnostima. Bila je organizirana i kuhinja. Zapovjednikom Ratne jedinice Saborsko imenovan je Marko Krizmanić, a Kriznim štabom je predsjedao Luka Hodak.
Dugotrajna obrana Saborskog uvelike je pomogla ogulinskim snagama da osvoje vojarne na svom području, čime se Ogulin naoružao i spriječeno je presijecanje Hrvatske na tom vitalnom dijelu. Hrvatske snage opkoljavaju jedno od najvećih skladišta oružja u Hrvatskoj, Oštarije I., koje JNA 13. 10. 1991. diže u zrak.
Branitelji Saborskog su kroz šumu pješice preko Kapele odlazili na najbliži slobodan teritorij, a potom u Ogulin po streljivo i sanitetski materijal, koje su opet pješice preko Kapele donosili u Saborsko. Početkom rujna, plitvički teritorijalci u zasjedi ubijaju prvu trojicu branitelja Saborskog koji su se u Slunj uputili tražiti lijekove i liječničku pomoć za civile. Zapovjednik PS Ogulin Ante Ujević izjavljuje za Novi list: Na njihovom mjestu mnogi bi se predali, ali to nisu obični ljudi, to su heroji. Svi do jednog. Ne možete to ni zamisliti, još takve nisam vidio, srce mi se kida zbog njih.
Saborsko je bilo mjesecima odsječeno i opkoljeno, bez pomoći, bez struje i telefonskih veza sa svijetom. Nedostajalo je lijekova, sanitetskog materijala. U opkoljeno, ali još slobodno Saborsko, kroz šumu su došle stotine prognanika s područja Rakovice, Drežnik Grada, Poljanka, Sertić Poljane i Vaganca, koji su u Saborskom našli utočište i gostoprimstvo. Uoči pada Saborskog, krenuli su dalje kroz šumu i uspješno se evakuirali u Slunj.
Deset dana prije pada Saborskog, 2. 11., 3 MIG-a i tenkovi napali su Saborsko i tog dana poginula su petorica branitelja, među kojima i braća Petar i Joso Matovina, poginula u istom trenutku od avionskog napada. Usprkos ogromnim gubicima, napad je odbijen i tenkovi bježe natrag. Tog dana, 13 branitelja je ranjeno te su uspješno prebačeni šumom na liječenje u Slunj, a teži ranjenici u Bihać. Jedan od poginule braće, Petar Matovina, više puta je prije toga bio ranjavan u obrani Saborskog i pobjegao je iz bolnice nezaliječen natrag u obranu sela, što nije jedini takav slučaj.
Nakon sto dana junačkog otpora, gdje su se i tenkovi JNA povlačili i bježali pred puškama Saborčana, jedna od tada najjačih vojski Europe je odlučila osvetiti se za sve frustracije, neuspjehe i gubitke u vlastitim redovima, napadom sa svim raspoloživim snagama koje je mogla imati. Saborsko je napadano avionima koji su polijetali sa Željave i s Udbine, kojih je u zraku bilo tri odjednom. Na selo su navalile četiri tenkovske čete, nepregledne kolone tenkova. Teško topništvo, dovučeno sa svih strana, od slunjskog vojnog poligona, iz raznih vojarni, dijelom netom pristiglo iz Beograda preko Bosne i Krajine te preko 1000 do zuba naoružanih vojnika okupljenih s raznih strana, od Plaščanske doline, Jesenice, Titove Korenice do Niša, Kragujevca, Čačka ili Šumadije.
S druge strane, Saborsko je branilo oko 200 slabo naoružanih domaćih branitelja u potpunom okruženju i bez ikakve logističke potpore. Bili su to u ogromnom postotku Saborčani, te nije bilo nikakvog generala ni profesionalnog vodstva, ni ranijeg ratnog iskustva. Samo obični ljudi sa svojim vrlinama i greškama, ali s velikim srcem. Saborsko je naselje koje se proteže u duljinu od 8.5 km. Linija obrane oko naselja bila je dugačka ukupno preko 22 km. Uoči pada mjesta, značajne snage obrane bile su na jugu, očekujući ponovni glavni napad iz tog smjera. Međutim, glavni napad bio je iz smjera sjevera, gdje je agresor koncentrirao većinu svojih snaga.
Napadom na Saborsko 12. 11. i na Slunj 16. 11., zapovijedao je Čedo Bulat koji će 1995. u Oluji predati korpus generalu Petru Stipetiću. Novi list, koji na naslovnici donosi glavni naslov „10.000 granata na Saborsko“, piše: To je mjesto već više od 100 dana opkoljeno. Mnogi dobri poznavaoci prilika i uvjeta ratovanja neprestano se iščuđuju kako Saborsko odolijeva ogromnoj neprijateljskoj snazi. Po mnogima, obrana Saborskog veće je čudo od Vukovara i Dubrovnika, jer su snage branitelja znatno slabije, a mogućnosti neprijatelja ogromne. Izražava se divljenje braniteljima i uspoređuje Saborsko s Vukovarom: Malo junačko selo upisuje se velikim slovima u hrvatsku povijest. Saborsko je uz Vukovar i Dubrovnik postalo simbolom natčovječanskog otpora. Autor piše da dok su Vukovar i Dubrovnik gradovi sa svojim obrambenim snagama i sistemima zaštite, Saborsko je malo selo koje se samo zahvaljujući neviđenoj hrabrosti njegovih stanovnika svrstalo uz bok ovih gradova – heroja. Glasnik – hrvatski politički tjednik piše da padom Saborskog i Slunja na cijelom graničnom pojasu od Knina do Karlovca više ne bi bilo Hrvata. Saborsko je bilo i prva linija obrane Slunja i Ogulina.
Nakon tri sata napada, u Saborskom oko podne puca prva crta obrane i preživjeli branitelji se počinju izvlačiti skupa s civilima u šumu. Oko 16 sati, pada i posljednje uporište obrane sela. Tog dana ubijeno je 38 Saborčana, među kojima na svom kućnom pragu još jedna braća branitelji, Darko i Ante Dumenčić. Potonji, iako smrtno ranjen, pucnjavom je otjerao veću grupu napadača na rezervni položaj, čime je dao vremena dijelu Saborčana da se izvuku u šumu. Njegove kosti pronađene su nakon Oluje. Hrabrost braće Dumenčić koji su se borili do kraja, premda brojčano potpuno nadjačani, zadivila je i agresorske vojnike u njihovim kasnijim zapisima.
Preživjeli mještani, među kojima i mnogo staraca, danima su se izvlačili pješice kroz snijegom okovanu šumu. Mještani donjeg Saborskog prešli su planinu Kapelu i stigli do slobodnog teritorija u okolici Brinja i Otočca, a mještani gornjeg sela do Slunja. Tada, tri dana nakon pada Saborskog, javnost je prvi put čula da je selo palo. Četiri dana nakon pada Saborskog, pao je i Slunj. Bulat je morao više puta premještati svoje snage sa slunjskog poligona, prvo u okupaciji Saborskog pa ponovno u okupaciji Slunja, za što je kasnije priznao da je vojnički nelogično te da nakon okupacije Saborskog i Slunja više nisu imali snage krenuti u zauzimanje Ogulina, Gomirja i Srpskih Moravica, odnosno presijecanje Hrvatske na tom vitalnom dijelu. Nastupilo je primirje i Vanceov plan, koji su 23. 11. 1991. u Ženevi potpisali predstavnici Hrvatske, Srbije i JNA. Njime je planirano razmještanje mirovnih snaga UN-a na okupiranom području, što je i primijenjeno.
Saborsko je u okruženju napadano dulje čak i od Vukovara i Škabrnje, a i postotak ubijenog stanovništva je veći. Dugotrajna obrana Saborskog i susjednih mjesta rasteretila je ogulinsku i karlovačku bojišnicu. Odmetnuto područje Plaščanske doline i Ličke Jesenice je okupacijom Saborskog spojeno s ostatkom okupiranih dijelova Hrvatske. U obrani Saborskog 1991., ubijeno je i poginulo 50 ljudi, a ukupna brojka hrvatskih žrtava na prostoru Saborskog iznosi 66, o čemu će više riječi biti u drugom dijelu.
23. veljače 2021.
Naslovna fotografija: Ispraćaj poginulih Saborčana nakon “Oluje”, autor Miro Brozović
II. DIO – ŽRTVA SABORSKOG
U središtu tužbe Republike Hrvatske protiv Republike Srbije zbog povrede odredbi Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Haagu bili su zločini na Ovčari, u Vukovaru, Saborskom i Škabrnji. Hrvatski pravni tim dokazivao je genocid na primjerima Veleprometa i Ovčare te Škabrnje i Saborskog, „izbrisanima s lica zemlje“ u napadu JNA, srpske paravojske i milicije tzv. Krajine u studenome 1991. Među žrtvama na području Saborskog, pravni tim je istaknuo 80-godišnju staricu, živu zakopanu u ruševinama svoje kuće i 80-godišnjaka, koji je prerezanog vrata obješen o stablo.
ICJ je 3. 2. 2015. objavio presudu kojom je odbio tužbu RH, pri čemu je 15 sudaca glasalo za odbijanje, dok su 2 suca glasala protiv, tj. smatrala da je dokazan genocid nad Hrvatima. Sud je utvrdio da je ubijanje članova grupe kao fizički element genocida počinjen, između ostalih mjesta, i u Saborskom. No, iako je Sud utvrdio da je postojao obrazac ponašanja prema kojem su vršena genocidna djela prema zaštićenoj grupi Hrvata, zaključio je da iz počinjenja tih genocidnih djela ne proizlazi kao jedini mogući zaključak namjera da se Hrvati unište u cijelosti ili djelomično kao grupa. Obzirom da je Sud zaključio da nema ove posebne namjere, a koja je nužan element za utvrđivanje genocida, tužbu je odbio.
U naselju Saborsko koje je u predratnom popisu 1991. imalo 800 Hrvata, od 1991. do 1995. ubijeno je i poginulo 52 ljudi, od čega se 9 vodi nestalima. Najveći broj žrtava, njih 38, ubijen je na dan okupacije mjesta, 12. 11. 1991., s tim da su tri nestale osobe možda ubijene idućeg dana. U župi Saborsko (koja obuhvaća i Sertić Poljanu) ubijene su i poginule 54 žrtve, od čega 19 žena. Sve žrtve su Hrvati, što znači da je u Saborskom preko 6% od ukupnog broja Hrvata 1991. godine lišeno života, dok su ostali preživjeli, jer su otišli u progonstvo. To je jedan od najvećih postotaka poginulih po broju stanovnika u Domovinskom ratu, te veći postotak poginulih stanovnika od primjerice, ogromnih žrtava Vukovara i Škabrnje.
U Saborskom su 1991. poginula čak tri para braće branitelja. Na dan 12. 11., poginuli su braća Darko (21 g.) i Ante Dumenčić (29 g.), te njihov bratić Ivica Dumenčić (19 g.). Istog dana, poginuli su i branitelji, braća Joso (57 g.) i Jure Štrk (60 g.), a 2. studenog braća Petar (27 g.) i Joso Matovina (28 g.). Dvojica poginulih branitelja iz Cerovnika su braća Vlade i Ivan Luketić koji je živio u Saborskom, gdje je i 12. 11. ubijen.
Tako masovan zločin u malom selu, odnio je cijele obitelji. Tri sestre Matovina, Kate, Marija i Lucija, su ubijene/žive zapaljene 12. 11. Ubijeni su Luka Sertić i njegove sestre Ivka i Kata Sertić. Posmrtni ostaci svo troje do danas nisu pronađeni.
Stari Saborčani, svjedoci 19. stoljeća, bili su poznati po dugovječnosti, ali ona je prekinuta 12. 11. 1991. Najstarije žrtve bili su Polde Conjar, rođen 5. 1. 1895., koji je ostao zatrpan u ruševinama svoje zapaljene kuće, te Mate ‘Matan’ Matovina, rođen 15. 4. 1895., ubijen u dvorištu svoje kuće. Njegovi unuci su poginula braća Dumenčić. Najmlađa civilna žrtva čiji je život također ugašen 12. 11., bila je Slavica Matovina (32 g.), živa zapaljena.
Ako tome pridodamo i 8 civilnih žrtava ubijenih 7. 11. 1991. u saborčanskom zaselku Vukovići koji je postojao do 1991., broj žrtava iznosi 62. Ondje su ubijeni otac i sin Nikola i Joso Matovina, otac i sin Dane i Vjekoslav Vuković, te Danine sestre Lucija i Milka Vuković. Ubijena su i braća Nikola i Ivan Vuković. Nikoli Vukoviću ubili su oca, djeda, dvije tete i četiri rođaka. Marici Vuković ubili su supruga, oca i strica, a Jagi Matovini supruga i sina. Od muških stanovnika zatečenih u mjestu, pokolj je preživio samo 16-godišnji Božo Vuković. Zaselak Vukovići je skupa s Matovinskom Lisinom, nakon rata dislociran u Poljanak.
Sestre Ivka i Kata Sertić, nestale 20. 11. 1991., bile su posljednje stanovnice izumrlog sela Skrade na području Saborskog, u koje su se sklonile padom mjesta. Naime, Skrada (nekada oko 200 stanovnika) je prisilno trajno iseljena do 1965. zbog gradnje slunjskog vojnog poligona JNA, istog iz kojeg je napadano Saborsko. Dana 17. 10. 1991., pogibijom posljednjeg stanovnika sela Čorkove Uvale u općini Saborsko, Nikole Čorka koji je ondje boravio za vrijeme rata, izumrla je Čorkova Uvala kraj istoimene prašume u sastavu NP Plitvička jezera. Upravo zbog parka, 1960. je ukinuta cesta za odvijanje javnog prometa i trgovinu, što je uzrokovalo izumiranje sela do 1981., do kada je na području Saborskog izumro i Ravni Lug koji je imao školu, a nekada i oko 250 stanovnika. Teško je stradao 1942. u pokolju koji su izvršili četnici, a među ubijenima je bilo i petero djece. Prije Ravnog Luga, izumrla je i susjedna Vuković Kapela, koja je također imala velika stradanja u 2. svjetskom ratu u kojem je Saborsko s okolnim izumrlim naseljima imalo oko 500 žrtava, više nego danas stanovnika. Agresori u Domovinskom ratu su htjeli da izumre i Saborsko, no to im je za rukom pošlo samo privremeno od studenog 1991. do obnove nakon oslobođenja 5. 8. 1995.
Osim navedene 62 žrtve u Domovinskom ratu, ranama je 9. 10. 1991. u Saborskom podlegla Kata Matovina iz Poljanka, u kojem su obješeni sin i otac Milan i Ivica Lončar, prerezanog vrata. Još trojica branitelja iz Rakovice, privremeno 4 godine pokopani u Saborskom, poginuli su 29. 10. 1991. između Jelovog Klanca i Saborskog, što je bio put spasa kojim su branitelji, dijelom i preko područja slunjskog poligona, izbjegavajući zasjede, često i na leđima nosili ranjenike u Dom zdravlja Slunj. Najteži ranjenici su također mukotrpno prebacivani u bihaćku bolnicu. Na početku su važna ispomoć u obrani Saborskog bili pripadnici Specijalne policije iz Slunja i policije iz Rakovice i Drežnik Grada. U rujnu 1991., kraj Sertić Poljane, plitvički teritorijalci ubili su dva muslimanska trgovca. Hasan i Bili Ćehić Saborčanima su dostavljali hranu, gorivo i ostale nužne potrepštine, u zamjenu za drvnu građu i krupnu stoku.
U neuspjelom pokušaju deblokade Saborskog, napadom na vojarnu JNA u Ličkoj Jesenici u općini Saborsko, 7. 11. 1991., poginuli su branitelji Josip Dujmić i Dragan Rendulić. Na tom području, od 1993. do 1995. poginulo je još 6 branitelja, od kojih četvorica u operaciji „Oluja” 4. i 5. kolovoza, prilikom oslobađanja Ličke Jesenice: Ivica Kovačić, Mijo Zijan te vjenčani kumovi Zvonko Štork i Darko Zrakić. Na području Jurković Kapele nedaleko Ličke Jesenice, u minskom polju su 29. 5. 1993. poginuli branitelji Stipe Mesić, Joso Žafran, Ivica Bićanić, Marijan Bićanić i Milan Bićanić. Pri obilježavanju 10. obljetnice njihove pogibije, poginuo je suborac i prijatelj poginulih Ante Špoljarić. Stradao je na isti datum, na istom mjestu i na isti način od zaostale mine. Ukupno je u Domovinskom ratu na području Saborskog, Poljanka i prijevoja Jurković Kapela, poginulo i ubijeno 87 hrvatskih branitelja i civila te neutvrđen, ali znatno manji broj srpskih žrtava.
Dana 7. 11. 1991. zapovjednik istaknutog zapovjednog mjesta 13. korpusa JNA na Plitvicama, pukovnik Slobodan Đorđević, piše zapovijed za napad na Saborsko. U podužoj školski pisanoj zapovijedi, nema ni riječi o Ženevskim konvencijama, postupanju s ratnim zarobljenicima, vojnim i civilnim ranjenicima, kao niti u Naredbi komandirima četa I. bataljuna Plaščanske brigade za napad od 10. 11. 1991. Dapače, zapovjednik operacije osvajanja Saborskog, puk. Čedo Bulat, neposredno pred napad upozorio je vojnike i oficire JNA i TO riječima „neka se čuva svaki onaj koji pomogne mještanima Saborskog, bilo u njihovom skrivanju ili drugom obliku pomaganja, jer će tom prilikom biti strijeljan“. Zapovijed da se „u Saborskom zapale sve kuće i bajte da se mještani i njihova vojska nemaju kamo vratiti”, sačuvana je samo u ratnom dnevniku pripadnika srpskih postrojbi iz Plaškog.
Nakon sto dana junačkog otpora Saborskog, agresori su se odlučili osvetiti za sve frustracije, neuspjehe i gubitke u vlastitim redovima, kombiniranim artiljerijsko – tenkovsko – avionsko – pješačkim napadom sa svim raspoloživim snagama. Ta osveta bila je na najslabijima, nemoćnima, nepokretnima i starcima koji su ubijani na kućnim pragovima, živi zapaljeni u kućama i likvidirani različitim vrstama oružja. Na dan pada Saborskog, agresori nisu imali nijednog poginulog.
Tog 12. 11., u ulici Varoš skoro svaka kuća imala je barem jednog ubijenog. U jednom podrumu bili su samo žene, starci i jedan dječak. Nakon što su se predali i izišli, jedan vojnik ubacio je bombu u podrum. Drugi je odveo starce, njih sedam, deset metara od ostalih. Tada su ih dva vojnika ubila s dva rafala iz mitraljeza. Ubijeni su Milan Bićanić, Nikola Bićanić, Petar Bićanić, Jure Štrk, Ivan Vuković, Jure Vuković „Zinko“ i Jure Vuković „iz Kapele“. Ženama su rekli da bježe, nakon čega su pucali prema njima, uslijed čega je smrtno stradala Jelena Vuković, supruga ranije ubijenog Jure „iz (Vuković) Kapele”. Osim tog, istog dana ubijen je i bračni par Nikola i Kata Dumenčić.
U Saborskom su, uz 6 pojedinačnih grobnica, pronađene dvije masovne grobnice. Petnaest žrtava ubijenih na dan okupacije i bačenih u zajedničku jamu na lokaciji Popov Šanac u blizini župne crkve, ekshumirane su 26. 10. 1995.
Počinitelji zločina u Saborskom osuđeni su u odsutnosti i nisu za svoje zločine proveli niti dana u zatvoru.
Autor fotografija: Miro Brozović
Literatura:
– Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Croatia v. Serbia) – Judgement of 3 February 2015, International Court of Justice, 3. 2. 2015.
– Izravni demografski gubici Karlovačke županije u Domovinskom ratu, ur. Ante Nazor. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2008.
– Mass killing and genocide in Croatia 1991/1992: A book of evidence, ur. Ivica Kostović i Miloš Judaš. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1992.
– Nazor, Ante. „Saborsko i Plaški u izvorima Republike Srpske Krajine, II. dio.“ Hrvatski vojnik 322 (2010)
– Presuda Raspravnog vijeća MKSJ-a Milanu Martiću, Haag 12. 6. 2007.
– Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, I Kž 702/13-4, Zagreb, 27. 2. 2014.
– Presuda Županijskog suda u Rijeci, Odjel za ratne zločine, K-Rz-5/12-118, Rijeka, 23. 9. 2013.
– Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: dokumenti, Knjiga 1. Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija oružanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku (1990. – 1991.), 2. izd., ur. Mate Rupić. Zagreb: Hrvatski memorijalnodokumentacijski centar Domovinskog rata, 2007.
– Strižić, Ivan. Ogulinski kraj u Domovinskom ratu, I, Obrana i oslobađanje ogulinskoga kraja od srbijanske agresije i okupacije 1991.-1995. Ogulin: Ogranak Matice hrvatske Ogulin, 2013.
– http://saborsko.net/index.php/2-uncategorised/7-analiza-uzroka-marginalizacije-opcine-saborsko-te-sagledavanje-mogucnosti-njene-revitalizacije (Analiza uzroka marginalizacije općine Saborsko te sagledavanje mogućnosti njene revitalizacije)
Članak preuzet sa:brabiteljski.hr
III. DIO - NEVIĐENA RAZARANJA I POSLJEDICE
Za izraz „sravnjeno sa zemljom”, često se može čuti da je figurativan. No, ako postoji hrvatsko mjesto koje je doslovno sravnjeno sa zemljom, onda je to Saborsko.
Razmjeri razaranja vidjeli su se tek nakon oslobođenja u operaciji „Oluja”. Uništene su sve hrvatske kuće i objekti u Saborskom. Sravnjeno je sa zemljom sve duž ceste duljine preko 16 km koja prolazi Saborskim do kraja Poljanka, kao i okolne ulice i naselja, ne računajući također u cijelosti uništene susjedne hrvatske kuće u općini Rakovica. Takvom intenzitetu razaranja doprinosi i činjenica da je velika većina kuća i objekata u Saborskom prije rata bila od drveta te su od njih ostali samo temelji. Pljačkanje i palež su trajali mjesecima nakon okupacije 12. 11. 1991. Razaranje Saborskog trajalo je do 1995., jer su ostaci kuća služili za vježbe gađanja, a krajiške vlasti su sravnjenom Saborskom simbolično promijenile ime u Ravna Gora. Jedine dvije kuće u Saborskom koje nisu potpuno uništene, bile su dvije kuće srpske obitelji Šolaja, koje su i same za vrijeme okupacije pretrpjele teška oštećenja.
HTV i novine su prije pada mjesta izvještavali da je na Saborsko palo 10.000 granata o čemu smo pisali u prvom dijelu feljtona o važnosti obrane i žrtve Saborskog. Uzaludni „Apel za pomoć Saborskom” Crvenog križa Ogulin, 9. 11. 1991. svjedoči o svakodnevnim napadima na Saborsko u kojem „nema znakova uzbune, jer uzbuna je trajna”. Glasnik – hrvatski politički tjednik iz 22. 11. 1991. govori o bešćutnosti europske javnosti „glede sudbine pučanstva tamo nekog gorskog Slunja, Saborskog i Vukovara“. Novi list je pisao da „neusporedivo slabije snage branilaca jednostavno nisu imale šanse s neprijateljem koji je imao takve snage i tehniku da je mogao slomiti otpor i nekog ogromnog grada, a ipak je četiri mjeseca lomio zube na Saborskom“. Prenio je svjedočanstva grupe prognanika o povlačenju kroz šumu bez hrane i vode, spavajući na granama na snijegu koji su jeli, jer je zamjenjivao vodu. Stara žena je ostala u šumi, jer nije mogla dalje, ali su muškarci poslije otišli po nju i spasili je.
Prema podacima Komisije za procjenu i popis ratne štete, broj srušenih i spaljenih kuća i gospodarskih objekata u Saborskom je 1171. Osim paljenja, pljačke i rušenja svih stambenih i gospodarskih objekata, oštećeni su i srušeni svi infrastrukturni i društveni objekti, npr. zgrada mjesne zajednice, škola, pošta.
Ranije teško oštećena, miniranjem je u potpunosti srušena župna crkva sv. Ivana Nepomuka iz 1864. Prethodno su zvono odnijela braća Čombići. Agresorski vojnik svjedočio je o trenutku miniranja. Eksplozija je izbila donji dio, a zvonik je ostao stajati u zraku. Prisutne je uhvatio veliki strah, jer su pomislili da je u pitanju neka viša sila i da se crkva neće srušiti. Zvonik se ipak srušio, a svi prisutni su se u strahu razbježali, tek tada shvativši što su učinili. Teško je oštećena bivša župna crkva sv. Marije od Rozarija, srednjovjekovna crkva dograđena 1726., spomenik kulture nulte kategorije.
S obzirom na karakter i intenzitet razaranja te na razarane objekte, jasno je da se nije radilo o razaranjima uslijed borbenih djelovanja prilikom zauzimanja Saborskog, već se nakon okupacije mjesta nastavilo sa sustavnim uništavanjem sela, namjernom uništavanju stambenih, gospodarskih, infrastrukturnih i sakralnih objekata koji su svjedočili o nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu mještana Saborskog.
Zapovijed da se „u Saborskom zapale sve kuće i bajte da se mještani i njihova vojska nemaju kamo vratiti”, pisano je sačuvana samo u ratnom dnevniku pripadnika srpskih postrojbi. Ivan Luketić, hrvatski vojnik iz Korane, u zatočeništvu kraj Željave slušao je srpskog dobrovoljca iz Vojvodine, sudionika napada na Saborsko. Dobrovoljac je ispričao da je njihov komandant, obraćajući se borcima pred napad na Saborsko, naglasio da bez milosti udare na selo i ljude, jer su to „srpske kuće u kojima su sada ustaše koji planiraju nove napade po drugim srpskim selima, naglašavajući da ne štede kuće, jer one nisu važne i jedino je važno da zlikovci u njima budu spaljeni i uništeni“. Luketić je izjavio: „Na naše objašnjenje da se tu ne radi o srpskom selu, nego o čisto hrvatskom, zastao je u nedoumici. Kada je shvatio da govorimo istinu, jer je vjerovao da vlč. Josip Bogović, župnik Drežnik Grada, također zatočenik na Željavi, ne laže i da su zapravo spalili hrvatsko selo u kojemu su bili civili, počeo je urlati i psovati, vaditi iz džepova i trgati srpske dinare vičući: Mi smo okupatori, mi smo ubice, šta mi tu, bre, tražimo“, a nakon toga je „udario psovati režim, Miloševića, Srbiju, Armiju, prijevaru itd.“.
Nakon okupacije, čelnik „Skupštine opštine Plaški” Nikola Medaković napisao je pismo predsjedniku SO Ogulin Rudolfu Špeharu, u kojem navodi: „Nudili smo narodu u Saborskom da predaju oružje i formiraju civilnu vlast, sve je to odbijeno. Sada Saborskog više nema i vjerojatno ga neće nikad više ni biti. Neka to bude opomena svima onima koji su mislili silom nametnuti svoju vlast srpskom narodu“. Medaković nudi pregovore o granicama i podjeli zajedničke imovine, te pismo završava riječima: “Protiv zla, zlo činiti nije zlo!“.
Znakovito je da su Plaški, Saborsko i Lička Jesenica oslobođeni 5. kolovoza, na isti datum kada je Saborsko prvi put napadnuto četiri godine ranije iz Ličke Jesenice. U operaciji „Oluja”, Samostalna satnija Saborsko u sastavu 143. domobranske pukovnije sudjeluje u oslobađanju Plaščanske doline. Pripadnici 1. gardijske brigade HV-a „Tigrovi”, prvi su ušli u oslobođeno Saborsko. Osim Tigrova i ogulinske 143., u oslobađanju šireg područja Plaškog i općine Saborsko, sudjelovali su i 14. i 138. domobranska pukovnija, 99. brigada HV-a, specijalna policija i 2. bojna 119. brigade HV-a.
O oslobođenju Saborskog piše Sanja Šale, umirovljena pripadnica „Tigrova“:
U Saborskom još uvijek ne vidim niti jednu kuću. Pa di su ode kuće… Sama travurina i šuma!? Kad ćemo već ući u centar sela, pitam kolegu. ‘Pa ušli smo’- veli on meni. Kako smo ušli!? Pješke…progovara i smije se. Ček! Ono je centar sela? Da. A di su kuće??? Okrećem se. I šokirano skužim. Piramidalne hrpice zagasite boje. Samljevenu ciglu, koju je prekrila visoka trava. Ne treba mi objašnjenje. Sve je jasno! Bože kolika je to mržnja u čovjeku, da te prvo zarobi, prebije i ubije, pa te opljačka, sustavno. Skida sve što se skinuti da, pa te potom minira i na kraju pregazi teškim strojevima, bagerima, tenkovima. Jedini trag na mjestu gdje je nekad bila pošta u Saborskom, bio je poštanski kovčežić u hrpi opeke.
U Saborskom je 15. 11. 1995. bio pokop 15 žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice, koji je predvodio riječko-senjski nadbiskup Anton Tamarut. Ratni zločin u Saborskom se navodi u osuđujućim haškim presudama Milanu Babiću i Milanu Martiću, a hrvatski sudovi su za ratni zločin u Saborskom osudili dvojicu u odsutnosti, a za pljačku i prisvajanje imovine u velikim razmjerima osmoricu, također u odsutnosti.
U Domovinskom ratu na području Saborskog i Poljanka poginulo je i ubijeno 87 hrvatskih branitelja i civila, a ratne posljedice odnijele su još života o čemu smo pisali u drugom dijelu feljtona o važnosti obrane i žrtve Saborskog. Od „agresije koja još traje“, nagaznih mina, nakon rata u šumama oko Saborskog poginulo je 8 ljudi, uz veći broj teško ranjenih. Prvi je stradao Marijan Grdić prilikom čišćenja pruge u L. Jesenici za Vlak slobode. Preminuo je od posljedica ranjavanja 1. 9. 1995. na 25. rođendan. Trojica djelatnika Hrvatskih šuma poginula su 1998., a među njima i upravitelj šumarije Branko Sabljak, čiji je brat Tomislav također poginuo od mine 1992. kao branitelj. Posljedice rata su i trajna invalidnost. Prema popisu stanovništva 2001., u Saborskom je živjelo 35 hrvatskih vojnih invalida, što je činilo preko 5% ukupnog stanovništva.
Premda je broj stanovnika općine Saborsko od 1991. do 2011. pao s 1501 na 632, a samog naselja Saborsko s 852 na 462, pozitivna je vijest da dječji vrtić u prostoru obnovljene PŠ Saborsko pohađa 17 mališana. To daje optimistično svjetlo za budućnost tog krvlju natopljenog, neuništivog i po tko zna koji put iznova iz pepela uskrsnulog, malog, ali velikog komadića hrvatske zemlje.
Naslovna fotografija: Ruševine crkve Sv. Ivana Nepomuka u Saborskom: autor Miro Brozović
Literatura:
– Glasnik – hrvatski politički tjednik, 1991.– Novi list, 1991.
– Presuda Raspravnog vijeća MKSJ-a Milanu Martiću, Haag 12. 6. 2007
– Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, I Kž-432/1994-3, Zagreb, 14. 6. 1994.
– Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, I Kž 702/13-4, Zagreb, 27. 2. 2014.– Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, I Kž 921/1994-3, Zagreb, 26. 6. 1996.
– Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995.: dokumenti, Knjiga 2. Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (1990. – 1991.), ur. Mate Rupić. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2007.
– Strižić, Ivan. Ogulinski kraj u Domovinskom ratu, I, Obrana i oslobađanje ogulinskoga kraja od srbijanske agresije i okupacije 1991.-1995. Ogulin: Ogranak Matice hrvatske Ogulin, 2013.
– Šale, Sanja. „Prašinarske priče“ (5. 8. 2013.) http://nakovana.com/2013/08/prasinarske-price-tigra-iz-kucista/
Komentari